Poslovni broj P-1819/2023
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Delnicama po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja AB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, javno objavivši dana 16. rujna 2026. g.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011316941 sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 12. svibnja 2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, dana 12. svibnja 2006., pod brojem OU-510/2006, i to:
u dijelu čl. 4. koji glasi ".... po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana... Kamata se obračunava u CHF...";
u čl. 5. st. 2. koji glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.";
u čl. 6. st. 2. koji glasi: " ... plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja... U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…";
u čl. 11. st. 9. koji glasi: " Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime stečenog bez osnove iznos od
2.434,60 EUR (dvijetisućečetristotridesetčetirieuraišezdesetcenti) sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:
na iznos od 10,83 EUR od 01.11.2008. godine do isplate
na iznos od 11,68 EUR od 01.01.2009. godine do isplate
na iznos od 13,72 EUR od 01.02.2009. godine do isplate
na iznos od 14,62 EUR od 01.03.2009. godine do isplate
na iznos od 11,80 EUR od 01.04.2009. godine do isplate
na iznos od 12,25 EUR od 01.05.2009. godine do isplate
na iznos od 8,58 EUR od 01.06.2009. godine do isplate
na iznos od 5,44 EUR od 01.07.2009. godine do isplate
na iznos od 6,14 EUR od 01.08.2009. godine do isplate
na iznos od 7,95 EUR od 01.09.2009. godine do isplate
na iznos od 7,75 EUR od 01.10.2009. godine do isplate
na iznos od 6,02 EUR od 01.11.2009. godine do isplate
na iznos od 9,25 EUR od 01.12.2009. godine do isplate
na iznos od 11,60 EUR od 01.01.2010. godine do isplate
na iznos od 15,39 EUR od 01.02.2010. godine do isplate
na iznos od 14,40 EUR od 01.03.2010. godine do isplate
na iznos od 19,29 EUR od 01.04.2010. godine do isplate
na iznos od 18,22 EUR od 01.05.2010. godine do isplate
na iznos od 20,45 EUR od 01.06.2010. godine do isplate
na iznos od 35,25 EUR od 01.07.2010. godine do isplate
na iznos od 32,09 EUR od 01.08.2010. godine do isplate
na iznos od 40,61 EUR od 01.09.2010. godine do isplate
na iznos od 37,87 EUR od 01.10.2010. godine do isplate
na iznos od 32,06 EUR od 01.11.2010. godine do isplate
na iznos od 43,29 EUR od 01.12.2010. godine do isplate
na iznos od 57,28 EUR od 01.01.2011. godine do isplate
na iznos od 47,64 EUR od 01.02.2011. godine do isplate
na iznos od 51,14 EUR od 01.03.2011. godine do isplate
na iznos od 46,44 EUR od 01.04.2011. godine do isplate
na iznos od 47,14 EUR od 01.05.2011. godine do isplate
na iznos od 65,83 EUR od 01.06.2011. godine do isplate
na iznos od 67,09 EUR od 01.07.2011. godine do isplate
na iznos od 83,22 EUR od 01.08.2011. godine do isplate
na iznos od 67,96 EUR od 01.09.2011. godine do isplate
na iznos od 6,67 EUR od 10.09.2011. godine do isplate
na iznos od 36,78 EUR od 01.10.2011. godine do isplate
na iznos od 28,20 EUR od 11.10.2011. godine do isplate
na iznos od 14,41 EUR od 01.11.2011. godine do isplate
na iznos od 43,76 EUR od 11.11.2011. godine do isplate
na iznos od 5,79 EUR od 22.11.2011. godine do isplate
na iznos od 64,93 EUR od 01.12.2011. godine do isplate
na iznos od 68,72 EUR od 01.01.2012. godine do isplate
na iznos od 72,71 EUR od 01.02.2012. godine do isplate
na iznos od 73,01 EUR od 01.03.2012. godine do isplate
na iznos od 65,43 EUR od 01.04.2012. godine do isplate
na iznos od 4,88 EUR od 07.04.2012. godine do isplate
na iznos od 42,99 EUR od 01.05.2012. godine do isplate
na iznos od 28,45 EUR od 11.05.2012. godine do isplate
na iznos od 41,28 EUR od 01.06.2012. godine do isplate
na iznos od 31,65 EUR od 03.06.2012. godine do isplate
na iznos od 70,93 EUR od 01.07.2012. godine do isplate
na iznos od 65,06 EUR od 01.08.2012. godine do isplate
na iznos od 6,49 EUR od 11.08.2012. godine do isplate
na iznos od 39,29 EUR od 01.09.2012. godine do isplate
na iznos od 28,84 EUR od 11.09.2012. godine do isplate
na iznos od 17,79 EUR od 01.10.2012. godine do isplate
na iznos od 44,84 EUR od 11.10.2012. godine do isplate
na iznos od 5,32 EUR od 16.10.2012. godine do isplate
na iznos od 61,75 EUR od 01.11.2012. godine do isplate
na iznos od 8,97 EUR od 10.11.2012. godine do isplate
na iznos od 37,98 EUR od 01.12.2012. godine do isplate
na iznos od 33,23 EUR od 18.12.2012. godine do isplate
na iznos od 9,71 EUR od 01.01.2013. godine do isplate
na iznos od 46,90 EUR od 11.01.2013. godine do isplate
na iznos od 14,34 EUR od 16.01.2013. godine do isplate
na iznos od 17,68 EUR od 01.02.2013. godine do isplate
na iznos od 44,71 EUR od 09.02.2013. godine do isplate
na iznos od 44,57 EUR od 12.03.2013. godine do isplate
na iznos od 31,17 EUR od 03.04.2013. godine do isplate
na iznos od 50,30 EUR od 11.04.2013. godine do isplate
na iznos od 45,34 EUR od 11.05.2013. godine do isplate
na iznos od 44,38 EUR od 11.06.2013. godine do isplate
na iznos od 35,29 EUR od 09.07.2013. godine do isplate
na iznos od 19,77 EUR od 11.07.2013. godine do isplate
po stopi od 14% godišnje do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015., od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023.g. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
„Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011316941 sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 12. svibnja 2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, dana 12. svibnja 2006., pod brojem OU-510/2006, a koji u dijelu u čl. 1.glasi: „…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.361,31 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita";
u čl. 11. st. 8. glasi: „ Potpisom ovog ugovora ugovorne stranke izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune....";
IV. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.275,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 16. rujna 2026.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da su dana 12. svibnja 2006. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 9011316941 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, dana 12. svibnja 2006., pod brojem OU-510/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 22.361,31 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem za CHF na dan plaćanja.
Pored iznosa glavnice, tužitelj da je sukladno čl. 4. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,17 % godišnje.
Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti. Za vrijeme trajanja otplate kredita, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te je po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.g., utvrđuje se da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO.
Nadalje navodi tužitelj da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke; a što je potvrđeno i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO.
S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008.g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.
Ukazuje tužitelj nadalje na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te na odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.
Navodi tužitelj da je dopisom od 6. lipnja 2023. preporučenom pošiljkom od tuženika zatražio dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa. Tuženik da nije dostavio zatraženu dokumentaciju.
Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev navođenjem preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu, na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev.
Slijedom navedenog, predlaže donošenje slijedeće presude:
„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011316941 sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 12. svibnja 2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, dana 12. svibnja 2006., pod brojem OU-510/2006, a koji u dijelu u čl. 1.glasi: „…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.361,31 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita";
u dijelu čl. 4. glasi ".... po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana... Kamata se obračunava u CHF...";
u čl. 5. st. 2. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.";
u čl. 6. st. 2. glasi: " ... plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja... U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…";
u čl. 11. st. 8. glasi: „ Potpisom ovog ugovora ugovorne stranke izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune....";
u čl. 11. st. 9. glasi; " Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CH te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 6.000,00 EUR / 45.207,00 kn sa zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate, i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana, s time da tužitelj sukladno čl.186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev sa svakim pojedinačnim iznosom na koji se obračunava zakonska zatezna kamata nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.
III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana“.
2. U odgovoru na tužbu (list 47-52 spisa) tuženik navodi da osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe više nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.
Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno su irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.
Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.
Da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.
Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.
Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.
Ukazuje da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. U ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio, u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF.
Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.
Tuženik nadalje ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.
Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.
Nadalje navodi tuženik da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To da obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.
Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja.
Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Ističe i prigovor zastare.
3. Podneskom od dana 20. listopada 2023. (list 14-17 spisa) tužitelj nakon dostave dokumentacije od strane tuženika precizira dio tužbenog zahtijeva koji se odnosi na isplatu u iznosu od 2.593,47 eur.
4. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011316941 od 12.5.2006., zahtjev za dostavljanje dokumentacije, otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, plan otplate, knjigovodstvenu karticu, pregled uplata po kreditu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke dipl.oec. Dijani Tomljanović-Butković iz Rijeke.
5. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 12. svibnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu (list 7-12 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio namjenski kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.361,31 CHF, uz rok otplate 84 mjeseca, sa početnom redovnom kamatnom stopom od 5,17%. Čl. 5. predmetnog Ugovora ugovoreno je da je kamata promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
6. Istaknuti prigovor zastre nije osnovan. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu te zastrani rok iznosi 5 godina. Podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 (u kojem postupku je tuženik bio stranka) došlo je do prekida zastare za preplaćene iznose na temelju pojedinačno zaključenih ugovora o kreditima u vremenskom periodu obuhvaćenom kolektivnom tužbom (u tom vremenu sklopljen je i predmetni ugovor), te je zastara ponovno počela teći od pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku. Trgovački sudu u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu posl.br.P-1401/12 dana 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta je odluke postala pravomoćna 13. lipnja 2014.g. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu presuda je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g.
6.1. Anuitet se sastoji od kamate i glavnice, a zastara teče različito na te iznose odnosno zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela je teći 13. lipnja 2014.g. te je istekla 13. lipnja 2019.g., dok je zastara za više isplaćene iznose po osnovi tečajne razlike počela teći 14. lipnja 2018.g. i istekla 14. lipnja 2023.g. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari kojom tužitelj potražuje preplatu po osnovi tečajne razlike odnosno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnijeta sudu dana 14. lipnja 2023.g. istaknuti prigovor zastare nije osnovan.
7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
7.1. Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.
7.2. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".
7.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.
7.4. VTSRH je donio novu Presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
7.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018- 11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
8. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
9. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
9.1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.2. Sukladno čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika sastoji se od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF.
11. Citiranim odredbama ZPP-a i ZZP/03-a propisan je direktni učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema stavu suda, a imajući u vidu i iskaz tužitelja zahtjev tužitelja je osnovan osim u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 1. i čl.11. st.8. predmetnog ugovora o kreditu, sve kako je to navedeno u toč. III izreke ove presude.
12. Tužitelj je u svom iskazu naveo (list 109-110 spisa) da je njemu trebao automobil za osobne potrebe njega i njegove obitelji, supruge i troje djece. Auto je odlučio kupiti na kredit te je otišao kod tuženika i tamo mu je djelatnica ponudila kredit u CHF. On da je pitao da li imaju kredite i u nekoj drugoj valuti, konkretno htio je kredit ili u njemačkim markama ili u kunama na što mu je ona rekla da imaju samo kredite u CHF a osim toga rekla mu je da mu je to isto. Rekla mu je kolika će mu biti rata koja je njemu u tom trenutku bila prihvatljiva i još mu je djelatnica rekla da postoji mogućnost da se ta rata eventualno malo snizi ili povisi ali ništa značajno. Rekla mu je da je kamata promjenjiva međutim da se te njihove kamate značajno ne mijenjaju. Nije mu rekla koji faktori utječu na promjenu kamatne stope. Njemu da se početna rata znatno povećala. Kredit da je otplatio prema otplatnom planu. Kredit nije konvertiran jer je otplaćen prije. Sa bankom nije mogao pregovarati, banka je njemu ponudila uvjete kreditiranja i on ih je mogao ili prihvatiti ili ne prihvatiti. Ta djelatnica iz banke koja je njemu ponudila taj kredit je njegova susjeda i on da je njoj vjerovao.
Ne sjeća se da li su ga u banci upoznali sa terminom promjenjive kamatne stope, međutim znao je da je kamata promjenjiva, a nisu ga upoznali niti s terminom valutne klauzule. Potpuno je vjerovao djelatnici banke koja mu je osim toga rekla da je i ona dignula takav kredit u CHF. Nisu mu u banci rekli da HNB nema utjecaj na promjenu tečaja CHF. Niti javni bilježnik mu tijekom solemnizacije nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora. Pročitao je ugovor iako se više oslonio na ono što mu je djelatnica rekla. U vrijeme podizanja kredita nije bio niti obrtnik niti član nekog trgovačkog društva. Nije gledao opće uvjete poslovanja banke i ne sjeća se da li su mu oni uopće uručeni.
On da se i kod drugih banaka raspitivao o uvjetima kreditiranja, uvjeti su otprilike bili jednaki u svim bankama. Djelomično je ovu banku odabrao i zbog toga što mu je tu radila susjeda, međutim ponavlja da su uvjeti i u drugim bankama bili otprilike isti. Ovo mu je bio prvi i zadnji kredit u životu. Kredit su otplaćivali on i njegova supruga novcem koji je njihov zajednički novac od njihovog rada.
13. Odluka u ovom postupku temelji se kako na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, tako i na relevantnim utvrđenjima iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).
14. Iz provedenog postupka ne proizlazi da se o pojedinim odredbama predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo. Proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj, odnosno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, na što ukazuje i ispisan broj ugovora u gornjem desnom kutu. Tuženik za suprotno ne pruža sudu niti jedan dokaz, naime tuženik nije predložio eventualno saslušanje svog službenika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Osim toga tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, to da obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Naveo je također da upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.
15. Stav je suda da je ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR-o (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
15.1. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj, jer rezultati provedenog dokaznog postupka ne upućuju na drugačiji zaključak, nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutjela dok je ponudom očito najnižih kamata za kredite upravo u CHF (tužitelj je naveo da mu je djelatnica banke rekla kada je pitao da li imaju kredite u kunama ili markama da imaju samo kredite u CHF ali da je to isto) tužena privlačila potrošače da konzumiraju upravo navedeni proizvod banke.
15.2. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznopravnih odnosa.
16. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano traži utvrđenje ništenim dijela odredbi članaka 4., čl.5. st.2. i čl.6 st.2 i čl.11. st.9. predmetnog ugovora o kreditu u kojima su glavnica i povrat kredita vezani za valutu švicarski franak, te ugovorena promjenjiva kamatna stopa, i utvrđeno da su korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, kao i isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sve temeljem odredbi čl.323. st.1., čl.1111. st.1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO).
17. Sud je odbio zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1 ugovora u dijelu koji glasi „…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.361,31 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita". Ovo iz razloga što se navedenom odredbom potvrđuje da je tuženik odobrio tužitelju kredit u određenom iznosu što među strankama nije niti sporno, pa odredba kojom se samo utvrđuje odobreni iznos kredita ni iz kojeg razloga nije ništetna niti je bila predmet kolektivnog spora. Također je sud odbio dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11. st.8. ugovora koja glasi: „Potpisom ovog ugovora ugovorne stranke izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune....", budući da navedena odredba također nije bila utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu, a Opće uvjete poslovanja na koje se odredba poziva kao niti njihove izmjene i dopune tužitelj nije niti dostavio u spis tijekom postupka pa nije bilo niti moguće ocjenjivati eventualnu ništetnost odredbe koja se na njih odnosi.
18. Kako dakle proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a s obzirom da je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtijeva sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Dijani Tomljanović Butković iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi (list 118-132 spisa) da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznose 2.434,60 eur. Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog iznose 176,25 eur. Neto preplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 2.258,35 eur.
18.1. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka. Tuženik je na ročištu dana 13. travnja 2026. (list 158 spisa) naveo da tuženik nema primjedbi na matematički izračun već da su njegove primjedbe pravne prirode te da ne predlaže saslušanje vještaka.
19. Kako je tužbeni zahtjev postavljen nakon provedenog vještačenja u potpunosti u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka sud je isti usvojio zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje tužitelju pripadaju temeljem čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate a kako su datumi plaćanja naznačeni u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj jer je znao odnosno nije mu moglo ostati nepoznato da su odredbe o valutnoj klauzuli kako su iste ugovorene ništetne.
20. U pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika kada je tečaj bio niži od početnog stav je suda da kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po nižem tečaju od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetetna, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji niti njegova obveza povrata te samim time u iznos preplata ne treba niti uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.
20.1. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose preplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.
20.2. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika umanjivati preplate tužitelja. Tuženik osim toga u ovom postupku nije postavio prigovor radi prijeboja.
21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama iz članka 154. stavak 5. ZPP-a u svezi članka 155. stavak 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje Tarifa).
21.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur, Tbr. 7.1.), sastava podneska od 20.10.2023., 14.2.2024. i 1.10.2025. (200,00 eurx3, tbr.8.t.1), zastupanja dana 10.4.2024., 27.11.2024., 13.4.2026. (200,00 eurx3, tbr.9.1), pristupa dana 17.6.2024. (50,00 eur, Tbr.9.5), zastupanja dana 24.9.2024. (50,00 eur, tbr.9.1) što ukupno iznosi 1.500,00 eur odnosno uvećano za PDV (375,00) 1.875,00 eur. Tužitelju je dosuđen i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur. Ukupno je dakle tužitelju na ime parničnih troškova dosuđen iznos od 2.275,00 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.
U Rijeci, 16. rujna 2026. g.
S U D A C
mr.sc. Ana Zaborac
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.
Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda pisanim putem.
