REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Stalna služba u Imotskom

Ante Starčevića 23

Poslovni broj: P-614/2022-52

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T SK E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, po sucu ovog suda Duji Karamanu, u pravnoj stvari tužiteljica 1. SĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. FĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. IĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], sve zastupane po opunomoćeniku Krunoslavu Aljinoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika HĐ pk. KĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Borisu Rebiću, odvjetniku u Imotskom, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 31. kolovoza 2026., dana 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužiteljicama iznos od 7.966,66 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužiteljicama solidarno parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine."

II. Nalaže se tužiteljicama isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.850,00 EUR (tisućuosamstopedeset eura) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom zaprimljenom pred ovim sudom 25. svibnja 2022. tužiteljice su navele da su suvlasnice za ukupno 1/3 idealnog dijela stana smještenog u zgradi u [adresa], anagrafske oznake [adresa] (Šetalište Stjepana Radića 6), a koji dio su stekle nasljeđivanjem:- iza smrti majke ĆĐ rođ. HĐ pk. KĐ, sestre tuženika, temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Radoslava Vuković u Omišu, kao povjerenika suda, posl.br. O-7603/15, UPP/OS-242/15. od 22.12.2015.g., a ona prethodno- iza smrti oca i oca tuženika pk. KĐ, temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Imotskom posl.br. O-248/86. od 27.06.1986.g., te- iza smrti majke pk UĐ ud. KĐ, bake tužiteljica i majke tuženika, temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Imotskom posl.br. O-275/89. od 30. rujna 1991.g.1.1. U prilog svojih tvrdnji i činjeničnih navoda tužiteljica je u spis dostavila sljedeću dokumentaciju: zk izvatci koji se odnose na predmetne nekretnine, skica izmjere geodeta LĐ iz kolovoza 2022. Tuženik da je u cijelosti u posjedu predmetnog stana iako tužiteljicama prema naprijed navedenim ispravama pripada suposjed i suvlasništvo 1/3 dijela stana te mu iste nisu dale suglasnost za korištenje njihovog dijela stana. Tužiteljice ističu da imaju pravo na naknadu koristi koju je tuženik ostvario korištenjem i uporabom njihovog dijela predmetnog stana, a sve temeljem čl. 1120 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO). Nadalje ističu da je tuženik bez pravnog osnova koristio i dalje koristi dio predmetnog stana za kojeg da zna da mu ne pripada pravo na posjed i korištenje jer da pripada tužiteljicama temeljem nasljeđivanja, te potražuju da im tuženik kao nepošteni posjednik naknadi sve koristi koje je stekao za vrijeme posjedovanja u visini iznosa najamnine koju je trebao plaćati tužiteljicama i za koji iznos se tuženik neosnovano obogatio.

1.1. Uz tužbu je dostavljena sljedeća dokumentacija: rješenje o nasljeđivanju iza pok. ĆĐ, rješenje o nasljeđivanju iza pok. OĐ, rješenje o nasljeđivanju iza pok. UĐ, uvjerenje o prebivalištu za HĐ.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Dalje se u odgovoru na tužbu navodi da da tužiteljice tužbu temelje isključivo na formalnim dokazima koji odstupaju od stvarnih činjenica i okolnosti. Ističe prigovor zastare pozivom na odredbu članka 138 Zakona o nasljeđivanju jer su protekli rokovi za traženjem ostavine, kako iz stavka 1. tako i iz stavka 2. članka 138 citiranog Zakona budući da je prošlo više od dvadeset godina od smrti KĐ i UĐ. Nadalje, tijekom vremena da je izvršena materijalna dioba pa da je tako upravo predmetni stan pripao u isključivu vlasnost tuženiku, te u kojem tužiteljice a niti njihova pravna prednica ne participiraju suvlasnički ni u jednom dijelu.

3. Očitujući se na navode iz odgovora tuženika, tužiteljice ističu da je u cijelosti pravno neosnovan prigovor zastare koji se temelji na čl. 138 Zakona o nasljeđivanju. Naime, u ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev da je obveznopravni zahtjev, a ne stvarnopravni. Tužiteljice da su u tužbi iznijele pravni osnov stjecanja prava suvlasništva predmetnog stana kao dokaz na okolnosti prava potraživanja naknade za korištenje stana budući tuženik bez pravnog osnova i bez suglasnosti tužiteljica i prethodno njihove pok. majke koristi cijeli stan-zajedničku imovinu za svoje potrebe, čime da je bez pravne osnove stekao nepripadajuću korist. U tom smislu tužiteljice potražuju naknadu za korištenje unazad pet godina prije podnošenja tužbe na način kako je opisano u tužbi. Tužiteljice osporavaju navode tuženika da je prethodno već, tijekom vremena izvršena materijalna dioba na način da je tuženiku u cijelosti pripao u vlasništvo predmetni stan, pa je stoga na tuženiku teret dokaza navedene tvrdnje.

4. Sud je u dokaznom postupku pročitao i pregledao dokumentaciju navedenu u točki 1.1. ovog obrazloženja, obavljen je očevid na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka Željka Jelinića, uz suglasnost stranaka pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Željka Jelinića od 28. studenog 2025., pregledana je skica izmjere, fotografije kao prilog pisanom nalazu i mišljenju, uz suglasnost stranaka pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Ronalda Reje od 4. ožujka 2026., pregledana je skica izmjere, fotografije kao prilog pisanom nalazu i mišljenju, saslušane su tužiteljice ad.1 i 2., tuženik te svjedokinja CĐ.

5. Odredbom članka 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022) stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu izložile samo ako posumnja da stranke idu, zatim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, ako zakonom nije drugačije određeno.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljica, kao suvlasnica za 1/3 dijela stana u [adresa], anagrafske oznake [adresa], da im tuženik - također suvlasnik istog stana, a kojeg u cijelosti koristi, isplati naknadu za bespravno korištenje nj ihovog suvlasničkog dijela stana za razdoblje unazad 5 godina od podnošenja predmetne tužbe.

8. U ovom postupku nije sporno da su tužiteljice nećakinje tuženika, odnosno da je njihova majka pok. sestra tuženika, da su roditelje KĐ i UĐ Sučić naslijedili na jednake dijelove majka tužiteljica, tuženik i njihov brat JĐ. Također, nesporno je da tuženik živi u predmetnom stanu sa svojom suprugom.

8.1. Međutim, ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi kakvo je bilo postupanje tuženika prema tužiteljicama, odnosno je li ih onemogućio u korištenju suvlasništva predmetne nekretnine, te jesu li one iz tog razloga imale pravo za isplatu naknade za to što je cijelu nekretninu tuženik upotrebljavao i od nje imao korist te je li bilo podjele između nasljednika KĐ i UĐ.

9. Odredba čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ((NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 u nastavku ZV) propisuje da pošteni posjednik tuđe stvari koji nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije tužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

9.1. Odredba čl. 165. s.t 1. ZV-a propisuje da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

9.2. Dakle, u ovom postupku bilo je potrebno utvrditi je li tuženik bio pošteni posjednik predmetne nekretnine u periodu od 2017. do podnošenja predmetne tužbe

10. Tužiteljica ad.1. saslušana na raspravi održanoj 21. svibnja 2026. navodi da su stvarni vlasnici predmetnog stana bili njezini baka i djed pok. UĐ i OĐ koji su u tom stanu živjeli d svoje smrti. Baka je umrla 1988., a djed 1986. Njih da su nas lijedili njezina majka ĆĐ te braća majke pok. JĐ i tuženik. Njezina majka da je nakon smrti roditelja u više navrata dolazila u [adresa] i pokušala ući u stan, ali da joj tuženik to nije dozvolio, kao ni tužiteljicama, te im jasno dao do znanja svojim ponašanjem da im neće dozvoliti ulazak u stan. Što se tiče pok. JĐ, ne zna je li on dolazio u predmetni stan niti u kakvim odnosima je bio s tuženikom. Za života bake i djeda, da je često sa sestrama dolazila u [adresa] i boravila u predmetnom stanu. Nije joj poznato je li majka pokretala ikakve postupke u odnosu na tuženika. Svakako da majka nije mogla plaćati troškove vezane uz stan(režije i sl.) s obzirom na odnos tuženika prema njoj. Tužiteljica nije htjela odgovoriti na pitanje o nekretninama u [adresa], točnije jesu li njena majka i baka imale nekretnine u [adresa].

10.1. Tužiteljica ad.2. da je provela cijelo djetinjstvo i sve praznike u [adresa] kod bake i djeda te da nikada nije bilo problema s predmetnim stanom sve do smrti bake i djeda. Tuženik i njegova supruga da se nisu brinuli za njezine baku i djeda. Majka joj nikada nije spomenula ikakvu podjelu sa svojom braćom. Tužiteljice da su u više navrata nakon smrti bake i djeda dolazile u [adresa] s namjerom da uđu u predmetni stan (u razdoblju nakon smrti bake i djeda), ali da im tuženik nikada to nije dozvolio. Nije joj poznato je li tuženik naslijedio nekretnine u [adresa].

10.2. Na istoj raspravi saslušan je i tuženik koji navodi je cijeli život u predmetnom stanu, uz prekide zbog rada u Njemačkoj. Njegova sestra, majka tužiteljica da je nakon smrti njihovih roditelja mogla ući u stan kada god je htjela, a s njom da su par puta došle i tužiteljice. Nakon smrti majke, brat JĐ, majka tužiteljica i on da su se usmeno podijelili oko obiteljske imovine na način da su oni njemu "prepustili" predmetni stan, a pok. ĆĐ da je dobila zemlju i kuću u [adresa]. JĐ da nije potraživao ništa jer da je bio imućan. S tužiteljicama da nema nikakav odnos, te da do podnošenja predmetne tužbe nikada s njima nije pričao niti o podjeli niti o njihovom eventualnom pravu u odnosu na predmetni stan. On da je stan održavao, sanirao i ulagao u njega. Što se tiče zemlje u [adresa], da je čuo da je njegova sestra sve to davno prodala.

10.3. Na raspravi održanoj 31. kolovoza 2026. saslušana je svjedokinja CĐ, supruga tuženika. Ona da se 1984. udala za tuženika i da od tada živi u predmetnom stanu. Početkom 1990.-ih da su se u stanu okupili braća HĐ i JĐ i njihova sestra ĆĐ i podijelili oko obiteljske imovine na način da je tuženiku pripao stan, majci tužiteljica zemlja i kuća u [adresa], a JĐ da je svoj dio ustupio njima i nije ništa potraživao. Tužiteljice ad.1. i 2. da su u posljednjih 30-ak godina u dva-tri navrata došli do tuženika i nje, da bi zajedno ručali u predmetnom stanu i družili se, bez razgovora o eventualnom neslaganju oko podjele. Za života njezinih svekrve i svekra da nije bilo nikakvih podjela, ali da se već tada znalo da će njezinom suprugu pripasti predmetni stan, a ĆĐ nekretnine u [adresa]. Tuženik i ona da su živjeli s njima sve do njihove smrti u predmetnom stanu i brinuli se za njih. Ističe da nije bilo podjele između tuženika, brata JĐ i sestre ĆĐ u pisanoj formi jer da je riječ među njima zakon. Poznato joj je da je majka tužiteljica prodala zemlju u [adresa], ali da tuženik nije ništa potraživao od nje jer je poštivao navedenu podjelu među njima.

11. Dakle, majka tužiteljica, tuženik i njihov brat su temeljem rješenja o nasljeđivanju iza smrti svoje majke postali suvlasnici predmetnog stana za 1/3 dijela svaki od njih. U priloženom rješenju o nasljeđivanju u obrazloženju je napisano da "nasljednica pod 3/ je navela da koliko je njoj poznato ostaviteljica nije za života ništa darovala nasljedniku pod 2/." Očito je već u trenutku smrti tuženik "pretendirao" na predmetni stan, međutim, stranke tijekom ovog postupka nisu raspravljale o međusobnim postupcima u ostavinskom postupku niti su priložile zapisnike s istog. Tužiteljice isplatu na ime stjecanja bez osnove potražuju za pet godina unatrag od dana podnošenja tužbe, iz iskaza stranaka proizlazi da u tom periodu (a ni prije ni poslije) nisu stanovale u predmetnom stanu, stan je kroz čitavo to vrijeme koristio sam tuženik.

11.1 U ovom slučaju tužiteljice svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 1120. ZOO -a koji propisuje da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik (u ovom slučaju suvlasnik) može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Suvlasnik koji se bez naknade koristio suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga suvlasnika neosnovno se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa bi to bila korist koju je obvezan naknadit i drugom suvlasniku.

11.2. Za navesti je da se u revizijskoj odluci pod posl. br. Rev-390/20 sud poziva na pravno shvaćanje VSRH zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela 1.ožujka 2021.godine, dakle, da je potrebno dokazati je li i kada je tužiteljica izrazila volju za posjedovanjem predmetnog stana.

12. Naime, u konkretnom se slučaju radi o uporabi tuđe stvari koja je još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta).

12.1. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 1. ožujka 2021. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi:

„U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

12.2. Slijedom iznesenog o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari kada je moguća predaja nekretnine u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje se prema odredbi članka 164. i članka 165.ZV-a pri čemu je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno utvrditi pravni položaj posjednika.

13. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je početkom 1990. -ih, usmenom obiteljskom diobom, predmetni stan pripao isključivo njemu. Sud takvu tvrdnju nije mogao prihvatiti kao dokazanu s potrebnim stupnjem izvjesnosti. Naime, tuženik nije predočio pisanu ispravu o diobi iz koje bi proizlazilo da je ĆĐ svoj suvlasnički dio predmetnog stana prenijela na tuženika, odnosno da je tuženik na toj osnovi stekao isključivo vlasništvo predmetne nekretnine. Iskaz tuženika o izvršenoj obiteljskoj diobi djelomično je potvrđen iskazom njegove supruge CĐ, kao i pojedinim okolnostima vezanim uz dugogodišnji način korištenja obiteljske imovine. Međutim, navedene okolnosti, prema ocjeni ovog suda, nisu dostatne za zaključak da je tuženik dokazao pravno valjano stjecanje isključivog vlasništva predmetnog stana.

13.1. Međutim, činjenica da tuženik nije dokazao stjecanje isključivog vlasništva predmetnog stana sama za sebe ne dovodi do osnovanosti postavljenog zahtjeva za isplatu. Predmet ovog postupka nije zahtjev za utvrđenje prava vlasništva, predaju u suposjed ili razvrgnuće suvlasničke zajednice, nego novčani zahtjev kojim tužiteljice zahtijevaju naknadu koristi zbog toga što tuženik koristi predmetni stan.

13.2. Kada jedan suvlasnik koristi stvar u cijelosti, za odluku o zahtjevu drugog suvlasnika za naknadu koristi nije dovoljna sama činjenica postojanja suvlasništva i činjenica da stvar neposredno koristi drugi suvlasnik.

13.3. U konkretnom slučaju sud nije mogao sa potrebnim stupnjem sigurnosti utvrditi da su tužiteljice u razdoblju za koje zahtijevaju naknadu na odgovarajući način od tuženika zahtijevale ostvarivanje suposjeda predmetnog stana, odnosno da ih je tuženik nakon takvog zahtjeva u tome onemogućavao.

13.4. Za tvrdnje o onemogućavanju pristupa stanu kontradiktorni su navodi parničnih stranaka, ali zajednički im je da nijedna strana nije predočila neki objektivni dokaz iz kojeg bi se moglo pouzdano utvrditi kada su tužiteljice odnosno njihova pravna prednica zahtijevale predaju ključa, omogućavanje suposjeda ili drugi oblik korištenja predmetne nekretnine, niti kada ih je i na koji način tuženik u tome odbio.

13.5. Posebno nije moguće sa potrebnom sigurnošću vremenski povezati opisane pokušaje pristupa stanu upravo s razdobljem za koje tužiteljice zahtijevaju novčanu naknadu.Sama činjenica da među strankama postoje poremećeni odnosi, kao ni činjenica da tuženik neposredno koristi cijeli stan, nije dostatna za zaključak da je u cijelom utuženom razdoblju bio nepošteni posjednik suvlasničkog dijela tužiteljica.

14. Sud je pri ocjeni kvalitete tuženikova posjeda cijenio i nesporno dugotrajno faktično stanje. Tuženik predmetni stan koristi kroz dulje vremensko razdoblje, u njemu živi sa svojom obitelji, održava ga i podmiruje troškove povezane s njegovim korištenjem, smatrajući da mu je stan pripao obiteljskom diobom. S druge strane, tijekom postupka iznesene su tvrdnje vezani uz nekretnine u [adresa] kojima je navodno raspolagala pravna prednica tužiteljica, međutim tuženik je tek na posljednjem ročištu predložio saslušanje svjedoka koji je navodno kupio zemlju u [adresa] od majke tužiteljica, ali taj dokazni prijedlog je odbijen kao prekluzivan. Posebice se naglašava da navedene okolnosti ne smatraju dokazom pravno valjane diobe kojom bi tuženik stekao isključivo vlasništvo predmetnog stana. Međutim, takvo dugogodišnje faktično stanje relevantno je za ocjenu kvalitete tuženikova posjeda i njegova uvjerenja o osnovi na kojoj predmetni stan koristi.

14.1. Slijedom svega navedenog, sud nije našao dokazanim da je tuženik tijekom razdoblja obuhvaćenog zahtjevom znao ili prema okolnostima morao znati da predmetni stan u opsegu koji odgovara pravima tužiteljica posjeduje protivno njihovoj jasno izraženoj volji za ostvarivanjem suposjeda. Stoga nije dokazana pretpostavka nepoštenja posjednika potrebna za obvezivanje tuženika na naknadu koristi prema čl. 165. ZV-a.

15. Sud nije prihvatio pravnu kvalifikaciju zahtjeva prema pravilima o uporabi tuđe stvari iz čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima. Budući da predmetna nekretnina postoji u nepromijenjenom obliku i riječ je o odnosu suvlasnika i posjednika, pitanje naknade koristi prosuđuje se prema pravilima čl. 164. i 165. ZV-a.

16. S obzirom da tužiteljice nisu dokazale pretpostavke odgovornosti tuženika prema čl. 165. ZV-a, pitanje konačne visine tržišne najamnine nije odlučno za ishod spora pa se sud u obrazloženju ove presude nije posebno očitovao na predmetne nalaze i mišljenja budući da građevinsko vještačenje predstavlja samo dokaz visine moguće koristi, a ne dokaz postojanja pravne obveze tuženika da tu korist naknadi tužiteljicama.

17. Dakle, u ovom postupku se ne utvrđuje da je tuženik isključivi vlasnik predmetnog stana niti postojanje usmene obiteljske diobe, međutim, tužiteljice, slijedom svega navedenog nisu dokazale pretpostavke za zahtijevanu novčanu naknadu pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP - a. Obistinjeni trošak tuženiku u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife se odnosi se na trošak sastavljanja odgovora na tužbu, podnesaka od 27.01.2026. i 16.04.2026. i pristupa na ročišta održana 21.12.2023, 24.10.2024., 28.01.2026., 16.04.2026., 21.05.2026., sve u iznosu od po 200,00 eura, te pristup na očevid 28.02.2025. u iznosu od 250,00 eura što daje ukupni iznos 1.850,00 eura.

Imotski, 15. rujna 2026.

S u d a c

Duje Karaman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

1. odvj. Krunoslav Aljinović, Split

2. odvj. Boris Rebić, Imotski