Poslovni broj: Usž-4422/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Matija Duk, odvjetnik u Zagrebu, Međimurska 21, OIB: [osobni identifikacijski broj] i odvjetnik Marko Krpan iz Odvjetničkog društva Krpan & partneri d.o.o., Zagreb, Boškovićeva 16, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbama tužitelja izjavljenim protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3513/2024-7 od 16. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja SC iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3513/2024-7 od 16. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3513/2024-7 od 16. rujna 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, klasa: NK- UP/II-114-04/24-02/43, urbroj: 511-01-158-24-5 od 13. lipnja 2024. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu po opunomoćeniku Marku Krpanu odvjetniku iz Zagreba u kojoj u bitnom navodi da je pobijana presuda manjkava u svakom pogledu te je izrijeka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno presuda u određenim dijelovima nema uopće razloge, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni dok o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi te sadržaja isprava priloženih u postupku. Ističe kako predmetnu povredu službene dužnosti nije počinio namje rno, nego iz krajnje nepažnje te je u prilog toj tvrdnji iznosio činjenice i predlagao dokaze radi utvrđenja navedene odlučne okolnosti, međutim, o istoj je u cijelosti izostalo obrazloženje u pobijanoj presudi. Posebno napominje da je tijekom upravnog postupka ali i upravnom sporu, decidirano iznosio da nije imao saznanja da mu se isplaćuje određeni novčani iznos, niti je imao saznanja o tome da je isti dužan prijaviti ustrojstvenoj jedinici promjenu mjesta stanovanja. Ističe da iz samog rješenja proizlazi da je disciplinski nekažnjavan, da je otac jednog djeteta, da susjedi čiji se iskazi navode u službenim bilješkama ne ukazuju na bilo kakve okolnosti koje bi ukazivale da se on ponašao neprimjereno pa slijedom toga nije dokazano, niti proizlazi da bi se radilo o njegovoj namjeri da našteti ugledu policije. Nadalje, u žalbi iznosi navode koji se odnose na nezakonitost korištenih dokaza i povredu prava na zaštitu osobnih podataka, proturječnost činjeničnih navoda i pogrešno utvrđeno činjenično stanje te povredu načela materijalne istine i zlouporabu procesnih prava, što u žalbi obrazlaže. Budući da je kaznena prijava protiv njega odbačena, a osporena disciplinska odluka donesena na temelju istih činjenica i dokaza, očigledno je da je stavljen u diskriminatoran i neravnopravan položaj. Ističe da je u postupku utvrđen pogrešan stupanj odgovornosti, odnosno namjera umjesto krajnje nepažnje, nisu uzete u obzir bilo kakve olakotne okolnosti prilikom odmjeravanja kazne, a koje su trebale biti uzete u obzir te mu je trebalo izreći u najgoroj varijanti sankciju uvjetnog prestanka državne službe, a nikako i prestanak državne službe. Predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji te preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev te zahtjev za naknadu troškova postupka, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tužitelj je zatražio i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Protiv navedene prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu i po opunomoćeniku Matiji Duku, odvjetniku iz Zagreba u kojoj u bitnom navodi da prvostupanjski sud u izreci i obrazloženju nije odlučio o tužbenom zahtjevu iz točke III. tužbe kojim je traženo utvrđivanje diskriminacije temeljem društvenog položaja jer taj zahtjev nije ni usvojio ni odbio, već ga je ignorirao, premda je on tražio donošenje odluke i dostatno obrazložio vjerojatnost diskriminacije. U žalbi nadalje obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije, a posebno napominje da je onemogućen u pravima na sudsku zaštitu, protivno članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava pri čemu je u tužbi te u upravnom postupku koji je prethodio istaknuo niz činjenica iz kojih proizlazi da tuženik koji je vodio postupak koji je prethodio tužbi, nije vodio računa ni o istražnom načelu te nije po službenoj dužnosti utvrđivao relevantne činjenice, niti je s obzirom na fragmentiranost postupka tužitelju omogućio sudjelovanje u postupku. U pobijanoj presudi ne navode se relevantni i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama i dokazima koje je iznio u tužbi te u upravnom postupku kod poslodavca koji prethodi sudskom postupku. Umjesto ocjene konkretnih prigovora i iznesenih dokaza prvostupanjski sud netočno navodi da je priznao počinjenje povrede opisane u prvostupanjskom rješenju, što je u potpunosti kontradiktorno samom činu podnošenja tužbe, sadržaju svih navoda iznesenih u tužbi te dokazima uz tužbu čime je tužitelju povrijeđeno pravo na sudsku zaštitu. Ističe da praksa Europskog suda za ljudska prava upućuje na to da se povrede pravičnog postupka i diskriminacije ne mogu premostiti formalnim argumentima o dopuštenosti dokaza, već sud mora individualno ispitati ukupnost okolnosti i zakonitost postupanja. Smatra da mu je time uskraćeno pravo na učinkovitu sudsku zaštitu i pravično suđenje sukladno domaćem i europskom pravu, a podaci na temelju kojih je poslodavac prvotno donio odluku o otkazivanju radnog odnosa, kao i navodi suda u pobijanoj presudi ne zadovoljavaju minimum procesnih i materijalno pravnih zahtijeva pravičnog suđenja iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava niti osiguravaju zaštitu privatnosti i osobnih podataka iz članka 35. Ustava. Napominje da prvostupanjski sud ne navodi nikakav razlog temeljem kojeg je zaključio da su radnje tužitelja bile usmjerene na stjecanje protupravne koristi, niti analizira konkretne motive i namjeru tužitelja te ne obrazlaže razloge na temelju kojih bi se nedvosmisleno utvrdila svjesnost i namjera pribavljanja koristi. Prvostupanjski sud ne navodi niti jedan konkretan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj svojim postupanjem "teško naštetio ugledu policije", kako nalaže članak 96. Zakona o policiji, jer povreda ugleda policije, prema sudskoj i upravnoj praksi, kao i lingvistički podrazumijeva da radnja mora proizvesti konkretan negativan dojam prema službi koji je poznat široj javnosti ili je izazvao negativnu reakciju institucija, što u ovom slučaju nije utvrđeno, a osim tužitelja nitko osim poslodavca nije niti znao za spornu okolnost. Pobijana presuda ne sadrži konkretizirana utvrđenja o vremenu i okolnostima povrede, motivaciji i njegovoj namjeri, težini posljedice za službu, niti razloge za izricanje najstrože mjere udaljenja iz službe, već je suprotna materijalnom pravu, načelima upravnog i upravnosudskog postupka te izričito zanemaruje konkretne dokaze u predmetu. Nadalje, u presudi nisu navedeni relevantni i dostatni razlozi na temelju kojih je određena najstroža sankcija – prestanak službe, već se samo navodi da je tužitelj neobavještavanjem nadležne ustrojstvene jedinice o promjeni okolnosti zadržao pravo na naknadu za stanovanje čime je počinio tešku povredu službene dužnosti te mu je izrečena mjera udaljenja iz službe. Predlaže da ovaj Sud poništi rješenje tuženika od 13. lipnja 2024. i rješenje tijela prvog stupnja od 13. ožujka 2024. te utvrdi da je postupanjem tuženika tijekom disciplinskog postupka povrijeđeno pravo tužitelja kao policijskog službenika na jednakost u postupanju u odnosu na ostale službenike i građene Republike Hrvatske, a bez posto janja na zakonu zasnovanog legitimnog interesa te naloži tuženiku da mu nadoknadi troškove upravnog spora i žalbenog postupka.

4. Tuženik je podnio odgovore na žalbe tužitelja u kojima u bitnome navodi da je prvostupanjski sud održao usmenu raspravu na kojoj je opunomoćenicima stranaka bilo omogućeno izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Prvostupanjski sud u provedenom postupku utvrdio je sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje upravne stvari te se detaljno očitovao vezano i za u žalbi iznesene navode. Ističe da svako stjecanje nepripadne imovinske koristi u službi predstavlja disciplinsku povredu tolike težine da je prestanak državne službe jedina moguća disciplinska kazna, uz napomenu da je tužitelj vlastoručno potpisao izjavu kojom se obvezao da će poslodavca obavijestiti o svakoj promjeni koja bi bila od utjecaja na priznavanje prava na naknadu. Tuženik u cijelosti ostaje kod navoda pobijanog rješenja, odgovora na tužbu kao i na ročištu od 9. rujna 2025. te drži da je osporavana presuda zakonito donijeta uz detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje donesene odluke, slijedom čega predlaže da ovaj Sud žalbe odbije kao neosnovane i u cijelosti potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine“ 36/24. i 39/26.) u dijelu u kojem je osporavana žalbama i u granicama razloga navedenih u žalbama, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih presuda pobija, niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer je, prema podacima u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način je strankama sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Svoju odluku prvostupanjski sud donio je temeljem razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 114. Zakona o upravnim sporovima slijedom čega je, prema ocjeni ovoga Suda, pravilno zaključio kako je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti koja mu se stavlja na teret i na način kako je ona činjenično opisana.

8. Rješenjem tijela prvog stupnja od 13. ožujka 2024. utvrđena je disciplinska odgovornost tužitelja te mu je uslijed počinjene teže povrede službene dužnosti iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka izrečena disciplinska kazna prestanak državne službe. Navedenim prvostupanjskim rješenjem utvrđena je odgovornost tužitelja kao policijskog službenika zbog toga što je u vremenskom razdoblju od mjeseca kolovoza 2022. do 31. listopada 2023., neobavještavanjem nadležne ustrojstvene jedinice za upravljanje ljudskim potencijalima o promjenama okolnosti koje utječu na ostvarenje prava na naknadu za stanovanje koja iznosi 132,72 eura mjesečno, držao svog poslodavca u zabludi netočnim prikazivanjem činjenica da živi na adresi prebivališta u [adresa] koja je za više od 100 kilometara udaljena od mjesta njegovog zaposlenja te da on ili član njegove obitelji nema riješeno stambeno pitanje u mjestu koje je do 100 kilometara udaljenosti od mjesta gdje radi, slijedom čega mu je isplaćena naknada za troškove stanovanja u iznosu od najmanje 1.990,84 eura, iako je neprijavljeno boravio na adresi u [adresa], gdje od mjeseca kolovoza 2022. ima riješeno stambeno pitanje, obzirom da je njegova supruga HC od 19. srpnja 2022. uknjižena kao vlasnik kuće na navedenoj adresi koja je za manje od 100 kilometara udaljena od mjesta gdje isti radi pa je time počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.), opisanu kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije" te mu je na temelju članka 110. stavak 2. točke 6. Zakona o policiji izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe.

9. Rješenjem tuženika od 13. lipnja 2024. odbijena je žalba tužitelja protiv navedenog rješenja prvostupanjskog disciplinskog suda od 13. ožujka 2024. kao neosnovana.

10. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koji slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako su prvostupanjsko tijelo i tuženik u disciplinskom postupku nedvojbeno utvrdili da je tužitelj počinio predmetnu težu povredu službene dužnosti, kako je to naprijed opisano i pobliže navedeno u izreci rješenja tijela prvog stupnja.

11. Ocjenjujući osnovanost žalbi tužitelja u vezi prigovora o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ovaj Sud nalazi da tužitelj u žalbama ponavlja sve tužbene prigovore kao i žalbene prigovore iznesene tijekom upravnog postupka, a na koje prigovore je detaljno obrazloženo prvostupanjskim rješenjem te su osporenim rješenjem dani valjani razlozi za neuvažavanje istih žalbenih prigovora, a u kojima tužitelj uporno ističe da nije postupao s namjerom nego s krajnjom nepažnjom da je tijekom postupka korištena nezakonita i nepouzdana dokazna građa, povrijeđeno pravo na privatnost i zaštitu osobnih podataka, pogrešno i proturječno utvrđeno činjenično stanje i zanemareno načelo materijalne istine i prava na obranu kao i da nije nastupila značajna šteta.

12. Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku koji je prethodio upravnom sporu, a pravilnost tih činjenica tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda kako je tužitelj opisanim postupanjem ostvario obilježja teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji. Također, prvostupanjski sud je detaljno naveo razloge zbog kojih nije proveo daljnji dokazni postupak te razloge zbog kojih smatra da nije povrijeđeno tužiteljevo pravo na obranu, dokazivanje i jednakost oružja jer je ocijenjeno da su bitne činjenice već pravilno utvrđene, a iste su utemeljene na podacima i dokumentaciji u spisu predmeta. Pored navedenog, potrebno je naglasiti da je obveza svih sudova u Republici Hrvatskoj provoditi sudske postupke uz poštivanje jamstava koja su imanentna ustavom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, a imajući na umu žalbene navode tužitelja u ovom žalbenom postupku je potrebno utvrditi i je li konkretni prvostupanjski upravni spor proveden u skladu s pravom na pošteno suđenje, odnosno načelom jednakosti oružja. Načelo jednakosti oružja kao konstitutivni element prava na pošteno suđenje, zahtijeva pravičnu ravnotežu među strankama u procesnom smislu dajući stranci razumnu mogućnost iznošenja i dokazivanja činjenica na način koji je ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku. Ovo načelo, međutim, kao jedan od ključnih elemenata poštenog suđenja ne podrazumijeva obvezu suda da prihvati svaki dokazni prijedlog stranke, već da omogući stranci pod uvjetima koji je ne stavljaju u podređeni položaj u odnosu na drugu stranu u postupku stvarno i djelotvorno osporavati sva relevantna utvrđenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka koji je prethodio upravnog sporu.

13. Prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj postupanjem tuženika nije diskriminiran niti u odnosu na ostale državne službenike, niti u odnosu na ostale građene koji nisu u jednakoj situaciji kao policijski službenici od kojih se očekuje da budu primjer doličnom ponašanju građana, a ne da sami krše propise sa kojima su upoznati i time neosnovano ostvaruju imovinsku korist. Navedeni prigovor ne može se prihvatiti u konkretnom slučaju kada je osporeno rješenje tuženika kojim je tužitelj proglašen krivim zbog teže povrede službene dužnosti ocijenjeno zakonitim.

14. Što se tiče prigovora tužitelja da nije odlučeno o cijelom tužbenom zahtjevu jer nije odlučeno o zakonitosti prvostupanjskog rješenja, valja istaći da je odredbom članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek. Dakle, odlučeno je o zakonitosti osporenog rješenja na način da je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje tog rješenja. Time je odlučeno i o zakonitosti prvostupanjskog rješenja, budući da je osporenim rješenjem odbijena žalba protiv navedenog prvostupanjskog rješenja pa su stoga neosnovani izneseni prigovori tužitelja u tom dijelu.

15. S obzirom na navedeno, a kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbe odbiti kao neosnovane.

16. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 147. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, a kako nije uspio niti sa žalbama protiv prvostupanjske presude iz istih razloga trebalo je odbiti zahtjev tužitelja i za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 16. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić