Poslovni broj: K-Rz-5/2022-94

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sutkinje Jasmine Sabađija, predsjednice vijeća te sutkinja Jasne Smiljanić i Gordane Mihele Grahovac članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Dijane Borovec, u kaznenom predmetu protiv optuženog LK, zbog kaznenog djela iz članka 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (Narodne novine broj 53/91, 39/92 i 91/92 - dalje OKZRH), povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj: KO-DO- 49/2021 od 9. srpnja 2021., izmijenjene na raspravi 10. rujna 2026., nakon provedene javne rasprave održane i zaključene 10. rujna 2026., u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Borisa Prpića, braniteljice optuženika, odvjetnice BK i optuženog LK **.**.2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

Optuženi HK OIB: [osobni identifikacijski broj], sin ĆK i L, rođene JK, rođen **.**.1970. u mjestu Hrasnica, općina Gornji Vakuf/Uskoplje, BiH, s prebivalištem u [adresa], državljanin RH, sa završenom SSS, po zanimanju zaštitar, zaposlen u tvrtki Bilić-Erić s primanjima od oko 750 do 800 eura, oženjen, otac dvoje djece, supruga zaposlena s mjesečnim primanjima od oko 600,00 eura, suvlasnik stana u kojem živi veličine 50 m2 i vlasnik osobnog vozila marke Peugeot, godina proizvodnje 2005., vojsku služio u JNA 1989.-1991. u Titovoj Mitrovici i Prizernu, pripadnik jedinica HVO-a, odlikovan za Oluju i Ljeto95, ne vodi se drugi kazneni postupak, ne vodi se drugi kazneni postupak, neosuđivan

kriv je

I./ što je :

dana 18. siječnja 1993., tijekom oružanog sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine (Armije BIH) na području Uskoplja- Gornjeg Vakufa, Bosna i Hercegovina, kao pripadnik HVO pukovnije "Bruno Bušić", u maskirnoj uniformi i naoružan automatskom puškom, nakon što su pripadnici HVO- a prilikom izvođenja napada na mjesto Hrasnica zarobili grupu pripadnika Armije BiH, među kojima su bili i TK te zaštićeni svjedok „BV“, nalazeći se u dvorištu kuće KK zajedno s još nekoliko pripadnika HVO-a, prilikom provođenja u koloni navedene grupe zarobljenika od strane pripadnika HVO-a i nailaska pored navedene kuće, nakon što je vidio na začelju kolone ratne zarobljenike TK i zaštićenog svjedoka ,, B“, protivno odredbi članka 3. stavak 1. toč. a) III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. i odredbi članka 4. stavak 1. i 2. točke a) Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 8. lipnja 1977., u nakani da navedene ratne zarobljenike liši života rafalno pucao u njihovom smjeru iz automatske puške i usmrtio TK RK, a zaštićenog svjedoka “BV“ ranio u lijevu ruku,

- dakle, kršeći pravila međunarodnog prava ubijao ratne zarobljenike,

- čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika – opisano i kažnjivo po članku 122. OKZRH.

II./ Na temelju članka 122. OKZRH optuženi HK se

osuđuje

na kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) godina.

III./ Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje u tekstu: ZKP/08) nalaže se optuženom LK u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude u proračun Republike Hrvatske platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 6. ZKP/08 i to paušalni iznos 1.000,00 (tisuću) eura.

Obrazloženje

1. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je uvodno citiranu optužnicu protiv optuženog LK zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika – opisanog i kažnjivog po članku 122. OKZRH, te je istu izmijenilo na raspravi 10. rujna 2026. u oznaci postrojbe, odnosno pukovnije kojoj je optuženik tempore criminis pripadao. Sud je izmijenio činjenični opis na način da je nakon riječi „liši života“, a prije riječi „ rafalno pucao“ ispustio tekst „sa udaljenosti od oko tri metra“, te nakon riječi „u lijevu ruku“ ispustio tekst „nakon čega je u namjeri daljnjeg pucanja spriječen od strane drugih prisutnih pripadnika HVO“. Ocjena je vijeća da učinjenom izmjenom nije prekoračena optužba niti povrijeđen identitet iste, a razlozi za istu su dani nastavno.

2. Izjašnjavajući se o osnovanosti optužbe na raspravi optuženi HK je izjavio da se ne smatra krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret predmetnom optužnicom.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011087 12 Krn 2 od 1. srpnja 2014. (list 36-39 spisa), Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 011087 12 Krn od 3.7.2014. (list 54-55 spisa), Uredba sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine (list 141- 143 spisa), Odluka o formiranju Hrvatskog vijeća obrane, broj: 2/92 od 08. travnja 1992. godine (list 144 spisa), Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja (list 145 spisa), Ovjerena kopija dopisa Glavnog stožera HVO Mostar od 22.10.1992.godine, Zapovijed za daljnja djelovanja (list 146 spisa), Ovjerena kopija dopisa HVO, Zapovjedništvo OZ S/Z Hercegovine broj:175-1, Tomislavgrad, 20.11.1992.godine, izvješće o formiranju zapovjedništva OZ S/Z Hercegovine (list 147 spisa), Ovjerena kopija dopisa HVO-Brigada ,,Dr. Ante Starčević", Gornji Vakuf, broj 1-5/1-7/93, izvješće o događajima u G. Vakufu od 18.6.1992.godine do 13.1.1993.godine (list 148-149), Ovjerena kopija dopisa IZM OZ S/ZH-Prozor, 17.1.1993. godine, zapovijed brigadi Dr. Ante Starčević, G. Vakuf (list 150 spisa), Ovjerena kopija dopisa Zapovjedništva OZ S7Z Hercegovina, IZM Prozor od 17.1.1993.godine, zapovijed brigadi H i ,,Dr Ante Starčević za G. Vakuf, (list 151 spisa), ovjerena kopija dopisa HVO-Brigada ,,Dr. Ante Starčević“, Gornji Vakuf, izvješće o situaciji u Gornjem Vakufu sa stanjem u 01,00 sati 18.1.1993. (list 152 spisa), ovjerena kopija dopisa HVO-a, Brigada ,,Dr. Ante Starčević" Gornji Vakuf od 18.1.1993 godine, operativno izvješće za 18.1.1993 sa stanjem u 14,00 sati (list 153 spisa), ovjerena kopija dopisa HVO-Brigada ,,Dr. Ante Starčević“, Gornji Vakuf, operativno izvješće za dan 18.1.1993. do 22,00 sata (list 154 spisa), ovjerena kopija dopisa HVO-Brigada ,,Dr. Ante Starčević“, Gornji Vakuf, operativno izvješće od 19.1.1993. sa stanjem u 21,00 sati (list 155 spisa), ovjerena kopija dopisa HVO- Brigada ,,Dr. Ante Starčević“, Gornji Vakuf, izvješće od 19.1.1993. (list 156 spisa), ovjerena kopija dopisa HVO, OZ S/Z Hercegovina, IZM Prozor, broj: 01/100-125 od 8.2.1993.godine, zapovijed svim postrojbama na bojištu u G. Vakufu (list 157 spisa), izvod iz jediničnog i matičnog kartona za HK (list 158-159 spisa), ovjerena kopija Obrasca Vob-3 za EK Jasmina (list 161 spisa), ovjerena kopija Obrasca Vob-3 za TK AK (list 163 spisa), ovjerene kopija obrasca Vob-1 za TK RK sa prilozima (list 164-170 spisa), odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja (list 171-172 spisa), dokumentacija Ministarstva civilnih poslova BIH o prestanku državljanstva BIH LK (list 173-183 spisa), izvod iz Matične knjige umrlih za PK (list 281 spisa), podnesak ŽDO Zagreb od 19. listopada 2022. s dokumentacijom iz koje proizlazi da je zaštićeni svjedok "BV" preminuo (list 384-387 spisa), izviješće HVO-a od 27. veljače 1993. i otpusnica bolnice Zenica, zapisnik o ispitivanju svjedoka GK od 26. svibnja 2021. i s rasprave od 30. studenog 2022., zapisnik o ispitivanju svjedoka OK od 26. svibnja 2021. i s rasprave od 30. studenog 2022., zapisnik o ispitivanju svjedoka JK od 27. svibnja 2021., i s rasprave 9. veljače 2023., zapisnik o izvanraspravnom ispitivanju svjedoka ZK od 20. travnja 2023., zapisnik o izvanraspravnom ispitivanju svjedoka NK od 21. travnja 2023., zapisnik o ispitivanju svjedoka MK i ŽK s rasprave 13. rujna 2023., zapisnik o ispitivanju svjedoka IK i VK s rasprave 20. rujna 2023., zapisnik o ispitivanju svjedoka SK s rasprave 25. rujna 2023., zapisnik o izvanraspravnom ispitivanju ugroženog svjedoka Ć od 20. listopada 2025., zapisnik o izvanraspravnom ispitivanju svjedoka DK od 16. svibnja 2025., zapisnik o izvanraspravnom ispitivanju svjedoka EK od 12. svibnja 2025., zapisnik o izvanraspravnom ispitivanju svjedoka AK od 22. travnja 2026., zapisnik o izvanraspravnom ispitivanju svjedoka ĐK od 22. travnja 2026. Na temelju članka 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08 pročitani su iskazi zaštićenog svjedoka "BV" sa zapisnika o saslušanju svjedoka "BV" Tužilaštva/Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj KT-RZ-11/05 od 23. siječnja 2008. (list 40-42 spisa), zapisnik o saslušanju svjedoka "BV" Državne agencije za zaštitu i istrage broj 17-04/2-210/06 od 6. travnja 2006. (list 43-48 spisa) i zapisnika o saslušanju svjedoka "BV" Državne agencije za zaštitu i istrage broj 17-14/3-1-120/06 od 7. studenog 2006. (list 49-51 spisa) i iskaz svjedoka PK sa zapisnika o saslušanju Tužilaštva/Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KT-RZ 000014105 od 8.4.2014. (list 129-132 spisa). Na temelju članka 431. stavak 1. točka 3. ZKP pročitani su zapisnici o saslušanju svjedoka ŠK Tužiteljstva Bosne i Hercegovine od 9. travnja 2014., te 23. listopada 2020., zapisnik o saslušanju svjedoka CK tužiteljstva Bosne i Hercegovine od 20. ožujka 2014., te od 23. siječnja 2008., 23. listopada 2020., zapisnik o saslušanja svjedoka CK Ministarstva sigurnosti, državne agencije za istrage i zaštitu, centra za istraživanje ratnih zločina. Pročitani su i dijelovi presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju precizirani u podnesku od 16. svibnja 2026., broj IT-04-74-T (UK i dr. ), izjave FK i ČK ovjerene po javnom bilježniku, "spisak" Hrvatskog vijeća obrane od 3. veljače 1993.. Razgledani su po obrani predane plastificirane karte koje prikazuju mjesto Hrasnica, te ispis fotografija s Google Mapsa mjesta Hrasnica na kojem su označene pojedine kuće po imenima vlasnika kao i na istima obilježene određene udaljenosti. Pročitani su izvodi iz kaznene i prekršajne evidencije za optuženika, te je ispitan optuženik.

3.1. Na temelju članka 421. stavak 1. toč. 4. ZKP odbijen je kao odugovlačeći dokazni prijedlog obrane da se u svojstvu svjedoka ispitaju ŠK, CK, LŠ i ČK. Naime, svjedok CK iako uredno pozvan je dva puta odbio i to izričito pristupiti radi davanja iskaza, dok je svjedok ŠK, iako jednom također izričito izjavio da se neće odazvati pozivu suda i iskazivati, a radi se o svjedocima koji su državljani Bosne i Hercegovine u kojoj i prebivaju, pa njihovu nazočnost i ispitivanje nije moguće osigurati dovođenjem. U odnosu na iskaze svjedoka LŠ i ČK vijeće ocjenjuje da bi se izvođenjem ovog dokaza a uvažavanjem sadržaja iskaza svih ispitanih svjedoka u dosadašnjem tijeku postupka predmetni postupak bespotrebno odugovlačio, a detaljniji razlozi za ovakav zaključak dani su nastavno.

4. Optuženi HK je u obrani iznesenoj na kraju dokaznog postupka u bitnome naveo da su ratna djelovanja na području Gornjeg Vakufa započela već 11. siječnja, dakle osam dana prije njegovog dolaska u Hrasnicu s time da je u trenutku kada je on bio u Hrasnici bio pripadnik postrojbe LKL, a prethodno na svom ratnom putu je bio pripadnik postrojbi BŠ Kvaternik i HŠ. Nakon djelovanja u Hrasnici bio je i pripadnik vojne policije. Što se tiče djelovanja od inkriminiranog dana, a kojem je prethodilo stradavanje njegovih suboraca nekoliko dana ranije, pojašnjava da su oko 12,00 sati ili nešto malo kasnije dobili zapovijed te su iz škole u Pajić polju krenuli transporterom prema Hrasnici, a transporterom je upravljao on dok su se u istom nalazili i njegov brat IK koji je bio u kupoli, zapovjednik ZK, s njegove desne strane je bio ĆŠ, a iza je bilo još ostalih vojnika. Transporterom su krenuli u Hrasnicu i došli po makadamskom putu koji je nekadašnja pruga i po dolasku su prvo zastali kod kuća zaštićenog svjedoka Ć , a radi se o JŠ te su tu i stajali jer se ispred kuće JŠ pružao otpor i pucalo se. S obzirom na tu pucnjavu neko vrijeme su tu stajali i nisu mogli transporterom dalje, da bi nakon nekog vremena bila izvješena bijela zastava i tada oni tim makadamskim putem kreću prema Košu. Nešto prije J susreo je dvije žene koje je poznavao od ranije i to sestru JŠ i TŠ. Nakon tog susreta produžuje dalje te se transporterom zaustavlja negdje 20 metara nakon Koša i to odmah preko puta kuće KŠ ispred čije kuće je već bilo okupljeno oko 90 posto civila i vojnika koji su bili međusobno pomiješani. Kuća KŠ je od ceste udaljena nekih 20 metara po njegovoj procijeni. Tu su dobili informaciju da je put ispred njih i to na djelu odmah nakon zadnjih kuća miniran te on po zapovjedi RŠ sa ŠK kojeg poznaje iz školskih dana odlazi kako bi te mine razminirao. Po dolasku do tog mjesta pitao je Jasmina zna li razminirati što je on potvrdio te je upravo ŠK mine razminirao nakon čega su se zajedno vratili do transportera. Tada ŠK odlazi ispred kuće KŠ a on ostaje kraj transportera i to s desne strane istoga gledano u smjeru Pajić Polja. Tu su se zadržali još neko vrijeme te po njegovoj procjeni nakon nekih 10-ak minuta uočio je kako po putu koji se nalazi lijevo uz makadamskim put gledano iz smjera Koša prema Pajić polju, a koji su oni nazivali Kokino selo, Aline livade i Gaziljev glošak nailazi na četiri do pet osoba koje sa sobom nose ranjenika. Prepoznao je da su tog ranjenika nosili EŠ, JŠ (zaštićeni svjedok Ć) i još jedan plavi dečko kojeg nije prepoznao, međutim oni nisu išli prema transporteru već su odmah skrenuli pred kuću KŠ. Nakon nekog vremena dobili su zapovijed da krenu prema [adresa] te je osobno i čuo kada je tu zapovijed na motorolu ZK dobio od JK. Zapovijed je bila da prema [adresa] provedu civile i vojnike. Tada je ušao u transporter te su i krenuli prema [adresa] a kolona zarobljenika se kretala iza njih, nakon što su prešli nekih 700 do 800 metara na motorolu je javljeno da je otvorena vatra po postrojbama HVO koje su ostale u Hrasnici osiguravati područje, a on je nastavio u bazu u Vakuf transporterom. Za vrijeme dok je boravio pored transportera sreo je i pozdravio se s GK, AŠ, PŠ, OK. Od mjesta gdje su se zaustavili transporterom mine su bile nekih 150 metara kasnije. RK poznaje od ranije, s njim je bio u dobrim odnosima, čak su i dva mjeseca prije popili kavu, dok GŠ koji je stariji nije poznavao u smislu da bi znao njegovo ime ali ga je znao iz viđenja. Toga dana nije vidio niti RK niti GŠ. ŠK mu je , a nakon što su razminirali mine po putu rekao da je bio zarobljen kod Jarebovih kuća i kuća ŠK. Nakon što se razdvojio s Jasminom više ga nije vidio. O stradavanju GŠ i RK je saznao tek sutradan i to od ZK. ZK mu je rekao da je čuo da se OŠ hvalio da je nekoga ubio u Hrasnici te je priča i išla da su dva muslimana zaostala i da je na njih pucao OŠ. Naknadno je dolazio u Hrasnicu i vidio je tijelo RK i isto je zaista ležalo pored kuće za koju je tak kasnije saznao da je kuća KK. Njegova kuća je od Koša udaljena oko 90 metara što je i mjerio na portalu Google Maps. Kuća ZŠ je od kuća RK udaljena 180 metara. Iz transportera se tog dana nije pucalo. Tog dana je bio odjeven u službenu američku uniformu na kojoj je se desne strane bila oznaka HVO a s lijeve pukovnija LKL Bušić, a koja je kasnije postala i bojna. Na glavi nije imao beretku niti je bio maskiran ili namazan kakvom bojom. U vrijeme kada je s transporterom došao do Koša se već spuštao mrak jer su se oko 16 h možda malo kasnije zaustavili kod Koša. Oni su od početka rata i upozoravani na pravila ratnog postupanja i način postupanja prema zarobljenicima. LŠ i ČK su mu poznati iz vremena vojske a LŠ je kontaktirao MK, a ČK njegovog brata VK nakon što je bosanska televizija N1 prenijela iskaz zaštićenog svjedoka Ć koji je ispitan izvanraspravno od strane ovog suda u ovom postupku. On ih toga dana u Hrasnici nije vidio niti zna jesu li tamo bili. Ne zna kojim su postrojbama pripadali. Inkriminiranog dana uz postrojbe HVO -a su djelovala je još vojna policija, postrojba Ante Staračvić, postrojbe HOS-a. Tog dana je u Hrasnici kao pripadnik vojne policije bio njegov brat VK, zvan T. Njegov smjer kretanja je bio iz smjera Brkovića kuća i Gazilijevih kuća. Brata toga dana nije vidio. NŠ zna samo iz viđenja i Gazilijevih kuća, toga dana ga nije vidio u Hrasnici. Od strane BIH je bio zarobljen te je bio u zarobljeništvu 20 dana, a kasnije razmijenjen. Zarobljen je bio od 28. ožujka 1995. do 16. travnja 1995. On ne može nikako objasniti zašto bi GŠ i AK tvrdili da je on pucao na GŠ i RK, to mu nikako ni je jasno. Tijekom iskazivanja optuženik je na uvećanoj karti obilježio kuću JŠ i upisao pored obilježene kuće njegovo ime, a ujedno je i predao ispis fotografija s Google Mapsa mjesta Hrasnica na kojem su označene pojedine kuće po imenima vlasnika kao i na istima obilježene određene udaljenosti , a na navedenim kartama je pokazao položaj transportera prilikom dolaska u Hrasnicu, položaj nakon zaustavljana kod Koša, položaj mjesta razminiranja i položaj kuća pojedinih stanovnika.

4.1. Na temelju članka 435. ZKP/08 reproducirana je obrana iznesena prilikom prvog ispitivanja te je utvrđeno da se optuženik branio šutnjom.

5. Zaštićeni svjedok pod pseudonimom „BV“ je u svom iskazu od 6. travnja 2006., koji je pročitan na temelju članka 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08 u bitnome naveo da je 17. ili 18. siječnja 1993. HVO ušla u dio sela Hrasnica koji je do tada držala Armija BiH. On se zajedno s grupom drugih pripadnika Armije BiH pomiješao sa civilima. S njim su bili vojnici EŠ AK, CK, JŠ, TK MŠ. Vodili su ih u koloni prema zbirnom centru za lokalne K koji se nalazio u [adresa]. Idući u koloni u kojoj je bilo oko šezdeset ljudi on i njegov bratić su vidjeli da gori štala njegovog brata, odnosno oca RK i on i MŠ su zamolili VK, zvanog T, brata LK da ih pusti da odu do štale i ispuste krave. On ih je pustio da to naprave i kada su krave pustili krenuli su prema koloni koju su i sustigli i istoj se priključili odozada. Odmah kada su stigli pozada kolone, iza jedne kuće pored puta, vlasništvo KK koji je bio u svom dvorištu pored LK i još preko deset vojnika u maskirnim uniformama, a među kojima su bili sinovi MK R i ZK i E A i sinovi P ŽŠ LK je repetirao automatsku pušku i zapucao prema njemu s njegove desne strane i TK RK, psujući im mater. Nitko drugi od vojnika nije pucao, osim LK. Rafalom je pogodio njega i RK te su oni pali na put. Vojnici su vidjeli da on nije mrtav te su mu rekli da ustane, morao je krenuti prema koloni. HK je ponovo htio pucati u njega, ali mu ostali vojnici to nisu dozvolili. Ponovo se priključio koloni gdje su mu EŠ i JŠ pomogli zaustaviti krvarenje na ruci. Tijelo RK ostalo je ležati na putu pored kuće [adresa] do 20 dana nakon čega je putem IFOR-a izvučeno iz sela koje je još tada bilo pod kontrolom HVO-a.

5.1. U bitnome istovjetno svjedok je iskazivao u iskazu od 7. studenog 2006., koji je pročitan.

6. Svjedok EŠ, je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da su ratni sukobi u njegovom selu započeli sredinom siječnja 1993., te su se oni tada i počeli organizirati i priključili su se teritorijalnoj obrani koja je dotada djelovala u sukobima sa G na tom području tako da su i dobili puške koje su bile namijenjene za borbe u tim sukobima sa G. Međutim kasnije su saznali da je granatiranje koje je započelo upravo sredinom siječnja 1993. bilo od strane O tako da oni u tom trenutku kada se to granatiranje događalo nisu niti znali tko ih napada niti protiv koga se bore. U teritorijalnoj obrani su sudjelovali na način da su organizirali straže, da bi 18. siječnja 1993. u kuću u kojoj su oni bili smješteni, a radilo se o kući IŠ došao EK kojeg su Z poslali i koji im je rekao da je mjesto opkoljeno i da je gotovo. Oni su oružje ostavili u toj kući i krenuli su s EK prema centru mjesta. U nekom trenutku su naišli na grupu vojnika i to kod njegove kuće i kuće ranjenog ĐK i t i vojnici su ih usmjerili prema mjestu koje nazivaju Rampa. S njim u grupi bili su njegov brat TK, njegov stric GŠ, dvojica koja su izbjegla iz mjesta [adresa] a zovu se VŠ i DK, te CK, JŠ, misli još i neki ali se ne može sjetiti tko još. Kretali su se u koloni, a na nosilima su nosili ranjenog ĐK koji je isti dan stradao od metka koji je došao iz smjera Pajić Polja, iz kojeg se tog dana pucalo i nije mogao hodati. Kada su došli do kuće KK čuo je jednu glasnu pucnjavu i instinktivno se okrenuo i u tom trenutku je ugledao HK i vidio je da je upravo on iz automatske puške pucao u smjeru njegovog brata i strica koji su bili u koloni iza njega. Što se tiče položaja s kojeg je ovo promatrao to je zapravo bio položaj svih njih koji bi nazvao „trougao“. Dakle on je bio u koloni ispred, HK je bio nekako na sredini prema kući KK, a u koloni iza njega njegov brat i stric. Ovo pucanje koje je bilo u poslijepodnevnim satima vidio je s udaljenosti procijenio bi oko 10-ak do 15 metara, s time da naglašava da je jako teško procijeniti stvarnu udaljenost i govori o svom dojmu. Siguran je da je vidio i prepoznao HK kojeg poznaje još iz osnovne škole i s kojim je i generacijski blizu. Prije pucnjave je čuo viku i galamu a kasnije nakon što je sreo svoga strica GŠ za kojeg je mislio da je mrtav jer ga je vidio kako pada, stric mu je ispričao da je HK prije pucnja u njihovom smjeru opsovao im mater balijsku. Iako je nakon osnovne škole u srednju školu išao u [adresa] po njegovim saznanjima HK nije bio u bilo kakvom ranijem sukobu ili neprijateljstvu niti sa njegovim bratom niti stricem i njegovo je mišljenje da on nije ciljano njih dvojicu ubio i da bi ubijen bio tko god da se zatekao na tom mjestu. Ne može se sjetiti drugih članova obitelji LK koje zna iz viđenja, a tog dana nije vidio niti jednog člana njegove obitelji. Svi vojnici pa tako i HK su tog dana bili odjeveni neki u maskirne uniforme a neki u crne uniforme, s time da se s jeća da je na tim maskirnim uniformama bio natpis HVO i HB. Cijela ova situacija mu je bila i prije stradavanja njegovog brata i strica jako stresna, kuće su gorile na sve strane i on nije krećući se u koloni ništa puno razgledavao i sada ne može procijeniti niti koliko je ljudi ukupno bilo u koloni samo se sjeća da su se ljudi pa i žene i djeca stalno koloni priključivali. Zbog toga se niti ne sjeća da bi prethodno pucnjavi on osobno uopće vidio HK jer ponavlja hodao je i gledao ravno ispred sebe. Kuća KK udaljena je najviše 50 metara od mjesta Rampa prema kojem su oni nakon pucnjave produžili, pa tako i on, te se nije nakon pucnjave vraćao prema bratu i stricu jer su ga zaustavili kako ne bi i on stradao, što vjerojatno bi. Ta paljba koju je čuo je bila rafalna paljba i zato se okrenuo. On je kasnije bio šokiran kada je vidio da je GŠ živ jer je bio uvjeren da je i on ubijen, a bio je ranjen u ruku koju mu je on i pomogao zamotati. Od vojnika koje je toga dana vidio u Hrasnici sjeća se dvojice i to jednog kojeg su zvali N i jednog kojeg su zvali T, a koji je prije rata bio konobar u Hrasnici. N i L ipog su sreli na putu i to otprilike kod kuće ranjenog ĐK a i njegove kuće koja je odmah do FC a te su obje kuće su otprilike 100 metara prije kuće KK. Koliko se sjeća on s njima nije ništa komunicirao i ne sjeća da bi itko od l judi koji su bili s njim u grupi s njima bilo što komunicirali. Sjeća se da je taj T sa CK odlazio u kuću IŠ da mu on pokaže gdje su oni ostavili oružje, a poslije rata je od CK saznao da ga je T bio pustio i rekao mu neka ide gdje god hoće. Njemu je poznato da su se T i CK poznavali od ranije a i generacijski su bliski. Koliko se sjeća u trenutku pucnjave on nije nosio ranjenog ĐK kojeg su morala nositi četvorica, s time da su se po putu u nošenju izmjenjivali tako da ga je u jednom trenutku nosio i on osobno ali sada ne može precizirati kada i na kojem djelu puta. Ono što mu je živo ostalo u sjećanju je da je nakon pucnjave njega zagrlio ŠK za kojeg niti ne zna od kuda se stvorio i upravo ga je on i zadržao i spriječio da se vrati prema bratu. U odnosu na priključivanje ŠK koloni ne može precizirati trenutak kada je on u kolonu ušao jer mora pojasniti da za cijelo vrijeme njihova kretanja su non stop iz više različitih pravaca ljudi pristizali i jednostavno je nemoguće bilo i uočiti a i zapamtiti tko se kada i na kojem djelu puta priključio koloni.

6.1. Na temelju čl. 426. ZKP svjedoku su čitanjem predočeni iskazi od 6. travnja 2006., 23. siječnja 2008. i 22. listopada 2020. pa tako i u djelu u kojem je iskazao da je od strane N i M uz osobe koje je prethodno nabrojao bio zarobljen i ŠK u odnosu na kojeg je na izvanraspravnom ispitivanju naveo da ne zna u kojem trenutku se priključio koloni. Nakon toga pozvan pojasniti razlike svjedok je naveo da je moguće ovo što je iskazao 2006., da je od događaja zaista prošlo puno vremena i da se teško prisjetiti svih detalja a pogotovo tko je, kada i u kojem djelu puta bio uz njega ili blizu njega. Nakon što je svjedoku predočeno da je na izvanraspravnom ispitivanju i u iskazu 2008. naveo da je u kući IŠ bio i GŠ, dok je u iskazu od 22. listopada 2020. iskazao da ne zna otkud se amidža, dakle SŠ priključio koloni, ali može pretpostaviti kada su nailazili kod njihove kuće , a kretali su se jedni za drugima pa pozvan navedeno objasniti naveo je da je GŠ bio s njim u kući IŠ. Međutim, kada je EK došao po njih oni tada nisu bili zarobljeni niti su bili u nekoj koloni već su jednostavno samostalno krenuli u smjeru njegove kuće koja je 100 metara niže, te su upravo tu sreli prve vojnike i tu se na neki način počela formirati kolona tako da kada je naveo da ne zna u kojem trenutku se GŠ koloni priključio upravo je mislio na ovo jer nije vidio kada je GŠ ušao u kolonu jer se i po izlasku iz kuće IŠ u kojoj su dotada bili kretao iza njega. T se sa CK odvojio upravo na tom mjestu gdje su ga i sreli, dakle ispred njegove kuće i kuće ĐK koje su jedna do druge. On nije vidio da bi T puštao njegovog strica i brata da idu iz njihove štale pustiti krave ali to je vrlo moguće s time da pojašnjava da je njihova štala pet metara udaljena od ceste na kojoj su stajali tako da za to oni nisu morali odlazili nigdje daleko niti na duže vrijeme , već im je za puštanje krava trebala najviše minuta. Ponavlja on to nije vidio ali je moguće da je tako bilo. Misli da je nosila sa ĐK nosio od iza ali nije siguran. Vidljivost je toga dana bila odlična, bio je dan i vidjelo se sve. Koliko se sjeća, ali ne može tvrditi sa sto postotnom sigurnošću danas da je LK bio u maskirnoj uniformi i da nije bio namazan po licu, dok su oni koji su bili u crnim uniformama bili namazani po licu. Kada je svjedoku predočeno da je u ranijim iskazima navodio da je HK bio namazan po licu (konkretno je navedeno tvrdio u iskazu od 23. siječnja 2008.) naveo je da se on ne može sjetiti svih detalja, da on sve svoje iskaze ima kod sebe i mogao ih je da je htio naučiti napamet i čitati, što mu ne pada napamet jer to nije njegov cilj. Na tom mjestu gdje je došlo do pucnjave LK nije bio sam već je bilo više vojn ika, a tko je prije pucanja sve vikao i psovao on zaista ne može precizirati niti je kao zarobljenik do trenutka dok nije čuo rafalnu paljbu uopće obraćao pažnju na takve stvari već je jednostavno kao zarobljenik hodao ravno gledajući ispred sebe i tek kada je čuo rafalnu paljbu instinktivno se okrenuo i vidio što je vidio. Galame i vrijeđanja je bilo ispred kuće KK, ali i ispred kuće ĐK i njegove kuće od strane vojnika na koje su prve naišli. Da je LK GŠ i RK, a prije no što je u n jih pucao, nudio cigaretom na dvorištu kuće KK mu je pričao GŠ s kojim je nakon njegova ranjavanja odnosno nakon rata puno razgovarao o događaju, dok on osobno to nije vidio. O udaljenosti od 4 metra mu je pričao amidža i to nije njegova procjena. LK je trenutku pucanja stajao iza njega desno. Toga dana pa i neposredno prije ubojstva njegovog brata pucalo se na sve strane međutim ti su pucnjevi dolazili iz daljine i bili su mukli. Ne sjeća se da bi kod Rampe vidio transporter ali „poslije tog stravičnog događaja ne sjećam se ljudi moji ničega“. Njemu nije poznato da bi T bio brat od optuženika. Tijelo njegovog brata je punih 18 dana ležalo na cesti i tek tada je izvučeno uz pomoć UNPROFORA.

7. Svjedok ĐK, je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je tog dana on bio teško ranjen i da su ga četvorica nosila na nosilima tako da on niti je vidio tko je ubijen i ranjen niti tko je pucao. Njega su na daskama nosili EŠ i to s njegove desne strane a s lijeve strane ga je nosio JŠ a koliko se sjeća, iako nije siguran misli da su ga od iza nosila druga dvojica iz njegove grupe. Toga dana je bio još sa DŠ, PK i jednim ĐŠ iz [adresa]. Sjeća se da je u koloni vidio vojnike, a prije pucnjave, ali su svi bili namazani po licima tako da on nikoga nije prepoznao, a osim toga ležao je potrbuške ranjen. U trenutku kada je čuo rafal nije vidio tko je ubijen, niti je on u tom trenutku znao da su u koloni iza njega GŠ i TK već je čuo kako ŠŠ, JŠ govori da su mu ubili brata i neka se ne dere jer će ubiti i njih. Do pucnjave je došlo na glavnoj cesti prema Košu odnosno Rampi od koje je on bio udaljen u trenutku pucnjave nekih 30 metara a misli da su GŠ i TK koji su bili iza bili još možda 20 metara iza njih. Vojnik koji je pucao je bio otprilike kod treće kuće od Koša prema Pajić Polju. On je ranjen na vratima kuće IŠ od metka koji je došao po njegovoj procjeni iz smjera Pajić Polja i u toj kući s njim nisu bili TK i GŠ već su oni bili u svojoj kući koja je od kuće CŠ udaljena nekih 30 metara, te su se njih dvojica očito koloni priključili nakon što su njega prenijeli na nosilima. Ne može se sjetiti je li u Hindić kući bio EŠ niti se sjeća gdje ga je točno po putu preuzeo samo zna da ga je po putu nosio. Moguće da ga je pogodio i snajper. Nakon njegovog ranjavanja više se pucnjava nije čula i prva pucnjava koju je on čuo je ova rafalna paljba koju je čuo otprilike na položaju treće kuće od Koša u kojoj su kako se kasnije saznalo ranjeni GŠ i ubijen TK. Sjeća se da je kod trgovine koja se nalazi u blizini Koša on bio spušten na pod i jedan hrvatski vojnik je nešto spominjao, je li ga htio ubiti ili nije to ne zna. Isto je bio „nagaran“ po licu ali ga je drugi vojnik s leđa gurnuo i rekao da nije on za to. On je kasnije iz škole s GŠ istim sanitetom prevezen u bolnicu. On s GŠ nije razgovarao o tome tko bi u njih pucao jer bio teško ranjen. VK koliko se sjeća znao je iz viđenja ali ga u toku rata nije vidio. VK i HK su u kući odmah preko puta RK imali kavanu i tu su imali i poker aparate a neposredno pred sukobe je tu netko provalio i ukrao im te aparate i sjeća se da mu je LK dolazio kući jer je mislio da mu je on te aparate ukrao ali nije. On tog dana M nije vidio ali ponavlja bio je teško ranjen, na momente se gubio i misli da je u zadnji trenutak dovezen u bolnicu. Siguran je da je tog dana kada je ranjen vidio PK.

8. Svjedok PK je u svom iskazu koji je pročitan na temelju članka 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08 u bitnome naveo da je dana 18. siječnja 1993. godine u Hrasnici, kao pripadnik Armije BiH zajedno sa drugim mještanima koji su bili mobilizirani sudjelovao u obrani sela, a nakon što su se predali, zarobljeni su od strane pripadnika HVO-a. Nakon zarobljavanja vodili su ih u koloni prema lokaciji u selu gdje se nalazio jedan koš. U toj koloni,ispred njega su bili CK i JŠ koji su s još nekim nosili ranjenog ĐK. On se u istom tom pravcu kretao s GŠ i UŠ, s time daje on išao prvi od njih trojice. Hodajući je primjerio HK koji mu je rekao da izvadi ruke iz džepova i pitao ga gdje mu je pištolj, na što mu je odgovorio da on nema pištolj, a odmah nakon toga HK je na njih otvorio vatru i to s udaljenosti oko 10 metara. Na njih je pucao s vrata kuće KK. Osobno je vidio kada je puca u njihovom pravcu. Čuo je kada je MŠ povikao „jao majko moja“. Nitko od njih mu nije smio ukazati pomoć i misli da je on to pokušao da bi HK i njega ubio. Vidio je i da je SŠ ranjen u ruku, koju je čvrsto držao drugom rukom uz tijelo. Čuo je da je tijelo MŠ ostalo na putu desetak dana i da ga nitko nije smio sahraniti. HK je poznavao još dok je bio mali dječak, znao je njegove roditelje i zna da ima više braće.

9. Svjedok EK, je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da optuženika osobno ne poznaje i da ga ne može niti prepoznati, no poznaje njegovu braću, roditelje i prabaku jer su živjeli u istom mjestu Hrasnica. Vezano za događaj od 18. siječnja 1993. u mjestu Hrasnica, naveo je da je bio u jednoj kući u podrumu kao civil, zajedno sa drugim civilima iz tog djela zaseoka, kada su pristupili pripadnici HVO-a i naredili da izađu. Jedan od vojnika je pokazao na njega i susjeda te im naredio da pripadnicima Armije BiH kažu da se predaju. Po njihovoj zapovijedi otišao je do pripadnika Armije BiH, to je bilo na udaljenosti 50-100 metara od mjesta gdje je bila njihova pozicija, rekao im je da se predaju, na što su oni odgovorili da ne mogu jer da imaju ranjenika. On se zatim vratio do kuće koja se nalazila kod rampe. U tome svemu je bilo pucnjave i od strane HVO-a i od strane Armije BiH, no ne može procijeniti otkud je ta pucnjava dolazila. Nakon toga su otišli u [adresa], u tvornicu ambalaže gdje su proveli 15 dana do razmjene. Ne može se očitovati da bi vidio HK tom prilikom ili da bi mu netko rekao da bi on bio tamo jer ga niti ne poznaje. Osobnih saznanja o tome da bi netko tom prilikom bio ubijen i ranjen, nema.

9.1. Na temelju članka 426. ZKP/08 svjedoku je čitanjem predočen dio zapisnika o saslušanju kod Tužilaštva-tužiteljstva BiH, od 23. listopada 2020. (list 295 spisa) i to dio u kojem je naveo „…tu je dio Hrasnice u kojem su živjeli muslimani, a iznad nas je dio Hrasnice koji je hrvatski, a odakle je i taj mali HK.“ Nakon predočavanja svjedok je naveo da je točno tako iskazao i da je HK kojeg je spomenuo osoba za koju mu je GŠ pričao da je ubio RK. On dakle ubojstvo i pucanje nije vidio, ali zna što mu je ispričao SŠ koji je tom prilikom ranjen. GŠ mu je to ispričao nekoliko godina od tih događanja jer su zajedno radili pa su se susretali i onda mu je to rekao. Nadalje, svjedoku je predočen i dio iskaza u kojem je bio naveo „Vraćam se do mjesta u selu koje mi zovemo Rampa, usput sam sreo VK koji me upitao :kako je Ž“, na što je potvrdio i da je to točno i da je VK brat LK. Nadalje, po predočavanju je naveo i da je točno da što se tiče FŠ, RK, ĐK i drugih koje je on pozvao da se predaju, da nije vidio kada su oni krenuli sa linije prema HVO-u. Kako se nije okretao u njihovom pravcu, nije niti mogao vidjeti tko je ubio RK, a ranio GŠ. Tu je bilo pucnjave iz gornjeg djela sela odakle je djelovao HVO. Također pucalo se iz Doca odakle je djelovala Armija BiH, a pucalo se sa jednog transportera koji je pucao prema Docu, odnosno pripadnicima Armije. Točno je i da je naveo „Iz tog razloga ja sad ne mogu odrediti odakle je točno došlo pucanje koje je rezultiralo ubojstvom RK odnosno ranjavanjem FŠ.“, međutim on ne može tvrditi da su opisana pucanja od strane HVO-a i Armije BiH dovela do ubojstva RK i ranjavanja FŠ. Nakon predočavanja dijela iskaza „Meni je SŠ ispričao da je njega i RK HK vidio kod [adresa] te da je odmah otvorio rafal na njih, da je tom prilikom GŠ ranjen, da im je LK prišao i rekao GŠ da se digne i da će njega stići metak do rampe, od tog rafala su pogođeni i GŠ i UŠ, a UŠ je valjda bio mrtav na licu mjesta.“, odgovorio je da mu je GŠ to rekao, no da on ne može znati je li to točno. Kod rampe je vidio transporter, koji je bio udaljen od prostora rampe 2-3 metra u smjeru Vilić polja. Nije vidio da bi netko izlazio iz transportera. VK je sreo kada se kretao iz smjera Pajić polja prema rampi, a on njemu ususret, sreli su se kod kuće ZŠ. On, svjedok se kretao tim putem uz prugu. Djelatnike Armije BiH kojima je rekao da se predaju nije mogao vidjeti jer su išli iza njega, a da su išli iza njega iako se nije okretao zna po tome što je jedan ubijen, a drugi ranjen što se ne bi moglo dogoditi da nisu išli iza njega. Za smrt RK je saznao kada su bili u selu [adresa], gdje mu je to netko rekao ali ne zna tko. Upitan o pravcu kretanja od Pajić polja do rampe naveo je da se kretao putem uz kuću ĐK i SŠ, iako je prethodno naveo da se kretao uz prugu.

9.2. Svjedok je nastavno i opetovano negodovao da se u zapisnik namjerno netočno unosi njegov iskaz, tvrdeći da ga sud želi prisiliti da kaže ono što nije točno, dovesti do toga da govori neistinu, da ga se očito ne razumije da je u tri navrata ponovio jedno te isto, nakon čega je odbio nastavno svjedočiti.

10. Svjedok ČŠ, je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je u to vrijeme bio u posjeti kod svojih roditelja koji su izbjegli u Hrasnicu, tako da izuzev braće I i LC nije poznavao ikoga drugog. Rekli su im da se predaju i da isu, misli u smjeru džamije tako da je njih 10-15 civila išlo u koloni, a pored njih je bila vojska s puškama. U jednom trenutku je čuo rafal, ne poznaje osobu koja je ubijena, to je bio UŠ što zna jer je njegov brat rekao: „ubiše mi brata“, ali mu on nije pritekao u pomoć niti itko drugi, već su nastavili dalje hodati. Kada je čuo rafal, instinktivno se okrenuo u smjeru zvuka, a to je bilo iza njega dva, tri koraka i vidio je kako čovjek pada. Ne zna ni za koga drugog da bi bio ozlijeđen tom prilikom.

10.1. Na temelju članka 426. ZKP/08 svjedoku je čitanjem predočen dio iskaza sa zapisnika o saslušanju od 7. travnja 2006. i to u kojem je naveo „ koliko se sjećam, tada je osim ovog momka na put palo još jedno lice, vjerojatno ranjeno ili ubijeno od tog rafala“. Nakon predočavanja svjedok je naveo da je to moguće, sada se više ne sjeća. Nije poznavao osobu za koju je vidio da je pala nakon što je čuo rafal, već su mu to drugi rekli, da se radi o RK. Ne zna prezime ubijene osobe niti tko ga je ubio. Kada je svjedoku predočen dio iskaza „kasnije sam saznao da je mladić koji je pogođen, odnosno ubijen, BC, a da je izvršilac ubistva izvjesni HC“ naveo je da se zbog proteka vremena precizno tih okolnosti ne sjeća, no sjeća se da su govorili da je izvršitelj osoba imena LK, ali on nema osobnih i neposrednih saznanja o tome. U odnosu na predočeni dio iskaza „sjećam se da je zarobljenik ispred mene kazao ubiše mi brata, a kasnije sam saznao kada sam bio zatvoren u [adresa] da je ubijen UŠ, a da je ispred mene toga dana u koloni išao ŠŠ koji mu je brat, ja sam kasnije saznao da je još jedno lice pogođeno i ta osoba je bila izvjestan period s nama u [adresa], a onda je izmješten negdje na liječenje“ svjedok je naveo da je to moguće, no da se sada ne sjeća. Nakon što je svjedoku predočeno da je u dva navrata ispitivan o istim okolnostima, o istom događaju i da je rekao da je izvršitelj ubojstva RK odnosno BC, ŠŠ brata HC, u drugom navratu da je to neki HC, a danas govori o LK pa upitan radi li se o istoj osobi naveo je da ne zna, n oda misli da je to ista osoba. Prije tog događaja nije čuo za osobu imena HC. Od trenutka izlaska iz kuće i kretanja u koloni do trenutka kada sam čuo rafal, misli, iako nije siguran da su prošli 100, 200 možda 300 metara a jedino se sjeća da su uz njih hodali vojnici HVO-a. Po izlasku iz kuće nije uočio ranjene osobe niti je vidio da nekoga nose na nosilima. Ne zna tko se tada u koloni kretao u blizini njega, a brat ubijenog je bio na korak ili dva udaljenosti od njega. Nakon predočavanja dijela iskaza „ja sam se u koloni kretao sa drugim civilima i u jednom trenutku se začuo rafal na udaljini od prilike 10ak metara od nas, tačnije ispred nas, gledano u pravcu mog kretanja sa desne strane, ja nisam vidio tko je ispalio taj rafal, ali je jedan muškarac ko ji se kretao sa mnom u koloni na metar ili dva udaljenosti od mene, nakon što smo naišli na tijelo muškarca koji je pogođen rafalom, rekao ubiše mi brata, ali se nije smio zaustaviti, pokraj tijela smo prošli na razdaljini od 2-3 metra“ svjedok je naveo da više ne zna je li se opisani događaj odigrao ispred ili iza njega, obje varijante su moguće. Znao je da je UŠ punije građe jer ga je vidio kad je pao, a moguće da ga je vidio i 2-3 dana i prije događaja. Ime OŠ mu nije poznato kao niti osoba tog imena.

11. Zaštićeni svjedok „ Ć“ je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je sukob u mjestu Hrasnica eskalirao 18. siječnja 1993., Pripadnici HVO-a su zarobljavali mještane i vodili ih u centar sela , a njegova grupa je zadnja privedena jer su ostali dijelovi sela su već osvojeni. Oni su bili u jednoj kući kada su pripadnici HVO-a poslali dva, tri mještana do njih s porukom da se predaju, što su i napravili, s tim da je jedan kolega bio ranjen pa su ga nosili na improviziranoj nosiljci i kretali se prema centru mjesta da se predaju. Na tom putu su ih zaustavili vojnici, te se jedan kolega s jednim vojnikom i to VK kojeg zovu T vratio do kuće u kojoj su bili da mu pokaže gdje je oružje dok je on produžio s ranjenikom do dijela sela koji se naziva Rampa. Naišli su na drugu grupu vojnika, koji su stajali kraj kuće. Jedan od pripadnika HVO-a im je prišao i rekao da produže, a odjednom je čuo pucanj. Kada se okrenuo vidio je da dvojica iz njegove grupe leže na podu, ali se taj pripadnik HVO-a na njih izderao govoreći da idu dalje, da ne gledaju u ozlijeđene, da i oni ne stradaju. Kad su se kretali prema Martinovićima kući, sustigao ih je SŠ i tražio pomoć, čemu se iznenadio jer ga je vidio da je ležao i on je tada rekao da je BC ubijen, a da je on ranjen u ruku. Pitao je jednog vojnika HVO-a da mu pomogne te su SŠ zajedno pružili prvu pomoć i nastavili dalje. Pokupili su ih u autobuse i odvezli u tvornicu ambalaže i namještaja. Prije predaje nalazili su se u kući CŠ koja se nalazi u smjeru Pajić polja, zapadno od rampe, udaljena oko 400 -500 metara otprilike. U toj kući je sa njim bio BC, a za GŠ nije siguran. Opisani događaj kada su stradali SŠ i BC se odigrao na udaljenosti oko 50 m od rampe u smjeru Pajić polja, a ne zna točno tko je vlasnik kuće u blizini. Odgovarajući na pitanje je li vidio tko je pucao u GŠ i MŠ naveo je da je na opisanom mjestu bilo 4-5 osoba koji su pripadnici HVO-a, maskirani, namazani ratnim bojama, jedan od njih je iskoračio dva, tri koraka i rekao da produže, a on se okrenuo nakon što je čuo pucanj i vidio je da se iz puške jednog od navedenih vojnika dimi i zaključio da je on pucao. Nije siguran je li se radilo o rafalu koji je čuo, ali zna da je SŠ imao ogrebotinu od metka na djelu trbuha. Misli da se radilo o rafalu, ali nije siguran, a ne sjeća se niti je li se radilo o jednom ili više rafalnih pucnjeva. Osoba koju je vidio da drži pušku iz koje se dimilo mu je poznata iz školskih dana, misli da je to HK, to je njegova pretpostavka, a prepoznao ga je po stasu i govoru dok mu se obraćao, on teže izgovara slovo R, a također mu je i GŠ rekao da pretpostavlja da je u njih pucao HK. Bilo je 3-4 sata popodne kada je čuo pucanj, a ne sjeća se kakva je bila vidljivost, zna da je bio sumrak kad su došli do rampe. U trenutku kada je čuo pucanj i okrenuo se bio je udaljen 2-3 metra ispred RK i GŠ.

11.1. Nakon predočavanja dijela iskaza danog kod Tužiteljstva BiH 24. siječnja 2008. (list 63 spisa) u kojem je naveo da je bio udaljen oko 10 metara od žrtava, da su bili uvjeti slabe vidljivosti jer je padao mrak naveo je da se sigurno tada bolje sjećao događaja. Nosila sa ranjenim ĐK su nosili on, SŠ ŠŠ, BC brat, a drugih se ne može sjetiti. Kuća KK je niže prema Pajić polju, ali sad ne može točno reći koja od tih dvije kuće (ĆC ili JC) je bliža Rampi. On više ne živi u tom mjestu, ali navedene kuće su u zoni 5 -6 kuća u blizini jedna druge. Od vojnika koji su ih zaustavili pitajući za oružje osim HK zvanog T prepoznao je i TC zvanog N. Oni su skinuli fantomke, pozdravili su se i zato ih je prepoznao. Ne može se sjetiti je li spomenuti HK zvani T razgovarao sa ozlijeđenim na nosilima, kao niti je li isti pustio GŠ i RK da idu pustiti stoku. ŠK je bio s njim u koloni, moguće da je nosio nosila, a ČŠ je također bio njim u koloni.

12. Svjedok ŠK je u svom iskazu od 9. travnja 2004., koji je pročitan na temelju članka 431. stavak 1. točka 3. ZKP/08 u bitnome naveo da se 18. ili 19. siječnja kada su snage HVO-a ušle u njegovo Selo Hrasnica odlučio s braćom predati, što su i napravili, kao i drugi civili i vojnici. Kod kuće svoga „teče“ KC je jednom zapovjedniku HVO-a rekao da je jedan put u selu miniran i taj zapovjednik je rekao LK, kojeg je poznavao jer je išao s njim u školu da ode s njim do tog mjesta kako bi se to razminiralo, što su i napravili, a nakon toga je HK otišao u pravcu kuće KK. U tim momentima stalno su se čuli rafali s raznih strana. On nije vidio ubojstvo RK, niti ranjavanje njegovog strica GŠ, a kada je EŠ došao do njega rekao mu je da je su GŠ i UŠ ubijeni. Nedugo zatim je došao GŠ koji je bio ranjen, tekla mu je krv iz ruke. Od tud su sprovedeni u Volare, a kasnije u [adresa] u tvornicu namještaja. Dok su bili smješteni u [adresa] ŠŠ mu je rekao da je HK ubio RK i ranio GŠ zbog čega je bio još više iznenađen, kuća RK se nalazila oko 50 metara od kavane koju su držale HK.

13. Svjedok CK je u svom iskazu od 6. travnja 2006. koji je pročitan na temelju članka 431. stavak 1. točka 3. ZKP/08 u bitnome naveo da se u siječnju 1993. u mjestu Hrasnica s grupom pripadnika armije BiH i to RC, ranjenim ĐK, EC, GŠ, UŠ, AC i ĐŠ predao jer im je došao EK kojeg su vojnici HVO-a poslali. Tijekom kretanja prema centru sela, u blizini kuće PC susreli su VK i još jednog vojnika i tada ga je VK pozvao da obiđu ostatak sela. Vidio je tada ga hrvati počinju paliti njihove kuće ali im je VK naredio da to ne rade. U jednom trenutku su došli do njegove kuće i potom krenuli nazad prema centru sela ali nisu prošli pored mjesta gdje je ubijen TK, već su skrenuli pored kuće GC. Kada su došli u blizinu Gaziljevih kuća VK ga je pustio i on je otišao prema Dolcu. Ubojstvo RK i ranjavanje FŠ nije vidio.

13.1. U bitnome istovjetno svjedok je iskazivao 23. siječnja 2008. i 20. ožujka 2014., a koji iskazi su također pročitani, s time da je u iskazu od 23. siječnja 2008. dodao da su vojnici koji su ih provodili prema [adresa] bili u maskirnim uniformama, neki su imali čarape preko glave, a neki su bili namazani bojom po licu . Sa VK je išao u kuću OC u kojoj su ostavili oružje. FŠ je sreo u [adresa] i on mu je pričao da je HK ubio RK a njega ranio.

14. Svjedok GK je u svom iskazu od 26. svibnja 2021. koji je uz suglasnost stranaka pročitana u bitnome naveo da je bio pripadnik postrojbe HVO-a „ HŠ", a jednog dana u siječnju 1993. spontano je došlo do akcije u kojima su postrojbe HVO-a odlučile probiti blokadu kroz Hrasnicu. U akciji su sudjelovali i ZC, ĆK, NC a vodio ih je ZC. On je taj dan bio odjeven u maskirnu uniformu kakvu su nosili pripadnici „ LKL Starčević", dok se za preostalu trojicu ne može sa sigurnošću sjetiti, ali gotovo je siguran da su i oni bili u uniformi, a svi su bili naoružani puškama. Optuženik je bio u maskirnoj uniformi, za koju ne može reći da se razlikovala od uniforme kakvu je on imao, ali se ne može sjetiti je li imao i kakvu oznaku. LK je bio naoružan poluautomatskom_puškom, koliko je mogao primijetiti, nije bio maskiran odnosno „namazan" po licu. Bio je prisutan u centru sela kada je došao transporter iz smjera Pajić polja i to putem koji su nazivali „pruga“ i sjeća se da je iz tog transportera izašao HK, za kojeg misli da je pripadao postrojbi „ MC. Nakon toga se vratio kući tako da nije primijetio zarobljene muslimanske vojnike, niti je prisustvovao bilo kakvom događaju u kojem bi netko pucao na zarobljene muslimanske vojnike. U kritično vrijeme se u više navrata čula pucnjava negdje iz pravca Duratbegova Doca, gdje je bila muslimanska vojska. Tek kasnije, kada je nastupio svojevrsni „status quo” pričalo se da su na dan probijanja blokade navodno ubijena dvojica muslimanskih vojnika, s time da pričalo da su ti leševi pronađeni u civilnoj odjeći.

14.1. Dopunski ispitan na raspravi svjedok GK je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je sa VK došao iz pravca svog sela, zaseoka Mala Rečica, pješice. HK je prvi puta vidio u centru sela koji su nazivali "Koš". Kada je prišao bliže kući VŠ uočio je da VŠ i još jedna osoba u rukama nose ranjenika i stavljaju ga na auto. On se nije više vraćao do centra sela. Od VK se rastao nakon što su civile koje su pronašli u podrumu izveli do čistine. Ne zna točno u kojem trenu prateći kolonu civila, njih 40 do 60 se on odvojio, ali se odvojio svakako prije centra sela, Koša. U spomenutoj koloni civila koju je pratio nije bilo ranjenika niti osoba na nosilima. Sa strane Vrbasa nije vidio da bi dolazili muslimanski civili i vojnici. Sutradan popodne je od svojih suboraca čuo da su tom prilikom navodno ubijena dvojica muslimanskih vojnika, ali tome nije vjerovao jer nije čuo paljbu. Međutim i dalje se pričalo o tome, pa je netko govorio da su ubijeni, netko da nisu, ali nije čuo što se govorilo tko bi ih usmrtio. OK i PŠ su bili s njim kada su izveli spomenute civile, muslimane iz podruma kuće i kada su ih pratili, ali kada je došao do kuće VŠ njih više nije bilo, a ne zna gdje su otišli. Kuća u čijem podrumu su pronađeni spomenuti civil je udaljena 150 metara od centra sela, Koša, a na putu između te dvije lokacije se nalazi kuća VŠ koja je oko 60 me tara udaljena od centra sela. Vezano za prethodne navode da se u više navrata čula rafalna pucnjava negdje iz pravca Durat begova Dolca, može reći da je ta pucnjava ugrožavala svakoga tko je bio na čistini, pucnjava je bila sporadična, znači kako se netko pojavio na čistini začuo se pucanj, a pucalo se tijekom vođenja civila prema centru sela. HK je bio obučen u vojnu uniformu kada je izašao iz transportera, radilo se o maskirnoj uniformi postrojbe Bruno Bušić, a to zna po natpisu na uniformi, radilo se o štampanim slovima na gornjem dijelu uniforme. Na glavi su inače nosili kapu, tzv. "francuzicu" odnosno beretku, ali nije vidio da bi optuženik tom prilikom takvu kapu imao. Osim njega je iz te postrojbe vidio i njegovog komandira. Akcija se inače provodila pješice, a to je bio jedini transporter u toj akciji. Optuženik je imao obično pješadijsko naoružanje, poluautomatsku pušku. Postrojbe HVO-a Bruno Bušić su sudjelovale u ovoj akciji, a postrojbe imena " ŽC" mu nije poznata.

15. Svjedok OK je u svom iskazu od 26. svibnja 2021. (listovi 322- 325 spisa) koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je 18. siječnja 1993. odlučeno se pokuša deblokirati područje Hrasnice te je s jednom grupom od možda 20 do 30 ljudi krenuo oko 13,00 sati iz pravca Kaurinovih kuća, zaseoka u selu Hrasnica. U toj grupi je bilo i pripadnika HOS-a i pripadnika HVO-a, odnosno brigade „Ante Starčević”, pa su tako s njim bili VK, PŠ i GK. Na selo se djelovalo iz više pravaca, jedan pravac je svakako bio iz područja Pavić polja, misli da je jedan bio i iz pravca [adresa]. Na pravcu od Pavić polja misli da su djelovali pripadnici postrojbe „ MC, koju je vidio tek na jednoj lokaciji u selu koju zovu „Koš”. Vidio ih je pored jednog transportera. Na njegovom pravcu bilo je razmjene vatre, a na njih se pucalo primarno iz pravca Vrbasa odnosno Duratbegovog dola. Nakon nekih 150 metara od ulaska u selo došli su do jedne kuće i dvorišta gdje su zatekli veću grupu ljudi, u kojoj su bili i muškarci i žene i djeca, muškarci su bili različito obučeni, neki su bili u civilnoj odjeći, neki su bili u uniformi. Odlučili su ih dopratiti do lokacije „Koš”. Od mjesta gdje su ih zatekli na putu pa do lokacije „koša" ima otprilike 150 do 200 metara. Koliko zna, tim ljudima se apsolutno ništa nije dogodilo, s time da ih nisu svi pratili do koša. Tako su on, VK i NC krenuli pretražiti i ostatak kuća. Tada su na putu sreli jednu manju grupu uniformiranih muških osoba, njih pet do šest, a među njima je bio i jedan ranjenik kojeg su nosili u deki. Nakon kratke komunikacije s njima, sjeća se da su neki od njih zamolili VK mogu li pustiti stoku i on im je to dozvolio i otišao s dvojicom, dok je on zajedno s Vladom ostatak ljudi dopratio do sabirne kuće, gdje su ti ljudi preuzeti od strane Vojne policije. Nakon toga on se vratio u svoju bazu u mjesto Pidriš. Optuženika je vidio u țrenutku kada su dopratili ovu grupicu uniformiranih osoba među kojima je bio i jedan ranjenik. Vidio ga je u blizini transportera, u grupi od nekoliko osoba, pripadnika postrojbe „ MC Bušić", čiju oznaku su na uniformama i imali. Bili su uglavnom naoružani automatskim oružjem. Niti prije niti kasnije HK nije vidio. Za vrijeme boravka u selu Hrasnica nije vidio da bi na bilo koju od zarobljenih osoba, bilo iz ove prve veće grupe, bilo iz ove manje grupe od nekoliko uniformiranih osoba, bilo tko od pripadnika njegove jedinice, uključujući i HVO pucao. Jedina pucnjava kojoj je tog dana svjedočio je bila ona iz pravca Vrbasa odnosno Duratbegovog dola. Možda sutradan je čuo priču da su neki zarobljenici ranjeni ili poginuli, s time da se ne može izjasniti jesu li su poginuli od „svojih” ili od hrvatskih jedinica. Osim toga, sjeća se da je bila neka priča da su navodno neki „slobodni strijelci”, a spominjali su se OŠ i HC ulazili u neke kuće i da su „čistili” te kuće od zaostalih ljudi. To je priča koja je kolala među njima.

15.1. Dopunski ispitan na raspravi isti je u iskazu koji je također uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da su ranjenika u deki nosile otprilike četiri osobe, a radilo se o navedenim zarobljenim muslimanima. Ne zna jesu li se osobe koje su išle pustiti stoku vratile u kolonu jer to nije pratio. HK je stajao na trgu, na čistini kraj transportera. Zarobljenici su se kretali do sela [adresa] kao i oni svi ostali, s time da ne zna tko je bio u pratnji kolone zarobljenika. On nije bio neposredno uz tu kolonu, ali su svi išli u istom smjeru. On je bio među zadnjim ljudima u koloni. Kolona u kojoj je bio zarobljenik kojeg su nosili u deki je prošla pored LK. Ne može precizirati kuda je nakon toga otišao optuženik, s tim da je on na začelju kolone krenuo u smjeru [adresa]. U vezi priča koje je čuo da je netko od zarobljenika poginuo, može reći da je od pripadnika brigade MC čuo da su se neki OŠ i HC, koji nisu bili pripadnici niti jedne postrojbe, hvalili da su "otresli nekog baliju". Kategorički tvrdi jer je tamo bio, da nitko u koloni zarobljenika koja se kretala nije ranjen. Sve pronađene osobe u selu su odvedene, zarobljene i onda razmijenjene.

16. Svjedok JK je u iskazu od 27. svibnja 2021. koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je bio zapovjednik brigade HVO-a „Dr. Ante Starčević". U tijeku akcije na području samog sela Hrasnica, pogotovo u dijelu sela koji se zove Donja Hrasnica, pronađeno je, sakupljeno i stavljeno pod nadzor oko 60 vojnika Armije BiH i oko 80 civilnih osoba. Svi oni su prvotno dovedeni na jednu lokaciju u selu koju su zvali „Koš“, a potom su sprovedeni u susjedno selo [adresa], te u selo [adresa], s time da su pripadnici Armije BiH izdvojeni i smješteni u restoran tvornice namještaja. Od ZK je čuo da su pojedinci, koji su od prije već bili poznati kao „lešinari”, „slobodni strijelci” koji nisu pripadali sustavu, došli u selo nakon završetka akcije, kada je već provedeno ovo prikupljanje civila i vojnika. Posebno je spomenuo dvije osobe HC i IC i da se OŠ hvalio da je „otresao” jednog, iz čega je shvatio da je ubio jednu osobu u selu. Optuženika, kao i njegovu braću poznaje i od prije rata. Optuženik je bio pripadnik bojne „ ŽC koja je imala maskirne uniforme i na lijevom ramenu amblem pukovnije „Bruno Bušić“. Pripadnici bojne „Zvonko Krajina” transporterom su ušli u selo pravcem od Pavić Polja, putem koji se naziva pruga. Jedan dio Hrasnice, na smjeru prema [adresa], bio je miniran, a to je ZK rekao jedan od zarobljenih vojnika nakon čega je ZK uputio jednog od svojih pripadnika da zajedno s tim zarobljenikom razminiraju to područje. Jedna manja grupa (sedam, osam muslimanskih vojnika) predala se zadnja i to na području prometnice Pavić Polje (Kokino selo), Alina livada, Donja Hrasnica, Koš, a predali su se VK i njegovim vojnicima, te koliko se sjeća neke od njih je ZC čak i pustio jer su ga molili da se trebaju pobrinuti oko stoke i mislim da on njih nekolicinu čak na kraju nije niti zarobio. Ta grupa zarobljenika je imala jednog teže ranjenog i koliko je poslije čuo nosili su ga u nekoj deki. Poslije je izviješten od ZK na večernjem brifingu u prolasku do lokacije kod Koša da je na tu grupu otvorena vatra iz pravca Vrbasa i Duratbegović Doca. Misli da njega nitko nije izvijestio da je u toj pucnjavi iz pravca Doca netko bio ranjen ili stradao, ali prema onome što mu je ZK pričao tu negdje se pojavio OŠ i rekao da je on ,jednog otresao”. U ovoj akciji sudjelovalo je šesnaest pripadnika bojne „ ŽC Krajina”. Gotovo je siguran da pripadnici bojne „ ŽC" koji su bili u transporteru nisu bili „nagarani" po licu, jer za to nije bilo potrebe upravo zbog činjenice da su se kretali u transporteru.

16.1. Dopunski ispitan na raspravi svjedok je u svom iskazu koji je također pročitan uz suglasnost stranaka u bitnome naveo da 18. siječnja 1993. optuženika nije vidio niti je bio u mjestu Hrasnica jer je bio u zapovjedništvu koje se nalazilo udaljeno 3-4 kilometra od mjesta Hrasince. Ima saznanja da je optuženik bio zarobljen od strane Armije BiH, nakon ovog događaja kada je išao na liječnički pregled u Mostar u ožujku 1995., držali su ga tamo 20-tak dana i onda su ga pustili. Naime, u slučaju da su imali saznanja da je on počinio ratni zločin, zadržali bi ga i proveli suđenje. Na tom području su bili dijelovi dvije satnije, prva satnija prve bojne brigade dr. Ante Starčević (Pavić polje) i druga satnija prve bojne brigade dr. Ante Starčević (Vilić polje). U početku ratnih zbivanja optuženik je bio u brigadi dr. Ante Starčević, zatim u pukovniji Bruno Bušić i to od travnja 1992. kada je pao Kupres, a nakon završetka ratnih sukoba s Armijom BiH je bio ponovno pripadnik domobranske bojne dr. Ante Starčević i nakon toga pripadnik prve profesionalne brigade HVO-a Bruno Bušić.

17. Svjedok ZK je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je 18. siječnja 1993. bio u mjestu Hrasnica kao zapovjednik pukovnije LKL, bojna Zvonko Krajina Uskoplje. On sa brigadom Ante Starčević nema ništa jer su njegova bojna i ta brigada imale svaka svoj pravac kretanja prema Hrasnici. Vezano za postupanje pripadnika te brigade ima saznanja o tome jer su komunicirali putem radio veze. Spomenuta brigada i njegova pukovnija nemaju međusobnih poveznica u smislu vojnog ustroja. Naime, brigada dr. Ante Starčević je sastavljena od pripadnika domicilnog stanovništva s područja Uskoplja, a njegova pukovnija je bila za posebne namjene sa sjedištem u [adresa], imala je u sastavu četiri bojne od kojih je jedna ŽC na čijem čelu je bio on. Tog dana bio je u transporteru zajedno s još deset pripadnika bojne Zvonko Krajina, s tim da je transporterom upravljao HK koji je dakle bio pripadnik te bojne i on mu je bio nadređen. Kretali su se iz smjera Pajić polja prema Hrasnici u popodnevnim satima oko dva, tri sata i dao je naredbu da ne počinju pucati jer je dobio informacije da se ljudi u mjestu već predaju. Kada su došli do centra mjesta koji nazivaju Koš i dalje su bili u transporteru, netko je od muslimana javio IK zvanom N, koji se nalazio na vrhu transportera da su na udaljenosti od 50 do 70 metara postavljene tenkovske mine zbog čega su se zaustavili. Transporterom su se zaustavili na željezničkoj pruzi u centru mjesta Koš, precizira da je to nekad bila pruga, a u vrijeme događaja je bio makadamski put, udaljen 50 do 70 metara od samog centra gdje se nalazi koš. Tada je s još nekoliko osoba izašao iz transportera dok su u transporteru ostali HK kojem je rekao i da ostane za volanom, ĆŠ kojem je zapovjedio da osigurava prugu i IK kojem je naredio da kupolu (gornji dio transportera koji ima cijev) usmjeri prema Vrbasu, ali bez paljbe. Kod J je uočio civile i vojnike, to su bili zarobljenici, muslimani s tim da su se i neki vojnici u međuvremenu presvukli u civilu odjeću. Pozvao je LK da izađe iz transportera jer je poznavao domaće stanovništvo i nađe nekoga tko zna gdje su mine i još jednog za osiguranje, što je on i učinio te mu je musliman koji je znao gdje se nalaze mine pokazao iste te su oni podigli 3-4 tenkovske mine, i nakon otprilike 10 minuta se vratio te mu je zapovjedio da se vrati u transporter za volan. Inače između kuća i transportera su se nalazili civili i vojnici. Nakon otprilike 10 minuta je čuo neku buku, došli su ljudi koji su nekog nosili, radilo se o četvorici osoba koje su u priručnim nosilima nekog nosili, iza njih je išao VC. Prošli su između transportera i kuća s tim nosilima i tada je naredio optuženiku da pokrene transporter i krene naprijed, a iza transportera su išli spomenuti zarobljenici, ispred njih je išao SC. Kretali su se prema [adresa] i na raskrižju s tim mjestom gdje se nalaze prve hrvatske kuće su se susreli s vojnom policijom iz Livna kojima su predali sve zarobljenike. HK niti u jednom trenutku nije mogao pucati pa onda raniti ili ubiti bilo koga jer je cijelo vrijeme bio u transporteru. HK je cijelo vrijeme bio u mjestu Hrasnica oko njega ili u transporteru tako da ga nije gubio iz vida. Bili su obučeni u američke maskirne uniforme. Imali su oznaku pukovnije LKL Bruno Bušić na lijevom ramenu, to je bio amblem s tekstom. Nitko nije bio maskiran bojama od njih u transporteru. Osobno tom prilikom kada su bili u mjestu Hrasnica nije vidio da bi netko bio ranjen ili ubijen. To je saznao sutradan od zapovjednika satnije Pajić polje koji mu je rekao da je tu noć nakon što su oni već napustili Hrasnicu bilo pljačke i pucnjave u mjestu Hrasnica. 19. siječnja tijekom popodneva on se vratio u mjesto Hrasnicu i tamo je sreo DC za kojeg su mu u Pajić polju neki ljudi rekli da su on i HC počinili te pljačke. DC je sreo još na Pajić polju 19. siječnja kada ga je pitao da što se dešava i da što radi misleći pod time za ovo što je čuo o pljački, ali još nije znao za smrt jedne osobe. On je tada rekao "da tko mu j.. mater!". Nastavio se kretati po Hrasnici i našao leš muške osoba obučene u džemper i maskirne hlače koji je bio pretio, odnosno ne zna je li se napuhao nakon smrti, a ne zna tko je to bio. Leš je našao na udaljenosti od oko 50 metara od mjesta Koš. Smatra da su navedenu mušku osobu ubili DC i HC koji su ostali u mjestu poslije n jih, za koje se zna da su radili ekscese, koji su u međuvremenu obojica poginuli. HC i DC inače nisu pripadali niti jednoj formaciji i nazivao ih je "psi rata". Misli da je najveću grešku napravio pokojnik jer nije bio u koloni ostalih zarobljenika, da je bio u koloni ništa mu se ne bi dogodilo. Pronađeni leš je bio na drugom pravcu od onog kojim su se oni kretali, on je bio na pravcu Vrbasa preko Kokinog sela. U transporteru nas je bilo 10 ili 11 pripadnika bojne ŽC Krajina. Putem radio veze sam dobio dojavu o predaji muslimana u Hrasnici od drugih zapovjednika koji su se također kretali prema Hrasnici, ali iz drugog smjera od njih. ZC zapovjednik vojne policije iz [adresa] je dolazio pravca Kaurinih kuća, iz pravca Krajina kuća je dolazio ĐC sa Bistričkom satnijom i satnijom Bilić polja, iz smjera [adresa] je dolazio dio satnije Bilić polje. Tim kretanjima je koordinirao JK, zapovjednik brigade dr. Ante Starčević.

18. Svjedok ĆŠ je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je bio pripadnik pukovnije Ante Bruno Bušić, bojna ŽC. Zapovjednik bojne je bio ZK. Optuženik je bio pripadnik iste bojne u tom periodu. 18. siječnja 1993. je ZK naredio da krenu jer je bilo potrebno osigurati koridor kako bi se mogla ostvariti komunikacija mjesta Pajić polje s ostalim mjestima, da ne ostane izolirano. Gornji dio mjesta Hrasnice su držale postrojbe HVO- a, a donji dio su držale muslimanske postrojbe s tim da je donji dio Hrasnice bliži mjestu Pajić polje. Kretali su se prugom u transporteru, bilo ih je 10 u transporteru kojim je upravljao HK. Pruga više nije bila u funkciji već se radilo o makadamskom putu. Iz Pajić polja krenuli su oko pola 12-12. Došli su do centra mjesta koji neki nazivaju Koš, a neki Rampa i zatim su se zaustavili nakon 50 do 60 metara od tog centra mjesta. Naime, IK koji se nalazio u kupoli je rekao da je dobio informaciju da su ispred njih mine. Tada je zapovjednik ZK naredio LK da zaustavi transporter, iz njega izađe i ode pronaći mine i razminirati ih, što je on i učinio s ŠK jer mu je konkretno ZK rekao da povede nekog od stanovništva koje je tamo da mu pokaže gdje su mine kako bi ih mogli razminirati. Ne zna je li još netko osim optuženika i ŠK išao s njima, jer nije imao puni pregled jer iz mjesta u transporteru gdje je sjedio. Mine su bile u pravcu u kojem su se kretali postavljene na udaljenosti od otprilike 150 do 120 metara i onda ih je LK razminirao. U tom trenutku kolona zarobljenika još nije bila formirana i nije se počela kretati već su stajali u tom centru mjesta. Od transporetara su bili udaljeni možda 20 do 50 metara, nisu bili uz borbeno vozilo. Nitko od njih iz postrojbe pa tako niti optuženik nisu bili maskirani bojama po licu, bili su obučeni u vojničku odoru, maskirne uniforme koje su na gornjem lijevom dijelu ruke imale oznaku bojne Zvonko Krajina, pukovnija Ante Bruno Bušić. Optuženik je po izlasku iz transportera radi traženja mina sa sobom imao automatsku pušku "kalaš", AK-47. Optuženik se vratio za oko 20-30 minuta te je po naredbi ZK ušao u transporter te se nastavio kretati lagano jer je iza transportera išla kolona zarobljenika. U mjestu [adresa] je čekala vojna policija koja je preuzela kolonu, a oni su se vratili u bazu. Nije mogao iz transportera vidjeti dobro tko je sve bio u koloni jer je imao ograničen pregled i tek je po dolasku u [adresa] po izlasku iz transportera vidio da su u koloni bili i vojnici, ali i žene i djeca. Po dolasku u [adresa] je uočio jednog ranjenika, to je bio ŠC. Tek nakon 2-3 dana je čuo da je bilo pljačke i da je ubijen jedan mještanin i čuo je da ga je ubio HC ili OŠ koji se sam hvalio da ga je on ubio. OŠ mu je otprilike mjesec dana nakon tog događaja kada su se ponovno sreli na njegov upit je li ubio tog čovjeka odgovorio potvrdno. Optuženika poznaje od djetinjstva, zna da ima braće i sestre, također i njih poznaje, njegov brat IK je bio u transporteru na kupoli, a u akciji je tog dana bio i njegov brat VK u bugojanskoj vojnoj policiji s tim da ga nije vidio nego je samo čuo. Transporter je bio okrenut i kretao se prema mjestu [adresa], a on je imao pogled u smjeru kretanja transportera ispred njega. Poznavao je veći dio stanovništva Hrasnice u to vrijeme pa je tako i prepoznao ranjenika, ali ne zna koji je mještanin ubijen. TK i SŠ su mu poznati, radi se o mještanima koji su tu živjeli, on ih tom prilikom nije vidio, ali napominje da nije niti razgledao niti obraćao pažnju na ljude jer mu je bilo

19. Svjedok MK je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da 18. siječnja 1993. nije bio u mjestu Hrasnica već je bio u [adresa], kao zapovjednik bojne " BŠ". Inače poznaje optuženika jer su susjedi u rodnom mjestu i ostvaruju povremene kontakte. Slijedeći dan nakon 18. siječnja 1993. je došao u Hrasnicu jer je to njegovo rodno selo da vidi kakva je situacija s majkom i bratom koji su tu živjeli. Mjesto Hrasnica je bilo dosta pusto, inače se radi o mješovitom selu, ali su ga u tom trenutku muslimani napustili, nije ih bilo, čuo je da su zarobljeni i odvedeni. Nije tog dana, a niti u nekom slijedećem periodu čuo da bi došlo do nekog incidenta u Hrasnici 18. siječnja, da bi netko bio ubijen ili ozlijeđen. Protekom otprilike mjesec dana od tog događaja je bio u kafiću u [adresa] gdje je sreo poznanika prezimena OŠ koji se pohvalio da je bio tamo u Hrasnici i da su mu čizme gojzerice koje ima ratni plijen. Iz konteksta onog što je govorio shvatio je da je ubio nekoga i uzeo te gojzerice. Kako drugog sukoba osim 18. siječnja 1993. u selu nije bilo, zaključio je da je to moglo biti jedino toga dana. Radi se inače o osobi za koju ne zna je li bio pripadnik neke postrojbe, zvali su ih "lešinarima", "psima rata". Zna da je on u međuvremenu poginuo. Nije puno šetao po selu Hrasnici kada je došao vidjeti majku i brata, a nikakav leš nije vidio. Također je čuo da je tom prilikom od strane naših postrojbi sve bilo profesionalno obavljeno pa tako i zbrinjavanje većeg broja zarobljenika. O okolnosti da je netko ubijen tom prilikom u Hrasnici je čuo samo od spomenutog OŠ. Ne zna točno gdje bi se u selu nalazio predio koji se nazivao Rampa ili Koš niti zna gdje se nalazi kuća JC, ne zna uopće niti tko je to.

20. Svjedok PŠ je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je inače iz mjesta Donja Hrasnica, a optuženik je iz mjesta Gornja Hrasnica tako da se poznaju. U mjestu Hrasnica je kao pripadnik brigade Eugen Kvaternik, 2. bojne bio 18. siječnja 1993. i vidio je optuženika u jednom trenutku u predjelu kojeg nazivaju "Koš" kod pruge. Optuženik je stajao iza transportera, zatim je ušao u njega i kretao se zajedno s povorkom i više ga nije vidio. U vrijeme navedene akcije nije imao saznanja niti je čuo da bi netko od zarobljenika bio ubijen ili ranjen. Čuo je tu večer ili sutradan da su po selu pljačkali HC i OŠ i da je netko "otresen", odnosno da je netko ubijen i shvatio je da su njih dvojica nekoga ubili. Na putu prema svom mjestu susreo je VK, OK, GK i još neke osobe kojima ne zna ime, te su se pješice kretali cestom iz smjera Kaurinih kuća prema centru mjesta Hrasnica. Na tom putu su naišli na grupu civila, njih 50 do 60 muslimana među kojima je bio i jedan ranjenik koji su se kretali prema "Košu". VK im je naredio da idu u smjeru koša. Radilo se o civilima. GK se nastavio s tom kolonom kretati u smjeru Koša s još nekoliko pripadnika svoje postrojbe, a ZC, OK i on su se odvojili na način da su prešli prugu i otišli u tom smjeru da provjere i na tom području ima li neprijatelja, i na tom dijelu su zatekli 7-8 osoba, među njima i ŠC kojeg poznaje, koji je bio ranjen i nosili su ga na improviziranom nosilu. Pojašnjava da se radilo o muslimanskim civilima koji su se predali i na koje su naišli te ih je ZC usmjerio također prema "Košu" tako da su onda svi zajedno išli prema "Košu", ali se prije toga VK odvojio i otišao s trojicom muslimana jer su ga zamolili da odu po svoje stvari u kuću. Kada je došao do "Koša" vidio je optuženika kako je prethodno spomenuo. OK i on su otišli prema "Košu" s preostalih 4-5 zarobljenika, a ZC je s ostalom trojicom otišao u pravcu suprotnom od "Koša". Spomenute muslimane su u tom predjelu "Koša" predali pripadnicima postrojbi koje su se tamo nalazile, među ostalim i vojna policija koja je svime upravljala. Tada je vidio optuženika kojeg je pozdravio, vidio je ZK i ĆŠ i zatim otišao do jedne kuće odmah pokraj, odakle je imao pregled na to područje "Koša". Optuženik je bio obučen u maskirnu uniformu s amblemom bojne " MC", pušku je držao u ruci koju je spustio prema podu, nije imao kapu niti podkapu, niti fantomku, niti je bio namazan bojom po licu. ĆŠ je bio unutar transportera dok su optuženik i ZK stajali s lijeve strane transportera gledajući u smjeru njihovog kretanja, pokraj vrata transportera s koje strane optuženik nije mogao vidjeti zarobljenike jer mu je transporter zaklanjao pogled na mjesto gdje su se on nalazili. Nakon pet do deset minuta je kolona krenula u smjeru [adresa], HK je ušao u transporter i kolona je išla za njim. Dakle, prošlo je pet do deset minuta od trenutka kada je vidio optuženika da stoji pored transportera do trenutka kada je on ušao u transporter te je kolona krenula. On je ostao na istom mjestu i u tom periodu, ali i prije dok je kolona još bila zaustavljena, nije čuo nikakvu pucnjavu niti je došlo do nekog incidenta. Nedugo nakon toga se vratio VK, s njim je došao jedan od onih muslimana s kojim je prethodno otišao, drugi musliman se kretao i oni ga u tome nisi sprječavali. Trećeg zarobljenog muslimana s kojim je prethodno VK otišao, nije vidio. Ne sjeća se kojim redoslijedom je vidio navedene zarobljene muslimane. Taj zarobljeni musliman koji se sam kretao je koliko se sjeća bio ranjen u ruku. Prošlo je otprilike pola sata do 45 minuta od momenta kada je kolona otišla u smjeru V do trenutka kada je došao jedan zarobljeni musliman, a onda VK s drugim zarobljenikom. HC i DC su u međuvremenu preminuli. Nakon što je povorka otišla iz sela, on je ostao do sumraka i u tom periodu je čuo pucnjeve iz smjera Durat Begova Doca koje mjesto se nalazilo pod kontrolom Armije BiH, ali je ono udaljeno od mjesta gdje se nalazio. Bilo je oko jedan ili dva sata popodne kada je sa zarobljenicima došao do centra Hrasnice i predao ih. Nije imao saznanja da bi tada u mjestu cesta bila minirana. Pozvan razjasniti okolnosti obzirom na raniji navod da je prošlo pet do deset minuta od kada je optuženika vidio kraj transportera pa do trenutka kada je ušao u transporter naveo je da se ovo odvijalo prije dosta vremena, tada je imao 20 godina, činilo mu se da njihovo probijanje do centra sela traje satima, a zapravo je to bilo puno kraće vrijeme, tako da ne može biti siguran u točnost svoje procjene trajanja nekog perioda. Nije mu poznato ime JC pa ne zna niti gdje bi bila njegova kuća u mjestu Hrasnica.

21. Svjedok IK je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je bio u mjestu Hrasnica 18. 01. 1993.g. zajedno s optuženikom koji je njegov brat. Zajedno su bili u transporteru, s tim da je optuženik tada bio pripadnik iste pukovnije kao i ja, ali različite satnije i to I. satnije ili Podrške obzirom je bio rezervni oficir sa završenom školom. Optuženik nije izlazio iz transportera sve do Koša ili Rampe, a radi se o mjestu gdje se križaju par seoskih putova i to je najbliže KŠ kući i kući CC. Ne zna gdje je kuća JC, prvi put čuje za to prezime. Transporterom su se kretali iz smjera Pavić polja i onda su stali kod Koša. Netko je od zarobljenika koji su stajali u blizini, na njivi pored, u vlasništvu KŠ, viknuo da su ispred mine. On je to prenio zapovjedniku ZK koji je naredio LK da izađe, jer je iz tog mjesta pa poznaje kraj i ljude, kako bi vidio o čemu se radi. Inače na toj njivi je stajala grupa od oko 120 - 130 zarobljenika. LK je otišao s tim zarobljenikom do mjesta gdje je on pokazivao da se nalaze mine, razminirao ih je, za koje vrijeme je legao, zatim su se vratili, a LK je naredio zarobljeniku da se vrati među ostale zarobljenike, a sam je ušao u transporter. Transporterom su se zaustavili nakon prolaska Rampe - Koša, 20

- 30 metara dalje, tako da su zarobljenici stajali s njihove desne strane, gledajući u smjeru njihova kretanja u pravcu [adresa]. Mine su se nalazile od mjesta zaustavljanja transportera na udaljenosti od 30 do 40 metara, na koje mjesto je imao pogled i mogao ga je vidjeti. Maksimalna udaljenost transportera i zarobljenika je do 50 metara. Transporter je bio zaustavljen 10 do 15 minuta, kad se LK vratio u transporter zapovjednik je izdao naredbu da krenu, a kolona zarobljenika se kretala iza njih. OK je dolazio iz smjera desno od rampe, gledajući u njegovom smjeru kretanja, vodeći 5, 6 zarobljenika među kojima je bio i jedan ranjenik što je bilo vidljivo jer su ga ostali nosili na dekama. OK je došao sa puta koji nema neko posebno ime, a koji se spaja nešto niže na put gdje se nalazi rampa, a nalazi sa desne strane gledajući sa puta kojim su se oni kretali na kojem se nalazi rampa. Sa OK su bila još dva pripadnika HVO-a koje nije prepoznao jer su bili maskirani. Ti zarobljenici su se odmah priključili grupi ostalih zarobljenika. U tom trenutku, kada je prišao OK sa spomenutim zarobljenicima, transporter je bio zaustavljen 20 do 30 metara iza rampe. Nije bilo vojnog djelovanja za vrijeme dok je transporter bio zaustavljen, niti nakon što su se nastavili kretati, transporter uopće nije vojno djelovao. Kad su se odmaknuli, transporter i zarobljenici, počela je pucnjava od strane Armije BIH na pripadnike HVO-a koji su ostali u selu Hrasnica osiguravati položaj. Iz pravca Durat Begović Dolca je pucano prema tim položajima što je trajalo 3 do 4 minute i zatim je pucnjava prestala. Za vrijeme dok je transporter bio zaustavljen u blizini rampe nije došlo ni do kakve incidentne situacije, ni jedan zarobljenik nije usmrćen, ranjen, niti ozlijeđen, nije ispaljen niti jedan metak. Optuženik je iz transportera izašao naoružan automatskom puškom koju je nosio u rukama, pratio je njegovo kretanje i vidio ga je na putu do mjesta razminiranja i ni u jednom trenutku kada je išao u tom smjeru i vraćao se prema transporteru pušku nije upotrijebio. Ulaz u transporter za vozača je s lijeve strane i LK je vraćajući se prema transporteru istom prišao odmah s lijeve strane i ušao. On je tek nakon 10 do 14 dana čuo od ZK, UC i SC da je jedna osoba ranjena, a druga ubijena u Hrasnici, ne zna je li se radilo o zarobljenicima. Govorili su da je u Hrasnici bilo ubojstvo, da je ubio DC, a da je s njim djelovao HC. Pretpostavka je da su oni i ranili tu drugu osobu, a čuo je da se DC hvalio da je „otresao“ nekog u Hrasnici, što znači da je izvršio ubojstvo. Poznaje te osobe za koje je čuo da su ranjeni odnosno ubijeni, ranjen je jedan SŠ zvani S, a ubijen je D ili SŠ. LK je Armija BIH zarobila 1995.g., provjeravali su je li osuđivan, govorili da ga neće pustiti, a na kraju su ga nakon 20 dana pustili. LK je bio obučen u maskirnu, šarenu, američku uniformu. Zna za jedinicu Garavi koji su formirani u mjestu [adresa] i tog dana su bili u Hrasnici. Radi se o hrvatskim postrojbama. Transporter je zaustavljen oko 14 sati u mjestu Hrasnica. DC taj dan nije vidio u Hrasnici.

22. Svjedok ZC je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da je inkriminiranog dana bio u Hrasnici, kao dozapovjednik vojne policije koja ima sjedište u [adresa], a dio je 6. bojne. Bio je na čelu grupe od 5, 6 vojnika, među kojima su bili i OK, PŠ, UC, Đ iz [adresa] čije ime ne zna. Na jednom mjestu su naišli na civile pomiješane sa pripadnicima Armije Bih, njih 30-ak koje su uputili na zbirno mjesto prema rampi. Tu su već naišli na pripadnike brigade Ante Starčevića i njegova grupa se s njima pomiješala. Prešli su prugu i došli do prvih kuća, s druge strane pruge, u odnosu na smjer kojim su se kretali. Na putu prema Košu gdje su se skupljali svi zarobljenici, su sačekali 7, 8 osoba koji su nosili ranjenog ŠC. Pitao ih je gdje im je oružje, pa je jedan od njih rekao da će im pokazati, a druga dvojica su ga zamolila da ih pusti da odu zbrinuti stoku, što je odobrio, te s još nekoliko kolega iz svoje grupe otišao po oružje. Neki drugi iz njegove grupe su sa zarobljenicima otišli pustiti stoku, a ostale zarobljenike je uputio prema Košu. Njih je bilo 4, 5 i nosili su ranjenika. Za to vrijeme je vidio da transporter prolazi prugom, ali nikakvog doticaja s njim nisam imao. Nakon što je transporter prošao nastavio se kretati prema Košu, ali dužim putem, tako da nije prošao pored mjesta gdje se navodno nalazio poginuli. Zarobljenik s kojim je išao po oružje je CK, i na kraju ga je pustio da se priključi svojim postrojbama. Njegov nadimak je T i odrastao je u Hrasnici. Zarobljenici koji su ga pitali da idu pustiti stoku su SŠ TK i GŠ i oh ih poznaje. Dio puta je išao s njima u smjeru njihovih kuća, a zatim je nastavio prema položajima jer mu je zarobljeni CK rekao da se tamo nalazi oružje, a drugi iz njegove grupe su ostali sa Š koje više nije vidio. Kada su uzeli oružje vraćao se u smjeru Koša kako bi se i CK pridružio zarobljenicima , međutim, kada su došli do tog mjesta, zarobljenici su već otišli. Sutradan se vratio u [adresa], sreo je DC koji mu se obratio riječima: "što je prijatelju, mi oslobađamo Hrasnicu, a tebe nema", a potom je nastavio : "ja otresao nekog debelog". DC nije pripadao ni jednoj postrojbi, djelovao je sa još nekoliko osoba pljačkajući, bio je izdan nalog za njegovo uhićenje jer je pucao na naše vojnike. Poginuli TK je imao 25, 26 godina, a njegov stric GŠ oko 40 godina. LK je bio zarobljen u Mostaru 1995.g. gdje su ga držali oko 20 dana, a zatim je pušten jer vjerojatno nije bilo dokaza protiv njega, da su imali saznanja da bi on nekog ubio od zarobljenih muslimana zasigurno ga ne bi pustili. Ranjenog ĐK su nosili FC, TK, TK GŠ, CK, CK TK.

Tog dana nije vidio DC.

23. Svjedok SK je u svom iskazu koji je uz suglasnost stranaka pročitan u bitnome naveo da 18. siječnja 1993. nije bio u mjestu Hrasnica, ali je od ostalih sudionika čuo što se događalo u selu. Poznaje obitelj optuženika jer su rođaci iz istog sela. Nakon ranjavanja 13. siječnja 1993. završio je u bolnici u Zenici, a o događajima u Hrasnici čuo je od suboraca i od FŠ i ČC, zvanog C koji su ležali s njim u sobi u bolnici. Inače FŠ poznaje iz sela, bio je njegov susjed, nadimak mu je U. SŠ je pričao da su ga napale i zarobile ustaše i to jedan debeli bradonja, T i jedan plavi visoki momak, da su pucali po njemu i ranili su ga u ruku. Inače je T nadimak VK pod kojim su ga znali svi u Hrasnici. ČC je inače bio ranjen 13. siječnja kada i on, ranio ga je netko iz HVO-a. SŠ je nadalje opisivao da je bio u polju u selu Hrasnica blizu njihovih kuća kada su ga napali, kojom prilikom je jedan bio ubijen i to njegov rođak, stric ili ujak. Jedini iz sobe je SŠ mogao hodati i on je stalno negdje odlazio i šetao. Nakon što je on došao u njegovu sobu, u dva navrata su ga u toj bolnici oni htjeli ubiti. Dvojicu napadača osim F GŠ nije poznavao, a netko od njih trojice je zapucao i ranio ga. GŠ je od njega tražio da mu on kaže tko su ta dvojica drugih napadača, a ne zna zašto je on smatrao da će on znati o kome se radi. Od suboraca je čuo da je GŠ ranio DC.

24. Glede ocjene izvedenih dokaza uvodno je za istaknuti da je sud svu pročitanu i razgledanu materijalnu dokumentaciju, izuzev javnobilježnički ovjerenih izjava LŠ i ČK (ocjena iste dana nastavno u obrazloženju) ocijenio istinitom i vjerodostojnom jer sadržaj iste nije doveden u sumnju ijednim od izvedenih dokaza, niti su stranke osporavale istinitosti i vjerodostojnost iste. Nadalje, a u odnosu na personalne dokaze uvodno je za istaknuti da su iskazi svih svjedoka i obrana optuženika o nespornim okolnostima ocjenjeni istinitima i vjerodostojnima, dok je ocjena tih dokaza o spornim, a odlučnim okolnostima dana nastavno.

25. Prethodno obrazloženju utvrđenja na temelju provedenog dokazanog postupka za istaknuti je da je po ocjeni ovoga vijeća obrana optuženika tijekom postupka neosnovano isticala da se u ovom predmetu radi o presuđenoj stvari jer je o svim bitnim elementima u ovoj pravnoj stvari odluku – presudu donio Međunarodni kazneni sud za Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu broj IT-04-74-T (UK i drugi). Naime, obrana predmetnu presudu i navode iz iste interpretira zanemarujući nespornu činjenicu da u tom postupku HK nije bio optuženik. Već po toj osnovi ne može biti govora o res judicata. Podredno, ocjena je vijeća da niti utvrđenja Raspravnog vijeća MKSJ-a u predmetu Prlić i drugi ne dovode u sumnju činjenična utvrđenja iz ovog postupka jer se odnose na širi kontekst napada HVO-a na Hrasnicu, predaju i zarobljavanje stanovništva te postupanje prema zarobljenicima koji su iz Hrasnice sprovedeni prema [adresa], a potom i u [adresa], a ne na konkretan događaj ubojstva RK i ranjavanja „BV“ (FŠ). Naime, u točkama 369. –373. i 411.–429. presude Vijeće razmatra okolnosti zauzimanja sela, zarobljavanje i premještanje stanovništva, paljenje kuća i druge navode o postupanju pripadnika HVO-a, pri čemu izričito navodi ograničenja raspoloživih dokaza i još važnije ne utvrđuje da u napadu na Hrasnicu nije bilo pojedinačnih ubojstava ili ranjavanja. Činjenica da Vijeće nije raspolagalo dokazima na temelju kojih bi moglo utvrditi da je tijekom napada bilo poginulih seljana uslijed granatiranja i artiljerijske vatre HVO-a (točka 373.) ne znači da je utvrdilo da nakon predaje nije došlo do pojedinačnog kaznenog djela počinjenog vatrenim oružjem, dakle djela nepovezanog s granatiranjem i artiljerijskom vatrom. Stoga se navedena utvrđenja, kraj činjenice da se vijeće MKSJ uopće nije bavilo činjenicom ubojstva i ranjavanja predmetnih žrtava ne mogu tumačiti kao proturječna zaključcima iz ovog postupka, koji se odnose na zaseban događaj, individualiziran u pogledu počinitelja, žrtava i načina počinjenja, a koji je utvrđivan na temelju neposrednih i posrednih saznanja svjedoka ispitanih u ovom postupku, a osobito ne kao presuđena stvar.

25.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje.

26. Tijekom postupka nije bilo sporno da je 18. siječnja 1993., došlo do oružanog sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine (Armije BIH) na području Uskoplja-Gornjeg Vakufa, Bosna i Hercegovina, te da su pripadnici HVO-a nakon izvođenja napada na mjesto Hrasnica zarobili grupu pripadnika Armije BiH među kojima su bili i SŠ TK te zaštićeni svjedok „ B“. Nije bilo sporno niti da je optuženik kao pripadnik pukovnije HVO-a „Bruno Bušić“ u maskirnoj uniformi i naoružan automatskom puškom dana 18. siječnja 1993. bio u mjestu Hrasnica. Navedene okolnosti osim što nisu bile sporne proizlaze i iz iskaza svjedoka „ B“, svjedoka AK, svjedoka ĐK, svjedoka PK, svjedoka EK, svjedoka DK, zaštićenog svjedoka „ Ć“, svjedoka ŠK, svjedoka GK, svjedoka OK, svjedoka JK, svjedoka ZK, svjedoka ĆŠ, svjedoka PŠ, svjedoka IK, svjedoka VK, te obrane optuženika.

27. Međutim, sporno je bilo jesu li TK i zaštićeni svjedok „ B“, nakon zarobljavanja bili u koloni zarobljenika koja je prolazila pored kuće KK i ako jesu je li upravo optuženik nalazeći se u dvorištu kuće JC zajedno s još nekoliko pripadnika HVO-a, prilikom provođenja u koloni navedene grupe zarobljenika od strane pripadnika HVO-a i nailaska pored navedene kuće, nakon što je vidio na začelju kolone ratne zarobljenike TK i zaštićenog svjedoka ,, B“, protivno odredbi članka 3. stavak 1. toč. a) III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. i odredbi članka 4. stavak 1. i 2. točke a) Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 8. lipnja 1977., u nakani da navedene ratne zarobljenike liši života, sa udaljenosti od oko tri metra rafalno pucao u njihovom smjeru iz automatske puške i usmrtio TK RK, a zaštićenog svjedoka “BV“ ranio u lijevu ruku, te je li nakon navedenog, a u namjeri daljnjeg pucanja spriječen od strane drugih prisutnih pripadnika HVO.

28. Prethodno navedene okolnosti su bile sporne jer je optuženik iste u svojoj obrani osporavao tvrdeći da, iako je inkriminiranog dana bio u Hrasnici nije odlazio do kuće KK i nije pucao u žrtve. Pritom opisujući svoje djelovanje u Hrasnici optuženik u bitnome tvrdi da su po dolasku u Hrasnicu (transporterom kojim je upravljao on) prvo zastali kod kuća zaštićenog svjedoka „ Ć“ (a radi se o JŠ jer se ispred kuće JŠ pružao otpor) i da su, tek kada je izvješena bijela zastava makadamskim putem krenuli dalje i potom se transporterom zaustavili oko 20 metara nakon Koša gdje, nakon dojave ŠK da je put ispred njih miniran, po zapovjedi RŠ s ŠK, kojeg poznaje iz školskih dana odlazi kako bi te mine razminirao, a nakon razminiranja se zajedno vraćaju do transportera. Po povratku ŠK odlazi pred kuću KŠ, a on staje s desne strane transportera gledano u smjeru Pajić Polja, kod kojeg on i ostaje sve do ponovnog ulaska u transporter i odlaska prema [adresa].

28.1. U odnosu na citirane bitne dijelove obrane optuženika za istaknuti je da dio iste i to onaj u kojem je opisivao svoj dolazak u Hrasnicu transporterom, prolazak kroz istu, zaustavljanje nakon Koša, odlazak u razminiranje i povratak do transportera i nije bio sporan, a povrh navedenog potvrđen je i međusobno suglasnim iskazima ŠK, ZK, ĆŠ, te IK, čiji iskazi u dijelu u kojem su iskazivali o tim okolnostima prihvaćeni kao istiniti i vjerodostojni. Međutim, ono što je bilo sporno jest je li optuženik po povratku do transportera kod istoga i ostao cijelo vrijeme odnosno sve do napuštanja Hrasnice i odlaska u [adresa], ili je nakon povratka do transportera otišao do kuće KK i tamo ubio RK a ranio „BV“ (FŠ) na inkriminirani mu način. Upravo u ovom spornom i najodlučnijem dijelu obranu optuženika s jedne strane svojim iskazima izravno potvrđuju svjedoci ZK, OK, ĆŠ, PŠ i IK, a podredno i svjedoci GK, JK, SK i MK, dok istu, s druge strane izravno opovrgavaju iskazi zaštićenog svjedoka žrtve „BV“ (FŠ), AK (brata pokojnog RK), PK i zaštićenog svjedoka „AV“ (JŠ), a podredno i iskazi svjedoka ŠK, EK, ĐK i DK. Utvrđujući tko govori istinu vijeće je analiziralo iskaze svjedoka ne samo sadržajno, već i kroz prizmu pobuda ispitanih svjedoka da iskazuju na način kako su iskazivali, a koji proizlaze iz njihovih uloga u događajima od predmetnog dana i međusobnih odnosa. Tako je vijeće imalo u vidu da svjedoci EŠ, PK i zaštićeni svjedoci „ Ć“ i „ B“ (čiji su identiteti, iako se radi o formalno zaštićenim svjedocima poznati, jer sadržaj njihovih iskaza u korelaciji s iskazima ostalih svjedoka i obranom optuženika ne ostavljaju mjesta dvojbi da je „BV“ žrtva SŠ, a „AV“ zarobljenik JŠ), optuženika poznaju od ranije kao sumještanina i sa istim nesporno nisu u bilo kakvom od ranije postojećem sukobu ili osobnom neprijateljstvu, pa da bi eventualno s te osnove imali razloga neistinito i lažno teretiti baš optuženika pored svih drugih pripadnika HVO-a koji su tog dana sudjelovali u oslobađanju Hrasnice, a osobito pored onih s kojima su žrtve predmetnog dana nesporno došle u kontakt i čiji identitet tijekom postupka nije bio sporan. Istovjetno vijeće zaključuje i u odnosu na svjedoke EK i ŠK koji, iako nisu očevici stradavanja RK i FŠ su također iskazivali o odlučnim a spornim okolnostima. Povrh navedenog, a u odnosu na svjedoke SŠ (GŠ i AK) za naglasiti je da je SŠ (BV) ne samo žrtva, već i stric ubijenog RK, dok je EŠ brat RK. Upravo s obzirom na navedeno ocjena je ovog vijeća da su isti životno logično motivirani da stvarni počinitelj djela bude otkriven i osuđen i da određenu satisfakciju dožive pa barem i tri desetljeća nakon što su gledali ubojstvo svoga brata i nećaka. Dakle, razumno je za zaključiti da njihov interes nije osuda pod svaku cijenu, pa i nedužne osobe, a osobito ne osobe koju poznaju od ranije i s kojom nisu u osobnom sukobu ili neprijateljstvu. Da je tome tako samo dodatno potvrđuje činjenica da SŠ (a što će biti vidljivo iz nastavnog obrazloženja odluke), iako je mogao puno lakše tvrditi da je u njih pucao VK (optuženikov brat), a nakon što su LR i OK s preostalim zarobljenicima otišli prema centru mjesta, to nije učinio. Osim navedenog ocjena je vijeća i da prethodno spomenuta činjenica ranijeg poznanstva optuženika kao sumještanina otklanja ikakvu mogućnost da bi svjedoci SŠ (AK i GŠ), pa i svjedoci PK i „ Ć“ krivu osobu prepoznali, a onda i identificirali kao izvršitelja djela. S druge strane svjedoci OK, ZK, ĆŠ, LR, PŠ te IK, SK i ZC itekako imaju motiva neistinito iskazivati o spornim okolnostima, odnosno otklanjati kaznenu odgovornost od optuženika, a okolnosti iz kojih navedeno proizlazi su pojašnjene nastavno kroz kronologiju događaja inkriminiranog dana.

28.2. U odnosu na kronologiju događaja inkriminiranog dana, tijekom postupka je izvan svake sumnje utvrđeno da je po pozivu EK, a na temelju upute pripadnika HVO-a u mjestu Hrasnica na dan 18. siječnja 1993., došlo do predaje FŠ, RK, ĐK, AK, BR, DK, JŠ („AV“) i drugih, kao i da je već u trenutku predaje ĐK bio ranjen. Navedeno proizlazi kako iz iskaza samog EK, tako i u tom dijelu potvrđujućih iskaza svjedoka AK, CK, PK, JŠ („AV“), a podredno i DK, čiji iskazi su u tom međusobno suglasnom dijelu i ocijenjeni kao istiniti . Nadalje, utvrđeno je da je upravo ova grupa vojnika koja je po pozivu EK odlučila odložiti oružje i predati se, na putu prema centru mjesta , a koji su mještani Hrasnice nesporno kolokvijalno nazivali „Rampa“ i „Koš“, naišla na pripadnike HVO-a među kojima su bili i VK, OK i PŠ kao pripadnici vojne policije. Navedeno pak proizlazi iz u tom dijelu međusobno suglasnih iskaza VK (nesporno nadimka „ T“), OK, PŠ, te JŠ („AV“), GŠ i AK, čiji iskazi su o prethodno navedenim okolnostima i ocijenjeni kao istiniti jer su međusobno suglasni, te ih ne opovrgava niti jedan jedini dokaz. Glede daljnje dinamike događaja iz u tom dijelu suglasnih iskaza svjedoka VK i CK proizlazi da su se VK i još jedan (u ovom postupku neidentificirani) vojnik HVO-a s CK odvojili od navedenih zarobljenika jer su se sa CK uputili prema kući OC tražiti odloženo oružje. Osim navedenog iz u tom dijelu suglasnih iskaza VK i FŠ („BV“) proizlazi da je VK, a prije no što se s CK odvojio od zarobljenika, na traženje GŠ („BV“) i RK istima dozvolio da odu pustiti stoku. Pritom je VK u svom iskazu pojasnio da su „Neki drugi iz njegove grupe sa zarobljenicima otišli pustiti stoku“ i da je „dio puta išao s njima u smjeru njihovih kuća, a zatim je nastavio prema položajima jer mu je zarobljeni CK rekao da se tamo nalazi oružje, a drugi iz njegove grupe su ostali sa Š koje više nije vidio“, dok su „preostali zarobljenici, njih 4 do 5 s ranjenikom upućeni prema Košu“. Dakle, iz iskaza VK proizlazi da je do ovog susreta sa zarobljenicima, među kojima su i žrtve došlo na određenoj (iako po svjedoku neprecizirano kojoj) udaljenosti prije kuća GŠ („BV“) i AK, a gledano iz smjera Koša prema Pajić polju, te još važnije, a posebno značajno da su žrtve stoku išle pustiti u pratnji (u postupku neidentificiranih) pripadnika HVO -a, dok su preostali zarobljenici upućeni prema Košu. U citiranom dijelu iskaz VK potvrđuju svjedoci OK i PŠ, kada tvrde da su se njih dvojica uputila prema Košu s preostalih 4-5 zarobljenika, dok se ZC odvojio s trojicom muslimana, a to su evidentno CK, SŠ („BV“) i TK. Navedeno je pak sud dovodio u vezu s dijelom iskaza AK, koji je pojasnio da su M (a to je nesporno bio nadimak VK) sreli na putu i to otprilike kod kuće ranjenog ĐK i njegove kuće, koje su jedna do druge i oko 100 metara prije kuće KK, da se upravo tu T odvojio sa CK, a iako nije vidio da bi T puštao GŠ i RK da idu puštati krave da je to vrlo moguće jer je njihova štala bila udaljena svega pet metara od ceste na kojoj su stajali i da je za poduzimanje navedene radnje RK i GŠ trebala svega jedna minuta. Pritom upravo iz ispisa karte s Google Earth-a koju je predao optuženik i na kojoj je ucrtao položaje kuća i štale TK proizlazi da se zaista štala u koju su žrtve odlazile nalazi odmah iza obiteljske kuće koja je uz cestu i da dakle žrtve nisu odlazile nigdje daleko poduzimati navedenu radnju, a samim time i da im za isto nije trebalo puno vremena. Upravo povezujući navedene iskaze (koji su međusobno suglasni i uslijed navedenog u citiranim dijelovima ocijenjeni kao istiniti) vijeće i nalazi dokazanim da je VK i to na nekoj manjoj udaljenosti od kuća TK dozvolio RK i GŠ („BV“) ŠŠ da odu pustit stoku, da im za navedeno nije bilo potrebno neko dulje vrijeme, te još važnije da su navedeno isti učinili i to u pratnji pripadnika HVO-a.

28.3. Upravo s obzirom na prethodno navedena utvrđenja da su GŠ i TK stoku išli puštati u pratnji (u postupku neidentificiranih) pripadnika HVO-a i da im za navedeno nije bilo potrebno neko duže vrijeme na strani ovoga vijeća nema dvojbe da su se TK i SŠ i to odmah nakon puštanja stoke pridružili koloni zarobljenika otraga, a kako je to žrtva SŠ („BV“) u svom iskazu decidirano i naveo, pri čemu sud na njegovoj strani ne nalazi ikakva, a kamoli logična razloga da neistinito iskazuje o tome da su se on i TK, nakon puštanja stoke priključili koloni. Osim navedenog, u tom dijelu njegov iskaz, osim što izrijekom potvrđuje PK (koji je naveo da su pored njega u koloni, a kada su prolazili pored kuće KK bili TK i GŠ), nužno potvrđuje i činjenica da se nisu sami odvajali od kolone, pa je i jedino logično da su ih pripadnici HVO-a koji su ih vodili pustiti stoku vratili do kolone koja je nesporno išla prema zbirnom mjestu s kojeg su svi zarobljenici vođeni u [adresa].

28.4. Upravo prethodno istaknuta i nedvojbeno dokazana okolnost povratka GŠ i RK na začelje kolone zarobljenika koja je nesporno istom cestom na kojoj se nalaze kuće RK i KK sprovedena prema centru mjesta, odnosno kući KŠ, a potom s tog mjesta u [adresa], sama po sebi isključuje po obrani i svjedocima obrane impliciranu mogućnost njihova stradavanja nakon što su zarobljenici odvedeni u [adresa] i to od strane HC i IC, za koje, uzgredno govoreći nitko od ispitanih svjedoka obrane niti ne tvrdi da bi ih tog dana uopće vidio u Hrasnici. Upravo suprotno, svjedoci obrane i to po ocjeni ovog vijeća krajnje neživotno, nelogično i neuvjerljivo suštinski tvrde da im je DC osobno u različitim trenutcima i na različitim mjestima priznao ubojstvo RK. Tako optuženikov brat, VK tvrdi da je već sutradan sreo IC u [adresa] i da mu je isti na njegov komentar „što je prijatelju, mi oslobađamo Hrasnicu a tebe nema“ rekao „ja otresao nekog debelog“. ĆŠ, koji pak optuženika poznaje od djetinjstva i njihov odnos evidentno nadilazi onaj suboraca tvrdi da mu je DC nakon mjesec dana, a na njegov upit potvrdio da je „ubio tog čovjeka“, dok MK, optuženikov susjed u Hrasnici tvrdi da mu se DC, koji mu je prema vlastitim navodima samo poznanik čak mjesec dana kasnije, u kafiću u [adresa] pohvalio da su „gojzerice koje ima ratni plijen“, a na temelju koje rečenice je zaključio da je nekog ubio u Hrasnici. Konačno i ZK, optuženikov zapovjednik tvrdi da je sutradan u Hrasnici (za razliku od VK koji tvrdi da je IC vidio sutradan u [adresa]) sreo IC koji mu je, a kada ga je pitao što to radi rekao „tko mu jebe mater“. Iz ovakvih iskaza bi proizlazilo da je DC kroz razdoblje od najmanje mjesec dana hodao unaokolo po [adresa] i [adresa] i raznim se osobama, s kojima nije u ikakvim prisnim odnosima hvalisao ubojstvom, pri čemu se nastojanja ZK i MK da navodnu komunikaciju s Č (koji je nesporno i za obranu prikladno poginuo još za vrijeme rata) prikažu priznanjem ubojstva RK ne mogu niti okvalificirati kao priznanje uopće ubojstva, a kamoli ubojstva RK. Slijedom navedenog na strani ovog vijeća nema dvojbe da su ovakve tvrdnje plasirane isključivo kako bi se od optuženika kao brata, susjeda, prijatelja i suborca otklonila kaznena odgovornost, a od strane ZK kao zapovjednika optuženika i zbog straha od njegove odgovornosti kao zapovjednika. S obzirom na navedeno ne mogu se prihvatiti vjerodostojnima niti saznanja svjedoka JK o načinu stradavanja žrtvi i identitetu počinitelja, jer taj svjedok, koji predmetnog dana uopće nije niti bio u Hrasnici svoja saznanja o spornim a odlučnim činjenicama prema vlastitim navodima crpi iz pričanja ZK.

28.5. Slijedom navedenog prethodno istaknute, a po ocjeni vijeća krajnje neuvjerljive tvrdnje svjedoka VK, ĆŠ, ZK i MK ne dovode u sumnju decidirane tvrdnje žrtve FŠ, („BV“) te svjedoka AK, JŠ („AV“) i PK da je, u trenutku kada su prolazili pored kuće KK, a prema centru mjesta upravo optuženi HK koji se nalazio na dvorištu kuće KK pucao u GŠ i RK. Tu okolnost vijeće dakle izvan svake sumnje nalazi dokazanom upravo na temelju međusobno suglasnih iskaza FŠ („BV“), AK, PK i JŠ („AV“), pri čemu je za dodati i da je svjedok ŠK u svom iskazu izrijekom naveo da je po povratku s razminiranja on otišao pred kuću KŠ dok je optuženik otišao prema kući KK. Naime, u odnosu na iskaze ovih svjedoka prvo je za naglasiti da na strani vijeća nema dvojbe da su isti istinito iskazivali da je do pucnjave i stradavanja AK došlo na putu ispred kuće KK jer osobito o toj okolnosti isti nisu imali razloga neistinito iskazivati, pri čemu i sam optuženik tu okolnost podredno potvrđuje, iako u drugom kontekstu. Tako optuženik tvrdi da se nakon nekoliko dana vratio u Hrasnicu i vidio da tijelo RK leži ispred kuće KK. Iako je zaista moguće da se optuženik vraćao u Hrasnicu , svoja saznanja o mjestu gdje se nalazilo tijelo pokojnog RK (a time i mjestu njegova ubojstva) po ocjeni ovog vijeća crpi iz činjenice da je istoga na tom mjestu i usmrtio, a kako to u svojim iskazima ustrajno, dosljedno i u bitnome međusobno suglasno navode svjedoci SŠ, EŠ, PK i JŠ („ Ć“). Pritom vijeće iskaze ovih svjedoka o identitetu počinitelja i načinu stradavanja žrtvi prihvaća kao istinite jer su o tim odlučnim okolnostima njihovi iskazi međusobno suglasni. Tako je svjedok SŠ („BV“) naveo da je „ HK repetirao automatsku pušku i zapucao prema njemu s njegove desne strane i SŠ RK, psujući im mater i nitko drugi od vojnika nije pucao, osim LK koji je rafalom pogodio njega i RK te su oni pali na put.“. Istovjetno tvrde i EŠ navodom da „Kada su došli do kuće KK čuo je jednu glasnu pucnjavu i instinktivno se okrenuo i u tom trenutku je ugledao HK i vidio je da je upravo on iz automatske puške pucao u smjeru njegovog brata i strica koji su bili u koloni iza njega.“ i PK navodom da je „ HK“ s vrata kuće KK, uz cestu prema Rampi na njih otvorio vatru i čuo je kada je MŠ povikao ‘jao majko moja’, a „vidio je i da je SŠ ranjen u ruku, koju je čvrsto držao drugom rukom uz tijelo“. Konačno i svjedok „ Ć“ je naveo da je „ odjednom čuo pucanj, a kada se okrenuo vidio je da dvojica iz njegove grupe leže na podu, ...“, te da je „osoba koju je vidio da drži pušku iz koje se dimilo mu je poznata iz školskih dana, misli da je to HK, to je njegova pretpostavka, a prepoznao ga je po stasu i govoru dok mu se obraćao, on teže izgovara slovo R, a također mu je i GŠ rekao da pretpostavlja da je u njih pucao HK“. Iako je svjedok „ Ć“ u svom iskazu koristio izraz „pretpostavljam“ pouzdanost njegove identifikacije optuženika tim navodom po ocjeni vijeća nije dovedena u sumnju kraj činjenice da je isti optuženika poznavao od ranije, još iz školskih dana, te da ga je, prema vlastitom iskazu, prepoznao ne samo po stasu, nego i po načinu govora i karakterističnom izgovoru slova „R“, pri čemu se vijeće tijekom optuženikova iznošenja obrane neposrednim opažanjem i uvjerilo da optuženik zaista specifično i otežano izgovara slovo „R“ .

28.6. Nadalje, stradavanje žrtvi na način i pod okolnostima opisanima po svjedocima „BV“, „ Ć“, ŠŠ i HR podredno svojim iskazima potvrđuju i svjedoci ČŠ i ĐK koji su također potvrdili da je do pucanja došlo za vrijeme kretanja u koloni. Pritom i iskaz svjedoka ĐK vijeće ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim jer je, ne samo po načinu na koji je svjedok iskazivao, već i samom sadržaju njegova iskaza vidljivo da je isti iskazivao samo o onim okolnostima koje je zaista osobno vidio. Dakle, ovaj svjedok ničim nije nastojao otežati položaj optuženika iako ga od ranije poznaje i iako je s njim, a prema vlastitim navodima bio u svojevrsnom sukobu zbog nesporazuma oko poker aparata. Stoga vijeće ne nalazi okolnosti koje bi dovodile u sumnju vjerodostojnost njegova odlučnog navoda da je za vrijeme dok su ga nosili na nosilima u koloni na glavnoj cesti prema Košu odnosno Rampi čuo rafalnu paljbu i da ŠŠ JŠ govori da su mu ubili brata i neka se ne dere jer će ubiti i njih. Slijedom navedenog, iako ovaj svjedok (jer je ranjen ležao potrbuške na nosilima) nije vidio (a bio je u poziciji tvrditi da jeste) tko je ubio RK i ranio FŠ ipak potvrđuje da je do njihova ubijanja i ranjavanja došlo upravo u trenutku kada su se isti kretali u koloni ratnih zarobljenika na glavnoj cesti prema rampi i od strane pripadnika HVO- a. Stoga i iskaz ovog svjedoka opovrgava tvrdnje obrane (optuženika i svjedoka obrane) da je do stradavanja RK i FŠ došlo tek nakon što su i optuženik i zarobljenici napustili Hrasnicu, odnosno otišli u Volare. Istovjetno vijeća zaključuje i u odnosu na svjedoka DK, koji kao svjedok očevidac potvrđuje da je TK ubijen, a SŠ ranjen upravo u trenutku dok se kretao u koloni zarobljenika koja je bila u pratnji vojnika HVO-a s puškama. Stoga iako ovaj svjedok, a s obzirom na činjenicu da nije iz mjesta Hrasnica i ne poznaje optuženika od ranije nije identificirao upravo optuženika kao osobu koja je ubila RK i ujedno ranila FŠ, njegov iskaz ne ostavlja mjesta dvojbi da je TK likvidiran, a SŠ ranjen upravo u trenutku kada su svi provođeni prema Košu/Rampi. Navedenom je za dodati da, iako iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da se već neposredno nakon stradavanja RK i FŠ očito spominjala osoba imena i prezimena HC/ ĆR ocjena je vijeća da ta okolnost ne dovodi u sumnju međusobno suglasne iskaze svjedoka očevidaca o identitetu počinitelja koji za razliku od DK od ranije poznaju optuženika, te dosljedno i decidirano upravo optuženika identificiraju kao izvršitelja zločina, a to su ranjeni SŠ, EŠ i PK. Navedenom je svakako dodati da na strani suda nema dvojbe da je svjedok ČŠ iskazivao zaista o onome što je i vidio, dok je činjenica da se pojedinih detalja ne sjeća potpuno razumljiva i prihvatljiva i to ne samo s obzirom na ozbiljan protek vremena od događaja do iskazivanja, već i s obzirom na okolnosti odvijana događaja za koje se blago govoreći može reći da su stresne. Konačno, a svakako nezanemariv jest i iskaz svjedoka EK. Naime, iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da on o načinu smrtnog stradavanja RK i ranjavanju FŠ nema neposrednih saznanja, već da ista crpi isključivo na temelju kazivanja FŠ („BV“) u odnosu na kojeg je ovaj svjedok naveo da mu je godinama kasnije ispričao da je upravo optuženi HK osoba koja je kod [adresa] otvorio rafal na njega i RK, od kojeg rafala je TK bio mrtav na licu mjesta dok je tom prilikom on (GŠ) ranjen, kao i da im je optuženik nakon pucanja prišao i rekao GŠ da se digne i da će njega stići metak do Rampe. Ocjena je ovog suda da je svjedok o samom razgovoru i sadržaju istoga sa GŠ iskazivao istinito ne pokušavajući ičim neosnovano teretiti optuženika. Dakle, na stani suda nema dvojbe da je svjedoku zaista SŠ i ispričao navode koje je svjedok precizirao, dakle da je taj, ujedno i najodlučniji dio njegova iskaza istinit, kao i njegovi opetovani navodi da on ne može znati jesu li navodi FŠ istiniti. Pritom je u tom dijelu njegov iskaz relevantan jer iz istoga proizlazi da je žrtva SŠ ne samo iskazujući pred nadležnim tijelima već i drugima, pa tako i ovom svjedoku dosljedno iskazivao o počinitelju ovog zločina, odnosno da je i godinama kasnije ustrajno HK identificirao kao osobu koja je upravo pod inkriminiranim okolnostima njega ranila, a njegova nećaka RK ubila. Pritom potonja okolnost samo dodatno po ocjeni ovoga vijeća opovrgava istinitost ionako neuvjerljivih tvrdnji svjedoka SK (rođaka optuženika) da mu je SŠ („BV“),a kada su zajedno ležali u bolnici pričao da su ga napale i zarobile ustaše i to jedan debeli bradonja, T i jedan plavi visoki momak, da su pucali po njemu i ranili su ga u ruku, te da je GŠ od njega tražio da mu on kaže tko su ta dvojica drugih napadača.

28.7. Nadalje, ocjena je vijeća da prethodno istaknute, a u bitnome suglasne tvrdnje svjedoka „ B“, RK, „ Ć“ i PK o načinu i okolnostima stradavanja žrtvi i identitetu počinitelja nisu dovedene u sumnju niti određenim odstupanjima u njihovim iskazima koja su nastavno analizirana i ocjenjena. Tako svjedoci SŠ, PK, pa i EŠ u svim svojim iskazima (čak četiri) izuzev onog iz 2008. ne navode da bi optuženik predmetnog dana bio namazan crnom bojom po licu, dok svjedoci JŠ („ Ć“) i EŠ isključivo u iskazu od 23. siječnja 2008., navode da jeste. Pritom je svakako relevantno da je na izvanraspravnom ispitivanju svjedok EŠ naveo da po njegovu sjećanju, ali ne može tvrditi sa sto postotnom sigurnošću ĆR nije bio namazan po licu, dok su oni koji su bili u crnim uniformama bili namazani po licu. Dodao je i da se on ne može sjetiti svih detalja, da on sve svoje iskaze ima kod sebe i mogao ih je da je htio naučiti napamet i čitati, što mu nije palo napamet jer to nije njegov cilj. S obzirom na navedeno zapravo isključivo svjedok „ Ć“ (JŠ), ustraje na tvrdnji da je optuženik bio namazan po licu, a koja tvrdnja nije istinita, te vijeće prihvaća istinitima u tom dijelu iskazima svjedoka RK i PK, potvrđene navode optuženika da tog dana nije bio namazan po licu. Međutim, iako je svjedok „ Ć“ (JŠ) neistinito tvrdio da je optuženik bio namazan po licu ocjena je vijeća da o toj okolnosti nije svjesno i namjerno neistinito iskazivao, te još važnije da ta okolnost ne dovodi u sumnju vjerodostojnost njegova iskaza u cijelosti, a osobito ne pouzdanost njegove identifikacije optuženika. Naime, iz u tom dijelu međusobno suglasnih iskaza svjedoka AK, ĐK i CK proizlazi da je inkriminiranog dana u Hrasnici bilo vojnika namazanih bojom po licu. Tako je EŠ naveo da su vojnici u crnim uniformama bili namazani po licu, a iste naziva „Garavi“, dok je CK naveo da su među vojnicima koji su ih provodili prema JR neki bili namazani bojom po licu. Također i ranjeni ĐK je tvrdio da su svi vojnici koje je vidio u koloni bili namazani po licima. Konačno i svjedok IK u svom iskazu koji je u tom dijelu prihvaćen kao istinit navodi „Garavi koji su formirani u mjestu [adresa] i tog dana su bili u Hrasnici. Radi se o hrvatskim postrojbama“. Upravo ovi međusobno suglasni iskazi potvrđuju da su pojedini pripadnici HVO-a toga dana u Hrasnici doista bili namazani po licu, a koju okolnost optuženik nije niti osporavao. Stoga je evidentno da je svjedok „ Ć“ – TR, ne samo uslijed proteka vremena od opažanja do iskazivanja, već i stresnosti situacije, tu opću okolnost povezao upravo s optuženikom, odnosno da je pogriješio u odnosu na jedan detalj njegova izgleda. Međutim, takva po ocjeni vijeća nenamjerna pogreška ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njegove identifikacije optuženika kraj prethodno već istaknute činjenice da je HK poznavao od ranije, još iz školskih dana, te da ga je, prema vlastitom iskazu, prepoznao ne samo po stasu, nego i po načinu govora i karakterističnom izgovoru slova „R“, koje optuženik zaista specifično i otežano izgovara. Istovjetno vijeće zaključuje i u odnosu na AK, odnosno činjenicu da je isti svega u jednom od četiri iskaza naveo da je optuženik bio namazan bojom po licu.

28.8. Vijeće je analiziralo i činjenicu da su pojedini svjedoci iskazivali različito o udaljenostima s kojih su gledali stradavanje žrtvi i s koje je optuženik pucao. Naime, EŠ se u svojim iskazima očitovao o udaljenosti na kojoj se on u trenutku pucanja nalazio od GŠ i RK, te o svojoj udaljenosti od optuženika u trenutku pucanja. Tako je u iskazu od 6. travnja 2006. naveo da su TK i GŠ od njega bili udaljeni oko 15 metara, što suštinski i ponavlja na izvanraspravnom ispitivanju kada navodi da su isti od njega bili udaljeni 10 do 15 metara, dok je u iskazu od 22. listopada 2020. naveo da su GŠ i TK od njega bili udaljeni „dva do tri, a maksimalno pet metara“. U odnosu na udaljenost od optuženika je pak naveo da je od istoga bio udaljen oko osam do deset metara, s time da je na izvanraspravnom ispitivanju, a to se tiče položaja s kojeg je promatrao događaj pojasnio da je to zapravo bio položaj svih njih koji bi nazvao „trougao“, odnosno da je on bio u koloni ispred, HK je bio nekako na sredini prema kući KK, a u koloni iza njega njegov brat i stric, te je pucanje koje je bilo u poslijepodnevnim satima vidio s udaljenosti koju bi procijenio na oko 10-ak do 15 metara. S obzirom na ovakav sadržaj njegovih iskaza ocjena je ovog vijeća da je EŠ suštinski dosljedan u tvrdnji da je stradavanje brata i strica promatrao s udaljenosti 10 do 15 metara od njih jer u čak tri, od svoja ukupno četiri iskaza precizira udaljenost na 10 do 15 metara. Pritom je za dodati i da je po ocjeni ovoga vijeća potpuno neživotno i nerealno očekivati da bilo čija, pa tako i njegova procjena te udaljenosti, a osobito uvažavanjem okolnosti u kojima se nalazio tempore cirminis (tako je isti vrlo emotivno istaknuo da mu je i prije „tog stravičnog događaja“ cijela situacija bila jako stresna jer su kuće gorile na sve strane) bude precizna u metar i da se te udaljenosti s takvom preciznošću sjeća i istovjetno ponavlja godinama i desetljećima nakon događaja. Istovjetno vijeće zaključuje i u odnosu na iskaz svjedoka „ Ć“ (JŠ) koji je na izvanraspravnom ispitivanju naveo da je „U trenutku kada je čuo pucanj i okrenuo se bio udaljen 2-3 metra ispred RK i GŠ.“, iako je u iskazu od 24. siječnja 2008., naveo da je „bio udaljen oko 10 metara od žrtvi“. Dakle, razlike u procjenama udaljenosti svakako postoje međutim iste po ocjeni vijeća ne dovode u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka o spornim a odlučnim činjenicama, osobito ako se ima u vidu da se radi o odstupanjima od nekoliko metara. Povrh navedenog životno je logično da različite osobe imaju različite orijentacijske sposobnosti pa nije niti za očekivati da svi svjedoci identično i potpuno pouzdano procjene udaljenost . Da je tome tako samo dodatno potvrđuje i činjenica da niti svjedoci obrane kada su iskazivali o svojim procjenama udaljenosti kako mjesta zaustavljanja transportera od Koša/Rampe, ili pojedinih kuća od Koša/Rampe, ili vremenu potrebnom optuženiku da ode razminirati mine nisu bili međusobno podudarni, a o tim okolnostima po ocjeni vijeća nisu imali razloga niti su namjerno neistinito iskazivali, već su ih navodili prema svojim procjenama i uvjerenjima. Tako je primjerice ZK tvrdio da je optuženik za vrijeme razminiranja izbivao 10 minuta, dok je ĆŠ tvrdio da je izbivao 20 do 30 minuta. Govoreći pak o udaljenostima optuženik je naveo da se transporterom zaustavio 20 metara iza J, dok je ĆŠ tvrdio da su se zaustavili na udaljenosti 50 do 60 metara od J, ili primjerice ZK koji je tvrdio da je tijelo RK vidio kod jedne kuće (KK) na udaljenosti 50 metara od Koša, dok iz ispisa karte s google eartha proizlazi da je kuća KK udaljena 100 metara od Koša. Dakle, nenamjerne pogreške u procjenama udaljenosti i vremena same po sebi nemaju značaj koji bi doveo u sumnju vjerodostojnost iskaza, tim više što se radi o procjenama. Upravo uslijed navedenog u ovom postupku nije bilo moguće precizno utvrditi s koje točno udaljenosti je optuženik pucao na žrtve, te je opis te udaljenosti („oko tri metra“) i ispušten iz činjeničnog opisa, pri čemu okolnost je li isti pucao s udaljenosti oko 3 ili 10 metara nije niti odlučna za ostvarenje obilježja predmetnog kaznenog djela.

28.9. Nadalje, ocjena je vijeća da vjerodostojnost iskaza FŠ, AK, PK i zaštićenog svjedoka „ Ć“ o okolnostima stradavanja AK, a osobito o identitetu počinitelja nije dovedena u sumnju niti iskazima OK, ZK, ĆŠ, PŠ i IK. Naime, OK i PŠ su (prema vlastitim navodima, te iskazu VK, koji su u tom dijelu i prihvaćeni kao istiniti) osobe u čijoj pratnji su, nakon odvajanja FŠ („BV“), RK i CK preostali zarobljenici (među kojima su nesporno bili svjedoci EŠ, ĐK, KR, JŠ – „AV“) nastavili kretanje u koloni prema Košu, pri čemu sam OK precizira da su u tom trenutku bili na začelju kolone. Iz navedenog proizlazi da su upravo OK i RR morali i još važnije i da jesu i čuli i vidjeli ubojstvo RK i ranjavanje FŠ. Upravo u ovoj okolnosti u korelaciji s činjenicom da predmetni događaj i optuženika nisu formalno prijavili se i ogledaju njihovi motivi da neistinito iskazuju i tvrde da su optuženika vidjeli isključivo pored transportera, te da suštinski negiraju uopće povratak RK i „BV“ – FŠ u kolonu i njihovo stradavanje ispred kuće KK. Motivi ZK, kao optuženikova zapovjednika da neistinito tvrdi da s optuženika nije skidao pogled i da se isti čim je razminirao mine vratio u transporter i to nakon 10 minuta su već prethodno pojašnjeni , a navedenom je za dodati i da iz činjenice da se kuća KK ne nalazi na velikoj udaljenosti od mjesta gdje je bio zaustavljen transporter (transporter je, čak i ako se pouzdanima prihvate najveće procjene svjedoka ĆŠ bio udaljen maksimalno 60 metara od Koša/Rampe, a kuća KK je od Koša/Rampe udaljena maksimalno 100 metara ta udaljenost je maksimalno 160 metara) proizlazi i da su svjedoci ZK, ĆŠ i IK morali čuti rafalnu paljbu kojom su ubijeni TK i ranjen GŠ, međutim nitko od njih navedeno stradavanje nije prijavio što također, povrh njihova odnosa s optuženikom predstavlja motiv njihova neistinitog iskazivanja.

30. Konačno, iskaz svjedoka AK o okolnostima stradavanja njegova brata i strica i identitetu počinitelja nije doveden u sumnju niti činjenicom da je isti u svojim iskazima navodio da je s njim bio zarobljen i ŠK, odnosno da mu je živo ostalo u sjećanju da je nakon pucnjave njega zagrlio ŠK za kojeg niti ne zna od kuda se stvorio i upravo ga je on i zadržao i spriječio da se vrati prema bratu. Naime, iz međusobno suglasnih iskaza ŠK i obrane optuženika, a koji su u tom dijelu i prihvaćeni kao istiniti proizlazi da ŠK toga dana uopće nije bio u koloni, već se nalazio kod kuće KŠ, čija kuća se nalazila oko 20 metara od centra, dakle nakon mjesta stradavanja. Samim time dakle, ŠK nije mogao odmah nakon pucnjave zagrliti AK i spriječiti ga da se vrati bratu, već je do toga jedino moglo doći kod kuće KŠ, prema kojoj su svi zarobljenici, pa tako i EŠ nedvojbeno i nesporno nakon pucanja i sprovedeni. Kada se uz navedeno ima u vidu dio iskaza svjedoka ĐK u kojem je naveo da je nakon što je čuo rafalnu paljbu čuo da ŠŠ JŠ (a koji nesporno jeste bio u koloni) govori da su mu ubili brata i neka se ne dere jer će ubiti i njih tada nema dvojbe da je svjedok EŠ uslijed proteka vremena ove, a za vjerodostojnost iskaza neodlučne detalje tko ga je tješio i gdje, a tko ga je spriječio da se vrati prema bratu pobrkao.

31. Slijedom svega navedenog na strani ovog vijeća nema dvojbe da su neistiniti kako obrana optuženika u dijelu u kojem negira da bi nakon razminiranja otišao do kuće KK i upravo on pucao u GŠ i RK, tako i iskazi svjedoka ZK, ĆŠ, IK, OK i PŠ u dijelovima u kojima tu obranu nastoje potvrditi, te o tim okolnostima iskazi svjedoka GK i JK koji svoja saznanja o stradavanju žrtvi i identitetu počinitelja, a prema vlastitim navodima crpe iz pričanja i to JK od ZK, a GK od „suboraca“. Navedeno tim više ako se imaju u vidu i razlike u njihovim iskazima. Tako iz iskaza ĆŠ i IK proizlazi da je optuženik po povratku s razminiranja odmah ušao u transporter nakon čega je kolona krenula, dok iz iskaza OK proizlazi da je optuženik stajao na čistini pored transportera i da je pored njega prošla „kolona u kojoj je bio zarobljenik kojeg su nosili u deki„. Suprotno su pak tvrdili ZK i PŠ. Tako je ZK tvrdio da je optuženik bio u transporteru kada je prošla kolona koja je nosila ranjenika, dok je PŠ tvrdio da su „optuženik i ZK stajali s lijeve strane transportera gledajući u smjeru njihovog kretanja, pokraj vrata transportera s koje strane optuženik nije mogao vidjeti zarobljenike jer mu je transporter zaklanjao pogled na mjesto gdje su se on nalazili“. Navedenom je za dodati i da je svjedok PŠ tvrdio da je optuženik kada ga je vidio kod transportera „ pušku držao u ruci koju je spustio prema podu…“. Ocjena je ovog vijeća da ovakav stupanj preciznosti u opisivanju detalja nevažnog za osnovni tijek događaja, osobito kada se uzme u obzir da je od predmetnog događaja proteklo više od trideset godina, kao i okolnosti u kojima se događaj odvijao (na području Hrasnice istodobno su djelovale različite postrojbe HVO-a, pristizale su i kretale se skupine zarobljenika, uključujući vojnike i civile, pojedine skupine su se spajale i upućivale prema mjestu prikupljanja) samo dodatno ukazuje na nevjerodostojnost iskaza ovog svjedoka koji je prema vlastitom iskazu, s tolikom sigurnošću zapamtio tako specifičan detalj, poput položaja cijevi puške koju je optuženik navodno držao u ruci, dok istodobno nije mogao pouzdano rekonstruirati ni trajanje pojedinih vremenskih intervala, niti redoslijed svih relevantnih zbivanja i to s vlastitim opravdanjem da je od događaja proteklo puno vremena i da je tada imao dvadeset godina. Navedenom je za dodati i da obrana evidentno svjesna „uvjerljivosti“ tih iskaza tek na posljednjoj raspravi predlaže u svojstvu svjedoka ispitati LŠ i ER, te kao dokaz da su isti očevici ubijanja AR i ranjavanja FŠ od strane IC u spis dostavlja njihove javnobilježnički ovjerene izjave (koje su kao dokaz ispravom i pročitane) da su vidjeli da je DC i to nakon što su zarobljenici odvedeni iz Hrasnice počinio predmetno djelo i da su o svojim saznanjima o navedenom odluč ili obavijestiti, LŠ PR, a ČK VK, nakon što su obojica prije nekoliko mjeseci na bosanskoj televiziji vidjeli objavljeno „izviješće sa suđenja sa iskazima muslimana kada su saznali da se sudi LK“. Povrh navedenog optuženik je u svojoj obrani naveo da su mu LŠ i ČK poznati iz vremena vojske, da je LŠ kontaktirao PR, a ČK njegovog brata VK nakon što je bosanska televizija N1 prenijela iskaz zaštićenog svjedoka „ Ć“ koji je ispitan izvanraspravno od strane ovog suda u ovom postupku, s time da ih toga dana u Hrasnici nije vidio niti zna jesu li tamo bili. S obzirom na ovakve navode obrane optuženika, vrijeme sastavljanja javnobilježnički ovjerenih izjava (prva polovina srpnja 2026.) te činjenicu da je zaštićeni svjedok „ Ć“ svoj iskaz dao 20. listopada 2025., životno logično bi bilo da su LŠ i ČK, a da zaista imaju stvarna i istinita saznanja o stradavanju predmetnih žrtvi odmah istupili, a ne protekom više od osam mjeseci. Stoga na strani vijeća nema dvojbe da sadržaj njihovih izjava da su očevici stradavanja žrtvi od strane IC nije istinit, uslijed čega bi se njihovim ispitivanjem na sudu, na kojem bi životno logično ponavljali navode iz ovjerenih izjava bespotrebno odugovlačio predmetni postupak u kojem je drugačije činjenično stanje na temelju izvedenih dokaza izvan svake sumnje utvrđeno.

32. Upravo na temelju prethodno istaknutih utvrđenja u međusobnoj povezanosti vijeće nalazi izvan svake sumnje dokazanim da je upravo optuženi HK nalazeći se u dvorištu kuće JC zajedno s još nekoliko pripadnika HVO-a, prilikom provođenja u koloni zarobljenika od strane pripadnika HVO-a i nailaska pored navedene kuće, nakon što je vidio na začelju kolone ratne zarobljenike TK i zaštićenog svjedoka ,, B“, rafalno pucao u njihovom smjeru iz automatske puške i usmrtio TK, a zaštićenog svjedoka “BV“. Navedenom je za dodati i da je sud iz činjeničnog opisa ispustio navod „nakon čega je u namjeri daljnjeg pucanja spriječen od strane drugih prisutnih pripadnika HVO“, ocjenjujući da isti bespotrebno kapacitira činjenični opis jer navedena radnja, iako opisana po žrtvi „BV“ ne predstavlja obilježje djela. Povrh navedenog isključivo je žrtva „BV“ u svom iskazu navedeno tvrdila, a kako taj iskaz nije konfrontiran to nije moguće zaključak pa niti o toj za djelo neodlučnoj okolnosti temeljiti isključivo na takvom iskazu.

33. Prethodno opisanim a dokazanim postupanjem optuženik je prekršio međunarodno pravo i to članak 3. stavka 1. točku a) Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. te odredbu članka 4. stavka 1. i 2. točke a) Dopunskog Protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 8. lipnja 1977. Naime, člankom 3. stavak 1. točka a) Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. propisano je da u slučaju oružanog sukoba koji nije međunarodnog karaktera, a koji se dogodi na teritoriju jedne od Visokih ugovornih stranaka, svaka stranka u sukobu dužna je primijeniti najmanje odredbu da osobe koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i one koji su onesposobljeni za borbu zbog bolesti, rana, pritvora ili bilo kojeg drugog razloga, u svim će se okolnostima postupati čovječno, bez ikakve negativne diskriminacije na temelju rase, boje kože, vjere ili uvjerenja, spola, rođenja ili bogatstva ili bilo kojeg drugog sličnog kriterija, a u tu svrhu zabranjeno je u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu u odnosu na gore navedene osobe nasilje protiv života i tijela, posebno ubojstvo svih vrsta, sakaćenje, okrutno postupanje i mučenje. Povrh navedenog člankom 4. stavak 1. Dopunskog Protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 8. lipnja 1977., propisano je da sve osobe koje ne sudjeluju izravno ili su prestale sudjelovati u neprijateljstvima, bez obzira je li im sloboda ograničena ili ne, imaju pravo na poštivanje svoje osobe, časti, uvjerenja i vjerskih običaja, a u svim okolnostima s njima će se postupati humano, bez ikakve diskriminacije, te je zabranjeno narediti da ne smije biti preživjelih, dok je stavkom 2. točkom a) u odnos u navedene osobe propisano da jesu i ostat će zabranjeni u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu nasilje protiv života, zdravlja i tjelesne ili mentalne dobrobiti osoba, posebno ubojstvo, kao i okrutno postupanje poput mučenja, sakaćenja ili bilo kojeg oblika tjelesnog kažnjavanja.

33.1 Nadalje, člankom 122. stavak 1. OKZRH propisano je da tko kršeći pravila međunarodnoga prava naredi da se ratni zarobljenici ubijaju, muče ili da se prema njima nečovječno postupa, nad njima obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni pokusi, da se uzimaju tkiva ili organi radi transplantacije, da im se nanose velike patnje ili ozljede tjelesnoga integriteta ili zdravlja, da se prinuđuju na obavljanje službe u neprijateljskim oruenim snagama, ili da se lišavaju prava na propisano i nepristrano suđenje, ili tko počini neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili kaznom zatvora od dvadeset godina.

33.2. S obzirom da je optuženik tempore crimins, upravo protivno citiranoj odredbi prekršio pravila međunarodnog prava kada je kao pripadnik HVO-a rafalno pucao na GŠ („BV“) i RK, koji su u tom trenutku kao pripadnici Armije BiH položili oružje i kretali se u koloni zarobljenika i kao takvi nisu predstavljali ikakvu ugrozu ili opasnost, a kojim pucanjem je usmrtio RK, a ranio u lijevu ruku FŠ, vijeće nalazi dokazanim da je takvim postupcima ostvario objektivna obilježja inkriminiranog mu krivičnog djela.

34. Nadalje, vijeće nalazi izvan svake sumnje dokazanim da je krivično djelo optuženik počinio s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svoga djela i htio je njegovo izvršenje. Naime, optuženik je kao vojnik koji je i prethodno sudjelovao u vojnim operacijama bio svjestan da rafalnim pucanjem iz automatske puške u goloruke žrtve koje pored njega prolaze u koloni ratnih zarobljenika iste može usmrtiti, a upravo je to, s obzirom na prethodno opisane i dokazane okolnosti pucanja i htio, s time da je željena posljedica u odnosu na FŠ izostala pukim slučajem. Da se radilo o hotimičnom pucanju samo dodatno potvrđuje i navod žrtve FŠ („BV“) da im je optuženik prije pucanja prvo psovao mater, a koji navod u svom iskazu potvrđuje i EŠ. Pritom nema dvojbe i da je optuženik bio svjestan da hotimičnim pucanjem u ratne zarobljenike koji su položili oružje i njihovim ubijanjem i ranjavanjem postupa suprotno pravilima međunarodnog prava i to protivno odredbama III. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. te da je djelo htio kao takvo i kao svoje. Da je tome tako u konačnici proizlazi i iz obrane optuženika u kojoj je izrijekom naveo da su upozoravani na pravila ratnog postupanja i način postupanja prema zarobljenicima. Stoga nema dvojbe da je bio dobro upoznat s pravilima postupanja prema ratnim zarobljenicima, a time i da je bio svjestan protupravnosti svog konkretnog postupanja prema ratnim zarobljenicima. Optuženik je također bio uračunljiv jer iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi drugačije, niti je optuženik svoju uračunljivost osporavao, te je mogao shvatiti značenje svojega djela i upravljati svojom voljom i postupcima. Slijedom navedenog, a uvažavanjem činjenice da je sukladno članku 11. OKZRH, krivično djelo počinjeno s umišljajem kad je počinitelj bio svjestan svojega djela i htio njegovo izvršenje, u postupanju optuženika su se osim objektivnih ostvarila i subjektivna obilježja krivičnog djela za koje je i proglašen krivim.

35. Nakon što je odlučio o kaznenoj odgovornosti optuženika, sud je pristupio razmatranju vrste i mjere krivične sankcije i pri tome je imao na umu kriterije koje propisuje OKZRH, dakle svrhu kažnjavanja iz članka 31. OKZRH, te opće pravilo o izboru vrste i mjere krivične sankcije. Pritom je vijeće, a što se tiče primjene kaznenog zakona odnosno utvrđenja postojanja pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona uzelo u obzir zakon koji je u vrijeme počinjenja djela bio na snazi te nastavno sve izmjene. Naime, Krivični zakon SFRJ preuzet je kao zakon Republike Hrvatske Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke-federativne Republike Jugoslavije, objavljenim u Narodnim novinama broj 53/91 od 08. listopada 1991. i time je u pravni sustav Republike Hrvatske unijet Krivični zakon Socijalističke-federativne Republike Jugoslavije (Službeni list SFRJ broj 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) kao zakon koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje u cijelosti, osim u dijelu u kojem je samim Zakonom o preuzimanju izmijenjen. Taj preuzeti zakon je u pročišćenom tekstu objavljenom u Narodnim novinama broj 31/1993 promijenio naziv u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (OKZ RH). Nakon počinjenja kaznenog djela Kazneni zakon je više puta mijenjan, a 1. siječnja 1998. stupanjem na snagu Kaznenog zakona („Narodne novine broj: 110/97., 27/98., 50/00., 51/01., 11/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. – u daljnjem tekstu: KZ/97) prestao je važiti dotadašnji OKZRH, da bi 1. siječnja 2013. kada je stupio na Kazneni zakon („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21– u daljnjem tekstu: KZ/11) prestao važiti KZ/97. Nedvojbeno je da kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. stavak 1. OKZRH ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 160. KZ/97 i kaznenom djela ratnog zločina iz članka 91. KZ/11, a koji zakoni imaju strožu propisanu kaznu jer propisuju mogućnost izricanja kazne dugotrajnog zatvora (koji je bio propisan u trajanju od 20 do 40 godina zatvora). Stoga je na optuženika primijenjen OKZRH koji za predmetno djelo ima propisanu kaznu zatvora najmanje pet godina ili kaznu zatvora do dvadeset godina.

36. Odlučujući o vrsti i visini kazne sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja.

36.1. Olakotnim na strani optuženika vijeće je cijenilo činjenicu da je tempore crimins bio osoba mlade životne dobi jer je imao svega dvadeset i dvije godine. Ovu okolnost vijeće je pak dovodilo u vezu s činjenicom da je optuženik, a kako je to istaknuo u obrani koja je u tom dijelu i prihvaćena kao istinita u danima prethodno inkriminiranom događaju gledao stradavanje svojih suboraca. Naime, navedeno po ocjeni ovoga vijeća ukazuje da optuženik tempore criminis kao izrazito mlada osoba nije imao niti dovoljno životnog iskustva niti emocionalne zrelosti za suočavanje s takvim izvanrednim i krajnje traumatičnim okolnostima rata kojima je kao neposredni sudionik ratnih događanja bio izravno izložen, te još važnije da su te okolnosti u svojoj ukupnosti zasigurno pridonijele počinjenju predmetnog kaznenog djela. Naime, takav gubitak i stradavanje suboraca s kojima je dijelio ratnu svakodnevicu, povezan s njegovom izrazitom mladošću, predstavlja okolnosti koje su u kontekstu intenzivnog ratnog stresa i osobnog gubitka, zasigurno pridonijele njegovoj odluci da postupi na način na koji je postupio. Nadalje, sud je olakotnim cijenio i činjenicu da optuženik nakon počinjenja predmetnog krivičnog djela, a kako to i proizlazi iz izvatka iz kaznene evidencije nije činio druga kaznena djela. Upravo suprotno isti je vodio život sukladno ne samo zakonima, već i općeprihvaćenim društvenim normama, pa je tako isti oženjen, obiteljski čovjek i otac dvoje sada već odrasle djece. Konačno, za istaknuti je i da optuženikovo sudjelovanje u ratu nije obilježeno isključivo ovim, a kako ga je nazvao i brat žrtve zaista stravičnim događajem. Upravo suprotno optuženik je tijekom Domovinskog rata sudjelovao i u vojnim operacijama za koje je naknadno odlikovan medaljama „Ljeto ’95“ i „Oluja“, a koja odlikovanja predstavljaju službena priznanja za sudjelovanje u tim operacijama te ukazuju da se optuženikov angažman u ratnim djelovanjima ne svodi isključivo na predmetno krivično djelo, već da je dio njegovog ratnog djelovanja bio i takav da je za njega od države dobio službena priznanja, a što je i cijenjeno kao olakotno.

36.2. S druge strane otegotnim na strani optuženika vijeće je cijenilo okolnosti i način počinjenja predmetnog krivičnog djela. Naime, optuženik je pucao rafalnom paljbom u trenutku kada se u kolni kreće više ratnih zarobljenika očito ne mareći koliko će osoba biti pogođeno i usmrćeno čime je pokazao najmanje indiferentnost prema mogućnosti nastupanja najteže posljedice za više osoba. Nadalje, vijeće je otegotnim cijenilo i činjenicu da je TK usmrćen u dobi od svega dvadeset i šest godina, dakle nalazio se na samom početku svog odraslog života koji je nasilno i nepovratno prekinut što posljedice djela čini još težima. Posebnu težinu okolnostima počinjenja po ocjeni ovoga vijeća daje i činjenica da je optuženik RK usmrtio pred očima njegova strica, kojega je pritom također ranio, kao i pred očima njegova brata. Dakle najbliži članovi obitelji su svjedočile njegovu stradavanju što je životno logično kod istih prouzročio tešku i trajnu psihičku traumu. Da je tome tako sud se uvjerio tijekom ispitivanja AK koji je iskazivao vrlo emotivno opisujući pritom predmetni događaj onako kako ga je doživio i kakav jest, a to je stravičnim. Iz navedenog proizlazi da posljedice optuženikova postupanja višestruko nadilazile samu, a ionako tešku činjenicu usmrćenja jedne osobe i ranjavanja druge osobe, jer su njegovim postupanjem neposredno pogođeni i članovi obitelji koji su bili prisutni događaju. Konačno, osobitu težinu ovom djelu daje i činjenica da žrtve optuženiku nisu bile nepoznate osobe. Upravo suprotno isti su se kao sumještani poznavali, čak štoviše optuženik je, a kako je to u svojoj obrani koja je i u tom dijelu ocijenjena kao istinita sa UŠ svega dva mjeseca prije inkriminiranog događaja pio kavu. Stoga je upravo od optuženika, kao osobe koja je žrtvu poznavala i s njom nedugo prije toga ostvarivala sasvim uobičajen ljudski kontakt, u danim okolnostima bilo najmanje za očekivati da će postupiti na način na koji je postupio. Upravo suprotno, s obzirom na prethodno poznanstvo, žrtvama je bilo za očekivati barem osnovnu ljudsku obzirnost i poštedu. Da je tome tako pokazuju postupci optuženikova brata VK koji je, osim što je žrtvama dozvolio da odu pustiti stoku, drugog ratnog zarobljenika (CK) kada mu se ukazala prilika za navedeno pustio na slobodu. Navedeno pak daje posebno tragičan kontekst ovom događaju u kojem u identičnoj ratnoj situaciji jedan brat ispoljava samilost i pruža pomoć ratnim zarobljenicima koje poznaje od ranije, dok drugi brat, ovdje optuženik na iste svega nekoliko trenutaka kasnije puca, što dodatno naglašava težinu njegova postupanja i posljedice koje je svojim djelom prouzročio.

36.3. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, kao i visinu kazne propisane za predmetno krivično djelo, te polazeći od stupnja krivnje optuženika koji je najviši jer je djelo počinio s direktnim umišljajem sud nalazi da je u konkretnom slučaju, a uvažavanjem i proteka vremena od događaja, optuženika svrsishodno osuditi na kaznu zatvora u trajanju sedam godina. Ocjena je ovog vijeća da je se upravo navedenom kaznom, iako (kao niti jedna druga) ne može predstavljati adekvatnu satisfakciju za gubitak ljudskog života ipak ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

37. Konačno, a na temelju članka 148. stavak 1. ZKP optuženiku je, uvažavanjem činjenice da ostvaruje redovna mjesečna primanja naloženo u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude u proračun Republike Hrvatske platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 6. ZKP/08 i to paušalni iznos 1.000,00 (tisuću) eura koji je odmjeren s obzirom na složenost i trajanje postupka. Naime, u predmetnom postupku je povrh niza rasprava na kojima je ispitano čak petnaest svjedoka, čitana i materijalna dokumentacija, a prethodno održana i sjednica optužnog vijeća. Upravo broj, vrsta i trajanje poduzetih radnji po ocjeni vijeća opravdava odmjeravanje troška u iznosu 1.000,00 eura, a koji iznos optuženik i može podmiriti bez ugroze vlastite egzistencije.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Jasmina Sabađija

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o istoj odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.