Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Stalna služba u Županji
Veliki kraj 48
32270 Županja
Poslovni broj: P-418/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Plavšiću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi ništetnosti i isplate, 15. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 198 -50- 4324108 od 21. kolovoza 2007. sklopljenog između tužitelja ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, koja glasi: naknada za obradu kredita: 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 242,06 EUR (slovima: dvijestotinečetrdesetdvaeuraišestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. kolovoza 2007. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR (slovima: stotinudvadesetpeteura) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2026. kao dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2026., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2026., u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 21. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 198-50-4324108 namjenski kredit- za kupnju osobnog vozila (nastavno: Ugovor) i to na iznos od 25.977,56 CHF, sa rokom vraćanja od 84 mjeseca plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je Ugovorom o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima nakon puštanja kredita u tečaj, te da je istom jednostranom odlukom tuženika određena ulazna naknada za obradu kredita u iznosu od 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog suda, a što je vidljivo iz otplatnih lista i pregleda prometa, te je istom naplaćen iznos od 415,56 CHF, odnosno 1.823,85 KN / 242,06 EUR. Tužitelj navodi da je čl.9 Ugovora navedeno kako je korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan podmiriti sve javnobilježničke, sudske troškove i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat osiguranja, naplatu tražbine…, te se nadalje navodi kako se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana .. te je iz prijepisa knjigovodstvene kartice tuženika vidljivo kako je tužitelj kredit otplatio dana 28. studenog 2014. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je navedeni ugovor tipski ugovor čije odredbe unaprijed sastavlja jedna strana, odnosno Banka, dok druga strana, potrošač, nema mogućnost pregovaranja o uvjetima, već ih može samo prihvatiti u cijelosti ili odbiti, da navedenim Ugovorom o kreditu, Banka kao jača strana ne dopušta nikakve izmjene ugovora, te da se radilo o unaprijed tiskanim formularima ili općim uvjetima poslovanja, slijedom čega tužitelj je stavljen u neravnopravan položaj, jer je isti bio isključeni iz procesa pregovora, što je rezultiralo sklapanjem nepovoljnog ugovora zbog nedostatka informacija i nepoštene klauzule, koje u sebi skriva nepoštene odredbe, te iako su zakoniti kao poslovna praksa Banke, njihove konkretne odredbe ne smiju biti protivne zakonu o zaštiti potrošač. Tužitelj, dakle, navodi da nije mogao pregovarati o ulaznoj naknadi, te iako je bila vidljiva i unaprijed uglavljena na uniformiranom obrascu tipskog ugovora o kreditu, ista odredba nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, i to neovisno o visini naknade, jer istom nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga u smislu da istom nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, a kako se radi o odredbi kredita iz Ugovora o potrošačkom kreditiranju, koji Ugovor je tipski ugovor to je odredba čl. 3 Ugovora nepoštena i ništetna te ne smije proizvoditi pravne učinke, jer stvaraju neravnotežu u pravima i obavezama, previše opterećuju potrošača, ograničavaju prava potrošača, daju nerazmjernu korist trgovcu, suprotne su osnovnim principima poštenja i ravnoteže u ugovornom odnosu. Tužitelj u tužbi navodi da su takve odredbe ništave, da ne proizvode pravno djelovanje, čak i ako je potrošač potpisao ugovor jer o sadržaju sporne odredbe stranke nisu pregovarale s obzirom da predmetni ugovor predstavlja tipski ugovor koji je formuliran od strane tuženika kako u dijelu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada, te tužitelju nije predočeno prilikom uzimanja kredita na što se odnosi tzv. ulazna naknada i da stranke nisu pregovarale o parametrima koji utječu na njezinu visinu jer se radi o odredbi koja nije razumljiva s obzirom da nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina tzv. ulazne naknade i koju je jednostrano odredila tuženica i za taj iznos umanjila visinu isplaćenih novčanih sredstava s osnova kredita, pa je ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj nadalje navodi da iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknada, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene, da je člankom 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene nepoštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te da stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Tužitelj nadalje u tužbi ističe da odredba čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta od ocjene poštenosti, da je u okviru te ocjene potrebno u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, da se prilikom ocjene je su li sporne ugovorne odredbe poštene, uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzima u obzir narav usluge na koju se ugovori odnose (predmet ugovora) u vrijeme kad su ugovori sklopljeni, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tih ugovora, da kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njima pojedinačno pregovaralo. Tužitelj u tužbi nadalje navodi da, imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3 ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, a posebice imajući na umu da je iznos naknade tužitelju naplaćen jednokratno, da je iznos naknade umanjen od iznosa kredita i to na dan plasiranja kredita, da se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima, da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnih ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivn im zakonskim pravilima. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO koje predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Tužitelj smatra kako valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, te slijedom svega iznesenoga u tužbi predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će spornu odredbu Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom, naložiti tuženiku isplatu iznosa od 125,77 EUR, te naložiti tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.
2. Sud je tužbu tužitelja sa svim prilozima uz tužbu, a temeljem članka 284. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), dostavio tuženiku na odgovor, s upozorenjem na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu iz članka 331. b ZPP.
3. Tuženik je tužbu zaprimio 10. kolovoza 2026., putem e-komunikacije te u za to ostavljenom roku nije dostavio odgovor na tužbu.
4. Kako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj priložio uz tužbu, te kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz istih činjenica, to je temeljem članka 331. b ZPP, trebalo odlučiti kao u izreci presude i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je i odlučeno kao u točki
I. i II. izreke ove presude.
5. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., a u vezi sa člankom 155. stavkom 1. ZPP.
6. Tužitelju je kao osnovan i potreban priznat trošak na ime sastava tužbe u iznosu 125,00 EUR s uključenim PDV-om, sve sukladno Tbr. 7. u vezi s Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT), zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
7. Temeljem članka 151. stavak 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.
U Županji 15. rujna 2026.
Sudac
Helena Zetić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. ZPP).
O tom obavijest:
1. Tužitelj po punomoćniku Igoru Plavšiću, odvjetniku u Vinkovcima
2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69
