1

Poslovni broj: Gž-1237/2023-2

 

 

Poslovni broj: Gž-1237/2023-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz M. B., OIB:..., zastupanog po punomoćnici L. M.-P., odvjetnici u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici u Z., radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbi stranaka izjavljenih protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5800/2018-49 od 31. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5800/2018-49 od 31. svibnja 2023.

 

II. Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke II.1., II.2. i II.3. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5800/2018-49 od 31. svibnja 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se točka I. rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5800/2018-49 od 31. svibnja 2023.

 

II. Žalba tužitelja se odbija, a žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično uvažava pa se točka II. rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5800/2018-49 od 31. svibnja 2023.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.462,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. svibnja 2023. do isplate

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju daljnji iznos troškova postupka od 2.586,84 EUR te se za taj iznos troškova postupka zahtjev tužitelja odbija.

 

III. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke odbijen glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209895835 od 20. lipnja 2007. te je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 335.543,11 kn /44.534,22 EUR/[1] sa zakonskim zateznim kamatama od 13. rujna 2021. do isplate.

 

1.1. Točkom II. izreke prihvaćen je podredno kumulirani zahtjev pa su u točci II.1. izreke utvrđene ništetnim ugovorne odredbe članaka 2. i 6. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209895835 od 20. lipnja 2007. kojim je među strankama ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Točkom II.2. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 1.615,44 EUR /12.171,50 kn/ sa zateznim kamatama tekućim na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom III.3. izreke utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe članaka 1. i 6. tog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je među strankama ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 6.218,34 EUR /46.852,10 kn/ sa zateznim kamatama tekućim na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke.

 

1.2. Rješenjem suda prvog stupnja u točci I. izreke dopuštene su preinake tužbe od 7. svibnja 2019. i 29. rujna 2021., dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 5.049,17 EUR /38.043,00 kn/ sa zakonskim zateznim kamatama od 31. svibnja 2023. do isplate.

 

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkom I. izreke kao i točku II. prvostupanjskog rješenja pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

 

3. Točku II. navedene presude i prvostupanjsko rješenje u cijelosti, pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno sa zateznim kamatama od 31. svibnja 2023. do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Pobijano rješenje također predlaže preinačiti, podredno ukinuti. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja odluke o žalbi do isplate.

 

4. Tuženik je u odgovoru na žalbu tužitelja predložio istu žalbu odbiti uz tvrdnju da su žalbeni navodi o arbitrarnosti tom žalbom pobijanog dijela prvostupanjske odluke paušalni jer da su za tu odluku suda prvog stupnja u točci 15. obrazloženja prvostupanjske odluke dani odlučni razlozi.

 

4.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika predložio istu odbiti tvrdeći da su žalbeni navodi neosnovani, paušalni i arbitrarni, a sama žalba tuženika da je podnesena isključivo s ciljem odugovlačenja postupka i izbjegavanja odgovornosti tužene banke prema tužitelju.

 

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5.1. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

 

6. Rješenje kojim je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe od 7. svibnja 2019. doneseno je uz pravilnu primjenu članka 190. stavka 1. i 3. ZPP-a imajući na umu da je riječ o pravovremenoj preinaci (do zaključenja prethodnog postupka) koja je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe od 29. rujna 2021. doneseno je uz pravilnu primjenu članka 190. stavaka 2. i 3. ZPP-a. Također je riječ o pravovremenoj i svrsishodnoj preinaci.  Pritom je žalitelju za odgovoriti da je 1. rujna 2019. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/2019.) koji je člankom 39. iza stavka 190. stavka 1. ZPP-a dodao novi stavak 2. koji dopušta preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U tom smislu je pravilna ocjena suda prvog stupnja da je u situaciji poput ove, kada je do preinake došlo nakon što je tužitelju dostavljen nalaz i mišljenje vještaka odnosno dopuna nalaza i mišljenja vještaka pa je tužba preinačena u skladu s tim nalazom odnosno s njegovom dopunom, preinaka pravovremena u smislu članka 190. stavka 2. ZPP-a. U tom smislu je 26. studenog 2021. na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćen (novi) zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjskog rješenja.

