Poslovni broj: Gž-654/2023-3

 

 

                                                                                         Poslovni broj: Gž-654/2023-3

 

 

U I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Ane Beloglavec, predsjednice vijeća, Ljiljane Milina, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice M. M., OIB …, Z., 2. tužitelja B. E., OIB …, T., oboje zastupani po punomoćniku I. L., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB …, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu, građansko upravni odjel u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-1069/2018-37 od 28. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Republike Hrvatske, te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-1069/2018-37 od 28. travnja 2023. u dosuđujućem dijelu točke I. i odluci o troškovima u točki II. izreke presude. 

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

              1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

              "I. Tuženik Republika Hrvatska OIB: …, dužna je tužitelju pod 2 B. E. iz T.,  OIB: … isplatiti iznos od 9.327,21eura/70.275,97 kuna1, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st.2. ZOO, tj. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude do plateža, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se odbija tužbeni zahtjev tužitelja pod 2 za više traženo u iznosu od 1.043,55 EUR/7.862,71 kuna (preko dosuđenih 9.327,21EUR/ 70.275,97 kuna do traženih 10.370,79 EUR/78.138,68 kuna) kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska OIB: …u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju pod 2 B. E. trošak postupka u iznosu od 1.658,19 eur/12.493,68 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana prvostupanjske presude (28. travnja 2023.) do isplate."

 

              1.1. Rješenjem u istoj odluci utvrđeno je da je tužba u odnosu na 1. tužiteljicu M. M. povučena, te u točki II. rješenja da je 1. tužiteljica dužna naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 1.417,47 eura/10.680,00 kuna u roku od 15 dana s pripadajućom kamatom od dana donošenja rješenja pa do isplate.

 

              2. Protiv presude, u dijelu kojim nije uspjela, tuženica je  podnijela žalbu iz svih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03, 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP), s prijedlogom da se njena žalba uvaži i preinači presuda u smislu žalbenih navoda, podredno ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troška žalbe.

 

              2.1. Tuženica u žalbi ističe da u njenom postupanju nema elemenata protupravnosti kao pretpostavke za odgovornost za štetu. Nakon donošenja odluke  Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, tuženica je poduzimala radnje u cilju pronalaska zakonskog rješenja radi uspostavljanja ravnoteže između interesa vlasnika stanova i zaštićenih najmoprimaca zbog čega je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (Narodne  novine 68/16), te smatra da je postigla ravnotežu u suprotstavljenim interesima vlasnika stanova i najmoprimaca. Ponavlja prigovor da su prednici tužitelja trebali poduzeti radnje u svrhu utvrđivanja platnih mogućnosti najmoprimca u postupku donošenja presude kojim se nadomješta ugovor o najmu, i time ishoditi viši iznos najamnine što su propustili pri čemu se poziva na odluke Ustavnog suda RH (U-III-604/2016 od 4. listopada 2017. i U-III-384972011 od 30. siječnja 2018.) u kojima je zauzeto stajalište da je potrebno utvrditi "platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca". U primjeni odluka ESLJP sud pogrešno nije primijenio pravni standard "primjerene najamnine", već je utvrđivao razliku između tržišne i zaštićene najamnine. Smatra da bi odgovarajuća primjerena najamnina mogla biti u visini od 50% tržišne najamnine, te da sud nije vodio računa o svim okolnostima konkretnog predmeta. Poziva se na druge odluke ESLJP, te smatra da je promašeno pozivanje prvostupanjskog suda na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci Rev-2364/16 koja nije u skladu s stavom ESLJP. Prigovara i odluci o trošku, posebno za dio postupka koji je vođen do povlačenja većeg dijela tužbenog zahtjeva 2. tužitelja.  

 

              3. 2. tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

             

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev 2. tužitelja na isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana u S. u omjeru njegovog suvlasničkog dijela. 2. tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu jer nije u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za stan čiji je suvlasnik, čime smatra da je ograničen u izvršavanju svojih vlasničkih prava, slijedom čega je tužbom potraživao iznos od 545.967,93 kune (za vremensko razdoblje od prosinca 1997. do podnošenja zahtjeva), koji je kasnije smanjio na iznos od 78.138,68 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, a koji iznos se odnosi na razliku za posljednje tri godine do dana podnošenja zahtjeva. 

 

              6. Ispitujući osporavanu presudu utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP, dok se tuženica samo paušalno poziva na ovaj žalbeni razlog ne obrazlažući u kojem postupanju suda bi postojala bitna povreda postupka.

 

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene provedenog dokaznog postupka, kako svakog dokaza zasebno, tako i dokaznog postupka kao cjeline, u skladu s člankom 8. ZPP, prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, o utvrđenom činjeničnom stanju je dao valjane razloge tako da se presuda može ispitati.

 

8. Tako je nedvojbeno utvrđeno, što među strankama nije niti sporno, da je 2. tužitelj suvlasnik u jednoj polovini idealnog dijela predmetnog stana u S., površine 106,70 m2, da je pred istim sudom vođena parnica pod brojem IP-1011/07/07 u kojoj je pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice A. Š. I. (zaštićenog najmoprimca) prema prednicima tužitelja (tadašnjim zemljišnoknjižnim vlasnicima), te je donesena presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu stana. Nadalje, nesporno je da u predmetnom stanu i dalje živi zaštićeni najmoprimac sa članovima obiteljskom domaćinstva, te da plaća prema izračunu nadležnog tijela Grada S. zaštićenu najamninu u visini od 313,58 kuna. 

 

9. Sud je pravilno utvrdio iz objektivnog i stručno argumentiranog vještačkog nalaza S. Z. tržišnu cijenu najma takvog stana za razdoblje od 1. travnja 2015. do 1. ožujka 2018. u visini od 4.726,49 kuna do 4.806,84 kune mjesečno, te je 2. tužitelj na temelju takvih podataka konačno odredio svoj tužbeni zahtjev tražeći razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine za period od tri godine u omjeru svojeg suvlasničkog dijela.

 

10. Suprotno navodima žalbe, u postupanju tuženice u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu, ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu prava vlasništva zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

11. Naime, sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20., dalje: ZNS) kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.).

 

12. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženog u odluci poslovni broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu.

 

13. Suprotno stajalištu žalbe, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

 

14. Kao što je utvrdio prvostupanjski sud, neosnovano tuženica pri tome ističe da je 2. tužitelj doprinio šteti time što prije zaključenja ugovora o (zaštićenom) najmu nije poduzimao radnje radi utvrđivanja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca o kojima ovisi zaštićena najamnina, budući je visinu takve najamnine određivalo nadležno tijelo i takva zaštićena najamnina ne može biti veća, već samo umanjena zbog mjesečnog prihoda članova obiteljskog domaćinstva sukladno članku 9. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine broj 40/97., 117/05.).

 

15. U pogledu iznesenog činjeničnog stanja i primjene prava postoje u prvostupanjskoj presudi jasni i detaljniji razlozi, pa se tuženica upućuje na vrlo detaljno i opširno obrazloženje pobijane presude. 

 

              16. Trošak prvostupanjskog postupka je pravilno obračunat i dosuđen primjenom članka 154. stavak 2. i 3. ZPP pri čemu je sud uzeo u obzir razne dijelove postupka s obzirom na visinu i povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, uvažavajući sve okolnosti tijeka postupka.

 

              17. Kako se žalbeni razlozi nisu ostvarili jer je pravilnom primjenom prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev kao u izreci, odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. i točke II. izreke (članak 368. stavak 1. ZPP), dok nepobijani odbijajući dio presude u točki I. i rješenje nisu ispitivani (članak 365. stavak 1. ZPP).

U Sisku 24. travnja 2024.