REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-206/2026-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Veljović, Ibrahimović i dr., odvjetnicima iz Pule, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. srpnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 16. rujna 2026., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 74647/05 sklopljenog 22.03.2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita sa jedne strane i tuženika kao Banke sa druge strane, potvrđenog dana 22.03.2005. godine kod Nansi Kopić, javnog bilježnika u Puli, pod posl. br.: OU-361/05, koja odredba glasi: "Članak 5. KAMATNA STOPA / NAKNADE 5.2. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita Korisnik kredita se obvezuje platiti Kreditoru naznačenu naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 293,27 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 7. ožujka 2026. ovome sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora s druge strane, odnosno njegovog prednika tada: HVB Splitska banka d.d., sklopljen u Puli dana 22.03.2005. Ugovor o kreditu broj: 74647/05, potvrđen 22.03.2005. od strane javnog bilježnika Nansi Kopić u Puli pod posl.br. OU-361/05. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi: "Članak 5. KAMATNA STOPA / NAKNADE 5.2. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita Korisnik kredita se obvezuje platiti Kreditoru naznačenu naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita." Tuženik je o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (članak 49. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014., članak 81. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) i kao takvog dao ga na potpis tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj istih, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da tužitelj nije bio informiran, niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih je mogao znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za sklapanje ugovora, odnosno, zbog čega takvi troškovi iznose upravo 1,00 % od iznosa odobrenog kredita. Stoga je citirana odredba nepoštena, odnosno ništetna (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) te tužitelj ovom tužbom zahtijeva utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako osporava tužbeni zahtjev.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, dopis tužene te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, dopis tužene te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 22. ožujka 2005. u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

7. U postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22. ožujka 2005. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 77.500,00 CHF,

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorili plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita 1% od iznosa kredita, jednokratno, a da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

8. Iz potvrde tužene od 14. siječnja 2025. utvrđeno je da je tužena tužitelju naplatila naknadu od 775,00 CHF što odgovara 1% iznosa odobrenog kredita.

9. Među strankama je sporno u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetne odredbe.

10. U svom je iskazu tužitelj naveo da je kredit uzeo za kupnju stana u [adresa]. Stan nije iznajmljivao. Kupio ga je za roditelje da bi mogli dolazit, obzirom žive u [adresa]. Stan je prodao krajem 2009. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu o naknadi konkretno nije sa djelatnikom banke puno razgovarao niti pitao. Djelatnik banke samo mu je rekao da se ta naknada mora platiti jer su to uvjeti banke inače da bez nje nema kredita.

11. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tekst ugovora sastavio tuženik kao kreditor te da tužitelj o spornoj odredbi nije mogao pregovarati jer mu takva mogućnost nije ostavljena. Upravo suprotno, tužitelj u svom iskazu ističe da je plaćanje predmetne naknade bio uvjet podizanja kredita. Utvrđeno je i da tužitelju nije objašnjeno što predmetna naknada zapravo predstavlja, na što se odnosi i zašto baš u tom postotku.

11.1. Uzimajući u obzir predmetna činjenična utvrđenja, zaključuje se da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je banka diktirala uvjete kreditiranja.

12. Naime, ugovor o kreditu reguliran je odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 i dr., dalje: ZOO/05), kojom je propisano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Povrh predmetne obveze korisnika kredita, druge novčane obveze korisnika nisu zakonski predviđene. Navedeno ne sprječava ugovaranje obveze korisnika da snosi banci nastale troškove, međutim ne način kako je ugovoreno predmetnom ugovornom odredbom uzimajući u obzir da je odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Iz naslova i sadržaja predmetne ugovorne odredbe (čl. 5. ugovora) proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada u visini 1% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Analizirajući naslov i sadržaj predmetne odredbe te cijeneći iskaz tužitelja, utvrđeno je da je predmetna odredba suštinski nerazumljiva i nejasna. U predmetnoj ugovornoj odredbi uopće nije naznačeno na što se predmetna naknada odnosi i što se njome plaća. Jedino što se može zaključiti analizom predmetne odredbe jest da se tuženiku određuje obveza plaćanje jednokratne naknade u visini razmjernoj iznosu kredita. Pri tom niti na koji način iz teksta ugovora ne proizlazi što ta naknada predstavlja niti zašto je određena upravo u toj visini.

13.1. Dakle, banka nije na transparentan i provjerljiv način postupala sastavivši ovakvu ugovornu odredbu, a tuženik u ovom postupku nije dokazao što predmetna naknada predstavlja, a s time u vezi i pozadinu načina određivanja visine naknade.

14. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da je navedena odredba netransparentna, apstraktna i nerazumljiva, a time nepoštena prema korisniku kao potrošaču, u smislu odredbe članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

15. Nadalje, nepoštenje banke ogleda se i u tome što je plaćanje predmetne naknade ugovoreno kao uvjet isplate kredita. S tim u vezi valja istaknuti da je u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 navedeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15.1. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

15.2. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

16. Nakon utvrđenja bitnih okolnosti da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 5. Ugovora, da je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj te potom cijeneći utvrđenja o nedostatku transparentnosti vezano za navedenu odredbu, valja se osvrnuti na značaj i posljedice takve nepoštene odredbe za tužitelja kao korisnika kredita. Cijeneći okolnost da je tuženik tužitelju kao uvjet za isplatu kredita prethodno nametnuo plaćanje naknade na temelju nerazumljive, neprovjerljive i paušalne odredbe, sud je ocijenio da je navedena odredba doprinijela značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pri tom visina iznosa naplaćene nakade nije uopće od utjecaja za utvrđenje značajne neravnoteže, jer bi bilo koji iznos naplaćen za uslugu koja nije pružena odnosno čiji nastanak i visina nije određena, doveo do značajne neravnoteže. Svako suprotno tumačenje opravdavalo bi ugovaranje nepoštenih jer za sobom nose teret manjih iznosa, što je nedopustivo.

17. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 (članka 96. stavka 1. ZZP/07), a time ništetna u smislu članka 87. ZZP/03 (članka 102. ZZP/07) te nastavno u smislu odredbe članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. stavka 1. ZOO-a. Stoga je prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa).

18.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada 50 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife) i 50 bodova za zastupanje na ročištu 10. srpnja 2026. (Tbr.9.t.1.), odnosno ukupno 100 bodova što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46.Tarife) ukupno iznosi 250,00 eura. Za sudsku pristojbu na tužbu tužitelju je priznato 13,27 eur te za sudsku pristojbu na presudu iznos od 30,00 eur, uzimajući u obzir utvrđenu vrijednost predmeta spora i uvažavajući mogućnost polovičnog plaćanja pristojbe na tužbu i na odluku, prema članku 7. stavku 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18., 51/23).

18.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava opomene pred tužbu obzirom na postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev, ni trošak sastava podneska od 24. lipnja 2026. obzirom je isti dostavljen sudu bez odobrenja suda, odnosno protivno zakonu, te sastav oba podneska prema stajalištu ovoga suda nije bio nužan za vođenje ovoga postupka. Nadalje, tužitelju nije priznat ni zatražena naknada materijalnih troškova, obzirom iz zahtjeva nije razvidno na što se ista odnosi.

18.3. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak priznat tužitelju iznosi 293,27 eur.

18.4. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

18.5. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli, 16. rujna 2026.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u 3 istovjetnih primjeraka, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku uz sp na presudu

- tuženiku po punomoćnicima