 

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209895835 od 20. lipnja 2007. te zahtjev za isplatu iznosa od 44.534,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 13. rujna 2021. do isplate. Po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu predmet spora je djelomična ništetnost tog ugovora te kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom ugovoru za koji tužitelj tvrdi da je potrošački.

 

8. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem koje je dopunjeno te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 20. lipnja 2007. u Z. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor za kupnju motornog vozila s ugovorenim iznosom kredita od 36.516,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako da će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s tuženikovom odlukom o kamatama,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje valjan

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 20. lipnja 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Z. b. d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Z. b. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90.  Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Z. b. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora prvototužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je ugovor prestao ispunjenjem

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (6,10%, 6,55% i 7,55%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (5,20%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 12.171,50 kn

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 46.852,10 kn i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. studenog 2018.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne dijelove ugovornih odredbi članaka 1., 2. i 6. ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika utvrdio ništetnim dok je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog/ostatka ugovora odbijen. Uz primjenu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje ZOO) naložio je tuženiku vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate dok je zahtjev za isplatom kao posljedicom ništetnosti cijelog ugovora odbijen. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

 

U odnosu na žalbu tuženika protiv točke II. izreke presude

 

10. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao točku II. pobijane presude u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

11. Ispitujući na takav način pobijanu presudu u dijelu pod točkom II. izreke, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

12. Suprotno tvrdnjama tuženika, točka II. izreke presude suda prvog stupnja sadrži razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega). Zbog toga nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.

13. Nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a te time povrijedio zakon. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 27. studenog 2018. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

 

14. S obzirom na to da je prijedlog za provođenje financijskog vještačenja tužitelj predložio prije zaključenja prethodnog postupka, nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 299. stavkom 1. ZPP-a na koju se određeno u žalbi poziva tuženik. Bespredmetni su žalbeni navodi tuženika o tome da je ta povreda počinjena stoga što je „tužitelj nakon zaključenja glavne rasprave […] dao vještaku sasvim novi zadatak […]“. To stoga što u smislu članka 259. ZPP-a vještačenjem upravlja sud, a ne tužitelj. Činjenica da je rješenjem suda vještaku u smislu članka 259. ZPP-a tijekom glavne rasprave naložena dopuna nalaza nema, suprotno žalbenim navodima, značaj novog dokaznog prijedloga tužitelja stavljenog protivno odredbi članka 299. ZPP-a.

 

15. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

 

16. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je saslušanjem tužitelja utvrdio da o spornim odredbama nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženik nije ispunio zahtjev njihove transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 jer nisu (lako) razumljivo sastavljene.

 

16.1. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. i članak 85. ZZP/2003), a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni. Drugih dokaznih prijedloga tuženik nije stavljao. To stoga što do kraja raspravljanja nije dostavio ime, prezime i boravište svjedoka „osobnog bankara“ što je njegova procesna dužnost iz članka 241. ZPP-a. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja o vezanosti tog suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojim su navedene odredbe ocijenjene nepoštenima. S obzirom na to da su se ostvarili uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora i za vezanost suda tim utvrđenjima, neodlučni su žalbeni navodi tuženika o tome da u ovom pojedinačnom postupku nisu ocijenjeni njegovi Opći uvjeti poslovanja iz 1999. Opći uvjeti poslovanja iz 2011. su neprimjenjivi i vremenski.

 

17. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003, neosnovano tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Za odgovoriti je žalitelju i to da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje osobnog vozila za osobne potrebe, a ne za obavljanje profesionalne djelatnosti, pa se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu prihvatiti.

 

18. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, odnosno može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

 

18.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisao tužitelj, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen.

 

19. Pravilno žalitelj u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba članka 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba.

 

20. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredbama koja nisu jasno i razumljivo sastavljene i koja su nepoštene jer uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točkama II.1. i II.3. utvrdio da su te ugovorne odredbe ništetne.

 

21. Pravilno je sud stupnja primijenio i odredbu članka 1111. stavka 1. ZOO-a kada je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i to u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem.

 

22. Neosnovano tuženik prigovara da tužitelj nije aktivno legitimiran za utuženi kondikcijski zahtjev jer da je uplata na ime ispunjenja kredita čiji se povrat traži uplaćena 20. rujna 2012. bez oznake uplatitelja i s računa u P. b. Z. d.d. Iz isprava koje su u spisu proizlazi, a i nije sporno, da je uplatu s računa u P. b. Z. d.d. 20. rujna 2012. tuženik proknjižio kao uplatu učinjenu u ime i za račun ispunjenja upravo tužiteljeve obveze kao korisnika kredita. S obzirom na to da je tuženik navedenu uplatu primio u ime i za račun ispunjenja obveze tužitelja kao korisnika kredita, ne mogu se prihvatiti prigovori tuženika da se navedene uplate ne mogu pripisati tužitelju. Osim toga, imajući na umu da je „uplata izvan banke“ očito jedan od načina ispunjenja ugovorne obveze korisnika kredita na otplatu kredita, knjiženje tužitelju te uplate u njegovo ime i za njegov račun uz istovremeno prigovaranje da uplata zapravo nije primljena za njegov račun, šikana je suugovaratelja i ne dovodi u pitanje zakonitost odluke suda prvog stupnja o materijalnopravnoj legitimaciji tužitelja. 

 

23. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

 

23.1. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF je utvrđena stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa.

 

24. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće od prvog idućeg dana nakon plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) kako je to pravilno dosuđeno pobijanom odlukom.

 

25. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

25.1. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu preinačio zahtijevajući isplatu na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope 7. svibnja 2019. zahtijevajući iznos od 12.379,09 kn sa zateznim kamatama koja na najranije dospjeli iznos teče od 13. srpnja 2007. Tužba za isplatu na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope je podneskom od 29. rujna 2021. djelomično povučena (ne preinačena) jer je tužitelj po toj osnovi konačno zahtijevao 12.171.50 kn sa zateznom kamatom koja na najranije dospjeli iznos teče od 2. studenog 2011. Stoga je zahtjev za isplatu na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koji je podnesen 7. svibnja 2019. podnesen prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (13. lipnja 2014.).

 

25.2. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu preinačio zahtijevajući isplatu na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF 7. svibnja 2019. zahtijevajući iznos od 10.188,23 kn sa zateznim kamatama koja na najranije dospjeli iznos teče od 13. srpnja 2007. Tužba za isplatu na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu je podneskom od 29. rujna 2021. preinačena jer je tužitelj povećao zahtjev na iznos od konačno zahtijevanih 46.852,10 kn sa zateznom kamatom koja na najranije dospjeli iznos teče od 2. kolovoza 2011. S obzirom na to da je tužba za isplatu na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF preinačena 7. svibnja 2019. i 29. rujna 2021., očito je preinačena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018.).

 

26. Naposljetku, neodlučno je pozivanje tuženika na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

 

26.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Tudoran, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

 

26.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

 

26.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 20. lipnja 2007., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

 

26.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

 

27. S obzirom na to da u odnosu na odluke iz točke II. izreke presude ne postoje razlozi zbog kojih se te odluke pobijaju, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

 

U odnosu na žalbu tužitelja protiv točke I. izreke presude

 

28. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao točku I. pobijane presude u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

29. Ispitujući na takav način pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

30. Suprotno tvrdnjama tužitelja, točka I. izreke presude suda prvog stupnja sadrži razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužitelja o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega). Zbog toga nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tužitelj.

 

31. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tužitelju pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji ga ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, da je imao priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tuženika i staviti svoje primjedbe na njih te da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, sadrži dostatne i odlučne razloge o svim odlučnim činjeničnim tvrdnjama i pravnoj argumentaciji tužitelja te nije proizvoljna, neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da u tom postupku nije osigurano njegovo pravo na pristup sudu. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja izražena u točci 15. obrazloženja pobijane odluke ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenim zahtjevima, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka niti narušavanje njegova prava na pristup sudu ili prava na pošteno suđenje općenito.

 

32. Članak 87. stavak 2. ZZP/2003 prema kojem „ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe”, ne daje nikakve kriterije koji moraju biti ispunjeni za nastavak ugovora iz kojeg su uklonjene jedna ili više nepoštenih ugovornih odredbi. Stoga su mjerodavne opće odredbe tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" br. 35/2005.) o djelomičnoj ništetnosti koje kao glavno pravilo (u članku 324.) također propisuju da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Sve odredbe ugovora koje nisu bitni sadržaj ugovora jesu odredbe bez kojih ugovor može nastaviti obvezivati stranke. Ako su nepoštene ugovorne pak odredbe koje su bitni sadržaj ugovora – određuju glavni predmet ugovora, nema pravne mogućnosti da takav ugovor nastavi obvezivati stranke. Prilikom donošenja ocjene o tome definira li nepoštena ugovorne odredba glavni predmet ugovora, sud treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i pravni i činjenični kontekst tih odredbi. Imajući na umu navedeno, odredba koja kreditoru  omogućuju da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu, prema ocjeni ovog suda ne ulazi u glavni predmet ugovora. Prvo, odredbe koje kreditoru omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu navedene su u točkama 11. i 13. članka 82. ZZP/2003 koji sadrži indikativan i netaksativan popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. Uključivanje ovakvih odredbi u „sivi popis“ odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima ne bi imalo smisla ni učinka kada bi one bile uključene u glavni predmet ugovora jer bi od početka bile isključene iz ocjene eventualne nepoštenosti na temelju članka 84. ZZP/2003 koji iz testa nepoštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. Osim toga, da je riječ o odredbi akcesornog značenja proizlazi i iz okolnosti da se ona, s obzirom na to da prije svega sadrži mehanizam prilagodbe koji kreditoru omogućuje da izmijeni odredbu kojom se određuje kamatna stopa, ne može odvojiti od te odredbe koja određuje kamatnu stopu (5,20%). Odredba kojom se određuje kamatna stopa može biti dio glavnog predmeta ugovora, a odredba kojom se određuje mehanizam promjene te stope, zbog svoje akcesornosti, ne. Naposljetku, uzrok nepoštenosti odredbe o mehanizmu izmjene kamatne stope utvrđen u kolektivnom sporu ne leži u neprimjernosti između visine izmijenjene stope i protučinidbe obavljene za tu izmjenu, već zbog netransparentnosti uvjeta i kriterija koji zajmodavcu omogućuju da izvrši tu izmjenu.

 

32.1. U tom smislu, zaključak je ovog suda da „predmet ugovora“ ne obuhvaća odredba ugovora o kreditu sadržana u njegovim člancima 2. i 6., koja kreditoru omogućuje da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu. Proizlazi da ugovor o zajmu u kojem je ništetna odredba o mehanizmu promjene kamatne stope, može nastaviti obvezivati stranke bez te odredbe. Pritom se mora voditi računa o tome je uklanjanje nepoštene ugovorene odredbe o mehanizmu promjene kamatne stope uz očuvanje ugovora moguće samo zato što su odredbe o redovnoj kamatnoj stopi i o načinu njene izmjene funkcionalno odvojene odredbe - svaka ima svoj sadržaj i funkciju, neovisno o tome što su u predmetnom ugovoru prezentirane kao jedna odredba. Predmetnim je ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje tijekom 84 mjeseca te da se njegova redovna godišnja kamatna stopa određuje u visini od 5,20 % godišnje s time da tuženik pridržava pravo izmjene te kamatne stope u skladu sa svojom odlukom. Uklanjanjem odredbe koja se odnosi na pridržaj prava na jednostranu izmjenu kamatne stope ugovor može nastaviti obvezivati stranke jer brisanje te odredbe ne utječe na sadržaj ugovorne odredbe kojim je određena tekuća godišnja kamatna stopa od 5.20% godišnje pa ugovor može i dalje obvezivati stranke, s učinkom de facto kao da je redovna kamata stopa ugovorena u trenutku sklapanja ugovora nepromjenjiva za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Zbog toga tužitelj neosnovano tvrdi da ništetnost predmetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utječe na valjanost cijelog ugovora o kreditu jer taj ugovor i nakon uklanjanja nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovora i dalje sadrži cijenu kredita (redovnu kamatu po stopi od 5,20%) kao bitni sastojak tog ugovora.

 

33. Neosnovano se tužitelj poziva na pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u praksi toga Suda koju tužitelj citira u žalbi i u kojoj je taj Sud tumačio na Direktivu Direktiva 93/13. To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje iz razloga koji su navedeni u točkama 26. do 26.4. ovog obrazloženja, na koje se, zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje.

 

33.1. Osim toga i neovisno o tome, za odgovoriti je žalitelju da države članice imaju na osnovi članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 obvezu osigurati: da nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača, da ugovor ostaje na snazi bez nepoštenih odredbi, ako je to prema nacionalnom pravu moguće i restituciju potrošača. To znači da se mogućnost ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) procjenjuje prema odredbama nacionalnog prava. S obzirom na to da u skladu s člankom 267. UFEU-a Sud Europske unije nije nadležan za tumačenje nacionalnog prava, ocjena mogućnosti ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) u skladu s odredbama nacionalnog prava je isključivo na nacionalnim sudovima. U tom smislu tužitelj ispušta iz vida da je u presudama Suda Europske unije koje citira u žalbi, Sud Europske unije ocjenu održavanja valjanosti ugovora zbog ništetnosti odredbe koja se odnosi na tečajni rizik prepustio nacionalnom sudu (presuda od 14. ožujka 2019., C-118/17, Dunai, točka 52. , presuda od 3. listopada 2019., C-260/18, Dziubak, točka 43.). 

 

33.2. Ocjenu suda prvog stupnja da u situaciji kada je, kao u ovom predmetu, ništetna (samo) ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, njezino uklanjanje koje dovodi do toga da se kredit otplaćuje bez rizika promjene tečaja, ne dovodi do pravne nemogućnosti opstanka tog ugovora koji se otplaćuje po tečaju važećem na dan isplate (korištenja) kredita u skladu s valjanom ugovornom odredbom o isplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, prihvaća i ovaj sud jer je podudarna s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 21. listopada 2021. koje glasi: „Djelomična ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamata i to u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 105. ZOO/91. „

 

33.3. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 87. stavak 2. ZZP/2003 kada je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora. Pritom je i zahtjev za isplatu 44.534,22 EUR koji je tužitelj temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je cijeli ugovor ništetan pravilno odbijen jer nisu ostvareni uvjeti iz članka 323. stavka 1. ZOO-a.

 

34. Naposljetku, neosnovano je pozivanje tužitelja na zaštitu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva. Da bi tužitelj uopće mogao tvrditi da je došlo do povrede tog konvencijskog prava potrebno je da se pobijana odluka odnosi na njegovo „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). „Vlasništvo“ može biti „postojeće vlasništvo“ ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati „imovinom“. Kada je, kao u ovom predmetu, vlasnički interes u naravi potraživanje isplate zbog navodne ništetnosti cijelog ugovora, ono se može smatrati „imovinom” samo ako postoji dovoljno uporište za taj interes u nacionalnom pravu (na primjer, kad postoji utvrđena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje), to jest, kad je to potraživanje utvrđeno pravomoćnom odlukom nadležnog tijela da se može izvršiti. Zahtjev tužitelja za isplatu utemeljen na tvrdnji da je cijeli ugovor ništetan nije dovoljno utvrđen da se može izvršiti i nema uporište u nacionalnom pravu (niti nema utvrđene sudske prakse domaćih sudova koja to potvrđuje). Zbog toga tužiteljev zahtjev o kojim je odlučeno točkom I. pobijane presude ne ulazi u područje primjene članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Naposljetku, za odgovoriti je žalitelju da je u svakom slučaju građanskopravni spor između privatnih osoba izvan dosega članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju i odgovornosti države. Sama činjenica da je država, preko pravosudnog sustava, uspostavila mehanizam za rješavanje privatnopravnog spora ne dovodi samo po sebi do miješanje države u pravo vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1. Država se može smatrati odgovornom za štete uzrokovane uspostavljanjem takvih mehanizama na temelju članka 1. Protokola br. 1. samo ako su sudske odluke donijete protivno domaćim propisima ili su proizvoljne odnosno na drugi način očigledno nerazumne (Mindek protiv Hrvatske od 30. kolovoza 2016., broj zahtjeva:  6169/13, točka 77.), a što nije situacija u ovom predmetu (vidjeti točke 30. i 31. ove presude).

 

U odnosu na žalbe stranaka protiv točke II. izreke rješenja (odluka o troškovima postupka)

 

35. Suprotno žalbenim navodima tuženika, odluka o naknadi troškova postupka tužitelju utemeljena je na pravilnom pravnom shvaćanju suda prvog stupnja da je tužitelj čiji je eventualno kumulirani zahtjev usvojen u cijelosti, uspio u sporu. U pogledu cijelog odbijenog dijela tužbenog zahtjeva (za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu) nisu nastali posebni troškovi u odnosu na prihvaćeni podredni tužbeni zahtjev. U okolnostima ovog predmeta, da bi se došlo do ocjene osnovanosti podrednog tužbenog zahtjeva morale su biti poduzete sve parnične radnje koje su u postupku poduzete radi odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, uključivo i vještačenje.

 

35.1. Takvo je pravno shvaćanje izraženo i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i tamo citiranoj praksi tog Suda.

 

36. S obzirom na to da je tužitelju dosuđena naknada svih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka (jer je ocijenjeno da je uspio u sporu unatoč tome što je glavni tužbeni zahtjev odbijen), neosnovani su njegovi žalbeni navodi da mu je odlukom o troškovima postupka povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu. Pritom činjenica da je pojedine troškove tužitelja sud prvog stupnja ocijenio nepotrebnim za vođenje parnice (članak 155. ZPP-a), koju ocjenu prihvaća i ovaj sud te je tužitelj ni određeno ni sadržajno ne pobija u žalbi, nema značaj uskrate tužitelja niti ograničavanja njegova prava na pristup sudu. Zbog toga je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točci II. izreke prvostupanjskog rješenja u tom žalbom pobijanom dijelu kojim tužitelju nije dosuđena naknada troškova postupka iznad 5.049,17 EUR.

 

37. Osnovano tuženik u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja pogriješio kada je  tužitelju dosudio naknadu troškova sastava podneska od 8. veljače 2021. imajući na umu da je tim podneskom tužitelj odredio zadatak vještaku, a za što je u smislu članka 259. ZPP-a mjerodavan sud, a ne stranka, pa je riječ o podnesku koji nije bio potreban za vođenje parnice. Isto tako, osnovano tuženik u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja pogriješio kada je  tužitelju dosudio naknadu troškova sastava podneska od 3. listopada 2022. kojim je tužitelj dvojno iskazala novčani zahtjev određen podneskom od 29. rujna 2021. To stoga što je obvezni subjekt odnosno obveznik dvojnog iskazivanja novčanih vrijednosti u sudskim odlukama u smislu članka 48. stavka 1. u vezi s člankom 42. stavkom 2. i člankom 43. stavkom 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) sud, kao tijelo javne vlasti, a ne tužitelj. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da je riječ o podnesku koji je bio potreban za vođenje parnice. Naposljetku, s obzirom na to da podnesak tužitelja od 29. rujna 2021. kojim tužitelj postavlja konačni zahtjev nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8/1 tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23., dalje: OT), tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8/3 OT-a.

 

38. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka koju žalbom u cijelosti pobija tuženik, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. ZPP-a kada je tuženiku naložio naknaditi tužitelju troškove (plaćene) sudske pristojbe na presudu. Riječ je o troškovima učinjenim 15. lipnja 2023. koji nisu bili potrebni za vođenje parnice jer se odnose na prvostupanjsku presudu koja je donesena 31. svibnja 2023. nakon što je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/2023) koji je na snazi od 20. svibnja 2023. tužitelj kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa po zakonu oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

 

39. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, činjenica da je troškovnik tužiteljice predan u sudski spis izravno na ročištu na kojem je zaključeno raspravljanje (a ne u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava u skladu s člankom 106.a ZPP-a) nema za posljedicu to da se taj troškovnik neće uzeti u obzir.

 

40. Pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 155. stavka 1. ZPP-a kada je tužitelju dosuđena naknada troškova za sastav obrazloženog podneska od 14. svibnja 2021. jer je riječ o podnesku kojim se tužitelj u smislu Tbr. 8/1 OT-a očitovao na nalaze i mišljenja vještaka. S obzirom na to da je na pripremnom ročištu 8. veljače 2021. tužitelj izložio tužbu te je u smislu članka 292. ZPP-a raspravljano o prijedlozima stranaka te je prethodni postupak zaključen, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada tužitelju uz primjenu članka 155. stavka 1. ZPP-a dosudio naknadu troškova zastupanja na tom pripremnom ročištu uz primjenu Tbr. 9/1 OT. S obzirom na to da se na glavnoj raspravi održanoj 22. ožujka 2022., koja je zbog izmjene raspravnog suca počela iznova, raspravljalo o glavnoj stvari, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je tužitelju uz primjenu članka 155. stavka 1. ZPP-a dosudio naknadu troškova zastupanja na tom pripremnom ročištu uz primjenu Tbr. 9/1 OT.

 

41. Iako se odbijeni glavni tužbeni zahtjev i usvojeni podredni tužbeni zahtjev odnose na utvrđenje i na isplatu, nije riječ o zahtjevima iz iste činjenične i pravne osnove. Riječ je (u razlikovanju glavnog i prihvaćenog podrednog zahtjeva) o dva različita tužbena zahtjeva pa se vrijednost predmeta spora određuje u skladu s člankom 37. stavkom 2. ZPP-a. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio ekvivalent novčanog potraživanja iz glavnog zahtjeva, a tijekom postupka je to potraživanje povećano kad je tužba preinačena 29. rujna 2021. S obzirom na to da je tužitelj uspio s podrednim zahtjevom, pri određivanju vrijednosti parničnih radnji tužitelja za prihvaćeni podredni dio tužbenog zahtjeva (59.023,60 kn) treba u smislu članka 155. i Tbr. 7/1 OT-a primijeniti vrijednosni razred od 10.000,01 kn do 100.000,00 kn kako to pravilno u žalbi tvrdi tuženik.

 

41.1. Stoga tužitelju na ime troškova zastupanja po odvjetniku pripada naknada za:

- sastav tužbe od 27.11.2018. (Tbr. 7/1 OT) u iznosu od 199,08 EUR

- sastav podneska od 21.1.2019. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 199,08 EUR

- sastav podneska od 7.5.2019. (Tbr. 8/3 OT) u iznosu od 49,77 EUR

- pristup na pripremno ročište 2.12.2020. (Tbr. 9/5 OT) u iznosu od 49,77 EUR

- za zastupanje na pripremnom ročištu 8.2.2021. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 199,08 EUR

- sastav podneska od 14.5.2021. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 199,08 EUR

- sastav podneska od 29.9.2021. (Tbr. 8/3 OT) u iznosu od 49,77 EUR

- za zastupanje na glavnoj raspravi 22.3.2022. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 199,08 EUR

- za zastupanje na glavnoj raspravi 8.6.2022. (Tbr. 9/2 OT) u iznosu od 99,54 EUR i

- za zastupanje na glavnoj raspravi 4.5.2023. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 199,08 EUR

što ukupno i uvećano za PDV (Tbr. 42. OT) iznosi 1.804,16 EUR. Tome treba dodati predujmljene troškove vještačenja koje je tužitelj, suprotno žalbenim navodima predujmio u iznosu od ukupno 398,17 EUR (3.000,00 kn) kao i troškove plaćene sudske pristojbe na tužbu (260,00 EUR/1.959,00 kn) pa uz pravilnu primjenu članka 155. ZPP-a tužitelju pripada 2.462,33 EUR.

 

42. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku u troškovima postupka sadržanu u točci II. prvostupanjskog rješenja, na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično je uvažena žalba tuženika i preinačena je odluka o troškovima postupka na način da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 2.586,84 EUR dok je u odnosu na dosuđenu naknadu troškova parničnog postupka od 2.462,33 EUR koja je dosuđena uz pravilnu primjenu članaka 154. stavka 6. i 155. ZPP-a žalba tuženika na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena i potvrđena je prvostupanjska odluka.

 

43. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu pravnih lijekova stranaka, imajući na umu da tužitelj nije uspio sa žalbom protiv presude niti protiv rješenja, a tuženik nije uspio sa žalbom protiv presude, dok je sa žalbom protiv rješenja uspio djelomično, stranke su odbijene sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

U Varaždinu 24. travnja 2024.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                  Dijana Hofer v.r.