Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-44/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Merici Miše odvjetnici iz Trogira, protiv tuženika Doma zdravlja Gospić (OIB:04154250204) sa sjedištem u [adresa], 118. brigade Hrvatske vojske 3, zastupanog po punomoćnici Željki Peitel, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Gospiću broj Pr-7/2023-38 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe parničnih stranaka i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Gospiću broj Pr-7/2023-38 od 16. siječnja 2026. u toč.I.-, toč.II.- toč.III.- i toč.IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I/Žalba tužitelja se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana pa se odluka o troškovima sadržana u toč.V. izreke presude Općinskog suda u Gospiću broj Pr-7/2023-38 od 16. siječnja 2026. preinačuje i nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 3.154,95 Eur (tri tisuće stotinu pedeset i četiri eura i devedeset i pet centi) sa zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 8 dana.

II/Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.208,53 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine u toj točki izreke navedene novčane iznose od najstarijeg dospijeća određenog sa 16. travnja 2012. do najranijeg 13. kolovoza 2015.– sve do isplate. Toč.II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 208,98 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine u toj točki izreke navedene novčane iznose od najstarijeg dospijeća određenog sa 16. srpnja 2014. do najranijeg 13. kolovoza 2015. – sve do isplate. Toč.III. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 221,61 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine u toj točki izreke navedene novčane iznose od najstarijeg dospijeća određenog sa 16. srpnja 2012. do najranijeg 15. travnja 2014. – sve do isplate. Toč.IV. izreke tužitelj je odbijen sa zahtjevom preko dosuđenog u toč.I. izreke i to za iznos od 2.085,06 Eur (koji čini razliku do utuženog bruto iznosa). Toč.V. izreke obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 250,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Pravovremenim žalbama opisanu presudu pobijaju obje parnične stranke – tužitelj u odbijajućem dijelu sadržanom u toč. IV. izreke i u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.V izreke presude, iz svih zakonskih žalbenih razloga i kako navodi – "zbog odluke o troškovima postupka", dok tuženik žalbu izjavljuje u odnosu na dosuđujuće dijelove sadržane u toč.I.-, toč.II.- i toč.III. izreke iz svih zakonskih žalbenih razloga. Oboje žalitelja predlažu da ovaj sud preinači pobijane dijelove prvostupanjskih odluka sukladno odnosnim žalbenim navodima, podredno da ih u tim dijelovima ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (unatoč zabrani dvostrukog ukidanja sadržanoj u odredbi čl.366.a stav.1. Zakona o parničnom postupku). Žalitelji zahtijevaju i trošak žalbenog postupka.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz dosudu mu nagrade za sastav odgovora uz naknadu poreza na dodanu vrijednost sve po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sudsku pristojbu u neodređenom iznosu.

3. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka, a u odnosu na meritorni odbijajući dio pobijane presude je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja, koji je u utuženom periodu (koji obuhvaća vrijeme od ožujka 2012. do kolovoza 2015.) bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu III. vrste, vozač sanitetskog vozila, namještenik u odjelu zdravstvenih djelatnosti, Djelatnost sanitetskog prijevoza, Sanitetski prijevoz Karlobag, da mu tuženik isplati naknadu s osnova uvećanja plaće za rad noću, subotom, nedjeljom, za prekovremeni rad, rad u drugoj smjeni i blagdanom, za pripravnost i prekovremene sate s osnova rada po pozivu, da mu isplati dnevnice za vrijeme provedeno na službenom putovanju i naknadu s osnova posebnih uvjeta rada sukladno odredbi čl. 66.Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: KU/11 – "Narodne novine" broj 126/11) koji se primjenjivao do 31. svibnja 2013., čl. 65. KU/13/1 ("Narodne novine" broj 88/13) koji se primjenjivao od 1. lipnja 2013. do 30. studenog 2013., čl.57. KU/13/2 (objavljenog u "Narodnim novinama broj 143/13) koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. te njegovog I Dodatka (objavljenog u "Narodnim novinama" broj 96/2015) kojeg je primjena počela 1. listopada 2015. kao i odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (dalje:TKU) pri čemu je u utuženom periodu od ožujka 2012. do 11. prosinca 2012. bio na snazi prvi TKU („Narodne novine“ broj 115/10 i 104/12), a od 12. prosinca 2012. do prosinca 2015. drugi TKU („Narodne novine“ broj 141/2012, 141/2012, 150/2013, 153/2013).

4.1. Rukovodeći se u odnosu na ukupno trajanje radnog vremena tužitelja u utuženom periodu evidencijama o korištenju radnog vremena (a ne evidencijom radnih sati koje je obračunavao tuženik pri obračunu isplaćene plaće tužitelju) obzirom da su te evidencije potpisane po ovlaštenim osobama čime je ovjerena istinitost njihova sadržaja, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na utvrđivanje sporne činjenice – pravo tužitelja na dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada koje je je vezano uz utvrđenje da li je tužitelj tijekom radnog vremena kao vozač sanitetskog prijevoza - povremeno ili stalno po nalogu tuženika obavljao poslove vozača vozila hitne medicinske pomoći za potrebe tuženika kao svog poslodavca, obzirom da je koeficijent umnoška osnovice bio različito propisan za navedene poslove u čl. 65. KU/11 i čl. 57. KU/13, osim u periodu od 1. listopada 2015. do prosinca 2015., jer je u to vrijeme Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja izjednačen koeficijent vozača hitne medicinske pomoći i vozača saniteta, slijedom čega bi se tužitelju u periodu od ožujka 2012. do rujna 2015. obračunavao različiti koeficijent plaće da je obavljao poslove vozača hitne medicinske pomoći.

4.2. Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku koji je uključivao uvid u naloge za sanitetski prijevoz osiguranih osoba i putnih radnih listova za utuženi period, evidenciju o korištenju radnog vremena za utuženi period (u kojima međutim nije specificirano ni stanje prevezene osobe niti druge okolnosti koje bi upućivale na hitnost ili druge potrebe prevezenih osoba), saslušanje svjedokinja ZK, ŠK, tužitelja – koji su na osnovu vlastite procjene zaključili da su neki od pacijenata koje su prevozili zapravo bili hitni slučajevi, i zakonske zastupnice tuženika koja je iskazala da vozila saniteta nisu opremljena na način kakav trebaju biti opremljena vozila hitne medicinske pomoći i uvida u Očitovanje zaposlenika Doma zdravlja Gospić iz kojeg proizlazi da se barem u jednoj situaciji dogodio slučaj prijevoza životno ugrožene osobe po nalogu Opće bolnice Gospić od strane tuženika, mada je iz navedenih očitovanja jasno i da je utvrđeno kako je riječ o problemu na koji je upraviteljica tuženika upozorila Opću bolnicu Gospić kao naručitelju prijevoza o neprihvatljivosti takvog postupanja – zaključio da tužitelj tijekom svog radnog vremena nije obavljao poslove vozača hitne medicinske pomoći niti da je takav prijevoz bio uobičajen a niti da bi na bilo koji način utjecao na tužiteljevo izvršavanje radnih zadataka vozača saniteta (da bi upravljao vozilom na drukčiji način, upravljao kompleksnijim vozilom ili postupao na bilo koji način različit od onog određenog pravilima koje uređuju njegove radne zadatke). Iako prvostupanjski sud dopušta da su se događale situacije da je tužitelj prevozio životno ugrožene pacijente, to međutim zaključuje da time nije izvršavao poslove niti imao odgovornosti vozača hitne medicinske pomoći niti je na taj način izvršavao poslove suprotno naravi i vrsti rada za koju je zaposlen, pa je tuženik pri isplati plaće obračunavao ispravni koefici jent .

4.3. Prvostupanjski sud je nalaz i mišljenje vještaka Ručevića u pogledu neisplaćene bruto plaće tužitelja za razdoblje od 1. ožujka 2012. do 31. prosinca 2015. prihvatio na način opisan početnim nalazom i mišljenjem opisanim na str. 414-425 spisa, koji nalaz i mišljenje su obračunati računajući tužiteljeva prava kao vozača saniteta, bez dodatka za vozača hitne medicinske pomoći, i dosudio mu naknadu za rad noću, subotom, nedjeljom, za prekovremeni rad te rad u drugoj smjeni, pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom, naknade za pripravnost i prekovremene sate s osnova rada po pozivu pri čemu parnične stranke matematički izračun nisu niti osporavale. Uporište za dosuđenje utuženih naknada na osnovnu plaću prvostupanjski sud nalazi u odredbama čl. 53. i 55. KU/11 i čl. 47. i 49. KU/13 koje propisuju osnovnu plaću i dodatke na osnovnu plaću, dok je pravo na uvećanje plaće za rad noću, subotom, nedjeljom, za prekovremeni rad te rad u drugoj smjeni normirano odredbama čl. 58. KU/11 i čl. 51. KU/13, pravo na uvećanje plaće za rad blagdanom odredbama čl. 58. i 59. KU/11 i čl. 51. i 52. KU/13, naknada za pripravnost čl. 62. i 64. KU/11 i čl. 54. KU/13, a naknada s osnova prekovremenih sati s osnova rada po pozivu odredbama čl. 63. KU/11 i čl. 55. KU/13. Prvostupanjski sud je pri tom prihvatio obrazloženje financijskog vještaka da je tuženik navedena uvećanja pogrešno obračunavao jer je pogrešno izračunao minuli rad tužitelja.

5. U odnosu na dnevnice prvostupanjski sud je pošao od odredbe čl. 64.stav.3. TKU koja propisuje da zaposlenik ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pola dnevnice ako putovanje traje više od 8 sati, a manje od 12 sati, pri čemu Tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje TKU-a 115/2010 i TKU 141/2012 broj 56/64 od 24. svibnja 2013. prema kojemu i vozač sanitetskog prijevoza koji više od 12 sati provede na putu izvan svoje županije ima pravo na dnevnicu pod istim uvjetima potvrđuje takav stav pa je tužiteljev zahtjev za naknadom neisplaćenih dnevnica u cijelosti prihvatio (i u tom kontekstu utvrđenja vještaka Ručevića na str. 414 -425 prvostupanjskog spisa) te je tužbeni zahtjev u tom dijelu prihvaćen u cijelosti.

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno -pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP

– „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ broj 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanom odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

7. U odnosu na žalbama parničnih stranaka isticanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 11. ZPP koju tužitelj temelji na tvrdnji da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te ne sadrži razloge, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te su isti nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku te samih tih isprava ili zapisnika da bi se mogla donijeti pobijana presuda , dok je tuženik ne obrazlaže, valja navesti da razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa ovaj sud navedeni žalbeni razlog ne nalazi osnovanim. Naime, suprotno žalbenom stajalištu žalitelja pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

8,Na žalbu tužitelja:

8.1. Osporavajući odbijajući dio prvostupanjske presude i zaključak prvostupanjskog suda da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj u utuženom periodu izvršavao poslove vozača hitne medicinske pomoći te da bi na taj način izvršavao poslove suprotno naravi i vrsti rada za koju je zaposlen (vozač saniteta) niti da bi se radni zadaci i odgovornost tužitelja na bilo koji način mijenjali sve i da je prevozio životno ugrožene pacijente, zbog čega ga je odbio sa zahtjevom za isplatu dodataka na plaću vozača hitne medicinske pomoći, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud zanemario iskaze saslušanih svjedoka a i ostale u tom kontekstu u spis priložene dokaze, a i da je neosnovano odbio njegov prijedlog radi saslušanja svjedoka EK, ŽK i IK. Smatra da radniku u radnom odnosu pripada plaća za faktično obavljeni rad na određenim poslovima koje je radnik obavljao bez obzira za koje je poslove radnik imao formalno pravno sklopljen ugovor u prilog čega se pozvao na istovjetno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-738/2024-2 od 29. svibnja 2024.

8.2. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.2. ZPP valja ponajprije navesti da je prvostupanjski sud svoje stajalište prema kojemu iz opširno provedenog dokaznog postupka – koji je uključivao i saslušanje svjedoka i zakonske zastupnice tuženika – čije je iskaze u bitnim dijelovima iznio, a i sadržajno analizirao, vrijednosno ocijenio i povezao sa materijalnim dokazima

– prepiskom tuženika sa Općom bolnicom Gospić – zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj obavljao poslove vozača hitne medicinske pomoći imajući u vidu da sanitetsko vozilo nije za to niti opremljeno, da je takva procjena (da li je prevezena osoba životno ugrožena) posljedica osobne procjene jer o tome nema evidentiranog traga ni u putnim listovima niti u evidenciji radnih sati - nije dovedeno u dvojbu žalbenim navodima tužitelja. Naime, tužitelju se stavlja na znanje da je 14. veljače 2012., dakle prije utuženog perioda, sklopljen Sporazum između tuženika i Zavoda za hitnu medicinu Ličko-senjske županije o prijenosu ugovora o radu radnika zaposlenih na poslovima hitne medicine, opreme i vozila tuženika na (novoosnovani) Zavod za hitnu medicinu Ličko-senjske županije, slijedom čega je evidentno da u okviru tuženika nije postojala vozna služba hitne medicinske pomoći. Kao što je prvostupanjski sud pravilno i životno zaključio – da je zasigurno jedan neodređeni broj prevezenih osoba bilo životno ugroženo, no da takav prijevoz u svijetlu prethodno navedenih i pravilno utvrđenih činjenica – nije bio od utjecaja na promjenu radnih zadataka i načina izvršavanja istih od strane tužitelja kao vozača saniteta slijedom čega je i pravilno odbio odnosni dio njegovog tužbenog zahtjeva.

8.3. Valja nadodati da nije sporno da radniku pripada naknada za njegov faktično obavljeni rad, povremeni (neutvrđeni broj) eventualnih prijevoza životno ugroženih osoba po tužitelju kao vozaču sanitetskog vozila nije mijenjao njegov uobičajeni, propisani i ugovorom o radu definiran proces rada. Presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž R-180/2022-2 od 19. travnja 2023. nije primjenjiva u predmetnoj pravnoj stvari imajući u vidu tamo utvrđeno postojanje sklopljenog Ugovora o provođenju hitne medicinske pomoći između Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Doma zdravlja Slunj.

8.4. Konačno, u odnosu na odbijene dokazne prijedloge radi saslušanja svjedoka EK, ŽK i IK valja navesti da je tužitelj takav dokazni prijedlog iznio tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. rujna 2025. (iako je prethodni postupak dovršen na pripremnom ročištu održanom dana 5. srpnja 2016.) uz obrazloženje da je smatrao da je ranije u spis priložena dokumentacija dostatna radi razjašnjenja činjeničnog stanja a da su upravo navedeni svjedoci potpisnici navedene dokumentacije pa je stoga prvostupanjski sud osnovano takav dokazni prijedlog odbio jer tužiteljevi navodi ne ukazuju da takav prijedlog bez svoje krivnje nije mogao iznijeti do zaključenja prethodnog postupka.

9. Na žalbu tuženika:

9.1. Ističući žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.261.stav.3. ZPP tuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao u okolnostima kada su nalazi i mišljenja vještaka proturječni, izvesti dokaz usmenim izjašnjenjem vještaka na način da kroz pitanja i dodatne obavijesti pokuša otkloniti proturječja odnosno usuglasi nalaze vještaka, pa ukoliko takvo što ne bi bilo moguće, potrebno je u datim okolnostima odrediti novo vještačenja.

Valja navesti da je na ročištu održanom dana 24. rujna 2025. sukladno odredbi čl.260. ZPP vještak usmeno odgovorio na prigovore tuženika na njegov nalaz izrađen u pisanom obliku i da tuženik nakon vještakovog usmenog izjašnjenja nije predlagao nikakve daljnje dokaze u odnosu na prigovore na kojima je ustrajao. Prvostupanjski sud je jasno obrazložio iz kojih je razloga prihvatio utvrđenja vještaka Ručevića nalazeći ga stručnim, jasnim, utemeljenim na odgovarajućim odredbama mjerodavnih kolektivnih ugovora imajući posebno u vidu da parnične stranke nisu osporavale sam matematički izračun izrađen osnovom evidencije o korištenju radnog vremena. Tome valja nadodati da je ovosudnim ukidnim rješenjem broj Gž R-180/2022-2 od 19. travnja 2023. zbog opsega utvrđenih manjkavosti u (tada) provedenom vještačenju, naloženo provesti obnovu vještačenja po drugom vještaku iz redova stalnih sudskih vještaka, sukladno odredbi čl. 261.stav.2. ZPP.

9.2. U odnosu na žalbom (ponovljeni) prigovor da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir Odluku Vlade Republike Hrvatske o isplati razlike iznosa uvećanja plaća za prekovremeni rad radnicima u djelatnosti zdravstva, prema kojoj će, a prema podacima dobivenim iz COP-a, tužitelju za 2014. biti isplaćen iznos od 16,73 Kn, te za 2015. iznos od 205,25 Kn, odnosno ukupno iznos od 221,98 Kn, koji je iznos sud trebao uzeti u obzir, valja navesti (iako je na navedeno ovaj žalbeni sud odgovorio i u svojoj ranijoj ukidnoj odluci od 19. travnja 2023.) – da tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo moguće vještačenjem utvrditi osnovanost prigovora tuženika da će prema Odluci Vlade Republike Hrvatske od 16. rujna 2021. (objavljene u „Narodnim novinama“ broj 101/2021) radnicima kojima za sate ostvarene u prekovremenom radu nije kumulativno isplaćeno uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada, dakle i tužitelju biti isplaćena odnosna naknada obzirom da tuženik u tom kontekstu nije dostavio relevantne i konkretizirane podatke iako su mu isti dostavljeni od strane Ministarstva zdravstva.

9.3. Osporavajući tužitelju dosuđene dnevnice u periodu od ožujka 2012. do srpnja 2015. tuženik ističe da je tužitelju neutemeljeno priznata puna dnevnica iako je pojedino putovanje trajalo točno 12 sati no pri tom zanemaruje opsežno obrazloženje suda prvog stupnja da se u toj situaciji rukovodio odredbom čl. 64. stav.3.TKU koja propisuje da zaposlenik ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pola dnevnice ako putovanje traje više od 8 sati, a manje od 12 sati, dok se žalbeno tumačenje tuženika – da vozači sanitetskog prijevoza kojima je vožnja posao imaju pravo na dnevnicu tek nakon 16 sati puta jer im je prvih 8 sati redovan rad koji se ne može uračunati u dnevnicu, stoga bi pravo na pola dnevnice imali nakon 16 sati, a punu nakon 20 sati – odnosi na odredbe Kolektivnog ugovora koji je bio na snazi prije utuženog perioda, dok stajalište prvostupanjskog suda ima uporište u Tumačenju Zajedničkog povjerenstva broj 56/64 od 24. svibnja 2013. Posebno se prvostupanjski sud – u odnosu na pitanje prava na punu dnevnicu u situaciji ako je službeno putovanje trajalo točno 12 sati - rukovodio generalnim načelom propisanim odredbom čl. 9. stav. 3. ZR-a koji upućuje na primjenu najpovoljnijeg prava za radnika ako je to pravo različito uređeno različitim propisima, imajući pri tom u vidu manjkavi izričaj TKU, po kojem radnik uopće ne bi imao pravo na dnevnicu za takvo putovanje što nema nikakvog logičnog ni životnog smisla. Stoga kako cit. Odredba ZR upućuje na generalno tumačenje prava u korist radnika, to je prvostupanjski sud isto primijenio na način da se dnevnice za putovanja u trajanju od točno 12 sati i obračunavaju u punom iznosu dnevnice.

10. Obzirom da iznesenim žalbenim navodima uperenim na pobijanje meritornog dijela prvostupanjske presude (sadržanog u toč.I. - do IV. Izreke ) žalitelji nisu doveli u sumnju zakonitost i pravilnost materijalno-pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda, valjalo je njihove žalbe pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPPP odbiti kao neosnovane i potvrditi odnosne toč. Izreke.

11. U odnosu na žalbe parničnih stranaka protiv odluke o troškovima postupka:

11.1. Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi čl.154.stav.4. ZPP obzirom na stajalište prvostupanjskog suda da je uspjeh parničnih stranaka u provedenom postupku – podjednak, iako pri tom prvostupanjski sud navodi i da su „obje stranke uspjele u približno jednakim dijelovima sa svojim zahtjevima, pri čemu je tužitelj dokazao više osnova temeljem kojih je bio zakinut od strane tuženika dok je tuženik ostvario manji uspjeh u ukupnom novčanom iznosu ali koji i dalje bitno ne odstupa od uspjeha tužitelja“. Prvostupanjski sud je naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak zastupanja na ročištu održanom dana 21. studenog 2025. po Tbr. 154.stav.3. u vezi sa čl.156.stav.1. ZPP.

11.2. U pravilnoj primjeni materijalnog prava odluku o troškovima postupka treba utemeljiti na odredbi čl.154.stav.2. ZPP koja nalaže sudu da u situaciji u kojoj su stranke djelomično uspjele u parnici, najprije utvrdi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Rukovodeći se konkretnom situacijom u kojoj je tuženik tijelom trajanja prvostupanjskog postupka osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a tužitelj nije uspio u odnosu na zahtjev da mu se utuženi dodaci obračunaju primjenom koeficijenta uvećanja osnovice koji je u primjeni za vozače hitne medicinske pomoći, no uspio je u odnosu sve utužene dodatke, valja smatrati da je tužitelj u pogledu osnove zahtjeva uspio u opsegu od 100% (istovjetni i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Rev-724/2025-2 od 10. rujna 2025. i Rev-474/3034-3 od 25. rujna 2024.).

11.3. Stoga je valjalo utvrditi da je tužitelj u odnosu na osnov tužbe uspio u omjeru od 100%, dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio u opsegu od 44%, pa je njegov konačan uspjeh u sporu (po odbitku tuženikovog iskazivog u ukupnosti sa cca 28%) valjalo utvrditi u opsegu od 44%.

11.4. Tužitelju je primjenom odredbe čl.155.ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa – „Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25) valjalo priznati nagradu za radnje zastupanja tužitelja imajuću u vidu vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja odnosne radnje zastupanja (vrijednost predmeta spora od utuženja do 2.srpnja 2021. iznosila je 6.636,14 Eur, od 2. srpnja 2021. do 10. listopada 2025. – 3.921,65 Eur, a od 10. listopada 2025. do presuđenja

– 3.724,18 Eur) pri čemu je prema Tbr.7/1 Tarife cjelokupni raspon predmetne vrijednosti predmeta spora određen istim bodovnim razredom - sa 100 boda.

11.5. Tužitelju je stoga valjalo priznati nagradu za sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife u iznosu od 200,00 Eur, zastupanje na deset ročišta za glavnu raspravu (1.6.2019., 5.7.2019., 26.9.2019., 28.9.2021., 14.3.2022., 23.5.2022., 31.8.2023., 21.3.2024., 24.9.2025. i 21.11.2025.) po Tbr. 9/1 Tarife u iznosima od po 250,00 Eur, sastav podneska od 22.2.2019. po Tbr. 8/1 Tarife u iznosu od 250,00 Eur te sastav tri podnesaka (od 17.6.2019., 2.7.2021. i 10.10.2025.) po Tbr.8/4 Tarife u iznosima od po 62,50 Eur te sastav žalbe od 30.8.2022. prema vrijednosti njome pobijanog dijela prvostupanjske presude iskazivog sa 3.483,00 Eur) a po Tbr. 10/1 Tarife u iznosu d 312,50 Eur – sve sa uključenom naknadom po Tbr. 46 Tarife. Od ukupno tužitelju priznate nagrade za zastupanje u iznosu od 3.250,00 Eur valjalo mu je srazmjerno uspjehu u provedenom sporu, iskazivom sa 44% dosuditi iznos od 1.430,00 Eur, uvećan za izdatke s osnova troškova provedenih vještačenja u iznosu od 1.724,95 Eur i dakle naložiti tuženiku da mu naknadi trošak postupka u iznosu od 3.154,95 Eur sa zateznom kamatom tekućom sukladno odredbi čl.151.stav.3. i 4. ZPP od dana donošenja ove odluke do isplate.

11.6. U odnosu na tuženiku dosuđeni trošak zastupanja po odvjetniku po odredbi čl. 154.stav.3. ZPP u vezi sa čl.156.stav.1. ZPP u iznosu od 250,00 Eur valja navesti da je prvostupanjski sud neutemeljeno odgovornost za odgodu ročišta pripisao tužitelju obzirom da je ročište odgođeno radi očitovanja tužitelja na podnesak tuženika koji mu je (zbog kratkoće vremena od dostave sudu – 19. rujna 2025.) uručen tek na odnosnom ročištu održanom 24. rujna 2025.

11.7. Stoga je uvažavanjem žalbe tužitelja valjalo preinačiti toč.V. izreke prvostupanjske presude i odbiti tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 Eur sa pripadajućom kamatom, a naložiti tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 3.154,95 Eur sa zateznom kamatom tekućom sukladno odredbi čl.151.stav.3. i 4. ZPP od dana donošenja ove odluke do isplate. Žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka odbijena je u cijelosti (pozivom na odredbu čl.380.toč.2.ZPP).

12.Parničnim strankama nisu priznati troškovi žalbenog postupka obzirom da je tužitelj djelomično uspio tek u odnosu na sporedni zahtjev (odluku o troškovima postupka), a ne i u odnosu na odbijajući meritorni dio prvostupanjske presude, dok tuženik sa žalbom nije uspio ni u jednom dijelu dok trošak njegovog odgovora na žalbu jer po ocjeni ovog suda sadržaj odgovora nije bio od utjecaja na odluku o žalbi tužitelja pa je o zatraženom trošku odlučeno pozivom na odredbu čl.155. ZPP-a.

U Varaždinu 16. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec