1

Poslovni broj Gž R-464/2021-5

 

Poslovni broj Gž R-464/2021-5

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. Ć., odvjetniku iz I., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-245/18 od 19. ožujka 2021. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 24. travnja 2024. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-245/18 od 19. ožujka 2021. godine u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu iz točke I. izreke, te u dijelu točke II. izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.924,22 eura/14.498,04 kuna[1] i dosuđene zakonske zatezne kamate na taj iznos od presuđenja do isplate.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-245/18 od 19. ožujka 2021. godine u dijelu točke II. izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 66,62 eura/501,95 kuna (preko dosuđenog parničnog troška u iznosu od 1.924,22 eura/14.498,04 kuna do dosuđenog parničnog troška u iznosu od 1.990,84 eura/15.000,00 kuna), te za dosuđene zakonske zatezne kamate na taj iznos od presuđenja do isplate i sudi:

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 66,62 eura/501,95 kuna, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na taj iznos od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

III              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 26.346,45 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže navedeno u izreci, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u bruto iznosu razlike naknade plaće.

 

2.              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.000,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

3.              Protiv te presude, u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva iz točke I. izreke, te u odnosu na točku II. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

4.              Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane, te predlaže odbijanje žalbe.

 

5.              Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

6.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo I. B. i njegovog dopunskog nalaza i mišljenja, iskaza tužitelja, te iskaza svjedoka M. G., I. G., M. L., F. Č. i A. J., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao zaposlenika Ministarstva u Ispostavi granične policije u I. za isplatu razlike plaće za rad za jedan sat duži od punog radnog vremena u utuženom razdoblju od 01. siječnja 2013. godine do 01. lipnja 2017. godine, kojeg je tužitelj odradio kod tuženika kao kontrolor prelaska državne granice kod Policijske postaje I..

 

7.              U vezi toga utvrđuje da je tužitelj djelatnik Ministarstva u Ispostavi granične policije u I., te da je zaposlen na poslovima kontrolora prelaska državne granice kod Policijske postaje I., a da je isti na navedenom radnom mjestu radio u turnusima.

 

8.              Na temelju iskaza tužitelja i navedenih svjedoka utvrđuje da je tužitelj, kao i ostali policijski službenici raspoređeni u Ispostavi granične policije Policijske postaje I., bio raspoređen na poslovima kontrole prelaska držane granice i da mu je u utuženom razdoblju rad bio organiziran smjenski, pri čemu su policijski službenici na posao trebali dolaziti petnaest minuta ranije radi organiziranog prijevoza na međunarodne granične prijelaze (V. D. i V. G.), te zbog odlaska na značajno udaljene granične prijelaze za pogranični promet (S.-D. ili S.-D. b.). Nastavno utvrđuje da je u utuženom razdoblju rad bio organiziran na način da su policijski službenici trebali ostati na mjestu rada do dolaska kolega iz suprotne smjene, koji su na mjesto rada (granični prijelaz) dolazili organiziranim prijevozom, a da se tužitelj potom s mjesta rada trebao vratiti do Policijske postaje I., gdje je razduživao vozilo, te predao pisano izvješće šefu smjene, pri čemu se isti obzirom na udaljenost graničnog prijelaza, gustoću prometa, kao i vrijeme trajanja primopredaje smjene na svakom pojedinom graničnom prijelazu (cca 5-10 minuta nakon završetka svoje smjene) u Policijsku postaju I. vraćao od cca 20 do cca 1,30 minuta nakon završetka smjene.

 

9.              S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj radio duže od punog radnog vremena, i to najmanje za jedan sat, pa da istome pripada pravo na uvećanu plaću, u skladu s odredbama članaka 41. stavak 1. i 44. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 89/12 i 104/13, u nastavku teksta: KU).

 

10.              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka I. B., te njegovog dopunskog nalaza i mišljenja, kojeg prihvaća kao vjerodostojnog i logičnog, jer utvrđuje da se isti temelji na relevantnoj službenoj dokumentaciji koju je u spis dostavio tuženik, i to pretpostavljenom obračunu tuženika, podacima o broju smjena/sati i obračunskim listama plaće tužitelja za utuženo vremensko razdoblje, sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelju u tom razdoblju nisu obračunati niti isplaćeni dodatni sati koje je odradio prilikom svakog turnusa, i to u ukupnom bruto iznosu od 26.346,45 kuna.

 

10.1.              U vezi toga utvrđuje da je potonji iznos pravilno izračunat temeljem prosječne bruto satnice, odnosno prosječne vrijednosti sata za pojedini mjesec u utuženom razdoblju, pa utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika da je vještak I. B. izvršio obračun protivno odredbi članka 44. KU, jer utvrđuje da su državnim službenicima i namještenicima priznata određena prava na dodatke na plaću koja jedne druge ne isključuju, osim u slučaju dodatka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni.

 

11.              Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 8. ZPP-a, odredbu članka 84. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), te odredbu članka 92. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19), usvaja zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 26.346,45 kuna, kao i zahtjev za isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u bruto iznosu razlike naknade plaće.

 

12.              Utvrđujući da tužitelj u ovoj parnici nije uspio samo sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, a pozivom na odredbe članaka 154. stavak 3. i 155. ZPP-a, kao i na odredbu članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), prvostupanjski sud nalaže tuženiku da u cijelosti naknadi tužitelju troškove predmetnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

13.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

 

14.              Isto tako, nije ostvarena nitni bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, a to stoga jer je sud prvog stupnja svoju odluku utemeljio na pravilnoj ocjeni i vrednovanju svih provedenih dokaza, sve na način propisan potonjom odredbom ZPP-a.

 

15.              Na temelju tako provedenog dokaznog postupka pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju radio kao djelatnik Ministarstva u Ispostavi granične policije u I., te da je bio zaposlen na poslovima kontrolora prelaska državne granice kod Policijske postaje I., pri čemu je na navedenom radnom mjestu radio u turnusima, a pravilno je i utvrđenje suda da je tužitelj u utuženom razdoblju radio duže od punog radnog vremena, i to najmanje za jedan sat, pa da istome pripada pravo na uvećanu plaću u skladu s odredbama članaka 41. stavak 1. i 44. stavak 1. KU, i to upravo u iznosu od 26.346,45 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, odnosno upravo onako kako je presuđeno u točki I. izreke pobijane presude.

 

16.              Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu sud prvog stupnja naveo je jasne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na pogrešno i/ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a posljedično i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer su izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

 

17.              Pri tome na tvrdnje tuženika da bi obvezu javljanja/dolaska u Policijsku postaju I. imao samo voditelj smjene u svrhu predaje izvješća i radnih naloga, te da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju bio voditelj smjene, valja odgovoriti kako iz izvedenih dokaza (iskaza tužitelja i iskaza svjedoka I. G., M. L. i A. J.) proizlazi da je na pograničnim prijelazima uglavnom radio samo jedan policajac, zbog čega je upravo on po povratku u postaju trebao predati radni nalog, što se dakle odnosi i na tužitelja.

 

18.              Što se tiče navoda tuženika kako se vrijeme koje je tužitelju potrebno da nakon završetka smjene dođe s graničnog prijelaza u Policijsku postaju I., dakle koje isti provede u vožnji, ne može tumačiti na način da bi se radilo o dodatnih pola sata rada, treba navesti kako je takvo shvaćanje tuženika protivno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo u presudi poslovni broj Rev-1130/2020-2 od 19. travnja 2023. godine, prema kojem je u činjenično gotovo identičnoj situaciji zauzeto stajalište da je cit. „pogrešno pravno shvaćanje iz pobijane odluke kako tužitelju ne pripada naknada plaća za vrijeme provedeno u prijevoznom sredstvu nakon završetka smjene radi razduženja službe, s obzirom na to da je pravilnom primjenom članka 44. stavak 10. KU tužitelju po osnovi rada u turnusima potrebno navedeni rad priznati kao rad dulji od formalno propisanog radnog vremena.“

 

19.              Neosnovano tuženik osporava i pravilnost obračuna utužene naknade iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka I. B. koji je sačinjen na bazi prosječne vrijednosti sata za pojedini mjesec, a to stoga jer je takav način obračuna u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u rješenju poslovni broj Revd-3986/2021-2 od 29. rujna 2021. godine, u kojoj je ovaj sud postupajući u povodu revizije ovdje tuženika u činjenično identičnom sporu utvrdio da je u odluci tog suda broj Rev-184/2019-2 od 30. siječnja 2019. godine prihvaćen način utvrđivanja naknade na bazi prosječne vrijednosti sata za svaki pojedini mjesec, uvećavanjem osnovne plaće za sve dodatke (izuzev dodataka za prekovremeni rad), koji zajedno čine iznos bruto plaće, uz obrazloženje da je takav način obračuna u skladu s odredbom članka 44. KU prema kojoj rad u turnusu ne isključuje druge oblike uvećanja plaća (osim naknade za rad u drugoj smjeni), pa je u tom smislu neosnovano pozivanje tuženika na stajališta pojedinih županijskih sudova izražena u odlukama koje navodi u svojoj žalbi.

 

20.              Stoga je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučeno kao u točki I. izreke pobijane presude, pri čemu su neosnovane tvrdnje tuženika da je pobijanom presudom pogrešno određen rok od osam dana za isplatu glavnice i troškova postupka, jer je odredba članka 88. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19, u nastavku teksta: ZID ZPP-a) kojom je brisana odredba članka 436. ZPP-a prema kojoj će sud u presudi kojom nalaže izvršenje kakve činidbe odrediti rok od osam dana za njezino izvršenje stupila na snagu dana 01. rujna 2019. godine, pa se ta odredba u smislu članka 117. stavak 1. ZID ZPP-a ne primjenjuje na ovaj postupak koji je započeo podnošenjem tužbe dana 22. ožujka 2018. godine, već je u primjeni odredba članka 436. ZPP-a.

 

21.              S druge strane, u pravu je tuženik kada osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda o parničnim troškovima, ali ne iz razloga koje navodi u žalbi.

 

22.              Naime, tužitelj je u tužbi postavio zahtjev radi isplate novčanog iznosa od 29.289,00 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama, da bi u podnesku od 14. lipnja 2020. godine (list 145 spisa) smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 26.346,45 kuna, čime je djelomično povukao tužbu za iznos od 2.942,55 kuna. Stoga tuženiku u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu parničnih troškova koji su nastali u razdoblju od podnošenja tužbe pa do smanjenja tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 14. lipnja 2020. godine, u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), što znači da bi istome pripadalo pravo na naknadu troška odgovora na tužbu u iznosu od 132,72 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te ukupnog iznosa od 530,88 eura za zastupanje na ročištima od 25. rujna 2018. godine, 08. studenoga 2018. godine, 10. siječnja 2019. godine i 05. ožujka 2019. godine (iznos od 132,72 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), tj. sveukupno 663,60 eura. Imajući u vidu razmjer između povučenog dijela zahtjeva i prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da tuženiku pripada pravo na naznačeni trošak u omjeru od 10,04%, odnosno u iznosu od 66,62 eura. Kada se pravilno utvrđeni trošak tužitelja u iznosu od 1.990,84 eura/15.000,00 kuna umanji (prebije) sa troškom tuženika u iznosu od 66,62 eura dobije se iznos od 1.924,22 eura, koliko je tuženik u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a dužan naknaditi tužitelju na ime parničnih troškova, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20), dok je u preostalom dijelu trebalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

 

23.              Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točki I izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke presude.

 

24.              Budući je tuženik u žalbenom postupku uspio jedino u dijelu ožalbene presude koja se odnosi na dio dosuđenih troškova postupka kao sporednog zahtjeva, zbog čega nije nastao poseban trošak, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

 

U Rijeci, 24. travnja 2024. godine.

 

                                                                                                                                               Predsjednica vijeća:

 

                 Brankica Malnar, v.r.