REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-1993/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužiteljice GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku u Popovači, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. srpnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i Ivane Bago, odvj. vježbenice, u zamjenu za punomoćnika tužitelja, te VP, odvjetničke vježbenice u zamjeni punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 81/15, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu ZPP), 16. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 060789 (492 CHF 05/79352) koji su 2005. sklopili RP, [adresa] kao korisnik kredita i kao prednik tužitelja CP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i HVB SPLITSKA BANKA d.d. pravni prednik tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 da tužitelju CP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.597,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to:

na iznos od 3,15 EUR od 30.06.2005.g.,

na iznos od 0,60 EUR od 31.07.2005.g.,

na iznos od 0,56 EUR od 31.08.2005.g.,

na iznos od 4,52 EUR od 30.09.2005.g.,

na iznos od 2,89 EUR od 31.10.2005.g.,

na iznos od 3,65 EUR od 30.11.2005.g.,

na iznos od 4,81 EUR od 31.12.2005.g.,

na iznos od 3,69 EUR od 31.01.2006.g.,

na iznos od 1,41 EUR od 28.02.2006.g.,

na iznos od 0,93 EUR od 30.11.2008.g.,

na iznos od 9,53 EUR od 31.01.2009.g.,

na iznos od 13,51 EUR od 28.02.2009.g.,

na iznos od 18,39 EUR od 31.03.2009.g.,

na iznos od 9,83 EUR od 30.04.2009.g.,

na iznos od 8,30 EUR od 31.05.2009.g.,

na iznos od 7,67 EUR od 30.06.2009.g.,

na iznos od 9,45 EUR od 31.07.2009.g.,

na iznos od 5,90 EUR od 31.08.2009.g.,

na iznos od 7,51 EUR od 30.09.2009.g.,

na iznos od 4,75 EUR od 31.10.2009.g.,

na iznos od 7,21 EUR od 30.11.2009.g.,

na iznos od 5,80 EUR od 31.12.2009.g.,

na iznos od 11,52 EUR od 31.01.2010.g.,

na iznos od 15,29 EUR od 28.02.2010.g.,

na iznos od 14,49 EUR od 31.03.2010.g.,

na iznos od 17,69 EUR od 30.04.2010.g.,

na iznos od 22,29 EUR od 31.05.2010.g.,

na iznos od 26,39 EUR od 30.06.2010.g.,

na iznos od 34,25 EUR od 31.07.2010.g.,

na iznos od 26,56 EUR od 31.08.2010.g.,

na iznos od 46,09 EUR od 30.09.2010.g.,

na iznos od 35,84 EUR od 31.10.2010.g.,

na iznos od 37,83 EUR od 30.11.2010.g.,

na iznos od 46,33 EUR od 31.12.2010.g.,

na iznos od 57,56 EUR od 31.01.2011.g.,

na iznos od 44,47 EUR od 28.02.2011.g.,

na iznos od 48,85 EUR od 31.03.2011.g.,

na iznos od 43,30 EUR od 30.04.2011.g.,

na iznos od 55,86 EUR od 31.05.2011.g.,

na iznos od 64,46 EUR od 30.06.2011.g.,

na iznos od 68,37 EUR od 31.07.2011.g.,

na iznos od 111,76 EUR od 31.08.2011.g.,

na iznos od 70,60 EUR od 30.09.2011.g.,

na iznos od 64,46 EUR od 31.10.2011.g.,

na iznos od 65,97 EUR od 30.11.2011.g.,

na iznos od 65,42 EUR od 31.12.2011.g.,

na iznos od 70,77 EUR od 31.01.2012.g.,

na iznos od 74,51 EUR od 29.02.2012.g.,

na iznos od 75,67 EUR od 31.03.2012.g.,

na iznos od 72,95 EUR od 30.04.2012.g.,

na iznos od 74,23 EUR od 31.05.2012.g.,

sve do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 da naknadi tužitelju CP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.712,50 EUR EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 16. rujna 2026. kao dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadom troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR kao neosnovanim.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je RP, inače prednik tužitelja, kao korisnik kredita i tuženik HVB SPLITSKA BANKA d.d. (SPLITSKA BANKA d.d.) kao pravni prednik OTP banka d.d. i kao kreditor klopili su 2005.g. Ugovor o kreditu broj: 060789 (492 CHF 05/79352) (u daljnjem tekstu: Ugovor). Ugovorom je predniku tužitelja odobren kredit u CHF valuti. Prednik tužitelja je temeljem Ugovora bio dužan otplaćivati kredit u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju vrijedećem na dan dospijeća. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih VI-tuženika tada OTP banka Hrvatska d.d., ovdje tuženika, odnosno VII-tuženika SPLITSKA BANKA d.d. kao prednika tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Navedenom Presudom pod točkom I. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u izreci u kojoj je utvrđeno da je OTP banka Hrvatska d.d., odnosno prednik tuženika SPLITSKA BANKA (HVB SPLITSKA BANKA d.d.) u razdoblju od 01. rujna 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.g. reviziju tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., odbio kao neosnovanu. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je prednik tužitelja i tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Temeljem Rješenja o nasljeđivanju broj O-776/2023 od 24. svibnja 2023.g., tužitelj je proglašen nasljednikom iza pok. RP.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, ističe prigovor prijeboja. U bitnome, smatra da se kolektivna tužba udruge Potrošač ne bi smjele tretirati kao prekid zastare za svakog pojedinog potrošača jer su potrošači imali na raspolaganju pravnu zaštitu predviđenu ZOO-om i zastarni rok od 5 godina od stjecanja koristi od strane tuženika. G, u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovan navod tužitelja da je parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača vezan za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Nadalje, ugovorom o kreditu jasno je propisan iznos odobrenog kredita, kao i da će isti biti plasiran ustupitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora o kreditu predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Konkretno, u članku 12.9. Ugovora o kreditu korisnik kredita svojim potpisom je jasno i nedvojbeno potvrdio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Predmetni ugovor je i solemniziran te su tom prilikom korisniku dodatno rastumačene odredbe istog. Također, prethodno sklapanju Ugovora, tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe. Tužitelj je čak imao na raspolaganju i svakodobnu mogućnost konverzije, ali tu mogućnost nije iskoristio. Drugim riječima, ukoliko je tužitelju postalo tegotno otplaćivati kredit u valuti CHF postojao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti ukoliko je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Dakle, i prije intervencije Vlade RH, svi korisnici kredita su imali pravo zatražiti konverziju. Predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3.Podneskom od 2. prosinca 2025. (list 125-127) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci presude.

4. Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i pregled uplata (list 90-109), financijsku dokumentaciju ( list 7 do 10, 73-75), nalaz i mišljenje Darfin d.o.o. od 15. listopada 2025. (list 112-118), pročitana je izjava tužiteljice (list 128-129).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno:

-da je temeljem Rješenja o nasljeđivanju broj O-776/2023 od 24. svibnja 2023., tužiteljica proglašena nasljednikom iza pok. RP.

- da su RP, prednik tužitelja, kao korisnik kredita i tuženik HVB SPLITSKA BANKA d.d. (SPLITSKA BANKA d.d.) kao pravni prednik OTP banka d.d. i kao kreditor klopili su 2005. Ugovor o kreditu broj: 060789 (492 CHF 05/79352).

-da je čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula;

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valute u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog, kao i povećanje kamatne stope;

-da je kredit u cijelosti otplaćen 17. svibnja 2005.

6. Među strankama je sporno je li nastupila zastara, jesu li odredbe ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule ništetne, te je li tuženik temeljem takvih ništetenih odredbi stekao određeni iznos.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

8.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U- III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

Osnova

9. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja kao pravnog sljednika korisnika kredita pok. RP imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije pok. RP kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

9.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U - III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „..Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“

10. Iz izjave tužiteljice (list 282) proizlazi da je njezin pok. suprug RP banku tuženika odabrao slučajno, a radi podizanja kredita radi kupnje osobnog automobila. . U banci su mu ponudili najpovoljniji kredit na tržištu u CHF valuti, tvrdili su da je to stabilna valuta, a on je vjerovao službenici banke. O uvjetima kredita nije se pregovaralo, uvjeti su bili takvi kakvi jesu, njezin suprug nije mogao ništa mijenjati niti utjecati na odredbe ugovora. Nikako on nije mogao predvidjeti da bi tečaj CHF toliko porastao, a porastao je tako da im je bilo teško otplaćivati rate. Nitko ga u banci ju nije upozorio da bi se tečaj CHF mogao dramatično povećati, niti mu je objašnjavao zašto je do takvog velikog povećanja došlo. simulirao mogući rast tečaja. U vrijeme podizanja kredita suprug joj je radio kao vozač, nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva odnosno privatni poduzetnik.

10.1. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

10.2.Dakle, pravni prednik tužiteljice je bio potrošač, nije bio poduzetnik niti obrtnik, kredit je podigao u privatne svrhe, za kupnju osobnog vozila, dok se o ključnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu valutne nije pojedinačno pregovaralo, pravni prednik tužitelja nije imao mogućnost mijenjati ove odredbe, bile su jednostrane, a što tuženik nije niti osporio u ovom postupku sukladno čl. 81. st. 4. ZZP.

10.3.Sporne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu protivne su Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o tim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo, a pravni prednik tužitelja bio je potrošač, i jer su nesumnjivo iste prouzrokovale neravnotežu između potrošača i trgovca.

10.4. Stoga je pravni prednik tužitelja kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao financijsku instituciju, te je pristao na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, dok nije valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula niti je pravni prednik tužiteljice mogao imati potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sam predvidi ili prevenira, a nije mogao predvidjeti da će tečaj CHF dramatično porasti tako da se će im biti teško plaćati rate.

11.Svakako teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet OP protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

11.1.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koju je tuženik kao jača ugovorna strana sam određivao ali i tečaj CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Ovdje je tuženik imao direktan jednostrani utjecaj na obvezu tužitelja.

11.2.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka I.

Visina

12. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

13.Obzirom da su odredba čl. 8. Ugovora o kreditu gdje se visina pojedinačne mjesečne rate kredita veže uz primjenu promjene tečaja valute za CHF u odnosu na kunu, nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita pok. RP je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita 10. lipnja 2005. do njegove potpune otplate 10. svibnja 2012., sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Darfin d.o.o. Zagreb od 13. listopada 2025. preplatio tuženiku iznos od 1.597,84 EUR, ukupno zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), to je tuženik tužiteljici kao pravnom sljedniku pok. RP dužan vratiti navedeni iznos.

13.1.Sud prihvaća nalaz vještaka kao objektivan i stručan, a na isti ni stranke nisu imale primjedbe.

13.2. Dakle tuženik je tužiteljici dužan vratiti navedeni iznos sve sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Tuženik je dužan vratiti i kamate od dana svake pojedine uplate do isplate (čl. 1115. ZOO).

13.3.Tuženik je zatražio odgovorom na tužbu iznos razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a za anuitete za koje je manje uplaćen iznos (negativna razlika), a sudski vještak je utvrdio da te razlike iznose 223,50 EUR (zaključak, list 7 nalaza). Tuženiku ne pripada pravo na taj iznos jer nepoštena je bila banka, a ne potrošač (čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. ZZP/2003), time da potrošač odnosno pravni prednik tužiteljice ove razlike nije zadržao za sebe. Također banka nije potrošač, te se na nju ne odnose odredbe o neravnoteži u pravima i obvezama. Dapače, uračunavanje ove razlike dovelo bi do daljnje neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Svakako prava iz kolektivne tužbe protežu se samo na korisnike kredita, a ne i na banke kao jaču ugovornu stranu.

13.4.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka II.

14. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada mu pravo na naknadu troška koji se odnosi na naknadu za sastav tužbe (Tbr. 7/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 9.9.2024. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, pristup ročištu 9.10.2024. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 20.12.2024. (Tbr. 8/1 OT) 50,00 Eura, sastav podneska od 2.12.2025. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, pristup ročištu dana 7.7.2026. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, ukupno 1.050,00 EUR, PDV od 25% u iznosu od 262,50 EUR, i trošak predujma za vještačenje od 15.10.2025. 400,00 Eura, što sveukupno iznosi 1.712,50 EUR. Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od dana presuđenja odnosno 16. rujna 2026. do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

14.1.Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka III.

15.Tužitelju nije priznat trošak ročišta za objavu od 100,00 EUR uz PDV od 25% ukupno 125,00 EUR, jer je traženje ovog troška preuranjeno, obzirom da u trenutku glavne rasprave isti nije nastao niti je izvjesno da će nastati, a u svakom slučaju ovaj trošak je nepotreban u smislu odredbe čl. 155. st.1. ZPP-a, jer o sadržaju presude stranka saznaje momentalno putem e komunikacije bez nastanka ovih troškova. Svakako trošak eventualnog pristupa na ročište za objavu pada na teret strane koja je odvjetnika angažirala a ne stranke koja je izgubila spor.

15.1.Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka IV.

U Samoboru, 16. rujna 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.

RJ

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana