Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-784/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Pisarnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojega zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-78/2026-8 od 16. srpnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-78/2026-8 od 16. srpnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d., za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 13. stavak 3. Ugovor o stambenom kreditu s međufinanciranjem, broj: 9050007669 od 18. prosinca 2012. sklopljenog između PBZ stambena štedionica d.d. Zagreb, OIB: 28857005625 kao prednika tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužiteljice LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Roberta-Antona Čečatke iz [adresa] 19. prosinca 2012. pod brojem OV-8951/12 koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 400,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 480,77 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP). Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da je ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 13. stavak 3. Ugovora o stambenom kreditu s međufinanciranjem, broj: 9050007669 od 18. prosinca 2012. o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i s tim u vezi isplata stečenog bez osnove temeljem navedene ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud drugoga stupnja ne nalazi da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka predviđenih odredbom čl. 354. st. 2. ZPP na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da su 18. prosinca 2012. tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika PBZ stambena štedionica d.d. Zagreb, zaključili Ugovor o stambenom kreditu s međufinanciranjem, broj: 9050007669, prema kojem je prednik tuženika, kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio kredit u iznosu od 40.000,00 eura protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (članak 1.),

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita (članak 13.3.),

- da je kredit odobren kao stambeni, za kupovinu stana ili obiteljske kuće (članak 2.),

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunata u iznosu od 3.014,09 kn, sada 400,04 eura, koja je naplaćena 21. prosinca 2012.,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu,

- da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogla utjecati na odredbe o visini predmetne naknade,

- da tužiteljica u pogledu odredbe članka 13.3. predmetnog ugovora o kreditu nije informirana na što se točno odnosi naknada, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji se troškovi podmiruju tom naknadom,

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2.

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te imajući u vidu da visina potraživanja nije sporna, pravilno je obvezao tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva plati iznos od 400,04 eura sa zateznim kamatama.

8. Takva činjenična utvrđenja i odluku suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužene.

9. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da tužiteljica i prednik tuženika o spornoj ugovornoj odredbi nisu pregovarali prije sklapanja Ugovora, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica imala parametre utvrđenja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva te ugovorna odredba ipak nije poštena.

10. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12 – dalje: ZZP/07), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Odredbom čl. 100. ZZP/07 propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

13. Odredbom čl. 101. ZZP/07 propisano je, da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

14. Konačno odredbom čl. 102. ZZP/07 propisano je, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe.

15. Iz spisa proizlazi da je u postupku izveden dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnost da je sporna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva. Iz iskaza tužiteljice, kako to utvrđuje prvostupanjski sud, proizlazi da je ugovor bio unaprijed formuliran od strane prednika tuženika i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, pa tako niti o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

16. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 96. st. 2. ZZP/07 jer je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, u postupku je utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, te da prednik tuženika nije pojasnio tužiteljici na što se taj trošak odnosi, niti zašto je ugovoren u visini od 1,00%, što u svojoj ukupnosti je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna.

17. Žalitelj uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 96. ZZP/07 i čl. 99. ZZP/07 kojim je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da u postupku nije utvrđeno da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama.

18. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nije pojedinačno pregovaralo te da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano koji su to troškovi tuženiku nastali.

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

20. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

21. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi joj bez takve naknade kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja te naknade, da je mogla zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu prednik tuženika unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca kredita.

22. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovara odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredba značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu kredita i odobravanje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjev za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je imala informaciju o obvezi plaćanja naknade, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

24. Imajući u vidu da je tužiteljica bila ograničena uvjetima iz ponude banke, prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i tužiteljica, kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Jednak pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odlukama Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.

25. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženica i kad tužiteljica na sadržaj sporne odredbe nije mogla utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, između ostalog je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 99. ZZP/07. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

26. S tim u vezi za navesti je kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024. izrazio pravno shvaćanje u vezi postavljenih pitanja: "Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s članka 81. stavak 1. ZZP/03, a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/03. Utvrđeno je da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o iznosu naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita i sl.)". Jednak pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima i u odluci Rev- 1028/2023-2 od 15. srpnja 2025.

27. Slijedom navedenog, protivno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je analizom svih relevantnih okolnosti izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično i ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a time i nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem istih. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da se radilo o tipskom ugovoru te je tuženik znao da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama niti je bila upoznata na što se naknada odnosa i zašto se baš u toj visini naplaćuje. Iz navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženih iznosa.

28. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 400,04 eura sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2012. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (čl. 1111. i čl.1115. ZOO).

29. Prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeo je stav prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

30. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja konkretnih žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi s osporavanjem odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

31. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

32. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina