Pr-82/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marinu Budimiru, odvjetniku u BUDIMIR & PARTNERI odvjetničko društvo d.o.o., Bihaćka 2/A, Split, protiv tuženika PROMET d.o.o. Split, Hercegovačka 20, OIB: 13421314997, zaključene dana 10. lipnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Damira Tomića, odvjetnika u OD BUDIMIR & PARTNERI i punomoćnika tuženika dipl. iur. ĆF, objavljene dana 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o j e :

Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s naslova razlike izgubljene zarade za period od 01.01.2020.g. pa do 31.01.2023.god. isplatiti tužitelju iznos od ukupno 13.415,94 Eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini mjesečni iznos kako niže slijedi teku od 5-og u mjesecu za prethodni, pa sve do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodišnje, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. pa do potpune isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena koje i to;

koje na iznos od 361,00 € teku od 05.02.20.

koje na iznos od 361,00 € teku od 05.03.20.

koje na iznos od 361,00 € teku od 05.04.20.

koje na iznos od 361,00 € teku od 05.05.20.

koje na iznos od 361,00 € teku od 05.06.20.

koje na iznos od 361,00 € teku od 05.07.20.

koje na iznos od 366,12 € teku od 05.08.20.

koje na iznos od 366,12 € teku od 05.09.20.

koje na iznos od 366,12 € teku od 05.10.20.

koje na iznos od 366,12 € teku od 05.11.20.

koje na iznos od 366,12 € teku od 05.12.20.

koje na iznos od 366,12 € teku od 05.01.21.

koje na iznos od 368,17 € teku od 05.02.21.

koje na iznos od 368,17 € teku od 05.03.21.

koje na iznos od 368,17 € teku od 05.04.21.

koje na iznos od 368,17 € teku od 05.05.21.

koje na iznos od 368,17 € teku od 05.06.21.

koje na iznos od 368,17 € teku od 05.07.21.

koje na iznos od 377,25 € teku od 05.08.21.

koje na iznos od 377,25 € teku od 05.09.21.

koje na iznos od 377,25 € teku od 05.10.21.

koje na iznos od 377,25 € teku od 05.11.21.

koje na iznos od 377,25 € teku od 05.12.21.

koje na iznos od 377,25 € teku od 05.01.22.

koje na iznos od 339,57 € teku od 05.02.22.

koje na iznos od 339,57 € teku od 05.03.22.

koje na iznos od 339,57 € teku od 05.04.22.

koje na iznos od 339,57 € teku od 05.05.22.

koje na iznos od 339,57 € teku od 05.06.22.

koje na iznos od 339,57 € teku od 05.07.22.

koje na iznos od 360,56 € teku od 05.08.22.

koje na iznos od 360,56 € teku od 05.09.22.

koje na iznos od 360,56 € teku od 05.10.22.

koje na iznos od 360,56 € teku od 05.11.22.

koje na iznos od 360,56 € teku od 05.12.22.

koje na iznos od 360,56 € teku od 05.01.23.,

koje na iznos od 379,94 € teku od 05.02.23. pa do potpune isplate

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.750,00 eura uvećan za zatezne kamate koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena. "

Obrazloženje

1. U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena 10. veljače 2023. navodi se kako je tužitelj zbog posljedica radne nezgode koja se dogodila 17. kolovoza 1992. ostao doživotni invalid, te da je bio prisiljen otići i invalidsku mirovinu sa danom 1. travnja 1997.

Jedina primanja koja tužitelj ostvaruje da je invalidska mirovina, koja da je značajno manja od iznosa koju mirovinu primaju usporedni bivši radnici tuženika. Zbog razlike u visini mirovine koju tužitelj prima i one koju bi primao da nije bilo štetnog događaja, tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će se tuženika s osnova naknade štete

– izgubljene zarade, za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. siječnja 2023. obvezati na isplatu ukupnog iznosa od 400,00 eura mjesečno, odnosno 14.800,00 eura ukupno, s pripadajućim kamatama, te tuženika obvezati na snašanje parničnog troška. Tijekom postupka tužitelj je isticao kako je u konkretnom slučaju potrebno za usporedne djelatnike tuženika uzeti vozače autobusa ČF i AF jer da su oni obavljali iste poslove kao i tužitelj. Naime, kako se u konkretnom slučaju radi o sukcesivnom utuženju, te da su se zbog istog štetnog događaja pred ovim sudom vodili postupci pod poslovnim brojem II P-2732/99 te pod poslovnim brojem Pr-423/13 koji su postupci pravomoćno okončani, u kojim je postupcima nakon provedenih brojnih medicinskih vještačenja utvrđena uzročno posljedična veza između nezgode i štete koju tužitelj trpi kao i činjenica da bi usporednici radnici s tužiteljem bili AF i ČF. Potom, da su se za druga razdoblja vodili postupci pred ovim sudom uvijek s osnova razlike izgubljene zarade i to pod poslovnim brojem Pr-496/17 i Pr- 124/20.

1.2. Podneskom od 30. ožujka 2026. konačno precizirao tužbeni zahtjev predlažući sudu donijeti presudu kojom će se tuženiku naložiti isplata ukupnog iznosa od 13.415,94 eura s osnova razlike izgubljene zarade za period od siječnja 2020. do 31. siječnja 2023., zajedno s pripadajućim kamatama u mjesečnim iznosima kako je pobliže navedeno u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu od 14. ožujka 2023. tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu tužitelja predloživši isti odbiti, glede visine ista da je previsoko postavljena, i da nije dokazana. Tužitelj da nije dostavio obavijest o visini mirovine u utuženom razdoblju, niti je određujući visinu prethodno pribavio obavijest o visini mirovine umirovljenih usporednih radnika tuženika. Tuženik se usprotivio da se u obzir uzmu podaci za IF i ĐF kao usporednih radnika, a bez njihovog pristanka, također tuženik se protivio da bi navedeni bivši radnici tuženika bili usporedni radnici.

Nadalje, tuženik je istakao da se protivi visini zahtijeva polazeći od činjenice da tužitelj traži obračunavanje izgubljene zarade u 100 % iznosu razlike prosječne mirovine usporednih radnika i mirovine tužitelja jer da su rješenjem MIORHA liječnici utvrdili da je uzrok opće nesposobnosti za rad tužitelja ozljeda na radu u omjeru od 50 % te bolesti u omjeru od 50 %.

Slijedom navedenog da tužitelj može eventualno potraživati izgubljenu zaradu u visini 50 % razlike prosječne mirovine usporednih radnika i mirovine tužitelja jer da je upravo taj postupak uzroka radne nesposobnosti tužitelja proistekao iz ozljede na radu koju je tužitelj pretrpio radeći kod tuženika, zato je predložio tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i tuženika obvezati na snašanje parničnog troška.

2.2. Glede konačno preciziranog tužbenog zahtjeva tuženik se protivio navodima tužitelja kako bi usporedni radnici tj. umirovljenici bili AF i ČF jer da je tuženik dostavio podatke o poslovima i radnim mjestima tužitelja i imenovanih usporednih radnika tijekom njihovog radnog vijeka kod tuženika iz čega proizlazi kako isti ne bi bili usporedni radnici. Naime, kako bi se usporednim radnicima trebali smatrati BF i OF, s tim u svezi da nije od značaja činjenica kako su se u pravomoćno okončanim postupcima koji su se vodili između istih parničnih stranaka u obzir uzeti kao usporedni radnici tužitelja ili usporedni umirovljenici baš GF i ČF jer da se u ovom postupku imaju uzeti u obzir relevantne činjenice za ovaj postupak.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom presuda iz pravomoćnih okončanih postupaka pod poslovnim brojem Pr-423/13 od 22. srpnja 2016., Gžr- 1103/16 od 20. listopada 2016., Pr-496/17 od 11. prosinca 2019., Pr-203/24 od 14. lipnja 2024., Rješenje republičkog fonda mirovinsko invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 6. lipnja 1997., Odluka o prestanu ugovora o radu zbog potpune nesposobnosti za rad tužitelja od 2. travnja 1997., Odluka o rasporedu djelatnika na druge poslove – tužitelja od 1. prosinca 1994., Rješenje tuženika od 30. listopada 1992., Odluka o trajnom rasporedu radnika na druge poslove od 4. studenog 1987., Rješenje tuženika od 30. ožujka 1992. za BF, Odluka o rasporedu radnika na druge poslove od 1. srpnja 1992. za BF, ugovor o radu na neodređeno od 31. siječnja 1997. za BF, odluka o prestanku ugovora o radu za BF od 24. ožujka 1999., potvrda hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za OF od 29. rujna 2010., Odluka o prestanku ugovora o radu zbog potpune nesposobnosti za rad od 4. studenog 2010., prijava o povredi na radu za tužitelja od 1. travnja 1992., pregledani su podaci o visini mirovine BF HZMO područna služba Split od 8. listopada 2025., pregledani su podaci o visini mirovine UF HZMO područna služba Split od 17. prosinca 2025., pregledani su podaci o visini mirovine ČF HZMO područna služba Split od 17. prosinca 2025., pregledani su podaci o visini mirovine OF HZMO područna služba Split od 17. prosinca 2025., pregledani su podaci o visini mirovine FF HZMO područna služba Split od 16. ožujka 2026., pregledana je tablica izračuna koju je dostavio tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

6. U ovom postupku nije bilo sporno:

- da je tužitelj kao radnik tuženika zaposlen na radno mjesto vozača, dana 17. kolovoza 1992. doživio ozljedu na radu.

- da je rješenjem RF MIORH-a od 1. travnja 1997. da je tužitelj ostvario pravo na invalidsku mirovinu kojom je bilo utvrđeno da je kod tužitelja nastao gubitak sposobnosti za rad zbog bolesti u omjeru od 50 % te zbog posljedica povrede na radu u omjeru od 50 %

- da je u pravomoćno okončanim sudskim postupcima koji su se vodili između istih parničnih stranaka i zbog istog štetnog događaja, utvrđena uzročno posljedična veza između povrede na radu i mirovine tužitelja

7. Kao sporno trebalo je tvrditi je li osnovano potraživanje tužitelja s osnova naknade štete izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. siječnja 2023., bilo je sporno koji se bivši radnici tuženika imaju uzeti kao usporedni radnici tužitelja.

8. Odredbom čl. 109. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

8.1. Odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) koji Zakon valja primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), onaj tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove, s tim u svezi, kao zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Jednako je propisano i odredbom čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. godine.

9. Rješenjem Republičkog fonda MIORH-a, od 26. listopada 1994. uslijed ozlijede na radu kod tuženika utvrđeno je smanjenje radne sposobnosti kod tužitelja te je isti raspoređen na druge odgovarajuće poslove s punim radnim vremenom. Rješenjem RF MIORH-a od 6. lipnja 1997. tužitelj je umirovljen, iz obrazloženja proizlazi kako je umirovljen zbog gubitka sposobnosti za rad zbog povrede na radu u omjeru od 50 %, a zbog bolesti u omjeru od 50 %.

10. Pregledom pravomoćno okončanog postupka br. Pr-423/13 od 22. srpnja 2016. utvrđeno je kako je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev temeljem podataka dostavljenih od strane tuženika za dvojicu usporednih radnika i to UF i ČF, koji su radili na radnom mjestu vozača autobusa.

10.1. Pregledom pravomoćno okončanog postupka Pr-216/14 od 27. studenog 2017., utvrđeno je da je tuženik za potrebe ovog postupka dostavio podatke za radnike F i Ć kao i podatke za radnike ŽF i ČF. U istom postupku utvrđeno je kako je tužitelj u razdoblju od 5. studenog 1987. do 30. listopada 1992. radio na poslovima vozača za šlepanje. Polazeći od nesporne činjenice da je tužitelj ozlijeđen na radu dana 18. kolovoza 1992. jasno proizlazi da je u vrijeme štetnog događaja radio na poslovima vozača vozila za šlepanje, dok je u prethodnom razdoblju radio na poslovima konduktera, na kojim poslovima su radili usporedni radnici tuženika F i Ć.

10.2. Pregledom pravomoćno okončanog postupka broj Pr-496/17 od 11. prosinca 2019., također je razvidno kako je sud za usporedne radnike tuženika ponovno uzeo ŽF i ČF, koji su radili kod tuženika na poslovima vozača, baš kao i tužitelj u trenutku štetnog događaja.

10.3. Pregledom prijave o ozljedi na radu od 1. rujna 1992. ( str 69-70 spisa) razvidno je da je tužitelj radio na poslovima vozača autobusa (evidentirano pod rednim brojem 29).

11. Slijedom prednjih utvrđenja, uzimajući u obzir rješenje MIORH-a od 26. listopada 1994., te utvrđenja vještaka kako je opisano, koja mišljenja prihvaća i ovaj sud, nedvojbeno je utvrđeno da je tuženik u smislu odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (NN 99/96, 94/96) prema kojoj poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu i u svezi s radom po principu objektivne odgovornosti tj. uzročnosti, tužitelju je dužan naknaditi cjelokupnu nastalu štetu koju trpi zbog posljedica radne nezgode od dana 17. kolovoza 1992., kada je za tuženika obavljao poslove vozača autobusa, za daljnje razdoblje.

