Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3260/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Gregurić Matić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1396/2025-14 od 1. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1396/2025-14 od 1. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o [broj kredita], sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.11.2004. godine, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika i tuženika kao kreditora, potvrđenog od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-2548/2004, u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi 322,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2004. pa do isplate (točka II. izreke), te naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2026. do isplate (točka III. Izreke).

2. Tuženik žalbom u cijelosti pobija navedenu presudu i to iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže da županijski sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan te mu naloži naknaditi tuženiku troškove postupka uvećano za troškove žalbenog postupka sve sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 91,39 EUR.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.

5. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojega su 17. studenog 2004. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini od 0,63% iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu novčanog iznosa isplaćenog tuženiku u ispunjenju ugovorne odredbe čl. 5. tog Ugovora o kreditu koja je nepoštena.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost dijela ugovorne odredbe iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u bitnom utvrđujući da tužitelj ima status potrošača, da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u vezi odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,63% ugovorenog iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, da navedena odredba iako je naizgled jasna i razumljiva u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, ipak nije jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko iznosi niti na koji iznos se postotak odnosi, obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu, da je sporna odredba sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dakle bez mogućnosti pregovaranja ili utjecaja na istu, da nije jasno određeno na što se troškovi odnose niti je to tužitelju objašnjeno, pa utvrđuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanje neobrazložene naknade u iznosu koji ne odgovora eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja je stoga uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača te je stoga ništena sukladno odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br 96/03, dalje: ZZP). Stoga kako među strankama nije sporna visina naplaćene ulazne naknade, a utvrđuje da predmetno potraživanje nije zastarjelo, nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 322,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2004. pa do isplate jer utvrđuje tuženika nepoštenim stjecateljem.

8. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba ZZP-a i ZOO-a te primjenom tih propisa, pravilno utvrdio pravno odlučne činjenice pa tako da je sporna ugovorna odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da je kao takva nepoštena i slijedom toga ništetna.

9. Naime čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Protivno žalbenim navodima pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužitelja i sadržaj ugovora da se u konkretnom slučaju radi o standardiziranom ugovoru unaprijed pripremljenom na tipičnom formulacijskom obrascu koji je pripremio odnosno sastavio tuženik, a sastavni dio tog standardiziranog ugovora je i odredba članka 5. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo utjecati na njezin sadržaj.

11. Po stavu ovog suda tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelji nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao, niti je u tom pravcu uopće predlagao dokaze, pri čemu još valja dodati da sama činjenica da je trošak jednokratne naknade za korištenje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

13. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika treba reći da zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali isto tako i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je na temelju navedene odredbe tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2).

14. Stoga rezimirajući navedeno kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbama čl. 81. i čl. 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

15. Tužitelj sukladno čl. 1111. ZOO-a ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, a u utuženom iznosu, a o zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, budući je u postupku utvrđeno da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, osnovom koje je tužitelj platio spornu tzv. ulaznu naknadu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecalac zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

16. U odnosu na žalbene navode koji se tiču zastare predmetne tražbine, treba reći da je pravilno sud prvog stupnja odbio prigovor zastare, pri čemu se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2.

17. Dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, kako to i utvrđuje prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava.

18. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

19. Kako tuženik ne navodi konkretne povrede i propuste prvostupanjskog suda vezano za odluku o parničnom trošku pod točkom III. izreke, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod točkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena

20. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

21. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan , jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP -a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić