Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-607/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ad.1 ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.2 SŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i ad.3 CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po Slavenu Šoši, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tužene KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Krstović, odvjetnici u Dubrovniku, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Ps-10/2024- 20 od 17. lipnja 2025., u sjednici održanoj 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Ps-10/2024-20 od 17. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Ps-10/2024-20 od 17. lipnja 2025., suđeno je:

" I. Nalaže se tuženoj iseliti iz stana u prizemlju zgrade oznake čest. zgr. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] i predati taj stan u posjed tužitelju ad.3 i ostalim uknjiženim suvlasnicima označene nekretnine slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 (petnaest) dana dok se zahtjev za predaju stana u posjed tužiteljici ad.1 i tužiteljici ad.2 odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljima iznos od 6.794,77 EUR u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke. 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tužene iz stana u prizemlju zgrade oznake čest. zgr. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], [adresa] i predaja stana u posjed tužiteljima i ostalim uknjiženim suvlasnicima.

6. U postupku je utvrđeno:

- da je prethodno donesenom prvostupanjskom presudom poslovni broj Ps- 13/20022-5 od 03.travnja 2023. pod točkom I. izreke prihvaćen zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženici iseliti iz stana u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] i predati taj stan u posjed tužitelju ad.3. i ostalim uknjiženim suvlasnicima, dok je zahtjev za predaju stana u posjed tužiteljici ad.1. i ad.2. odbijen kao neosnovan. Točkom II. izreke naloženo je tuženici isplati tužiteljici ad.1. i ad.2. iznos od po 978,83 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a tužitelju ad.3. iznos od 2.610,19 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao naknadu za neosnovano korištenje nekretnine za razdoblje od 01. ožujka 2009. do 28. veljače 2014., dok je za više zatraženi iznos od 3.395,52 EUR s kamatom zahtjev odbijen kao neosnovan. Točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima ad.1. i ad.2. iznos od 820,10 EUR, a tužitelju ad.3. iznos od 7.280,51 EUR sve s pripadajućim kamatama, kao naknadu za neosnovano korištenje za razdoblje od 01. ožujka 2014. do 14. veljače 2023., dok je s više zatraženim iznosom od ukupno 5.280,63 EUR zahtjev odbijen, a točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev u kojem tužitelji traže isplatu iznosa od po 1.000,00 kn mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec u kojem tužena ostane u stanu u razdoblju od veljače 2023. do predaje stana u posjed. Točkom V. izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tužene protutužiteljice za utvrđenje da je stekla status zaštićenog najmoprimca na stanu površine 58.25 m², prizemlje na adresi [adresa], izgrađenog na nekretnini oznake kat. čest. [katastarska čestica], te da joj pripadaju sva prava i obveze zaštićenog najmoprimca, dok je točkom VI. izreke naloženo tuženici po osnovi naknade troškova postupka isplatiti tužiteljima iznos od 6.036,98 EUR,

- da je navedena presuda odlukom drugostupanjskog suda poslovni broj: Gž- 428/2023-2 od 17. srpnja 2024., potvrđena u točki II, III. i V. izreke, a ukinuta u točki I. i VI. izreke i u tom dijelu vraćena na ponovno suđenje, a kako bi se ispitalo da li je zahtjev za iseljenje u konkretnom slučaju s obzirom na sve konkretne okolnosti nužan i razmjeran legitimnom cilju koji se teži ostvariti,

- da iz iskaza tuženice proizlazi da se u predmetni stan doselila sa suprugom te su dobili jednu sobu na korištenje, a kada su se ostali korisnici odselili proširili su se i na preostale prostorije. Poznato joj je tko je vlasnik nekretnine jer je na nekretninu u kojoj se nalazi i predmetni stan dolazio sa sinom. Ističe da je cijeli život provela u ovom stanu i s njim je povezana, te da je od svojih roditelja dobila zemlju kako bi ona i suprug izgradili kuću, što su i napravili te su izgradili kuću na dva kata, a zatim je kuću darovala kćerima koje su je dovršile i tu žive, a udaljena je oko 2 km od spornog stana i nalazi se na predjelu Mećajac.

7. Na osnovu prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev i u dijelu koji se odnosi na iseljenje tuženice iz predmetnog stana i predaju u posjed tužitelju ad.3. i ostalim uknjiženim suvlasnicima, dok je zahtjev u odnosu na tužiteljicu ad.1. i ad.2. sud odbio kao neosnovan, a pozivom na odredbu članka 161. stavak 1.i članka 162. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - u daljnjem tekstu: ZVDSP). U obrazloženju odluke se navodi da je pravomoćno odbijen zahtjev tuženice za utvrđenje da je na predmetnom stanu stekla status zaštićenog najmoprimca jer je utvrđeno da je tuženica i nakon smrti supruga ( 1987.godine ) ostala u posjedu predmetnog stana, te da sve do podnošenja tužbe ( 2014. ) nije podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana, te da je 11. travnja 2016., podnijela tužbu radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom ( predmet se vodi pod posl. brojem P.369/2016 ) pa tužena nije postupila sukladno članku 33. stavak 2. i 3. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/ 96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20). Stoga je tuženica izgubila zakonom stečena prava najmoprimca, pa je u utuženom razdoblju stanovala bez valjane pravne osnove. Do sklapanja ugovora nije došlo jer je tužena propustila u odgovarajućem razumnom roku bez opravdanog razloga zatražiti odgovarajuću sudsku zaštitu, pa je zbog nepoduzimanja ovih pravnih radnji kroz razdoblje od 20 godina od stupanja na snagu ZNS ( 1996.) izgubila zakonom stečena prava zaštićenog najmoprimca, pa tako i pravo na plaćanje zaštićene najamnine. Glede spornog pitanja o osnovanosti prigovora prava na dom prvostupanjski je sud proveo test razmjernosti i utvrdio da iako se tužena stalno poziva na činjenicu da je nekretninu njezin suprug dobio na korištenje od tadašnje vojne pošte kao zaposlenik, te se poziva i na svoje neznanje o poslovima koje je suprug vodio ipak navodi da su oni 1963. obavješteni da borave u nekretnini na bespravan način, da ne trebaju plaćati najam jer su vlasnici privatne osobe, pa ista svjesno do pokretanja postupka u ovoj parnici nije poduzela ništa radi reguliranja svog statusa. Osim toga da je svijest o tome da je potrebno riješiti svoj status na drugi način postojala unutar obitelji vidljivo je iz iskaza tuženice u kojem navodi da su joj roditelji dali zemlju kako bi ona i suprug izgradili kuću, što su i napravili, te izgrađena kuća ima dva kata. Prvostupanjski je sud također imao na umu i činjenicu da se tužena svjesno i namjerno lišila izgrađene nekretnine darovanjem iste kćerima, kao i činjenicu da su tužitelji fizičke osobe – vlasnici, koji zbog činjenice da je tužena tu 60 godina ne mogu uživati svoje vlasništvo niti ostvariti vezu sa nekretninom, pa sud smatra da nema drugog načina za uspostavljanje ravnoteže prava, osim miješanja u pravo na dom na koje se poziva tužena. Svrha samog tog prava na dom je zaštita osobe od gubitka, mjesta za život i to nije sredstvo radi zaštite ponašanja tuženice koja vidi samo svoja prava i interese, a zanemaruje i ne poštuje prava drugih ljudi, zbog čega je sud odbio prigovor na dom tuženice.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354.stavak 2. ZPP na koje tako pazi po službenoj dužnosti.

8. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno prihvatio zahtjev tužitelja i odbio prigovor zaštite prava na dom tuženice. Neosnovano žaliteljica ističe da nema mjesta prihvaćanju zahtjeva za iseljenje jer je pravomoćnom presudom posl.br. Ps

-13/2022-5 od 3.travnja 2025. utvrđeno da tuženica na predmetnom stanu nije stekla status zaštićenog najmoprimca, te da joj ne pripadaju prava i obveze zaštićenog najmoprimca, pa ista dakle nema valjan pravni osnov za posjed predmetnog stana i stan koristi bez pravne osnove. U postupku je preostalo samo odlučiti o osnovanosti prigovora prava na dom na koji se pozvala tuženica. Odlučujući o okolnostima o kojima ovisi osnovanost prigovara prava na poštivanje doma iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje: Konvencija) prvostupanjski je sud utvrdio da tuženica u predmetnom stanu boravi još od 60 tih godina prošlog stoljeća, pa isti predstavlja dom tuženice u smislu članka 8. Konvencije, pa da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u to njezino ustavno i konvencijsko pravo. Stoga je prvostupanjski sud, provodeći tzv. "test razmjernosti" u pobijanoj presudi utvrdio – da je takvo miješanje u skladu sa zakonom i da proizlazi iz članka 161. ZV, da ima legitimni cilj - zaštitu prava suvlasništva tužitelja i ostalih suvlasnika zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, kao i da je miješanje nužno s obzirom na okolnosti, jer se legitimni cilj ne može postići primjenom blaže mjere, tj. da je iseljenje tuženice nužno radi zaštite suvlasničkih prava tužitelja i ostalih suvlasnika, pri čemu je prvostupanjski sud uzeo u obzir da su u konkretnom slučaju suprotstavljena "dva pojedinačna privatna prava" te da pravo suvlasništva tužitelja, preteže nad pravom tuženice koja stanuje bez valjane pravne osnove, pri čemu tužitelju i ostalim suvlasnicima za korištenje predmetne nekretnine ne plaća nikakvu naknadu, kao i činjenicu da je tuženica sa sad pok. suprugom izgradila kuću na dva kata te se iste dobrovoljno odrekla darujući je kćerima koje u njoj žive.

8.1. Izložena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu je potrebno navesti navesti i da budući tuženica predmetni stan koristi bez valjane pravne osnove, i to kroz izrazito dugo vremensko razdoblje , pa i kroz cijelo razdoblje trajanja ovoga postupka (koji je započeo još 2014. godine), a kroz koje su razdoblje tužitelj i ostali suvlasnici bili spriječeni koristiti svoje ovlasti i u kojem razdoblju je tuženica znala da je predmet spora u suvlasništvu tužitelja i drugih suvlasnika kao i da nema valjanu pravnu osnovu da ga posjeduje, te kraj činjenice da se dobrovoljno odrekla svoje nekretnine koju su ona i suprug izgradili upravo radi svog stambenog zbrinjavanja, to se ispravnim ukazuje zaključak - da je prijeporno miješanje razumno i opravdano, odnosno, da u sukobu interesa između stranaka - tuženice da nastavi posjed (i dalje) bez osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu - iako ga je na isti način izvršavala dugi niz godina, sa interesom tužitelja da stvarno ostvare pravo koje imaju na spornoj nekretnini, u ispunjavanju kojeg su sve te godine bili spriječeni, pravo tužitelja preteže nad pravom tuženice, te je pobijanom presudom postignuta pravična ravnoteža navedenih sukobljenih interesa.

9. Slijedom svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja, pa žalba tuženice ni zbog ovog razloga nije osnovana.

10. Suprotno navodima žaliteljice iako je zahtjev tužiteljica ad.1 i ad. 2 za predaju u posjed odbijen kao neosnovan, jer se tijekom postupka upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini izmijenio na način da je 13. travnja 2018., brisan upis prava vlasništva tužiteljice ad.1. i tužiteljice ad.2. odluka o troškovima postupka je pravilno donesena temeljem odredbe članka 154. stavak 2. u vezi sa člankom 155. ZPP a za poduzete radnje u postupku koje su odmjerene sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 i 107/25 ). Naime predmet spora je bio i zahtjev za naknadu koristi koju je tužena imala od korištenja predmetnog stana, te je za razdoblje od 01. travnja 2009. do 13. travnja 2018., i zahtjev tužiteljica ad.1. i ad.2., za naknadu koristi koju je tužena imala od posjedovanja stana u tom razdoblju razmjerno njihovu suvlasničkom dijelu na stanu također prihvaćen. Stoga ukupno troškovi tužitelja uz troškove sudskih pristojbi za tužbu i presudu ( 126,09 EUR i 205,72 EUR) cijeneći pri tom uspjeh tužitelja koji je u odnosu na protutužbu uspio sa 100%, dok je u odnosu na tužbeni zahtjev uspjeh tužitelja 40 % a s obzirom na osnov i visinu , pa ukupni uspjeh iznosi 70 % i u kojem je omjeru pravilno prvostupanjski sud priznao tužiteljima parnične troškove.

11. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke, a temeljem članka 368. stavak 1. ZPP.

12. Kako tužena nije uspjela u žalbenom postupku to je zahtjev za naknadu troškova valjalo odbiti kao neosnovan temeljem članka 154.stavak 1. ZPP u vezi s člankom 166 stavak 1. ZPP, te je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.

U Dubrovniku, 16. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović