Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-13/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OP (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vuksanović i partneri d.o.o. iz Rijeke, protiv tuženika FP (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupanog po punomoćniku Željku Damjancu, odvjetniku iz Požege, radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi broj P-243/2020-36 od 29. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

I/Prihvaća se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Požegi broj P- 243/2020-36 od 29. rujna 2025. u toč.I- i toč.II izreke i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje time da se nova glavna rasprava ima održati ispred drugog suca pojedinca.

II/O troškovima postupka, pa i žalbenog, odlučit će sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Pobijanom toč.I izreke prvostupanjske presude odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 91.959,49 Eur „u roku od 7 dana sa zateznom kamatom tekućom do dana isplate kupoprodajne cijene“. Pobijanom toč.II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 9.875,00 Eur. Nepobijanom toč.III izreke odbijen je tuženikov zahtjev radi naknade troška postupka u daljnjem iznosu od 3.558,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2025.

2.Pravovremenom žalbom tužitelj pobija opisanu presudu u odbijajućem dijelu i odluci o troškovima postupka iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ broj 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanom odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) s prijedlogom ovom sudu da je preinači i usvoji tužben i zahtjev uz dosudu mu cjelokupnih pa i troškova žalbenog postupka.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tužitelja je osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 91.959,49 Eur s osnova Ugovora o cesiji sklopljenog dana 12. travnja 2017. između ustupitelja – društva Salvus d.o.o. iz Rijeke i tužitelja kao preuzimatelja tražbine prema tuženiku koja tražbina proizlazi iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog između društva Salvus d.o.o. iz Rijeke kao prodavatelja i tuženika kao kupca dana 27. svibnja 2015.

5.1. U obrazlaganju svog materijalno-pravnog stajališta prvostupanjski sud polazi od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne:

-da je predmetom Ugovora o kupoprodaji od 27. svibnja 2015. bila 8. etaža – odnosno 5445/111295 dijela nekretnine čkbr. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina], stambeno poslovna zgrada broj 44A, 44b, parkiralište i dvorište u [adresa] sa 343 čhv, koja je povezana sa vlasništvom posebnog dijela nekretnine u naravi dvosobnim stanom na drugom katu (zajedno s pripadajućim novonabavljenim namještajem, opremom i kućanskim aparatima – kompletno namješten), neto korisne površine 54,45 m2 u diobenom elaboratu označen oznakom 58 i svjetlo plavom bojom, zajedno s parkiralištem tj. parkirnim mjestom P6, korisne površine 3,00 m2 u diobenom elaboratu označeno oznakom P6 i zelenom bojom, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ;

-da je dinamika isplate kupoprodajne cijene, ugovorene u iznosu od 692.868,75 kn (sada:91.959,49 Eur) ugovorena plaćanjem iznosa od 300.000,00 kn (sada:39.816,84 Eur) u roku od 15 dana na transakcijski račun, dok se ostatkom kupoprodajne cijene u iznosu od 392.869,12 kn (sada: 52.142,69 Eur) prodavatelj obvezao platiti dio otvorenog dugovanja prema kupcu;

-da je tuženik ishodio uknjižbu prava vlasništva na kupljenoj nekretnini temeljem Aneksa sklopljenom Ugovoru o kupoprodaji od 1. lipnja 2015;

-da je tužitelj sa društvom Salvus d.o.o. dana 12. travnja 2017. sklopio Ugovor o cesiji kojim je kao preuzimatelj od društva kao ustupitelja stekao njegovu tražbinu iz prethodno opisanog ugovora o kupoprodaji,

pa je dokazni postupak usmjerio na raspravljanje tuženikovog prigovora da je utužena tražbina namirena prijebojem sa društvom Salvus d.o.o. od 17. lipnja 2015. a što da je potvrđeno i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci broj P-698/2018-15 od 27. studenog 2020. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-576/2023-2 od 19. srpnja 2023. te prigovora tužitelja da Izjava o prijeboju od 17. lipnja 2015. nije potpisana po ovlaštenoj osobi društva Salvus d.o.o.

5.2.Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku zaključio da je tuženik u pravomoćno okončanoj parnici vođenoj kod Trgovačkog suda u Rijeci pod brojem P- 698/2018 po tužbi Stečajne mase iza društva Salvus d.o.o. protiv istog tuženika uspio dokazati da je (tamo) utužena tražbina u iznosu od 300.000,00 kn (sada:39.816,84 Eur) sa zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2015. namirena prijebojem od 17. lipnja 2015. a što je rezultiralo ukidanjem platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Maria Včelika iz [adresa] broj Ovr-1420/2018 od 28. svibnja 2018. i odbijanjem tužbenog zahtjeva, te da je pravomoćnošću navedene prvostupanjske presude vezan i sud u predmetnoj parnici sukladno odredbi čl. 333. stav. 1. ZPP-a. No obzirom da ne postoji subjektivni identitet u odnosu na stranke predmetnog postupka to je prvostupanjski sud zaključio da se ne radi o dvostrukoj litispendenciji (koji prigovor je istaknuo tuženik) no kako je Trgovački sud u Rijeci svoju odluku zasnovao upravo na navedenoj Izjavi o prijeboju od 17. lipnja 2015. to da prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari nema ovlaštenja „bilo što drugo komentirati ili isticati u smislu činjeničnih utvrđenja već jedino prihvatiti izreku presude koja je dala tuženiku za pravo da je uspio u parnici dokazati da tužitelju tj. vjerovniku nije u obvezi isplatiti 300.000,00 HRK (sada:39.816,84 Eur) kao dio kupovnine iz kupoprodajnog ugovora od 27. svibnja 2015.“.

5.3. Tvrdnju svjedoka DP čiji potpis se nalazi na spornoj Izjavi o prijeboju od 17. lipnja 2015. da on istu nije potpisao jer za to kao skladištar nije imao nikakvo ovlaštenje, prvostupanjski sud je povezao sa činjenicom da je tužitelj podnio kaznenu prijavu protiv tuženika radi krivotvorenja navedene Izjave te da će se navedena činjenica utvrđivati upravo u eventualnom kaznenom postupku iako je istodobno naveo da poklanja vjeru njegovom iskazu da on nikada nije imao ovlaštenja potpisati bilo kakav Ugovor ili spornu Izjavu o prijeboju.

5.4. Polazeći nastavno od odredbe čl. 84. stav. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje:

ZOO - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja dok prema stav . 2. dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje , prvostupanjski sud zaključuje da ustupitelj potraživanja iz predmetnog Ugovora o cesiji (Salvus d.o.o.) nije mogao na primatelja (tužitelja) prenijeti više prava nego je imao do časa sklapanja Ugovora o cesiji od 12. travnja 2017. pa kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci broj P-698/2018-15 od 27. studenog 2020. tuženik uspio dokazati da je tražbinu Društva Salvus d.o.o. u iznosu od 300.000,00 kn (sada:39.816,84 Eur) platio 17. lipnja 2015. (Izjavom o prijeboju – kompenzaciji) to ni društvo Salvus d.o.o., bez obzira na zaključeni Ugovor o cesiji nije moglo 12. travnja 2017. tužitelju takvu podmirenu tražbinu ustupiti. U odnosu na preostali iznos kupovnine od 392.869,12 kn (sada: 52.142,69 Eur) prvostupanjski sud zaključuje da je čl.2. ugovora o kupoprodaji ugovoreno da će ti iznosom prodavatelj (društvo Salvus d.o.o.) platiti dio otvorenog nepodmirenog dugovanja prema kupcu (tuženiku). Slijedom navedenog prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

6.Pobijajući prvostupanjsku presudu tužitelj ističe da prijeboj faktički nikada nije izvršen stoga što isti nije saopćen drugoj strani – društvu Salvus d.o.o. jer Izjavu o prijeboju nije potpisao DP, a čiji iskaz da prihvaća i prvostupanjski sud kao vjerodostojnog. To više što ni društvo Salvus d.o.o. niti sam tužitelj (koji je bio direktor tog društva do 27. svibnja 2014.) nikada nisu bili upoznati s računima, ugovorima i računima - otpremnicama na koje se tuženik u Izjavi o prijeboju pozvao. Uz to da stečajni upravitelj koji je zastupao Stečajnu masu iza društva Salvus d.o.o. u postupku vođenom kod Trgovačkog suda u Rijeci očigledno nije imao saznanja o nepostojanju ovlaštenja DP da potpisuje bilo kakvu Izjavu u ime društva Salvus d.o.o. pa je u tom postupku nespornim utvrđeno da „ su obje stranke potpisale izjavu o prijeboju od 17. lipnja 2015., što znači da je izjava dana od strane dužnika te je protivnoj strani – vjerovniku – ta izjava saopćena.“ Posebno žalitelj ističe da je predmetni postupak pokrenut još 2016., dok je postupak kod Trgovačkog suda u Rijeci pokrenut dvije godine kasnije no zbog neefikasnosti i tromosti postupanja sudova postupak koji je pokrenut po stečajnom upravitelju pravomoćno je okončan prije predmetnog, dok se prvostupanjski sud kako tvrdi – „ogradio od bilo kakvog smislenog tumačenja i ocjene izvedenih dokaza već se paušalno pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Rijeci čijim je sadržajem, kako isti navodi, vezan“ iako se u tom postupku uopće nije ispitivala valjanost Izjave, niti su provedeni dokazi na okolnost međusobnih iznosa dugovanja Salvus d.o.o. i obrta koji se nalazio u vlasništvu tuženika. Ističe da između ta dva postupka ne postoji ni objektivni – niti subjektivni identitet spora pa ni pravomoćna presuda broj P-698/2018-15 od 27. studenog 2020. ne može vezivati stranke predmetnog spora. Imajući u vidu da je društvo Salvus d.o.o. predmetnu tražbinu ustupilo tužitelju još 12. 4. 2017. to da Stečajna masa iza tog društva nije imala ni aktivnu legitimaciju pokretati bilo kakve sporove naknadno u odnosu na ovdje utuženih 91.959,49 Eur. Ističe i da se materijalna pravomoćnost sudske odluke se sastoji u tome da je zabranjeno pokretanje nove parnice među istim strankama o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno te da su i sudovi i stranke vezani sadržajem takve odluke. U konkretnom slučaju je predmetni postupak započeo prije postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci stoga niti nije ispunjen uvjet postojanja materijalne pravomoćnosti. Konačno, smatra da je prvostupanjski sud zanemario karticu partnera tuženika, odnosno obrta u njegovom vlasništvu prema Salvus d.o.o. u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji iz koje proizlazi da je obrt tuženika imao tekuće dugovanje prema Salvus d.o.o., a o čemu je iskazivao i tužitelj, a ne obratno kako je to prvostupanjski sud zaključio.

7. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja navesti da tužitelj u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga. Stoga se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2. ZPP koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 11, 13 i 14 ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

8. No odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.2. ZPP, a i pazeći na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u smislu odredbe čl.365.stav.2. ZPP valja navesti da je prvostupanjski sud – nakon opširnog razlaganja instituta presuđene stvari (toč.11. obrazloženja prvostupanjske presude) ponajprije utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor dvostruke litispendencije (toč.12. obrazloženja prvostupanjske presude) jer ne postoji subjektivni identitet spora predmetnog – u odnosu na spor koji je pravomoćno okončan kod Trgovačkog suda u Rijeci pod brojem P-698/2018, da bi potom zaključio, citira se : „kako je Trgovački sud u Rijeci svoju odluku zasnovao upravo na temelju navedene Izjave o prijeboju – kompenzaciji na dan 17. lipnja 2015. ovaj sud nema ovlaštenja bilo što drugo komentirati ili isticati u smislu činjeničnih utvrđenja već jedino prihvatiti, kako je naprijed istaknuto, izreku presude koja je dala tuženiku za pravo da je uspio u parnici dokazati da tužitelju tj. vjerovniku nije u obvezi isplatiti 300.000,00 HRK i sporedna potraživanja“.

9. Naime, prije svega valja reći da je za postojanje pravomoćno presuđene stvari u smislu odredbe čl.333.stav.2. ZPP potrebno da u oba spora postoji isti subjektivni identitet spora (identitet stranaka spora u istoj ili obrnutoj ulozi) i objektivni identitet spora (da postoji identitet tužbenih zahtjeva i da postoji identitet činjenične osnove tužbenih zahtjeva) – istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev- 522/2026-2 od 28. travnja 2026.

9.1. U konkretnom slučaju tužitelj u parnici vođenoj pred Trgovačkim sudom u Rijeci je bila Stečajna masa iza društva Salvus d.o.o., dok je tužitelj u predmetnoj parnici fizička osoba. Pravomoćna presuda navedenog suda broj P-698/2018-15 od 27.11.2020. koja je pravomoćnost stekla dana 19. srpnja 2023. (donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-576/2023-2 od 19. srpnja 2023.) nema nikakav pravni učinak u odnosu na tužitelja koji je utuženu tražbinu (koja je dijelom i predmet pravomoćnog okončanog spora) stekao prije pravomoćnosti navedene presude, a i (za pretpostaviti je) prije pokretanja spora pred Trgovačkim sudom u Rijeci. Takav pravni učinak postojao bi kada bi tužitelj kao singularni sukcesor predmetnu tražbinu stekao nakon pravomoćnosti tamo donesene presude (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2402/2016-2 od 6. studenog 2019.). Naime, pravomoćnost presude donesene na štetu prednika prije sukcesije djeluje i prema njegovom singularnom sukcesoru (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-220/1992 od 22. travnja 1992) obzirom da singularni sukcesor u pravilu ne može steći više prava nego što na njega može prenijeti njegov prednik, pa stoga pravomoćna odluka donesena protiv prednika neposredno djeluje prema singularnom sukcesoru samo ako je do sukcesije došlo nakon njezine pravomoćnosti, što ovdje nije slučaj.

10. Obzirom da je zbog pogrešnog pravnog pristupa i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, valjalo je žalbu tužitelja prihvatiti i ukinuti pobijanu presudu u toč.I

– i toč.II izreke te predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje time da je zbog opsega utvrđenih manjkavosti odlučeno da se nova glavna rasprava ima održati ispred drugog suca pojedinca.

10.1. U ponovljenom postupku raspraviti će se svi prigovori parničnih stranaka, poglavito prigovori tužitelja u odnosu na vjerodostojnost sporne Izjave o prijeboju od 17. lipnja 2015. te će u tu svrhu detaljno analizirati priložene konto-kartice prednika tužitelja u odnosu na stanje poslovanja sa tuženikom na dan sastavljanja sporne Izjave o prijeboju te će prvostupanjski sud odlučiti i o svim ostalim dokaznim prijedlozima tužitelja sadržanim u podnesku od 25. listopada 2024. prije zakazanog pripremnog ročišta.

10.2.Novom odlukom o glavnoj stvari, prvostupanjski sud će odlučiti i o svim troškovima postupka (odredba čl.166.stav.3. ZPP).

11. Nepobijana toč.III izreke nije bila predmetom žalbenog ispitivanja (odredba čl.365.stav.1. ZPP).

U Varaždinu 16. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec