Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3772/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), Zagreb, Antuna Mihanovića, 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima Damiru Salahoviću i Dajani Tica, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1603/2020-29 od 16. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 15. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1603/2020-29 od 16. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva od suda naložiti tuženiku isplatiti tužitelju, na ime naknade štete, svotu od 2.462,72 eura sa zateznom kamatom od 2. siječnja 2020. do isplate.
II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16. svibnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."
2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tj. zbog zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, dok je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, tužitelj ističe kako je, primjena Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, u cijelosti otklonila obvezu osiguravajućih društava da isplaćuju štetu tužitelju koja je nastala radi štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik osiguravajućih društava. Dakle, tužitelj ustraje na tome da se treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, kao Zakon koji propisuje izvorno pravo na naknadu štete u slučajevima kada je osiguranik tuženika prouzrokovao štetni događaj, radi kojeg događaja je tužitelj u obvezi isplaćivati mirovinu oštećenoj osobi. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Ne potražuje trošak žalbenog postupka.
3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.
4. Žalba tužitelja je neosnovana.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.462,72 eura (18.555,37 kuna), zajedno sa zateznom kamatom, koji iznos je tužitelj, u razdoblju od 1. prosinca 2017. do 30. studenog 2019., isplatio osiguranici EG u vidu invalidske mirovine.
5.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tome da je osiguranici EG priznato pravo na invalidsku mirovinu radi posljedica ozljeda koje je osiguranica zadobila u prometnoj nesreći koju je, dana 1. travnja 2011., prouzročio ĆG, koji je u vrijeme prometne nesreće imao s tuženikom sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Pravo na invalidsku mirovinu je priznato zbog profesionalne nesposobnosti za rad, od čega se 60% odnosi na ozljedu na radu, tj. na ozljedu nastalu u predmetnoj prometnoj nezgodi, a 40% se odnosi na bolest osiguranice. Također je osiguranica tužitelja pridonijela nastanku štetnog događaja (prometne nezgode), i to u omjeru od 50%.
5.2. Tužitelj je u utuženom razdoblju, na ime invalidske mirovine , isplatio osiguranici EG iznos od 8.209,06 eura (61.851,23 kuna). Međutim, tužitelj potražuje iznos od 2.462,72 eura (18.555,37 kuna), uvažavajući omjer u kojem je ozljeda koju je prouzročio osiguranik tuženika doprinijela umirovljenju tužiteljice (60%), ali i uvažavajući doprinos osiguranice EG nastanku štetnog događaja (50%).
6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
7. Među strankama nije sporno:
- da je, dana 1. travnja 2011, došlo do prometne nesreće u kojoj je ozlijeđena EG, osiguranica tužitelja
- da je za nastanak prometne nesreće djelomično odgovoran ĆG, koji je upravljao vozilom registracijske oznake [registarska oznaka], koje vozilo je bilo osigurano kod tuženika u vrijeme prometne nezgode
- da je za nastanak prometne nesreće djelomično odgovorna EG, i to u omjeru od 50%
- da je EG rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u [adresa], broj spisa 491149, od 14. prosinca 2011. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad – 40% zbog bolesti, a 60% zbog ozljede na radu (ozljede koja je nastala u prometnoj nezgodi)
8. Među strankama je sporna osnova i visina zahtjeva tužitelja te primjena materijalnog prava, tj. sporno je primjenjuju li se odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, dalje u tekstu: ZOMO) ili odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje u tekstu: ZOOP)
9. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom predmetu, primijenivši relevantne odredbe ZOOP -a, a ne ZOMO-a.
10. Naime, u postupcima u kojima spor pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine relevantne su odredbe ZOOP koje su na snazi u trenutku izvršenih isplata mirovina (jer svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu), a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe ZOMO koji predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja. Drugim riječima, ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO predstavlja specijalni zakon (lex specialis) pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali, odnosno ZOMO je opći akt kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela.
11. Takvo stajalište proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. siječnja 2023., poslovni broj Rev 954/2022, gdje je navedeno:
„Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama (primjerice broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., broj Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., broj Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., broj Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., broj Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i broj Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022.), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kad su izvršene ispate mirovine.“
12. Relevantna zakonska odredba za određivanje osnovanosti obveze tuženika prema tužitelju jest članak 27. ZOOP kojim je propisano da je društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Članak 27. ZOOP odgovarajuće se primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
13. Nadalje, člankom 8. ZOOP je propisano kako tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama tog zakona, a kojim odredbama je uređen i opseg pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom te obim i opseg osiguranog pokrića, a na temelju čega se (sukladno načelu razmjernosti) i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.
14. Dakle, obveza tuženika regulirana je ZOOP na temelju kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog zakona i njime preuzetih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu u slučaju da se ispune uvjeti propisani ZOOP naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.
15. Dakle, prema članku 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi iznos invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.
16. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, na njemu je teret dokaza da trpi stvarnu štetu u smislu čl. 27. ZOOP, tj. dužan je dokazati postojanje razlike iznosa invalidske mirovine koji isplaćuje svom osiguraniku i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije tvrdio da takva razlika postoji, a tužitelj je izričito tijekom postupka izjavio da ne predlaže vještačenje na okolnost razmjernog iznosa mirovine prema odredbi čl. 27. ZOOP -a. Dakle, iz stanja spisa ne može se utvrditi da tužitelj trpi stvarnu štetu u smislu čl. 27. ZOOP-a, radi čega je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.
17. Zbog svega navedenoga se žalbeni navodi tužitelja ne mogu prihvatiti.
18. S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odluka o parničnom trošku, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
19. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci drugostupanjske presude.
U Zagrebu, 15. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Iris Gović Penić
