Poslovni broj: P-1650/2024

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja ZM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Daliji Kanceljak, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, javno objavivši dana 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke, odnosno ništetna je odredba Ugovora o kreditu broj: 306-241/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. svibnja 2007. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika:

Članak 5.

Troškovi

u dijelu

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75 % (dvacijelihsedamdesetpetposto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.395,70 EUR (dvijetisućetristodevedesetpeteuraisedamdesetcenti) s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče na navedeni iznos od dana 16.05.2007. godine do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke, odnosno ništetna je odredba Ugovora o kreditu broj: 306-241/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. svibnja 2007. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika:

Članak 8. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA

u dijelu

"U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.864,05 EUR

(tisućuosamstošezdesetčetirieuraipetcenti) s osnove ništetne odredbe o prijevremenoj otplati s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče na navedeni iznos od dana 23.12.2022. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.252,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 16. rujna 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su on i tuženik dana 02. svibnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu broj: 306-241/2007 na iznos od 148.200,00 CHF.

U predmetnom Ugovoru o kreditu, u članku 5. istog, navedena je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita to jest tzv. ulaznu naknadu, a koja odredba glasi:

„...Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% (dvacijelihsedamdesetpetposto) iznosa kredita.“

Tužitelj je navedenu naknadu za obradu kredita platio dana 16. svibnja 2007. godine i to u iznosu 4.075,50 CHF (tada u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo banke 18.050,39 kn).

Također, u predmetnom Ugovoru o kreditu, u članku 8. navedena je odredba o prijevremenoj otplati kredita, to jest odredba o tzv. izlaznoj naknadi u dijelu koji glasi:

"... U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."

Tužitelj i tuženik su zaključili dana 15. siječnja 2016. godine i Aneks uz Ugovor o kreditu broj 306-241/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, međutim u istom Aneksu je navedeno da citirane odredbe ostaju nepromijenjene.

Nadalje, tužitelj je izvršio prijevremenu otplatu kredita dana 23. prosinca 2023. godine na način da je isti otplatio novim kreditom ishođenim u Hrvatskoj poštanskoj banci. Prilikom prijevremene otplate kredita kod tuženika, tuženik je za istu prijevremenu otplatu kredita ovdje tužitelju naplatio i naknadu za prijevremeni otplatu kredita u iznosu od 1.874,05 EUR-a.

Predmetnim je Ugovorom o kreditu tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj ističe kako su, između ostalog, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sadržane u članku 5. i članku 8. istog, a koje se odredbe odnose na naknadu za obradu kredita, kao i prijevremenu otplatu kredita, s obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi istih. Tuženik je tužitelju trebao temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Tuženik navedeno nije učinio pa je stoga tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene odredbe kojom su ugovorene naknada za obradu kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Dakle, s obzirom da o predmetnim odredbama kojima se ugovaraju naknada za obradu zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosno tzv. ulazna i izlazna naknada tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem te tužitelj nije bio upućen od strane tuženika na što se navedene naknade uopće odnose, na koji način su određene visine istih i što uopće znači plaćanje istih, tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja kao potrošača u predmetnom ugovornom odnosu. Uzimajući sve naprijed navedeno u obzir, kao i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru unaprijed sastavljenom od strane tuženika, iste odredbe da su nepoštene te posljedično ništetne.

Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Slijedom naprijed navedenog, tuženik da je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja o istima te je time nepošten stjecatelj zbog čega sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima tužitelj, uz povrat naknade, ima pravo zahtijevati i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja tih naknada.

Slijedom navedenog, tužitelj konačno predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu (list 49-57 spisa) tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

Tuženik ne spori da je 2. svibnja 2007. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 306- 241/2007 (dalje: ugovor o kreditu) i da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćen iznos naznačen u tužbi.

Tuženik da prvenstveno ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača).

Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tužitelj je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge.

Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2,75% (ugovorna transparentnost).

Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost da je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva.

Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik nadalje navodi da je nesporno da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.

Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika.

Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

Tuženik ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna.

Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Navodi tuženik da je i Sud Europske unije u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

Budući da tužitelj svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temelji na navodima kako u trenutku sklapanja ugovora nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, da je očito kako je zahtjev tužitelja neosnovan.

Podredno tuženik navodi da sve i da je predmetna odredba ništetna, a što se kategorički osporava iz ranije navedenih razloga, tužitelju da nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

Slijedom iznesenoga da je nesporno da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 5. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik prvenstveno ističe kako je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu 14.044,66 kn, što po zadnjem važećem tečaju iznosi 1.864,05 EUR, a ne 1.874,05 EUR kako navodi tužitelj, a navedeno je vidljivo iz dokumenta Pregled prometa.

Nadalje, tuženik ističe kako, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke: da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju) da proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno.

Tuženik također ističe kako su netočni navodi tužitelja da iznos naknade za prijevremenu otplatu nije bio određen budući je samim ugovorom o kreditu naznačeno da se naknada obračunava sukladno Odluci o naknadama za usluge banke. Stoga, a imajući u vidu da je Odluka o naknadama korisnicima bila lako dostupna, nije točno da tužitelj nije mogao izračunati iznos koji će mu biti naplaćen prilikom prijevremene otplate.

Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu.

Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta.

Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta.

Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu.

Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. U prilog navedenom, tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit kakav je imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita koji je predmet ovog postupka.

Iz navedenog da je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno.

Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća.

O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita.

Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete.

Osim toga, iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO-a proizlazi da bi sporni čl. 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao.

Osim toga, tužitelj da ne može isticati ništetnost čl. 8. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja.

Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate.

Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate plaćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

Nadalje tuženik ističe prigovor zastare te navodi kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove te je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, da bi bilo bespredmetno. Stoga da je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 306-241/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. svibnja 2007., zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nalog za raspodjelu plasmana, obavijest o prijevremenom zatvaranju, otplatni plan za kredit, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta, Ugovor o stambenom potrošačkom kreditiranju broj 9917177734 od 16.12.2022., Aneks broj 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Addiko Bank d.d., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 2. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 306-241/2007 (list 6-12 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 148.200,00 chf, uz rok otplate od 30 godina, za adaptaciju stana.

Odredbom čl. 5. st.2. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75 % iznosa kredita. Čl.8. st.2. ugovoreno je da je banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo-Adra-Bank d.d.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Iz iskaza tužitelja koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti s drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 272-273 spisa) da je njemu kredit trebao za adaptaciju potkrovlja, odnosno da je dignuo to potkrovlje i u potkrovlju napravio stan u kojem stanu i dan danas živi. U banci su mu rekli da nije kreditno sposoban za kredit u eurima te su mu ponudili kredit u chf. Platio je ulaznu naknadu, a kako je prijevremeno otplatio kredit i to na način da je u drugoj banci podigao kredit kojim je zatvorio ovaj morao je platiti i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Naveo je da je prije potpisivanja pročitao ugovor, ali može reći da on nije te struke i da mu sve i nije bilo potpuno jasno. U banci mu nisu ništa posebno rekli o ovim naknadama koje je morao platiti. Sa bankom nije mogao pregovarati o sadržaju ugovora, u banci su mu dali gotov tekst ugovora. Može reći da je bio dosta šokiran posebice sa ovom naknadom za prijevremenu otplatu kredita. U banci mu nisu rekli na što se odnose ove naknade. Kada je djelatnicu banke pitao zašto mora platiti tako visoku naknadu za prijevremenu otplatu kredita, rekla mu je samo da su takva pravila banke i da je ona tu samo zaposlenica. Niti javni bilježnik mu nije posebno objašnjavao pojedine odredbe ugovora.

Predmetni stan nikada nije koristio ni za šta drugo osim za stanovanje. Na pitanje kada je shvatio da su predmetne odredbe ništetne odgovorio je da je njemu početna rata iznosila 3.300 kuna, a da je narasla na 6.800 kuna zbog čega je on morao otići raditi u inozemstvo i 15 godina nije viđao obitelj osim povremeno i može reći da ga je sve to neugodno iznenadilo, a posebno na kraju ova naknada za prijevremenu otplatu kredita.

7. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

8. Dakle na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za troškove obrade kredita te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i o visini tih naknada. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti s jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornim, nije pojedinačno pregovaralo, te da mu u banci nisu rekli na što se te naknade odnose, stoga se ne radi o jasnim i lako razumljivim odredbama.

9. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

10. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužitelj temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu zahtjeva, te temeljem čl. 8. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iste su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da su nepoštene pa samim time ništetne u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Tužena koja je sastavila teksta ugovora, pa tako i sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorenih visina naknada zbog čega su te odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da su jednokratni troškovi obrade kredita određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim ugovaranje u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita.

11.1. Što se pak tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita s obzirom da je ista ugovorena u postotku od odobrenog kredita zasigurno ne odgovara stvarno eventualno nastaloj šteti te je stoga jasno da navedena ugovorna odredba nije unesena u ugovor s namjerom namirenja stvarne štete tuženiku. Osim toga odredbom čl.1024. st.4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnih mogućnosti pregovarati o spornim odredbama što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Neosnovano se pritom, prema stavu ovoga suda, tuženik poziva na odredbu čl. 326. st.2. ZOO-a jer se prema stavu suda ne radi o zabrani manjeg značaja posebice kada se ima u vidu i doista vrlo visoki iznos naplaćenih naknada.

13. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev i točci I i III te utvrdio ništetnom odredbe članka 5. st.2. i čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu. Sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćenih jednokratnih troškova obrade i naknade za prijevremenu otplatu kredita čija visina je među strankama nesporna. Naime, tuženik je na ročištu dana 10. veljače 2026. naveo (list 270 spisa) da čini nespornim visinu tužbenog zahtijeva, nakon što je tužitelj precizirao visinu istog u točci IV na način da umjesto prvotno zatraženog iznosa od „1.874,05 eur“ sada potražuje iznos od „1.864,05 eur“. Također je učinio tuženik nespornim i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.

14. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. i 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

15. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev pod točkom II i IV te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.395,70 eura na ime jednokratnih troškova obrade kredita te iznos od 1.864,05 eur na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate navedenih naknada, a koje datume je tuženik učinio nespornim, budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade i premije pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelju kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini istih. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužitelj bio prisiljen, a da bi dobio kredit, pristati na taj uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada koju je dužan platiti.

16. Iako je tuženik uz odgovor na tužbu u spis dostavio kao dokaz pisane „izjave svjedoka“ IM i ŽM (list 206-210 spisa) sud iste nije cijenio prilikom donošenja odluke budući da se prema načelu neposrednosti svjedoci saslušavaju na glavnoj raspravi, dok je tužitelj na ročištu dana 10. prosinca 2025. naveo da se protivi korištenju pisanih iskaza navedenih osoba.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 dalje Tarifa).

17.1. Priznati trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur; Tbr. 7.1.), zastupanja na ročištima dana 10.12.2025., 10.2.2026. i 27.5.2026. (200,00 eurx3, tbr.9.t.1), što ukupno iznosi 800,00 eur odnosno uvećano za PDV (200,00 eur) 1.000,00 eur. Nadalje je tužitelju poznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,00 eur i na presudu u iznosu od 163,00 eur. Dakle ukupno je tužitelju na ime parničnih troškova dosuđen iznos od 1.252,00 eur na koji iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana presuđenja do isplate.

U Rijeci, 16. rujna 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.