Tuženik je u obvezi temeljem odredbi čl. 195. i 1095. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. godine tužitelju naknaditi izgubljenu zaradu u visini razlike između prosječne mirovine usporednih umirovljenika, bivših radnika tuženika i visine invalidske mirovine koju prima tužitelj.

12. U ovom postupku sukcesivna utuženja, utužena je razlika izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. siječnja 2023. i to prema podacima o visini mirovine bivših usporednih radnika tuženika ČF i UF kao i podataka o visini mirovine tužitelja pribavljene od HZMO-a.

U konkretnom slučaju sud je za usporedne radnike tuženika u odnosu na tužitelja prihvatio baš radnike ŽF i ČF, iz razloga jer su isti izvršavali poslove vozača autobusa, baš kao i tužitelj u trenutku štetnog događaja (navedeno proizlazi i iz prijave o ozljedi na radu). Kako je to navedeno u citiranim pravomoćno okončanim postupcima koji su se vodili između istih parničnih stranaka, a povodom istog štetnog događaja. Sud nije prihvatio prijedloge tuženika da se u baš u ovom postupku u kojem tužitelj sukcesivno utvrđuje samo novo razdoblje, nakon što je pravomoćno odlučeno o prethodnim razdobljima koristeći uvijek podatke za vozače autobusa, a ne radnike tuženika SF i HF, obzirom da su isti obavljali poslove konduktera i ostvarivali niža primanja u odnosu na ČF i ŽF kao i tužitelja u trenutku nastanka štetnog događaja. Slijedom navedenog sud je za utuženo razdoblje od siječnja 2020. do 31. siječnja 2023. koristio podatke o visini mirovine pribavljene od HZMO-a za radnike ŽF, ČF i tužitelja.

13. Tužitelj je jednostavnom matematičkom operacijom došao do točne razlike izgubljene zarade što je razvidno i iz Tablice izračuna, koju je dostavio uz podnesak od 30. ožujka 2026. s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom ( str. 139./ 140. spisa).

14. Obzirom da je tužitelj temeljem dostavljenih podataka o visini mirovine usporednih bivših radnika tuženika zaposlenima na radnom mjestu vozača, kako je gore navedeno, izračunao prosječnu mjesečnu mirovinu, dok iz podataka pribavljenih od strane HZMO-a proizlazi visina mirovine koju je tužitelj primio u utuženom razdoblju. Precizirajući tužbeni zahtjev, kod konačnog izračuna tužitelj je odbio navedene iznose, sud je izvršio provjeru tužiteljevog izračuna jednostavnim matematičnim radnjama zbrajanja, dijeljenja i oduzimanja te utvrdio da je svako pojedino mjesečno traženje tužitelja točno izračunato, pa ga je kao takvog i dosudio, kao što je pobliže navedeno u izreci presude.

15. Na dosuđene iznose tužitelju pripada i trajna zakonska zatezna kamata u smislu odredbe čl. 277. ZOO i čl. 29. ZOO-a iz 2005. koja teče od petog u mjesecu za prethodni mjesec kako je pobliže navedeno u izreci presude, tuženik nije imao primjedbi na tijek zakonskih zateznih kamata.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, pa se punomoćniku tužitelja obistinjuje parnični trošak za sastav tužbe 500,00 eura, za sastav podneska od 4. travnja 2023. 500,00 eura, za sastav podneska od 9. srpnja 2025. 500,00 eura i za sastav podneska od 30. ožujka 2026. po 500,00 eura, za pristup na ročišta održana 2. lipnja 2025., 22. rujna 2025., 24. veljače 2026., 15. travnja 2026., 10. lipnja 2026. po 500,00 eura za pristup pa objavno ročište 100,00 eura, ovom iznosu trebalo je pridodati i iznos od 1.150,00 eura na ime pripadajućeg PDV-a, tako se tužitelju dosuđuje parnični trošak u ukupnom iznosu od 5.750,00 eura.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju pristoji pravo i na zakonsku zateznu kamatu u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, kao što je odlučeno pod točkom II. izreke presude.

U Splitu, 16. rujna 2026.

S u d a c

Jerka Kovačić Garac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u tri primjerka.

DNA: -pun. tužitelja

-tuženiku

-u spis