REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U SAMOBORU
Posl.broj: P-63/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužiteljice KD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoju Kuprešaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. srpnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno, uz Mateu Kršić, odvjetnicu u Zagrebu kao zamjenu za punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 81/15, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu ZPP), 16. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, da isplati tužiteljici KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.709,39 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospjelosti pojedinih iznosa i to:
Na iznos od 1,17 eur od dana 11.kolovoza 2005. godine do dana isplate Na iznos od 4,23 eur od dana 12.rujna 2005. godine do dana isplate
Na iznos od 3,00 eur od dana 11.listopada 2005. godine do dana isplate Na iznos od 3,22 eur od dana 14.studenog 2005. godine do dana isplate Na iznos od 3,13 eur od dana 14.prosinca 2005. godine do dana isplate Na iznos od 2,97 eur od dana 11.siječnja 2006. godine do dana isplate
Na iznos od 1,18 eur od dana 13.veljače 2006. godine do dana isplate
Na iznos od 0,30 eur od dana 10.prosinca 2007. godine do dana isplate Na iznos od 0,30 eur od dana 10.siječnja 2008. godine do dana isplate
Na iznos od 0,31 eur od dana 11.veljače 2008. godine do dana isplate
Na iznos od 0,31 eur od dana 10.ožujka 2008. godine do dana isplate
Na iznos od 0,31 eur od dana 10.travnja 2008. godine do dana isplate
Na iznos od 0,30 eur od dana 9.svibnja 2008. godine do dana isplate
Na iznos od 0,30 eur od dana 10.lipnja 2008. godine do dana isplate
Na iznos od 0,30 eur od dana 10.srpnja 2008. godine do dana isplate
Na iznos od 0,30 eur od dana 11.kolovoza 2008. godine do dana isplate Na iznos od 0,30 eur od dana 10.rujna 2008. godine do dana isplate
Na iznos od 0,31 eur od dana 10.listopada 2008. godine do dana isplate Na iznos od 3,41 eur od dana 10.studenog 2008. godine do dana isplate Na iznos od 0,31 eur od dana 10.prosinca 2008. godine do dana isplate Na iznos od 8,01 eur od dana 9.siječnja 2009. godine do dana isplate
Na iznos od 9,64 eur od dana 10.veljače 2009. godine do dana isplate
Na iznos od 15,77 eur od dana 10.ožujka 2009. godine do dana isplate Na iznos od 8,01 eur od dana 10.travnja 2009. godine do dana isplate
Na iznos od 6,84 eur od dana 10.lipnja 2009. godine do dana isplate
Na iznos od 7,96 eur od dana 10.srpnja 2009. godine do dana isplate
Na iznos od 5,61 eur od dana 10.kolovoza 2009. godine do dana isplate Na iznos od 7,61 eur od dana 10.rujna 2009. godine do dana isplate
Na iznos od 6,72 eur od dana 10.studenog 2009. godine do dana isplate Na iznos od 6,83 eur od dana 10.prosinca 2009.godine do dana isplate Na iznos od 10,85 eur od dana 11.siječnja 2010. godine do dana isplate Na iznos od 13,22 eur od dana 10.veljače 2010. godine do dana isplate Na iznos od 12,45 eur od dana 10.ožujka 2010. godine do dana isplate Na iznos od 16,11 eur od dana 12.travnja 2010. godine do dana isplate Na iznos od 18,93 eur od dana 10.svibnja 2010. godine do dana isplate Na iznos od 23,02 eur od dana 10.lipnja 2010. godine do dana isplate
Na iznos od 27,99 eur od dana 9.srpnja 2010 godine do dana isplate
Na iznos od 22,60 eur od dana 10.kolovoza 2010. godine do dana isplate Na iznos od 38,08 eur od dana 10.rujna 2010. godine do dana isplate
Na iznos od 30,19 eur od dana 11.listopada 2010. godine do dana isplate Na iznos od 30,56 eur od dana 10.studenog 2010. godine do dana isplate Na iznos od 36,81 eur od dana 10.prosinca 2010. godine do dana isplate Na iznos od 45,74 eur od dana 10.siječnja 2011. godine do dana isplate Na iznos od 37,03 eur od dana 10.veljače 2011.godine do dana isplate
Na iznos od 39,46 eur od dana 10.ožujka 2011.godine do dana isplate
Na iznos od 35,12 eur od dana 11.travnja 2011. godine do dana isplate Na iznos od 44,77 eur od dana 10.svibnja 2011.godine do dana isplate
Na iznos od 53,49 eur od dana 11.srpnja 2011.godine do dana isplate
Na iznos od 53,49 eur od dana 11.srpnja 2011.godine do dana isplate
Na iznos od 86,57 eur od dana 10.kolovoza 2011.godine do dana isplate Na iznos od 54,26 eur od dana 12.rujna 2011.godine do dana isplate
Na iznos od 50,18 eur od dana 10.listopada 2011.godine do dana isplate Na iznos od 50,56 eur od dana 10.studenog 2011. godine do dana isplate Na iznos od 50,58 eur od dana 12.prosinca 2011. godine do dana isplate Na iznos od 55,20 eur od dana 10.siječnja 2012. godine do dana isplate Na iznos od 57,61 eur od dana 10.veljače 2012. godine do dana isplate Na iznos od 57,89 eur od dana 12.ožujka 2012. godine do dana isplate Na iznos od 56,19 eur od dana 10.travnja 2012. godine do dana isplate Na iznos od 57,14 eur od dana 10.svibnja 2012. godine do dana isplate Na iznos od 58,44 eur od dana 12.lipnja 2012. godine do dana isplate
Na iznos od 56,84 eur od dana 10.srpnja 2012. godine do dana isplate
Na iznos od 56,97 eur od dana 10.kolovoza 2012. godine do dana isplate Na iznos od 53,28 eur od dana 11.rujna 2012. godine do dana isplate
Na iznos od 54,44 eur od dana 10.listopada 2012. godine do dana isplate Na iznos od 56,99 eur od dana 13.studenog 2012. godine do dana isplate Na iznos od 55,64 eur od dana 12.prosinca 2012. godine do dana isplate Na iznos od 57,57 eur od dana 10.siječnja 2013. godine do dana isplate Na iznos od 54,50 eur od dana 11.veljače 2013. godine do dana isplate Na iznos od 53,44 eur od dana 13.ožujka 2013. godine do dana isplate Na iznos od 56,80 eur od dana 11.travnja 2013. godine do dana isplate Na iznos od 51,29 eur od dana 13.svibnja 2013. godine do dana isplate Na iznos od 50,81 eur od dana 14.lipnja 2013. godine do dana isplate
Na iznos od 50,05 eur od dana 11.srpnja 2013.godine do dana isplate
Na iznos od 51,26 eur od dana 12.kolovoza 2013. godine do dana isplate Na iznos od 52,66 eur od dana 13.rujna 2013. godine do dana isplate
Na iznos od 54,43 eur od dana 14.listopada 2013. godine do dana isplate Na iznos od 54,66 eur od dana 15.studenog 2013. godine do dana isplate Na iznos od 57,02 eur od dana 11.prosinca 2013. godine do dana isplate Na iznos od 54,54 eur od dana 13.siječnja 2014. godine do dana isplate Na iznos od 57,73 eur od dana 14.veljače 2014. godine do dana isplate Na iznos od 57,78 eur od dana 13.ožujka 2014. godine do dana isplate Na iznos od 57,80 eur od dana 15.travnja 2014. godine do dana isplate Na iznos od 55,78 eur od dana 13.svibnja 2014. godine do dana isplate Na iznos od 55,97 eur od dana 12.lipnja 2014. godine do dana isplate
Na iznos od 56,65 eur od dana 9.srpnja 2014. godine do dana isplate
prema stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. godine računa prema čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od dana 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, te od 01.01.2023. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, da isplati tužiteljici KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničkog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. rujna 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da su tuženik kao kreditor s jedne strane i tužiteljica kao korisnik kredita s druge strane sklopili 01.07.2005. Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607- 5102500039, a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.248,00 CHF, a koji Ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Ugovor o kreditu u čl. 6. je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 108 mjeseci, a na koji iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata Ugovorom o kreditu u čl. 7. je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja. Također u čl. 8. Predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke kreditora. Zaključujući takve ugovore, tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, dakle i tužitelja kao korisnika kredita, jer se u istima koristio ništetnim i nepoštenim odredbama ugovarajući odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivost redovne kamatne stope. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013., koja je u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od dana 13.06.2014.g., dok je u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Tužiteljica također ističe kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, gore navedenim presudama po kolektivnom sporu presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06. 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta (i to primarno kao valuta utočišta za banku, a ne za potrošača!), a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, tuženik je tijekom sklapanja ugovora o kredita s tužiteljicom, ugovorio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, kojima je konačni iznos tužiteljeve novčane obveze prema tuženiku vezao uz tečaj švicarskog franka odnosno ugovorenu kamatnu stopu podložnu tuženikovoj jednostranoj odluci o promjeni. Slijedom navedenog, tužiteljica je kao korisnik kredita preplatila svoju obvezu i po osnovi odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, predlaže nakon provedenog vještačenja prihvatiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka.
2. U odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, prigovor zastare i prigovor prijeboja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane LAURA FILIA D.O.O. te IRIS MODA D.O.O. dok za određene uplate nisu naznačene osobe uplatitelja, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: -u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); -ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; -težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;
-isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; -na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. - . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog, iako tuženik smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Nadalje, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima . Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 187,31 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3.Podneskom od 20. listopada 2025. (list 275-281) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci presude.
4. Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i otplatni plan ( list 8-55), pregled uplata (124- 136), nalaz i mišljenje Centra za financijska vještaćenja d.o.o. od 22. rujna 2025. (list 254-266), pročitana je izjava tužitelja (list 282-283).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Među strankama nije sporno:
-da su sklopili 01.07.2005. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102500039 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.248,00 CHF:
-da je čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 108 mjeseci, a na koji iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunuva se redovna kamata, a u čl. čl. 8. Predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke kreditora.
-da je Ugovorom o kreditu u čl. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja.
-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog, kao i jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika;
-da je kredit u cijelosti otplaćen.
6.1. Među strankama je sporno je li nastupila zastara, je li tužitelj aktivno legitimiran jer jer je uplate vršila i treća osoba, je li tužitelj potrošač, jesu li odredbe ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, ništetne, te je li tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao bez osnove određeni iznos koje je dužan vratiti tužitelju, i visina tog iznosa.
Zastara
7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.
7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.
7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.
Aktivna legitimacija
8.Tužiteljica je kao korisnica kredita uredno ispunjavala svoje kreditne obveze uplatom na kreditnu partiju. Ukoliko je netko treći uplatio umjesto tužitelja, to je odnos između tužitelja i te treće osobe, tako da je bespredmetan prigovor promašene aktivne legitimacije u odnosu na neke uplate koje su izvršene od strane LAURA FILIA D.O.O. te IRIS MODA D.O.O. Dakle, tužitelj je jedino i isključivo aktivno legitimiran u ovom postupku jer kredit i obveza glasi na njegovo ime, on je korisnik, te u slučaju da je netko za tužitelja ispunjavao kreditnu obvezu i nadalje je to uplata na određenu kreditnu partiju, što je za ispunjenje obveze jedino bitno. Banku se ne tiče odnos korisnika kredita i uplatitelja, a posebno jer taj treći od banke ne potražuje uplate koje se odnose na tužiteljevu kreditnu partiju.
Osnova
9. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.
9.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U - III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „..Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“
10. Iz izjave tužiteljice (list 282) proizlazi da je podigla kredit radi adaptacije stana u kojem je živjela sa svoje troje djece. U banci su joj ponudili najpovoljniji kredit na tržištu u CHF valuti, službenica banke ju je uvjeravala da je isti najpovoljniji za nju, vjerovala je službenici. O uvjetima kredita nije se pregovaralo, uvjeti su bili takvi kakvi jesu. Nikako nije mogla predvidjeti da bi tečaj CHF toliko porastao jer onda ne bi uzela kredit u toj valuti, a na mjesečnim izvodima (imala je trajni nalog na plaći) uvidjela je da je dug prema banci sve veći umjesto sve manji. Nitko u banci ju nije upozorio da bi se tečaj CHF mogao dramatično povećati, niti joj je simulirao mogući rast tečaja. U vrijeme podizanja kredita radila je u privatnoj firmi, nije bila vlasnik obrta niti trgovačkog društva odnosno privatni poduzetnik.
10.1. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.
10.2.Dakle, tužitelj je bio potrošač, nije bio poduzetnik niti obrtnik, kredit je podigao u privatne svrhe, dok se o ključnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu promjene kamatne stope i valute nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao mogućnost mijenjati ove odredbe, bile su jednostrane, a što tuženik nije niti osporio u ovom postupku sukladno čl. 81. st. 4. ZZP.
10.3.Sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu protivne su Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o tim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo, a tužitelj je bio potrošač, i jer su nesumnjivo iste prouzrokovale neravnotežu između potrošača i trgovca.
10.4. Stoga je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao financijsku instituciju, te je pristala je na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, dok nije valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula niti je mogla imati potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sama predvidi ili prevenira, a nije mogla predvidjeti da će tečaj CHF porasti tako da se prema njenoj izjavi kredit sve više povećao umjesto smanjivao. Tužiteljica je navela da ne bi podigla kredit u CHF valuti da je mogla predvidjeti ovakve promjene u tečaju na njezinu štetu, što je životno i logično. Također tužitelj uopće nije mogao predvidjeti poslovnu strategiju banke tuženika niti okolnost na koji način će ista mijenjati kamatnu stopu, odluka o visini promjenjive kamatne stope ovisila je isključivo o odlukama tuženika, a tužiteljica na odluke banke nije mogao utjecati.
11.Svakako teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli ali i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet ED protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).
11.1.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koju je tuženik kao jača ugovorna strana sam određivao ali i tečaj CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Ovdje je tuženik imao direktan jednostrani utjecaj na obvezu tužitelja.
Visina
12. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.
12.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
13.Obzirom da su odredba čl. 7. Ugovora o kreditu gdje se visina pojedinačne mjesečne rate kredita veže uz primjenu promjene tečaja valute za CHF u odnosu na kunu, nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita od početka otplate kredita 01. kolovoza 2005. do njegove potpune otplate 01. srpnja 2014., sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, po vještaku financije struke DD od 22. rujna 2025. preplatio tuženiku iznos od 2.658,78 EUR, to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos.
13.1. Također, odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u pogledu jednostrane promjene kamatne stope nepoštena je i ništetna, te je sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, tužitelj preplatio tuženiku ukupan iznos od 50,61 EUR, to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos.
13.2. Ukupno zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), s osnova valutne klauzule i promjene kamatne stope, tužitelj je preplatio iznos od 2.709,39 EUR.
13.3.Sud prihvaća nalaz vještaka kao objektivan i stručan, a na isti ni stranke nisu imale primjedbe.
13.4. Dakle tuženik je tužitelju dužan vratiti navedeni iznos sve sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Tuženik je dužan vratiti i kamate od dana svake pojedine uplate do isplate (čl. 1115. ZOO).
13. 5.Tuženik je zatražio odgovorom na tužbu iznos razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a za anuitete za koje je manje uplaćen iznos (negativna razlika) u iznosu od , 187,31 EUR, a sudski vještak je utvrdio da te razlike iznose 174,51 EUR (mišljenje, list 12 nalaza). Tuženiku ne pripada pravo na taj iznos jer nepoštena je bila banka, a ne potrošač (čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. ZZP/2003), time da potrošač odnosno tužiteljica ove razlike nije zadržala za sebe. Također banka nije potrošač pa se na nju ne odnose odredbe o neravnoteži u pravima i obvezama. Dapače, uračunavanje ove razlike dovelo bi do daljnje neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Svakako prava iz kolektivne tužbe protežu se samo na korisnike kredita, a ne i na banke kao jaču ugovornu stranu.
13.5. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka I.
14. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada mu pravo na naknadu troška koji se odnosi na naknadu za sastav tužbe od 13.6.2023. (Tbr. 7/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 29.7.2024. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, Žalba protiv rješenja 17.9.2024. (Tbr. 10. OT) 200,00 Eura, pristup ročištu 18.2.2025. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 25.7.2025. (Tbr. 8/1 OT) 100,00 Eura, sastav podneska od 20.10.2025. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, pristup ročištu dana 7. srpnja 2026. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, ukupno 1.400,00 EUR, PDV od 25% u iznosu od 350,00 EUR, uvećano za trošak predujma za vještačenje od 22.9.2025. od 500,00 Eura, što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR. Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od dana presuđenja odnosno 16. rujna 2026. do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP .Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka II.
U Samoboru, 16. rujna 2026.
Sudac:
Mirela Crnjak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.
RJ
DNA:
- tužitelj po pun.
- tuženik po pun.
Kal. 30 dana
