REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz-27/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. OA zbog prekršaja iz čl. 12. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11., 80/13., 158/13. - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22. i 133/23. - dalje: ZOSPC), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 23. srpnja 2026. broj ZPP-DO-41/2026 podignutom protiv pravomoćne presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 15. siječnja 2026. broj Pp-16026/2025, u sjednici održanoj 16. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 15. siječnja 2026. broj Pp-16026/2025 okr. OA je proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 12. st. 4. ZOSPC-a i na temelju čl. 12. st. 8. ZOSPC-a izrečena mu je novčana kazna u iznosu 60,00 eura. Na temelju čl. 33. st. 11. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22. – dalje: PZ) okrivljenik je „obvezan platiti novčanu kaznu putem priložene uplatnice u roku od 15 (petnaest) dana po primitku ove presude, a u protivnom postupit će se prema odredbi čl. 34. Prekršajnog zakona. Ukoliko okrivljenik u navedenom roku plati 2/3 izrečene novčane kazne putem priložene uplatnice, smatrat će se, na temelju odredbe čl.183. st.2. Prekršajnog zakona, da je novčana kazna plaćena u cjelini.“

2. Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske (dalje: državni odvjetnik) je protiv navedene pravomoćne presude podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti (dalje u tekstu: zahtjev) zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. toč. 1. PZ-a u vezi s čl. 20. st. 1. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ("Narodne novine" broj 92/19. - dalje: Pravilnik) na štetu okrivljenika s prijedlogom da se pobijana presuda preinači „na način da se okrivljenik oslobađa od optužbe.“

3. Na temelju čl. 510. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. - dalje: ZKP), o sjednici Vijeća uredno je izviješten Glavni državni odvjetnik koji nije pristupio.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Istaknutu povredu zakona državni odvjetnik obrazlaže pogrešnim stajalištem Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu kojim je okrivljenik „proglašen krivim jer nije postupio po znaku zaustavljanja i parkiranja koji se nalazi na početku [adresa] i na kojem se navodi da je zabranjeno zaustavljanje i parkiranje na obje strane ceste, već da se usprkos zabrani, parkirao na desnoj strani navedene ulice.“ U zahtjevu dalje navodi kako „uvidom u priležeću fotodokumentaciju, u navedenoj [adresa] postoje dva znaka zabrane parkiranja i to prvi znak na početku [adresa] koji zabranjuje parkiranje s obje strane ceste i drugi znak iza kbr. [adresa] koji zabranjuje parkiranje na lijevoj strani ulice narednih 10 metara“, a da je u postupku „nedvojbeno … utvrđeno da je okrivljenik parkirao svoje vozilo … nakon drugog znaka, na desnoj strani [adresa], dakle iza znaka zabrane iz kojeg proizlazi da je zabranjeno parkiranje na lijevoj strani ceste narednih 10 metara, dok zabrana parkiranja ne postoji za desnu stranu.“ Državni odvjetnik se referira na odredbu čl. 20. st. 1. Pravilnika (da se znak zabrane parkiranja postavlja neposredno na mjesta na kojima za sudionike u prometu počinje obveza postupanja po naredbi izraženoj prometnim znakom) te ocjenjuje kako znak zabrane parkiranja u oba smjera sa početka [adresa] prestaje važiti stavljanjem novog znaka zabrane parkiranja samo na lijevoj strani narednih 10 metara, čime je parkiranje na desnoj strani dopušteno. Iz navedenih razloga državni odvjetnik smatra da je sud nepravilno primijenio spomenutu odredbu te da okrivljenik nije počinio prekršaj niti je povrijedio odredbe ZOSPC-a.

6. Prije svega valja istaknuti da je pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti sud ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva državni odvjetnik (čl. 511. st. 1. ZKP-a). Povreda zakona koja je istaknuta u zahtjevu iz čl. 196. toč. 1. PZ-a ostvarena je kada djelo za koje se protiv okrivljenika vodi postupak nije prekršaj. To znači da je za postojanje ove povrede mjerodavno razmotriti činjenični opis prekršaja iz izreke presude uz ocjenu sadrži li opis događaja i radnji okrivljenika iz izreke presude elemente kojima je dostatno opisano prekršajno djelo ili ono što je opisano uopće nije prekršajno djelo već neki drugi oblik neprava odnosno prekršajno pravno indiferentan, irelevantan odnos.

7. Izrekom pobijane presude okrivljenik je proglašen krivim „što je … zaustavio vozilo…na lokaciji u [adresa] iza kbr. [adresa] suprotno zabrani izraženoj pomoću postavljenog prometnog znaka, čime je počinio prekršajno djelo iz čl. 12. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjivo po čl. 12. st. 8. cit. Zakona“. Prema tome nema dvojbe da radnja okrivljenika iz izreke presude čini obilježja predmetnog prekršaja pa nije osnovana tvrdnja državnog odvjetnika da je ostvarena povreda zakona iz čl. 196. toč. 1. PZ-a.

7.1. Valja istaknuti da za ocjenu postojanja ovog vida povrede materijalnog prekršajnog prava nije od značaja razmatranje dokaza i posljedično tome ocjena suda je li prekršajno djelo dokazano. Naime, državni odvjetnik se u zahtjevu referira na stanje dokazne građe poglavito u pitanju utvrđenja položaja i vrste prometnih znakova te s tim u vezi utvrđenjem mjesta na kojem je okrivljenik zaustavio vozilo što je činjenična osnova za zaključak o ne/dokazanosti prekršajne optužbe. S obzirom na već navedeno ograničenje iz čl. 511. st. 1. ZKP-a, dakle ne ulazeći u ocjenu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, treba reći da se zahtjevom u biti tvrdi kako prekršajna optužba (o kršenju prometnog znaka izričite naredbe) nije dokazana jer da je u pravu okrivljenik kada tvrdi da ga ekskulpira drugi prometni znak. Međutim, tada bi sud trebao donijeti oslobađajuću presudu po osnovi iz čl. 182. toč. 3. PZ-a, jer nije dokazano da je okrivljenik počinio djelo za koje se optužuje, a ne iz osnove u čl. 182. toč. 1. PZ-a jer djelo za koje se optužuje po propisu nije prekršaj. Prema tome, oslobađajuća presuda iz razloga navedenog u čl. 182. toč. 1. PZ-a na koju, prema istaknutoj povredi zakona i prijedlogu za preinačenje pobijane presude, smjera državni odvjetnik, može se donijeti samo kada činjenični opis sadržan u prekršajnoj optužbi ne sadrži bitna obilježja prekršajnog djela što ovdje nije slučaj.

8. Slijedom izloženog trebalo je, na temelju čl. 512. ZKP-a, zahtjev odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. rujan 2026.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo