Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-565/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Luciji Car- Pavlic, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: P-597/2023-30 od 14. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika, te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: P-597/2023-30 od 14. ožujka 2025., preinačuje u točki I. izreke kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 11.614,19 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: P-597/2023-30 od 14. ožujka 2025. u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: P-597/2023-30 od 14. ožujka 2025. preinačuje u točki III. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.614,19 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 5.631,50 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.810,60 EUR sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2025. do isplate, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

2. Navedenu presudu u odnosu na točku II. izreke i odluku o troškovima u dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/19, 112/19, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka (uključujući trošak sastavljanja žalbe).

2.1. Navedenu presudu u odnosu na točke I. i III. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da mu naknadi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja i predložio odbiti žalbu kao neosnovanu, dok tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

4. Žalba tužitelja je neosnovana, dok je žalba tuženika osnovana, osim djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je kondikcijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.614,19 EUR na ime preostale dospjele tražbine (glavnice) na dan 30. rujna 2015. koji iznos je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, te iznosa od 5.631,50 EUR na ime preostale glavnice na dan izračuna konverzije sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, sve u vezi Ugovora o kreditu broj: 066-211/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog između tužitelja i prednika tuženika 17. srpnja 2007., u odnosu na kojeg su ugovorne strane u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, dalje: ZPK-a) zaključile Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 066-211/2007 dana 25. siječnja 2016.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, saslušanjem tužitelja i svjedokinje FA, te provedenim financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 17. srpnja 2007. između prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita zaključen Ugovor o kreditu broj: 066-211/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) za kupnju stana, kojim je ugovoren kredit u iznosu od 135.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate 30 godina, te valutnu klauzulu da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosima od po 692,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, što proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, te iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje, koji ugovor je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu između „Potrošača“ - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, dakle i prednika ovdje tuženika, odnosno tuženika kao petotuženika, pod poslovnim brojem: P-1401/2012

- da je glede sporne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završen na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik odnosno ranije njegov prednik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da se tužitelj imajući u vidu odredbu čl. 502.c ZPP-a opravdano u ovoj parnici poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, za koja utvrđenja je sud vezan

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je ugovor o kreditu u CHF ponuđen kao najpovoljniji, istog da je sastavila banka, te nije imao utjecaj na ugovorne odredbe, čiji rizik mu nije objašnjen, odnosno nije upozoren na njihove posljedice

- da je 25. siječnja 2016. između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 066-211/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks ugovora o kreditu) u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2005., da je čl. 2. Aneksa konstatirano da sukladno izračunu konverzije stanje glavice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 71.835,42 EUR u kunskom protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke za EUR, te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 37.846,59 HRK, čija visina se može promijeniti u prijelaznom razdoblju, kao i da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi

- da je Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 066-211/2007 od 25. siječnja 2016. zaključen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO-a), te je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, dakle u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), pa kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, proizlazi da je tužitelj na ime tečajnih razlika od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije više platio 12.249,95 EUR, te da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplate u iznosu od 5.023,11 EUR), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.614,19 EUR koje se u cijelosti odnosi na glavni dug, dok kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 5.631,50 EUR, time da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe ZID ZPK/15 koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te su sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu

- da postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita

- da tuženik nije potrošač niti je prigovor radi prebijanja precizirao, a plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od početnog tužitelj da nije ništa primio niti stekao bez osnove, pa njegovo potraživanje ne treba umanjiti za tzv. negativne razlike.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prethodno ocijenivši ništetnom spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i da u pogledu iste tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, pa mu pripada pravo na povrat neosnovano plaćenih iznosa koje je tuženik primio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od njegove dospjelosti, odnosno dana plaćanja, budući da je tuženik njihov nepošteni stjecatelj, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.614,19 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Visinu iznosa na kojeg tužitelj ima pravo prvostupanjski sud je utvrdio provedenim vještačenjem, sukladno kojem utvrđena preplata s osnova ništetne odredbe o valuti u CHF do izračuna konverzije 30. rujna 2015. iznosi 12.249,95 EUR, te nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika obračunatih do izračuna konverzije u iznosu od 4.387,37 EUR i nakon obračunavanja efekata konverzije u vidu preplate u iznosu od 5.023,11 EUR, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. da iznosi 11.614,19 EUR, koji iznos se u cijelosti odnosi na glavnicu, a u kojem iznosu je tužitelj nakon provedenog dokaza vještačenjem konačno odredio tužbeni zahtjev. Za razliku od navedenog, prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio zahtjev tužitelja za isplatu zatraženog iznosa preostale glavnice u iznosu od 5.631,50 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, navodeći da je razlika glavnice posljedica sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu, u odnosu na kojeg nije dokazano da bi bio ništetan, niti sud po službenoj dužnosti može zaključiti o postojanju razloga ništetnosti, tim više uzimajući u obzir činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15, te da odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene niti neodredive, pa je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

8. Tužitelj u žalbi osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 5.631,50 EUR sa zateznim kamatama, navodeći da je obrazloženje u tom dijelu nerazumljivo i logički neodrživo. Ističe da je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ako nije, tada mu pripada pravo ostvarivanja pune zaštite, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naglašava da i sporni dio tražbine (razlika neotplaćene glavnice) proizlazi iz ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer mu je u sklopu konverzije s danom 30. rujna 2015. izračunata nova neotplaćena glavnica koja je za 5.631,50 EUR viša od glavnice koja bi na taj isti datum iznosila prema početno ugovorenim uvjetima.

9. Tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud pogrešno nije smatrao odlučnom činjenicu da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15 kojim su izmijenile valutu obveze iz CHF u EUR, te da je tužitelj preplatom i umanjenjem glavnice neotplaćenog dijela kredita u cijelosti obeštećen. Ističe da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu riješeni svi međusobni odnosi stranaka koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime promjena tečaja, a sve temeljem odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15, jer se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako preplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća. Ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos- 1/2019 prema kojem bi tužitelj imao pravo na isplatu samo kada konverzija ne bi bila provedena sukladno ZID ZPK/15. Nadalje, navodi da prvostupanjski sud nije istaknu niti jedan razlog zbog kojeg je zauzeo stav da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva pogrešno je primijenjena metodologija pri izradi nalaza i mišljenja vještaka, kao da se radi o kunskom kreditu. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu o stupnjevitoj tužbi iz čl. 186.b ZPP-a jer dokumentaciju o kreditu koju je dostavio 13. lipnja 2024. nije dostavio tužitelju, već je zaključio prethodni postupak bez određivanja tužbenog zahtjeva ili naloga tužitelju da istog postavi, pa je tužbeni zahtjev tužitelj postavio tek nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog vještačenja , zbog čega ističe bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11., 12., i 13. ZPP-a. Konačno, osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, tijeka zatezne kamate i tumačenja njegovog postupanja kao nepoštenog.

10. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama parničnih stranaka, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju u žalbi ističu obje parnične stranke, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, te ju je kao jasnu, razumljivu i neproturječnu moguće ispitati.

12. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a zbog povrede odredbe o stupnjevitoj tužbi, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 186.b ZPP-a, te sukladno tome nije povrijedio ni odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. i 13. ZPP-a koje u žalbi ističe tuženik u vezi povrede odredbe o stupnjevitoj tužbi.

12.1. Naime, tužitelj je postavio stupnjevitu tužbu, u smislu odredbe čl. 186.b st. 2. ZPP-a, u kojoj je pored zahtjeva za dostavu potrebnih podataka i isprava, istaknuo i zahtjev za isplatu neutvrđenog iznosa novca čiju visinu će odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke i provedenog vještačenja, te je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu 12. lipnja 2024. odlučio o manifestacijskom zahtjevu i naložio tuženiku dostavu predložene dokumentacije, a tužitelju preciziranje tužbenog zahtjeva u roku od 30 dana od dostave dokumentacije, čemu je tužitelj udovoljio podneskom od 8. srpnja 2024. Osim toga, prvostupanjski sud je na navedenom pripremnom ročištu odredio provođenje financijskog vještačenja nakon kojega je tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev.

12.2. Neosnovano tuženik navodi da tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b st. 2. ZPP -a jer su mu tek tada bili poznati svi elementi visine naknade koji mu bez njegove krivnje nisu bili poznati ranije. Naime, nedopuštanjem postavljanja tužbenog zahtjeva tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Na rodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Osim toga, valja istaknuti da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama za postavljanje tužbenog zahtjeva pa nedopuštanje postavljanja tog zahtjeva nakon vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. ZPP-a i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo.

13. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF ništetne, o čemu je prvostupanjski sud odlučio pravilno primjenjujući odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, i to zato što je protivno zakonu unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Pri tome je prvostupanjski sud u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, kao i da tuženik, na kojem je bio teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. istog Zakona, nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka te odluke u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarao s tužiteljem i da ga je u potpunosti informirao o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za njegove buduće obveze.

13.1. Stoga su neodlučni žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na dopuštenost ugovaranja valutne klauzule, budući da sporna odredba nije utvrđena ništetnom zbog toga što bi bila protivna prisilnom propisu, već stoga što je nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 jer tuženik prije zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno informirao ga o svim mogućim rizicima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na koji način je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, naročito odredbi čl. 81., a zbog čega je navedena ugovorna odredba sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona ništetna.

13.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite . Navedeno je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav glede zauzetog Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj navodi: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu“. Stoga je zastara u odnosu na ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF počela teći od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), pa do podnošenja predmetne tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

14. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točki I. izreke pobijane presude zahtjev za povrat više plaćenog iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer i prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke u skladu s odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 25. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da su stranke Aneksom ugovoru o kreditu provele konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

15. O pravnoj valjanosti ugovora kojima su konvertirani krediti s valutom obveze u CHF u kredite s valutom obveze u EUR pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. navodeći: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Osim toga, valja navesti da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

16. Prema čl. 19.b ZID ZPK/15 konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedeno, sukladno čl. 19.c st. 1. tog Zakona, znači da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika te da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF te da su na temelju daljnjih odredaba čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 obroci zamijenjeni novim otplatnim planom, a utvrđene preplate iskorištene na način propisan toč. 5. te odredbe, dakle na način da je tužitelj kao korisnik kredita doveden u isti položaj kao da je Ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR, dok je utvrđena preplata na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. u iznosu od 37.846,59 HRK utvrđena čl. 2. Aneksa ugovoru o kreditu iskorištena za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

17. Stoga je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu primjenom odredaba ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala obveza tuženika sukladno čl. 160. ZOO-a na povrat više plaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava o posljedica ništetnih odredbi propisanih čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač prije sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu mogao proučiti njegove odredbe i donijeti informiranu odluku, te je imao izbor (za razliku od tuženika koji je prema prisilnim odredbama ZID ZPK/15 bio dužan dostaviti potrošaču sve izračune konverzije i podatke propisane čl. 19.e ZID ZPK/15, te sklopiti Aneks ugovora o kreditu ako ga potrošač prihvati), prihvatiti ili ne prihvatiti ponuđeni mu na sklapanje Aneks ugovora o kreditu.

18. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj uz CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom ugovora o kreditu, na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

19. Iz navedenih razloga, po prosudbi ovog suda, tužitelju ne pripadaju novčani iznosi plaćeni s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj uz CHF, jer u imovini tuženika više nema imovine tužitelja koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi mu na temelju odredbe čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je tužitelj preuzeo valjanim Aneksom ugovora o kreditu.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj: Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji“.

21. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića koji nalaz je prvostupanjski sud prihvatio, zatezna kamata obračunata na pojedine iznose pretplate do dana konverzije iznosi 4.387,37 EUR. Međutim, tužitelj ne potražuje tu zateznu kamatu već razliku između zbroja iznosa preplate s osnova valutne klauzule u CHF u iznosu od 12.249,95 EUR, obračunate zatezne kamate od 4.387,37 EUR i iznosa preplate po izvršenoj konverziji do dana sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu od 5.023,11 EUR, a koja razlika se nakon primjene pravila o uračunavanju iz čl . 171. i 172. ZOO-a odnosi isključivo na glavnicu u iznosu od 11.614,19 EUR (nalaz vještaka s lista 280 spisa), dakle na razliku preplate s osnova ništetne odredbe o valuti obveze vezane uz CHF.

22. Imajući u vidu izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu glavničnog iznosa od 11.614,19 EUR, budući da tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom čl. 1115. ZOO-a od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Aneksu ugovora o kreditu s danom 30. rujna 2015., a koju zateznu tužitelj tužbenim zahtjevom ne potražuje.

23. Iz naprijed navedenih razloga prihvaćena je žalba tuženika zbog ostvarenog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena prvostupanjska presuda u pobijanoj točki I. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.614,19 EUR sa zahtijevanom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

24. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 5.631,50 EUR kao razlike neotplaćene glavnice (iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015 primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita), ovo iz razloga što je iznos glavnice utvrđen u Aneksu ugovora o kreditu i tužitelj je pristao na daljnju obvezu prema utvrđenoj glavnici, tako da nema pravo na bilo kakvu razliku po osnovi glavnice, tim više što nije sporno da je Aneks ugovora o kreditu (konverzija) valjan i usklađen s mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15. Stoga je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki II. izreke.

25. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka.

26. Pri tome je ovaj sud imao u vidu da primjena pravila „gubitnik plaća“ iz čl. 154. st. 1. ZPP-a koje teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova može u okolnostima ovog predmeta predstavljati ograničenje tužiteljevog prava na pristup sudu. Naime, ograničenje u obliku izricanja znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetaka postupka nije spojivo s njegovim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju (odvraćanja od neutemeljenih parnica) i ako postoji razuman odnos razmjernosti između odluke o naknadi troškovima postupka i legitimnog c ilja koji se teži postići.

26.1. Imajući u vidu kriterije za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, a koje je Europski sud za ljudska prava razvio u predmetu FA i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009., kao i tumačenje tog Suda da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove, kao i na sporove koji uključuju državu (Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.), ovaj sud je vodio računa o činjenici da je u odnosu na predmet spora - osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštene ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, u trenutku podnošenja tužbe postojala neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji su na istovjetne činjenice različito primjenjivali pravo. Pritom je procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika primijenjen tek 27. svibnja 2026. kada je presudom proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ujednačena sudska praksa (presuda poslovni broj: Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026.). U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Kad se tome doda činjenica da iznos troškova koji bi tužitelj trebao naknaditi tuženiku nije neznatan, ovaj sud smatra da odluka o tome da tužitelj uz svoje troškove snosi i troškova zastupanja tuženika predstavlja nerazmjerno ograničenje njegovog prava na pristup sudu. Stoga je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

26.2. Zbog toga je uz primjenu čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažena žalba tuženika i preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude, dok je žalba tužitelja koji odluku o troškovima postupka osporava za slučaj uspjeha sa cjelokupnim tužbenim zahtjevom ocijenjena neosnovanom, pa je uz primjenu čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena.

27. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška sastavljanja žalbe, dok tužitelj sa žalbom nije uspio pa mu i iz tog razloga ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka. Trošak odgovora na žalbu u kojem tuženik ponavlja pravnu argumentacije već iznesenu tijekom postupka, nije bio potreban za ishod žalbenog postupka.

Varaždin, 16. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer