- 1 -              III Kr 27/2024-6

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 27/2024-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. J. zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Vukovaru od 20. siječnja 2023. broj Kzd-27/2022-9 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 31. kolovoza 2023. broj Kžzd-26/2023-4, u sjednici održanoj 24. travnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog I. J. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđenik I. J. proglašen je krivim zbog jednog kaznenog djela zlostavljanja djeteta iz čl. 177. st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jednog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11 za koja mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je na temelju čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od ukupno izrečene jedinstvene kazne zatvora ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Protiv navedene pravomoćne presude osuđenik je na temelju čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. toč. 1. i 2. te st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje: ZKP) po branitelju L. K., odvjetniku iz O. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) s prijedlogom da se ukinu citirane prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Osuđenik pravomoćnu presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP navodeći da je na njegovu štetu počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 1. ZKP (ispravno: čl. 469. toč. 1. ZKP). Međutim, kada obrazlaže ovu osnovu pobijanja pravomoćne presude osuđenik u zahtjevu (str. 2., 7. i 8. odlomak i str. 3. 1.-4. odlomak) ne tvrdi da djelo koje je činjenično opisano u toč. 1. izreke prvostupanjske presude nije kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11, već tvrdi da „[ …] iz obrazloženja prvostupanjske presude uopće nije jasno i razvidno u čemu se to sastoji namjera kod osuđenika i kakve je vrste […], da iz nespornih materijalnih isprava uopće ne proizlazi namjerno postupanje osuđenika, […] štoviše moglo bi se u najgorem slučaju govoriti o nehajnom postupanju […], nižestupanjski sudovi uopće nisu utvrđivali intenzitet psihičkih i fizičkih neugoda mlt. oštećenika/žrtve pa je s ovog aspekt povrijeđen Kazneni zakon na štetu osuđenika jer isti ne može ne može odgovarati za terećeno kazneno djelo zbog postupanja iz nehaja…“. U argumentaciji tvrdnje da kod njega nije postojala namjera, kao subjektivno obilježje kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11, osuđenik ističe da to ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza te se u zahtjevu ukazuje na iskaze oštećenika, Zapisnik stručnog tima Centra za socijalnu skrb Ž., iskaze radnica tog centra, te iskaza odgajateljice V. M., učiteljice M. J. i psihologinje T. Š.

 

6.1. Iz ovih navoda osuđenika proizlazi da se u biti ne radi o prigovorima koji bi se odnosili na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP-a već se zapravo radi o prigovorima da u obrazloženju presude nisu izneseni jasni razlozi o pitanju namjere kao odlučnoj činjenici, što je postupovni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, te da utvrđenje o postojanju namjere i drugih obilježja djela nije pravilno utvrđeno, a to je, pak, prigovor činjeničnog karaktera.

 

6.2. Međutim, ovaj se izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe čl. 517. st. 1. ZKP, ne može podnositi zbog bitne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da zahtjev u ovom dijelu nije osnovan. Pozivanje osuđenika na praksu ovoga suda u predmetu Kzz-30/04 nije osnovano jer se radi o posve različitoj procesnoj situaciji koja nije primjenjiva na ovaj slučaj.

 

7. Nadalje, u vezi prigovora povrede kaznenog zakona osuđenik u zahtjevu tvrdi da je u pravomoćnoj presudi povrijeđen kazneni zakon iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. st. 1. toč. 3. ZKP-a (ispravno: čl. 469. toč. 3. ZKP-a). Ukazuje da okolnost koja isključuje progon je činjenica da je predmetna optužnica Koz-Do-40/2021 ispravljena 3. ožujka 2022. i to nakon što je predsjednik optužnog vijeća državnom odvjetniku optužnicu vratio na ispravak, ne rješenjem kako je to propisano čl. 344. st. 3. ZKP-a, već bilješkom od 1. ožujka 2022., broj Kovm-54/2021-5, pa da na taj način nije održan kontinuitet roka iz čl. 230. st. 1. ZKP-a.

 

7.1. Naprijed izneseni navodi osuđenika nisu osnovani jer propust predsjednika vijeća da optužnicu, koja je sadržavala formalne nedostatke, vrati tužitelju na ispravak rješenjem u smislu čl. 344. st. 3. ZKP-a, a ne dopisom, nema nikakvog utjecaja na pitanje je li predmetna optužnica podignuta u roku iz čl. 230. st. 1. ZKP-a. Naime, kako nije sporno da je državni odvjetnik, nakon što je konstatirao da je istraživanje završeno s danom 12. listopada 2021. i što je ta činjenica upisana u upisnik prijava i upisnik istraživanja (list 87), istoga dana podigao optužnicu (list 90-93), time je postupio u skladu s odredbom čl. 230. st. 1. ZKP-a i nije došlo do prekoračenja roka za podizanje optužnice od mjesec dana računajući od dana dovršetka istraživanja. Prema tome, kako u ovom slučaju rok za podizanje optužnice nije prekoračen to se nije moglo smatrati da je državni odvjetnik u smislu čl. 230. st. 2. ZKP-a odustao od kaznenog progona niti je bilo uvjeta za obustavu postupka u smislu čl. 344. st. 2. ZKP-a, tako da, protivno navodima iz zahtjeva, ne postoje okolnosti koje bi isključivale kazneni progon.

 

7.2. Osuđenik promašeno pitanje računanja roka iz čl. 230. st. 1. ZKP-a povezuje s postupkom vraćanja pravodobno podnesene optužnice na ispravak koji predstavlja zasebnu procesnu radnju koja je u ovom postupku provedena u skladu s odredbom čl. 344. st. 3. ZKP-a jer je tužitelj, nakon dopisa predsjednika optužnog vijeća od 1. ožujka 2022. (list 220) ispravljenu optužnicu pravilno dostavio sudu 4. ožujka 2022. (list 96-99), dakle, u ostavljenom roku od tri dana. Stoga se ni u ovom slučaju ne može raditi o povedi kaznenog zakona tako da niti u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan.

 

8. Osuđenik pravomoćnu presudu pobija i zbog osnove iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP-a navodeći da mu je povrijeđeno pravo na djelotvorni pravni lijek i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 18. st. 1. u vezi čl. 29. st. 1. Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), pravo na djelotvorni pravni lijek iz čl. 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i čl. 8. Opće deklaracije o ljudskim pravima ("Narodne novine – Međunarodni ugovori broj“ br. 12/09). Tvrdi da su ove povrede počinjene u drugostupanjskom postupku jer mu sud drugog stupnja nije iznio ozbiljne i relevantne razloge na žalbene prigovore koji su se odnosili na nepostojanje namjere kao subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela. Smatra da je drugostupanjski sud samo na formalistički i uopćen način odgovorio na njegove žalbene navode u vezi spornog pitanja postojanja namjere kao subjektivnog obilježja kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11, te u tom kontekstu citira odgovarajuće dijelove obrazloženja prvostupanjske (toč. 21.) i drugostupanjske presude (toč. 10.2.).

 

8.2. Međutim, protivno navedenim prigovorima osuđenika u pravomoćnoj presudi nisu počinjene povrede njegovih ustavnih i konvencijskih prava na djelotvorni pravni lijek i pravo na pravično suđenje jer se drugostupanjski sud u svojoj odluci očitovao na sve istaknute žalbene osnove te je u bitnom odgovorio na sve razloge koji su istaknuti u žalbi osuđenika, pa tako i u odnosu na pitanje namjere osuđenika kao subjektivnog obilježja kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11. Sud drugog stupnja je u svojoj presudi u vezi ove odlučne činjenice osuđeniku odgovorio i kroz postupovne povrede (toč. 9.-9.1. obrazloženja) i kroz prigovore pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi potonje žalbene osnove sud drugog stupnja je najprije u toč. 10. obrazloženja ukratko iznio bitan sadržaj činjeničnih prigovora iznijetih u žalbi osuđenika, pa tako i prigovor da nije dokazano pitanje postojanja subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela, da bi se potom u toč. 10.2. obrazloženja na njih opširno očitovao.

 

8.3. Prema tome, nema govora da bi drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke ignorirao osuđenikove žalbene razloge u vezi pitanja postojanja namjere, jer je i na taj žalbeni prigovor u dostatnoj mjeri odgovorio, a to što osuđenik polemizira s takvim stavovima suda drugog stupnja, jer ih ne prihvaća kao pravilna, s aspekta ovog izvanrednog pravnog lijeka nije relevantno budući da je u pitanju prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8.4. Naime, da bi se radilo o povredi prava na pravično suđenje, u smislu neobrazložene sudske odluke, mora se raditi o takvom manjkavom obrazloženju u drugostupanjskoj odluci koja se stoga ima smatrati arbitrarnim, što u konkretnom predmetu nije slučaj. U tom smislu treba ukazati na sudsku praksu Ustavnog suda i ESLJP. Tako je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3395/2007, na koju se sam osuđenik u zahtjevu poziva, vezano za reduciranost obrazlaganja odluka, navedeno: “… da se u obrazloženju drugostupanjske odluke mora jasno pokazati da je drugostupanjsko tijelo »u stvarnosti ocijenilo sva važna sporna pitanja žalbe«, a što je u konkretnom slučaju u drugostupanjskoj presudi učinjeno. Jednako tako, ESLJP u pogledu potrebe obrazlaganja sudskih odluka ističe: „… da premda sudovi nisu obvezni dati detaljan odgovor na svaku iznesenu tvrdnju (Van de Hurk protiv Nizozemske, stavak 61.) iz odluke mora biti jasno da su se osvrnuli na bitna otvorena pitanja Koliko će široka biti obveza suda da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju (mjerilo dostatnosti) uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja. To je pravilo ESLJP izrijekom utvrdio u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske (presuda, 13. prosinca 2011., zahtjev br. 20883/09, § 34.).“ U potonjoj je odluci navedeno da se dužnost davanja obrazloženja može razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti.

 

8.5. Prema tome, budući da je drugostupanjski sud na bitne prigovore iz žalbe osuđenika očitovao u dovoljnoj mjeri, ne može se smatrati da se radi o arbitrarnoj odluci niti o osuđenikovoj povredi prava na pravično suđenje.

 

8.6. Budući su navodi žalbe osuđenika stvarno ispitivani u drugostupanjskom postupku, a ne uopćeno niti apstraktno, ne radi se niti o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz čl. 13. Konvencije, a u kontekstu kako se ta povreda definira u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (npr. odluka U-III-1052/2007 od 4. svibnja 2011., kao i praksa ESLJP na način da „… primjenjivana ograničenja ne smiju spriječiti niti umanjiti pristup pravnom lijeku koji pripada podnositelju na takav način ili do takve mjere da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena“. (npr. predmet Kreuz protiv Poljske, § 54.; Garcia Manibardo protiv Španjolske, § 44-45.; presuda Yagtzilar i drugi protiv Grčke, § 23.)

 

9. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24), presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 24. travnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.