1

                            Poslovni broj: Gž-780/202-2

                                                                                                                Poslovni broj: Gž-780/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi  kao predsjednika vijeća, Josite Begović kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B K iz Z,  OIB: …zastupanog po punomoćniku I P odvjetniku u Z, protiv tužene D K iz Z, OIB:… zastupane po punomoćniku B L, odvjetniku u Z, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-2351/2017-26 od 13. prosinca 2018., u sjednici održanoj 24. travnja 2024. 

 

p r e s u d i o  j e

             i

      r i j e š i o

 

I.Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-2351/2017-26 od 13. prosinca 2018. se potvrđuje.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

(presudom)

 

" Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja B K koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku D K iz Zagreba, da isplati tužitelju novčani iznos od 250.000,00 kn, kojeg je stekla prodajom bračne stečevine koju predstavlja stan koji se sastoji od jedne prostorije-podruma u prizemlju, dnevnog boravka sa kuhinjom na I. katu, jedne sobe na II. katu te jedne sobe na III. katu sa posebnim ulazom u zgradu, sagrađene na zgrč. upisane u poduložak zk. ul. i koji se nalazi u zgradi u R, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.12.2016. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.

(rješenjem)

I Obvezuje se tužitelj naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 13.281,25 kn, u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška osiguranja."

2. Ovu presudu i rješenje, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu presudu ukinuti i postupak vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti presudu i rješenje na način da se usvoji tužbeni zahtjev i prijedlog za određivanje privremene mjere.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora zahtjev je za isplatom pola iznosa kojeg da je tužiteljica stekla prodajom bračne stečevine stranaka, točnije nekretnine u R. Tužitelj je zatražio i donošenje privremene mjere kojom će se tuženici zabraniti raspolaganje novčanim sredstvima u visini koja je utužena.

 

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su parnične stranke u braku od 1974. godine,

- da su u braku stekle, između ostalog, kuću u R i stan u Z,

- da je tužitelj darovao tuženici svoj udio u obje nekretnine u srpnju 2015. godine,

- da su nakon darovanja parnične stranke nastavile koristiti obje nekretnine kao i do tada,

- da je tužitelj otputovao u E i tamo boravio tijekom ožujka i travnja 2016.,

- da je po povratku u Z na vratima stana u Zagrebu zatekao promijenjenu bravu,

- da je tuženica prodala kuću u R u prosincu 2016. godine,

- da je tuženica pokrenula postupak za razvod braka 2017. godine.

 

7. Tužitelj je tvrdio da su parnične stranke, kao osobe u godinama, razgovarale o tome kako će rasporediti svoju imovinu, a budući imaju dvoje zajedničke djece, a tuženica ima i unuku od jedno od svoje dvoje djece iz prvog braka, koja su preminula. Dogovor je bio da svi troje (dvoje zajedničke djece i tuženičina unuka) dobiju jednak dio njihove imovine, pa su dogovorili da tužitelj svoj dio daruje tuženici a ona njihovoj djeci i svojoj unuci, sve radi toga da bi se izbjeglo plaćanje poreza na promet nekretnina kada bi tužitelj darivao od svog dijela dio tuženičinoj unuci, budući ona njemu nije krvni potomak. Tužitelj je tvrdio da su se parnične stranke dogovorile da bi one nastavile koristiti predmetne nekretnine i nakon darovanja, kao i do tada, a nisu dogovorile u kojem će roku tuženica učiniti darovanje djeci i unuci. Darovanje je napravljeno na formularu nakon što su u razgovoru s odvjetnikom saznali da bi ih sastav takvog ugovora znatno koštao. Tužitelj je tvrdio da je nakon povratka iz E i nakon što je zatekao promijenjenu bravu na stanu u Z, pokušao mobitelom stupiti u vezu s tuženicom, ali mu se ona nije javljala, pa je tada 15 dana boravio kod jednog sina, potom je opet na dva mjeseca otišao u E, a nakon povratka živi kod drugog sina. Od svoje tete saznao je da je tuženica prodala kuću.

 

8. Tuženica je osporavala da bi bio postignut dogovor o tome da će, nakon darovanja koje je tužitelj učinio njoj, ona učiniti darovanje zajedničkoj djeci stranaka i njezinoj unuci. Tuženica je tvrdila da je do darovanja došlo nakon što je 2014. godine saznala da tužitelj ima ljubavnicu, pokušala je s njim razgovarati da prekine tu vezu s obzirom na to da su tako dugo u braku, da imaju zajedničku djecu, a zbog te veze sa znatno mlađom osobom bila je uznemirena zbog pitanja što će biti s njihovom bračnom stečevinom i u više navrata tužitelju je rekla da ne želi da ona i njihova djeca ostanu bez te bračne stečevine. Na koncu je tužitelj rekao da će joj darovati stan u Z i ½ kuće u R, što su i učinili i dva ugovora o darovanju sklopili istog dana, 2015. godine. Bravu na stanu u Z promijenila je u travnju 2016. dok je tužitelj bio u E gdje je s ljubavnicom bio od ožujka 2016. i to zato jer se brava pokvarila. Prethodno je 11. ožujka 2016. zvala tužitelja mobitelom i rekla mu da ne želi biti jedna od njegovih žena, da odluči s kojom će biti, on je odgovorio da će prespavati i javiti joj se, ali to da nije nikad učinio i od tada se nisu čuli. Iz stana u Zagrebu spakirala je dio tužiteljeve garderobe i odnijela u zajedničku garažu koju imaju u Z, a o čemu ga nije obavijestila. Tvrdi da je u srpnju 2016. sačinila oporuku i pohranila je na sudu, a kojom oporukom je svu svoju imovinu ostavila zajedničkim sinovima parničnih stranaka, te svojoj unuci, na tri ista dijela. Tvrdi da je kuću u R prodala jer joj je trebao novac da plati dugove koji su se ticali i te kuće i stana u Z, a što je sve iznosilo oko 30.000,00 kuna, da je 130.000,00 kuna potrošila na promjenu vanjske stolarije na stanu u Zagrebu, izgradnju još jedne kupaonice u tom stanu, farbanje cijelog stana i lakiranje parketa, te da je uzela tri studentice kao podstanarke jer od svoje mirovine ne može živjeti. Također je 33.000,00 eura dala majci svoje unuke da zatvori kredit za stan budući je ostala bez posla, a njena unuka, koja boluje od cerebralne paralize, je u kolicima.

 

9. Prvostupanjski je sud zaključio da je ugovorom o darovanju polovice kuće u R, koja je predstavljala tužiteljev udio u bračnoj stečevini, tužiteljičino vlasništvo kuće postalo njezina vlastita imovina s kojom je ona slobodno mogla raspolagati i raspolagala je, radi čega je odbio tužiteljev zahtjev za isplatu utužene svote kao polovice dobivene kupoprodajne cijene za tu kuću.

 

10. Odluku o troškovima prvostupanjski je sud donio na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

11. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u žalbi, pri tom samo paušalno navodeći zakonski tekst te povrede, a ne konkretizirajući što je to u presudi čime bi ova povreda bila počinjena.

 

11.1. Nije počinjena niti bitna povreda članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a na koju žalitelj opisno ukazuje kada tvrdi da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje ocjenjujući iskaz tuženice i jedine saslušane svjedokinje (kojoj je tužitelj vjenčani kum) koja je potvrdila da su parnične stranke govorile da žele da njihova kuća u R ostane njihovim unucima, dok je tuženica iskazala da uopće nije bilo potrebe razgovarati o njihovoj imovini dok nije našao ljubavnicu. Navedeni iskazi nisu proturječni, jer je svjedokinja govorila o namjeri stranaka o raspoređivanju imovine nakon njihove smrti (da ostane i to njihovim unucima, ne njihovoj zajedničkoj djeci i tuženičinoj unuci), a ne i o darovanju, na što se, s obzirom na okolnosti slučaja i odnosio iskaz tuženice kada je rekla da nije bilo potrebe razgovarati o imovini dok nije našao ljubavnicu, dakle do potrebe raspolaganja imovinom još za života.

 

12. No, ovdje valja također ukazati da sve i da je tužitelj darovao tuženici svoj udio u bračnoj stečevini kako bi ona dalje darovanjem to sve prenijele na zajedničku djecu stranaka i svoju unuku, to nije relevantno za valjanost i učinke ugovora o darovanju kojeg su parnične stranke zaključile 2015. godine, sve u smislu odredbe članka 273. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) prema kojoj pobuda, osim ako je nedopuštena, a ovdje nije, ne utječe na valjanost ugovora.

 

13. Nadalje, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je darovanjem svog udjela u bračnoj stečevini – kući u Rovinju, tužiteljica postala vlasnica te kuće u cijelosti, kao svoje posebne imovine (1/2 dijela je imala na ime svog udjela u bračnoj stečevini, a drugu polovicu stekla je darovanjem od tužitelja njegovog dijela bračne stečevine), radi čega je tužbeni zahtjev pravilno odbio. Činjenica da je tuženica suvlasnički dio stekla darovanjem od svog bračnog druga ne mijenja činjenicu da je tu polovicu stekla darovanjem, dakle da je stečena na različit način od onog na koji se stječe bračna stečevina u smislu članka 39. stavak 2. u vezi članka 36. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 103/15), koje su identične odredbama ranije važećih Obiteljskih zakona, pa tako odredbama istih članaka Obiteljskog zakona iz 2014. („Narodne novine“ 75/14), odredbama članaka 248. i 253. stavak 2. Obiteljskog zakona iz 2003. („Narodne novine“ 116/03), te članaka 252. i 257. stavak 2. Obiteljskog zakona iz 1998. (“Narodne novine“ 162/98), kako to i navodi prvostupanjski sud.

 

14. Prvostupanjski je sud odbio prijedlog za donošenje privremene mjere obrazlažući da za to nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 344. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/12, 93/14 i 73/17, dalje: OZ). Premda je točna žalbena tvrdnja kojom se osporava zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj nije učinio vjerojatnom opasnost da će tuženica svoju imovinu otuđiti, prikriti ili njome na drugi način raspolagati, jer nije dostavio primjerice oglas iz kojeg bi bilo vidljivo da želi prodati svoju imovinu, s obzirom da se prijedlog za donošenje privremene mjere odnosi na zabranu raspolaganja novčanim sredstvima, a ne drugom imovinom (nekretninama, pokretninama), to ne znači da je odluka o privremenoj mjeri, (rješenje) kojim je privremena mjera odbijena, pogrešna, a posebno ne da bi, zbog takvog obrazloženja bila, odnosno uopće mogla biti, počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a (prekoračenje tužbenog zahtjeva).

 

14.1. Činjenica da je tužbeni zahtjev prvostupanjski sud našao neosnovanim dostatna je bila za odbijanje prijedloga za donošenje privremene mjere kojom se osiguravala tražbina koja je predmet tužbenog zahtjeva jer nedostaje prvi od kumulativno propisanih uvjeta da bi se privremena mjera donijela, a to je vjerojatnost postojanja tražbine.

 

15. Žalba u odnosu na odluku o troškovima postupka ne sadrži nikakve konkretne navode, a ovaj sud, u okviru onoga na što pazi po službenoj dužnosti, ne nalazi da bi ista bila pogrešna.

 

16. Slijedom navedenog žalba se ukazuje neosnovanom radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

17. S obzirom da tužitelj sa žalbom nije uspio, o njegovom zahtjevu za naknadom troškova žalbe odlučeno je pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

 

Dubrovnik, 24. travnja 2024.

                    

                                                                                                                         Predsjednik vijeća

 

                                                                                                                                     Đorđo  Benussi v.r.