REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-950/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac, odvjetnica u Bujama-Buie, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna Služba u Bujama od 27. lipnja 2025. poslovni broj: P-1699/2019-37, u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026., p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomični prihvaća, a žalba tužitelja se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama- Buie od 27. lipnja 2025., poslovni broj: P-1699/2019-37

potvrđuje u točkama III. i IV izreke

ukida u točkama I., II. i V izreke te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie od 27. lipnja 2025. poslovni broj: P-1699/2019-37.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.910,90 EUR sa zz. kamatama na način pobliže opisan u točki I. izreke presude.

1.1. Tužitelj je istom presudom odbijen sa zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 2.982,55 EUR također sa zateznim kamatama (točka II. Izreke), a tuženik je odbijen sa prigovorom prebijanja kojim je zahtijevao da mu tužitelj isplati iznos od 319,04 EUR te iznos od 1679,22 EUR sa zz kamatama (točka III. i IV izreke).

1.2. Presudom je nadalje obvezan tuženik da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 684,06 EUR sa zateznim kamatama kako je navedeno u točki V. izreke.

1.3. Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi dopuštena je preinaka tužbe.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu točkama I., II. i III. i IV izreke pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,

2/07Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Smatra da postoje okolnosti koje ukazuju da je osnovan zahtjev za izuzeće jer da sudac koji je imao, ili njemu bliska osoba, kredit s ugovorenom promjenjivom kamatom ili valutnom klauzulom odnosno bliska osoba suca koja zastupa veći broj tužitelja u sličnim sporovima zahtijevaju da se ocijeni subjektivna i objektivna nepristranost suda.

2.2. Nadalje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio činjenicu da je u konkretnom pravnom odnosu došlo do konverzije kredita te značaj izvršene konverzije, činjenicu da je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje pristala na konverziju te u tom pravcu ukazuje na praksu suda EU i vrhovnog suda pa da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju ne iznosi niti jedan razlog eventualne ništetnosti konverzije.

2.3. Žalbom osporava i utvrđeni status potrošača tužitelja.

2.4. Ističe da nije dokazano da bi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli bile nepoštene niti da bi dovele do znatne neravnoteže u pravima stranaka kao i da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

2.5. Osporava primjenu materijalnog prava i u odnosu na prigovor zastare tijeka zateznih kamata, prigovor mjesne nadležnosti ,prigovor prijeboja te odluci o troškovima postupka.

2.6. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbiju tužbeni zahtjevi uz nalaganje tužiteljici da naknadi troškove podnesene žalbe, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži troškove podnesene žalbe.

3. Pravodobnu žalbu podnosi i tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama II. I V. izreke zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1-3. ZPP-a ističući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba u kojoj se glavnica veže za valutu CHF no da pogrešno ocjenjuje da je tražbina na ime razlike glavnice zastarjela, ističući da se obzirom na podnošenje kolektivne tužbe čiji se učinak proteže i na predmetni postupak prekinuo tijek zastarijevanja.

3.1. Predlaže da se u pobijanim točkama prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji uz naknadu svih prouzročenih troškova.

Traži troškove podnesene žalbe.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužitelja je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa od 6.910,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom a koji je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženija, te za isplatom novčanog iznosa od 2.983,55 EUR na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30.09. 2015.

7. Nesporno je:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607 5102868876, od 24.02.2006, na iznos od 101.181,01 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,550% godišnje, - da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102868876, od 09.02.2016. godine.

8. Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da su parnične stranke dana 24.02.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102868876, na iznos kredita od 101.181,01 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, te ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,550% godišnje koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena stambeni kredit radi kupovine nekretnine za stanovanje, uslijed čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102868876, od 24.02.2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

-da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo; -

-da je predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607 5102868876, od 24.02.2006. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102868876, od 09.02.2016. godine;

- da je konverzija provedena sukladno odredbama sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015); - da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF; da je financijskim vještačenjem izračunato

- da visina tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 5.058,39 eura, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 1.852,51 eura, što zbrojeno ukupno daje iznos od 6.910,90 eura, te po osnovi razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije u iznosu od 2.982,55 eura;

- da za novčana potraživanja tužitelja, po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 5.058,39 eura, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 1.852,51 eura, što zbrojeno ukupno daje iznos od 6.910,90 eura, nije nastupila zastara,

- da je u odnosu na potraživanje tužitelja od 2.982,55 eura po osnovi razlike glavnice na dan 30.09.2015. nastupila zastara;

- da je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan.

9. Ocjenjujući osnovanost osnove tužbe te osnovanost visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud ističe da je radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu primijenio slijedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog Poslovni broj :

Gž-950/2025-3 toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen; - članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

- članak 225. ZOO/05 koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

10. Suprotno sadržajnim žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se odluke koje pobija tuženik mogu ispitati, izreke presude i rješenja su razumljive, ne proturječe same sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za odlučivanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10.1. Ispitujući pobijanu presudu i rješenja, kao i postupak koji im je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

11. U odnosu na tvrdnje tuženika o eventualnom izuzeću suda odnosno u potrebi preispitivanja subjektivne i objektivne nepristranosti suda ovaj sud ističe da prema odredbi čl.73.stav.2.toč.1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

12. Razmatrajući činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl.71.stav.7. ZPP-a i potom postupe u smislu daljnje odredbe članka 72. stavak .2. ZPP-a ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće, tim više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće pa kako tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav njegov zahtjev nije dopušten sukladno odredbi čl.73.stav.2.toč.1. ZPP-a pa je isti valjalo odbaciti pozivom na odredbu čl.73.stav.3. ZPP-a (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

13. Vezano za žalbene navode tuženika kojima tužitelju osporava status potrošača ističe se da je u Ugovoru o kreditu, koji je zaključio tužitelj kao fizička osoba navedena namjena za kupnju nekretnine radi stanovanja tužitelja i njegove obitelji koju čine supruga i kćer za koju je tužitelj u postupku isticao da se nalazi na adresi u [adresa], te da u predmetnoj nekretnini nije obavljao nikakvu gospodarsku aktivnost niti je istu iznajmljivao. a tuženik nije tvrdio niti predlagao dokaze na okolnost da bi nekretnina bila korištena u neke druge svrhe, a ne za osobne potrebe tužitelja pa se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nema status potrošača nije tvrdio da bi tužitelj vozilo koristio za neku poslovnu ili poduzetničku aktivnost, pa stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a ima status potrošača, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda da je prigovor radi prijeboja neosnovan nisu pravno relevantni. Prigovorom radi prijeboja obuhvaćeni su iznosi tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bilo u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prijeboja, to je iz tog razloga pravilno odbijen taj prigovor, dok zastara u tom slučaju nije niti pravno relevantna, s tim da ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da nisu ostvarene pretpostavke instituta stjecanja bez osnove jer tužitelj po toj osnovi nije ništa niti primio .Stoga je žalbu tuženika valjalo u odnosu na istaknut prigovor prebijanja odbiti kao neosnovan i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama III. i IV izreke te presuditi kao u izreci.

15. što se tiče Aneksa ugovora o kreditu stajalište ovog suda je da isti predstavlja akt koji su banke bile dužne ukoliko na to pristane dužnik, sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19.b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, a što ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita(odnosno njezin prednik) izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih odredbi ukoliko se utvrdi da Aneksom ugovora tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Aneksa nisu sanirane posljedice ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu a koje se konkretno odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

16. No, u pogledu prava na obeštećenje valja imati u vidu pravno stajalište proširene sjednice Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-457/2025-21, u kojoj je navedeno:

„ Ovaj sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu

klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

Također valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“,

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – Narodne novine; broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

Također je potrebno dodati da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine;, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

S obzirom da se tužitelj u reviziji poziva na sudsku praksu Suda EU u određenim predmetima, tužitelju valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. Zakon o zaštiti potrošača Narodne novine; br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u

radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta

– u ovom slučaju financijskih usluga.

Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo stvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice. Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

Stoga odgovor na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije glasi:

Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."

17. Dakle, tužitelj ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverzija, no kako iz prvostupanjske presude nije razvidno koji bi to bio iznos na ime prava na zatezne kamate i koja se točka odnosi na taj dio , a razvidno je da prvostupanjski sud nije prema pravnom shvaćanju VS RH utvrdio činjenično stanje na temelju kojega treba odlučiti o osnovanost visine obeštećenja tužitelj nakon izvršene konverzije te je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno žalbe je valjalo prihvatiti te ukinuti prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i izreke te posljedično i u odluci o troškovima, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će utvrditi u skladu s pravnim shvaćanjem VS RH gore navedenim, u kojem iznosu tužitelj ima pravo na obeštećenje, a također će odlučiti i o ukupnim troškovima postupka isto imajući u vidu stajalište VS RH iz iste odluke o načinu i osnovi za donošenje odluke o troškovima ili eventualno drugačije odluke donesene u drugim postupcima koja bi bila na tragu izdvojenih mišljenja sudaca u predmetu Rev- 457/2025-21 a novom odlukom riješit će se i o zatraženim troškovima podnesene žalbe slijedom odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a.

18. Odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja sadržanog u prvostupanjskoj presudi ovaj sud je također smatra neosnovanom, a ovo iz razloga jer je do preinake tužbe došlo nakon što je tužitelju dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, pa je tužba preinačena u skladu s tim dokazom, slijedom čega je preinaka pravovremena i tuženik se istoj ne može protiviti u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a. U tom smislu je 26. studenog 2021. na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, tako da je slijedom navedenog, odlučeno je na način naveden u izreci.

U Slavonskom Brodu, 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić