REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-2166/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu pojedincu Jasenki Glavan, u pravnoj stvari tužitelja AŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. zastupanog po punomoćniku Miranu Zorici, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba radi i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 06. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamj. pun. tuženika te objave presude dana 16. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 18.285,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 5,52 eur od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,44 eur od 31.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 12,27 eur od 31.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,55 eur od 28.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,02 eur od 31.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,70 eur od 30.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,31 eur od 31.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,34 eur od 30.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 2,39 eur od 31.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,49 eur od 31.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,31 eur od 30.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 2,19 eur od 31.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,16 eur od 30.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,34 eur od 31.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,87 eur od 31.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 12,83 eur od 28.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 18,97 eur od 31.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,81 eur od 30.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 21,01 eur od 31.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 39,74 eur od 30.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 35,69 eur od 31.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 48,05 eur od 31.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 43,78 eur od 30.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 36,91 eur od 31.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 51,41 eur od 30.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 69,85 eur od 31.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 56,79 eur od 31.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 61,82 eur od 28.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 55,98 eur od 31.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 57,05 eur od 30.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 81,73 eur od 31.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 84,13 eur od 30.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 104,75 eur od 31.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 94,16 eur od 31.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 82,56 eur od 30.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 81,32 eur od 31.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 80,43 eur od 30.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 85,96 eur od 31.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 90,78 eur od 31.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 91,42 eur od 29.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 88,09 eur od 31.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 90,34 eur od 30.4.2012.g. do isplate,

- na iznos od 91,88 eur od 31.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 89,29 eur od 30.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 89,97 eur od 31.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 88,03 eur od 31.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 83,89 eur od 30.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 88,36 eur od 31.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 90,51 eur od 30.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 88,95 eur od 31.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 80,50 eur od 31.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,68 eur od 28.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 88,30 eur od 31.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 85,49 eur od 30.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 76,75 eur od 31.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 76,52 eur od 30.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 78,67 eur od 31.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 82,12 eur od 31.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 86,89 eur od 30.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 84,42 eur od 31.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 14.953,19 eur od 12.11.2013.g. do isplate,

i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća svakog gore navedenog iznosa do 31.07.2015.g., od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01. srpnja 2018. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 8.383,41 EUR., sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da dana 14.12.2005. godine u [adresa] tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 236-303/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.525,00 CHF, uz rok otplate od 30 godina, odnosno 360 jednakih mjesečnih anuiteta te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 3, 99% godišnje, promjenjiva. Mjesečni anuitet je iznosio 445,96 CHF i dospijevao je svakog posljednjeg dana u mjesecu. Nadalje, da je Odredba čl. 2. Ugovora (ugovorna odredba o valutnoj klauzuli) ništetna, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., potvrđena presudom i rješenjem VSRH posl. br. Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g., dok je temeljem odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/09, 79/09, u daljnjem tekstu: ZZP) cit. presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i Naslovni sud u ovom postupku. Tužitelj je pred Naslovnim sudom pokrenuo još jedan postupak koji se vodi pod brojem P-1689/18 protiv ovdje tuženika i to također radi isplate, ali zbog previše uplaćenog iznosa za prijevremeno zatvaranje kredita zbog povećane kamatne stope jednostranom odlukom banke. Također, tužitelj da je u odnosu na tuženika pravomoćno uspio u sporu u odnosu na isplatu stečenog bez osnove zbog jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope. Budući je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve ono što je stekao temeljem navedene odredbe, i to za cijelo vrijeme otplate kredita. U odnosu na visinu tužbenog zahtijeva, a uzimajući u obzir ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ( čl. 2. Ugovora), preplaćeni iznos za razdoblje od 31.12.2008.g., do 12.11.2013.g. iznosi 137.779,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu, po provedenom postupku, prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik sklopio s tužiteljem Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 (dalje: ugovor o kreditu). Tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1065. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Tuženik posebno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-575/16 od 03.10.2017. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tuženik također ističe prigovor zastare. S obzirom da tužitelj navodi pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401 /12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidne je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U konačnici, čaki kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbene može ponovno početi teći ispočetka. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U ovoj pravnoj stvari ovaj sud je donio presudu dana 05. svibnja 2023 kojom presudom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev, a preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Povodom žalbe tuženika cit. prvostupanjska odluka je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se da prema shvaćanju tog suda u predmetnom postupku indvidualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe da treba raspraviti na osnovu osobe poštrošača koja je pokrenula postupak, i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinog slučaja. Stoga da je provođenjem dokaza predloženo po tuženiku saslušanje djelatnika banke odlučne činjenice da nisu potvrdno učinjene. U ponovljenom postupku sud da će provest dokaz saslušanjem predloženog svjedoka FŠ na predložene okolnosti, te otkloniti vidnu povredbu odredama parničnog postupka i potom donijeti novu na zakonu zasnovanu odluku.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, zk. izvadak, ugovor o kupoprodaji, specifikacija uplata, izvršio uvid i pročitao nalaz i mišljenje vještaka, proveo financijsko vještačenje i saslušao tužitelja, izvršio uvid u dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještačenja.

5. Iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između ranije Hipo Adria Bank d.d. kao i AŠ kao korisnika kredita i založnog dužnika ČŠ, proizlazi da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u protuvrijednosti 93.525,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita, a kredit se odobrava za kupovinu stana. Odredbom članka 3. tog ugovora je ugovoreno da se obračunavaju kamate od 3,99 % mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i da su uključene u anuitete. Odredbom čl. 4. je ugovoren rok otplate na 30 godina u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 445,96 CHF, a odredbom čl. 6. je ugovoreno da banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. neće mijenjati do 30.9.2006., te da je od 1.10.2006. banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria bank d.d.

6. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje na okolnosti izračuna razlike pretplate anuiteta uzimajući u obzir početni tečaj CHF kod isplate kredita te primijenjeni tečaj prilikom plaćanja pojedinog mjesečnog anuiteta od početka do kraja otplate kredita i to za razdoblje koje tužitelj traži ovom tužbom.

7. U postupku je saslušan tužitelj koji je iskazao da se odlučio za ovaj stambeni kredit jer da su mu rekli da je to najpovoljniji, da ga nisu upozoravali da može doći do promjene kamate, a niti valute. Bilježnik da je ugovor pročitao, ali da nije ništa posebno objašnjavao, a niti upozoravao. On da nije mogao pojedinačno pregovarati o pojedinim odredbama ugovora je da je bilo '' uzmi ili ostavi'' , te da mu nisu objašnjavali koji bi parametrima utjecalo na promjenu tečaja. Nadalje da nije mogao birati između vrsta kredita jer da su mu ponudili samo taj kredit kao najpovoljniji, da nije mogao birati između vrsta kamatnih stopa, te da nije imao iskustva u podizanju kredita jer da ranije nije imao kredit.

8. Sudska vještakinja za računovodstvo i financije Majda Korljan u svom nalazu i mišljenju navodi da iz izračuna proizlazi da je od početka otplate kredita do 12. studenog 2013. kada je izvršena konačna otplata kredita banka uslijed povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita više obračunala iznos anuiteta u ukupnom iznosu od 134.480,09 kuna. Iz nalaza proizlazi da je odobreni kredit u gore navedenom iznosu isplaćen 22.12.2005. i da je primijenjeni tečaj na dan iznosio 1 CHF = 4.76000 HRK, te da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen 12.11.2013., te u tablici broj 1. da je prikazan pregled obračuna razlike anuiteta za razdoblje od početka otplate kredita do konačne prijevremene otplate kredita koje je nastalo uslijed promjene tečaja za valutu CHF. Također je u predmetu provedeno i dopunsko vještačenje, te iz dopune nalaza i mišljenja koji je zaprimljen 10. rujna 2025. proizlazi da je od početka otplate kredita, banka uslijed povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita više obračunala iznos anuiteta u ukupnom iznosu od 137.773,18 kn, što bi sada bilo 18.285,64 EUR-a (pozitivne razlike).

9. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti minformirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o

kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, 7 Poslovni broj: 90 P-2826/2019 a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

14. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

15. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

16. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu tvrdnju ovaj sud nalazi neosnovanom, budući da suprotno proizlazi iz iskaza samog tužitelja, kome je sud, kako je to već navedeno, u cijelosti poklonio vjeru.

17. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

18. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

19. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke ,pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

20. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

21. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

22. U postupku je tuženik predložio saslušanje svjedoka koji je djelatnik tuženika i to svjedoka MŠ, međutim u ponovljenom postupku tuženik je odustao od saslušanja tog svjedoka na ročištu 26. veljače 2025.

23. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je njezin prednik s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

24. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kako je odlučeno u toč. I. izreke presude pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja, kao i dopune nalaza i mišljenja vještakinje Majde Korljan, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

25. Što se tiče prigovora tuženika na provedeno vještvo ovaj sud smatra iste neosnovanim s obzirom na sve prethodno izneseno, kao i na provedeno vještačenje.

26. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

28. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

29. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja više obračunao tužitelju iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 134.480,09 HRK / 17.848,58 EUR koji iznos je tužitelj više platio kao rezultat izmjena tečaja valute CHF u odnosu na kunu.

30. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

32. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovoron zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

33. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

34. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 15.10.2019., to je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

35. Slijedom iznesenog, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim kako je to dosuđeno u toč. I. izreke presude, te je odlučeno kao u toč.I. izreke presude.

36. Kako je tužitelj zatražio isplatu zbirnog iznosa od 18.285,64 EUR, ranije iznosa od 137.773,18 KN, a sve sukladno provedenom vještačenju i obzirom prethodno navedena utvrđenja i dan razloge odlučeno je kao u izreci presude.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14,) te su tužitelju priznati troškovi za: sastav tužbe 250 bodova, za sastav podneska od 2.2.2023. 250 bodova, za zastupanje na roč.:14.6.2021., 16.3.2023., 13.4.2023., 23.2.2023.,11.12.24, 26.02.2025., 15.05.2025.,30.07.2025., i podnesak od 15.09.2025 za svaku radnju po 250 bodova, roč. 06.07.2026 250 bodova, što uz uračunati PDV ukupno iznosi 7.500,00 EUR-a, te trošak provođenja financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, te pristojba na tužbu u iznosu od 242,62 EUR te pristojba na presudu u iznosu od 242,62 EUR što sveukupno iznosi 8.383,41 EUR., dok se u preostalom dijelu zatraženi trošak odbija kao neosnovan jer sud smatra da isti nije bio neophodan za vođenje postupka.

U Zadru, 16. rujna 2026.

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.