Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1327/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica iz Oroslavja, Milana Prpića 65a, protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69 , Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Sofija Petković, odvjetnik u OD Glamuzina&Grošeta d.d. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1567/2023-12 od 6. veljače 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1567/2023- 12 od 6. veljače 2026. godine, u dijelu pod točkom I i II izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1567/2023- 12 od 6. veljače 2026. godine, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 316,36 eura, sa zakonskim zateznim kamatama (toč. II izreke), kao i u dijelu pod točkom III. Izreke.

II. Preinačuje se navedeno rješenje u dijelu pod točkom I. izreke i pod točkom II. Izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama i rješava:

1. Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 279,03 eura.

2. Odbija se zahtjev tužitelja IC za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba točke 3. Naknada u Ugovoru o [broj kredita], kojeg su 12. srpnja 2006. Zaključile stranke, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Petra Tadića iz Oroslavja, pod brojem Ou-197/06, 17. srpnja 2006., a kojom je određeno da tužitelj tuženiku plaća naknadu u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te se nalaže tuženiku da tužitelju, plati iznos od 279,03 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2006. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.606,26 eura, te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.066,36 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. veljače 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova kao neosnovan.

3. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda i rješenje preinače, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, te sadrže razloge o odlučnim činjenicama.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja glede utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu i isplate, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 279,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja postupio suprotno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, budući da je sud proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, a o provedenom postupku dao je, suprotno žalbenim navodima tuženika, valjano obrazložene razloge.

10. Točno tuženik navodi da je predmetni ugovor sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine, međutim, zaštita od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima postoji od 2003. godine kada je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine” br. 96/03 – dalje: ZZP), a Direktiva 93/13/EEZ u cijelosti je implementirana u domaće zakonodavstvo, zbog čega je pravilno primijenjena u ovom postupku.

11. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

12. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da u trenutku podizanja kredita nije pregovarao o uvjetima ugovora, niti mu je objašnjeno na što se odnosi jednokratna naknada, a on nje mogao na tu odredbu ugovora utjecati, jer je ugovor već bio pripremljen, a predmetna naknada je naplaćena u trenutku isplate kredita, te mu od djelatnika banke nikada nije objašnjeno što predmetna naknada pokriva s obzirom da on sa djelatnikom banke nikada nije razgovarao jer je ugovor zaključen kod autokuće Opel Kozina.

15. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da je obavijestio tužitelja o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

16. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada od iznosa kredita zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

17. Pri tome je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, proveo test nepoštenosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli i prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti, pravilno utvrdio da je predmetna odredba ništetna.

18. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

19. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

20. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

21. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

23. S obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

24. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

25. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila.

26. Slijedom navedenog sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na jednokratnu naknadu od iznosa kredita i isplatu iznosa 279,03 eura, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

27. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika glede određivanja visine troška parničnog postupka, jer sud prvog stupnja, iako je pravilno dosudio trošak parničnog postupka, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP i pravilno utvrdio sve parnične radnje, pogrešno je dosudio visinu troška.

28. Naime, u slučaju kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kondemnatorni zahtjev (isplata) je logična posljedica deklaratornog zahtjeva (ništetnost), te se kao vrijednost predmeta spora uzima vrijednost kondemnatornog zahtjeva koji, u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP, predstavlja glavni zahtjev, pa je sukladno tome sud prvog stupnja visinu troška trebao utvrditi prema kondemnatornom zahtjevu za isplatu i to prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

29. Stoga je za radnje prema Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa ) valjalo utvrditi trošak od 25 bodova za svaku radnju, što uz primjenu Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife iznosi 250,00 eura, čemu treba pribrojiti trošak pristojbi za tužbu i presudu, pa ukupno utvrđen trošak tužiteljice iznosi 316,36 eura.

30. Pri tome je neosnovan žalbeni navod glede prihvaćanja zahtjeva tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 33,18 eura, budući da je sud prvog stupnja pravilno dosudio tužitelju taj trošak.

31. Naime, sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23), od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, međutim, jednokratna naknada na ime troškova kredita nije bila predmet kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, nego se tek u ovom postupku utvrdila ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu, zbog čega tužitelj nije oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u ovom postupku.

32. Sukladno navedenom preinačenjem prvostupanjske presude valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750 eura, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

33. Imajući u vidu sve navedeno valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 380 toč. 2. i 3. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi rješenje suda prvog stupnja, odnosno uvažiti žalbu tuženika i preinačiti navedeno rješenje.

34. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer je sa žalbom uspio samo glede odluke o trošku kao sporednom potraživanju.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb