REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 88/2026.-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca doc. dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Ratka Šćekića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog JŽ zbog kaznenog djela iz članka 172. stavaka 1. i 2. Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021.; dalje: KZ/11.) odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku broj Kvm-177/2025-20 (Kzd-9/2022.) od 6. veljače 2026. i presuda Županijskog suda Osijeku broj Kžzd-19/2026-5 od 26. ožujka 2026., u sjednici Vijeća održanoj 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog JŽ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku broj Kvm-177/2025-20 (Kzd-9/2022.) od 6. veljače 2026. i presuda Županijskog suda Osijeku broj Kžzd-19/2026-5 od 26. ožujka 2026., opozvana je uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj Kzd-9/2022-4 od 8. rujna 2022. te je osuđenom JŽ određeno izvršenje kazne zatvora deset mjeseci.

2. Osuđeni JŽ je po branitelju, odvjetniku Ivici Kučincu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje „na temelju čl. 517. st. 1 toč. 3 Zakona o kaznenom postupku … [jer] smatra da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava RH i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava“. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine pobijanu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu“ te da „…donese rješenje o odgodi izvršenja pravomoćne presude“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.

– pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 23/2026.) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (dalje: DORH) koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i branitelju (poleđina lista 259. spisa). Osuđenik je podnio i „očitovanje“ na odgovor DORH-a.

4. Osuđenik smatra da „mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje [jer] da ga je Sud trebao saslušati na glavnoj raspravi i omogućiti mu da iznese svoje argumente o tome iz kojih razloga nije mogao uredno plaćati alimentaciju za svoju mlljt. kćer … da na raspravi osobno ispita svjedokinju optužbe – majku [oštećenice) i … po potrebi izvede dokaz njihovim suočenjem“. Također navodi da je „osuđenik iznio opravdane razloge za svoje nedolazak na sjednicu izvanraspravnog vijeća“ te da je druga sjednica održana „nakon proteka od samo 13 dana od održavanja prethodne sjednice, što je bio prekratak rok osuđeniku da bi mogao ishoditi dopuštenje svog poslodavca radi izostanka s posla“. Navodi i da „drugostupanjski sud nije prihvatio [njegove] žalbene razloge, također ustrajući u stavu da osuđeniku nije povrijeđeno pravo na obranu i pravično suđenje“.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Najprije treba navesti da je pravo na pravično suđenje stožerno pravo kaznenog postupka u kojem su sadržana razna prava, a propisano je u članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.; dalje: Konvencija). Prema toj odredbi „[r]adi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da…“, a potom u tom stavku slijede prava koja su sastavnice prava na pravično suđenje. Jedna od tih sastavnica je pretpostavka nedužnosti propisana u stavku 2. članku 6. Konvencije , a druge sastavnice su tzv. minimalna prava obrane navedene u članku 6. stavku 3. Konvencije. Uvodni dio članka 6. stavka 3. Konvencije glasi: „Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava“, a potom se ta prava navode u pet podstavka. Iz navedenih je odredbi jasno da se odnose na „prava i obveze građanske naravi“ ili ako je podignuta optužnica za kaznenog djelo pri čemu se minimalna prava obrane odnose na onoga tko je optužen za kazneno djelo.

6.1. Gotovo pa istovjetan je tekst u članku 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 11320/00., 124/2000., - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014., dalje: Ustav). Članak 29. stavak 1. Ustava također govori o „pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela“, a u stavku 2. propisana su minimalna prava obrane koja se primjenjuju „u slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela…“, a koja sadržajno odgovaraju sastavnicama prava na pravično suđenje propisana u navedenim odredbama Konvencije.

6.2. Dakle, članak 6. stavak 1. Konvencije jamči pravo na pravično suđenje u postupcima u kojima se odlučuje o osnovanosti kaznene optužbe te o pravima i obvezama građanske naravi, a članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske jamči svakome pravo da neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Međutim, iz ustavnosudske prakse proizlazi da se ustavno jamstvo prava na pravično suđenje ne primjenjuje na svaki sudski postupak, već njegova primjenjivost ovisi o pravnoj naravi postupka i predmetu odlučivanja (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4035/2021. i U-III-4802/2017. te odluku Europskog suda za ljudska prava koja dodatno podupire pravno mišljenje Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2), [Vv], broj 19867/12., §§ 70.- 72., presuda od 11. srpnja 2017.).

6.3. U ovom je predmetu riječ o postupku opoziva uvjetne osude iz članka 564. ZKP- a. U tom se postupku ne odlučuje o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela niti se ponovno odlučuje o krivnji osuđenika, jer je o kaznenoj optužbi i njegovoj kaznenoj odgovornosti već pravomoćno odlučeno. Predmet odlučivanja jest isključivo postojanje zakonskih pretpostavki za opoziv prethodno izrečene uvjetne osude.

6.4. Slijedom navedenoga, osuđenik se u ovom postupku ne može s uspjehom pozivati na povredu prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. Konvencije i člankom 29. Ustava u sadržaju na koji se poziva, uključujući i minimalna prava obrane koja su vezana uz odlučivanje o osnovanosti kaznene optužbe. Stoga njegovi prigovori o povredi prava na pravično suđenje nisu osnovani.

7. S druge strane, osuđenik ističe i povredu odredbe članka 564. stavka 2. ZKP-a jer da ga je trebalo „saslušati na glavnoj raspravi i omogućiti mu da iznese svoje argumente“ te se poziva na zakonsku osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a. Ta odredba određuje zakonsku osnovu ako je riječ povredi „prava okrivljenika na obranu na raspravi“.

7.1. U postupku opoziva uvjetne osude ZKP ne predviđa provođenje rasprave nego je riječ o sjednici tzv. izvanraspravnog vijeća o čijem se održavanju izvještavaju tužitelj, osuđenik i žrtva odnosno oštećenik, a nedolazak nekoga od njih, ako su uredno obaviješteni, ne sprečava održavanje sjednice vijeća (članak 564. stavak 3. ZKP-a). Premda sjednica vijeća nije rasprava, ipak se na sjednici provodi postupak u kojem oni koji su pristupili na sjednicu imaju mogućnost iznijeti svoje argumente. Uostalom, zato se i izvještavaju o sjednici vijeća. Stoga je ovdje potrebno, a i imajući na umu da je opozvana uvjetna osuda te da zato osuđenik treba izdržavati kaznu zatvora, ocijeniti jesu li postupanjem nižestupanjskih sudova očito povrijeđena prava koja osuđeniku pripadaju u postupku opoziva uvjetne osude. U tom smislu, zadaća je Suda kod ispitivanje osnovanosti izvanrednog pravnog lijeka ocijeniti jesu li nižestupanjski dali razloge za svoje odluke te jesu li ti razlozi razumno i pravno te logički prihvatljivi.

7.2. Nižestupanjski sudovi su utvrdili i u odlukama dali razloge prema kojim je osuđenik uredno pozvan na dvije sjednice na koje nije pristupio, ali je pristupio njegov branitelj koji je predao dokumentaciju koju mu je dostavio osuđenik. Na drugoj je sjednici prvostupanjski sud donio presudu kojom se opoziva uvjetnu osudu te dao razloge zbog kojih nije prihvatio prijedlog da se ta sjednica odgodi i održi treća sjednica. Na prvostupanjsku je odluku osuđenik izjavio žalbu. Drugostupanjski je sud ocjenjivao osnovanost žalbe i detaljno dao razloge zbog kojih smatra da je osuđenik imao dovoljno mogućnosti iznijeti svoje argumente osobito jer je dokumentacija koju je poslao razmotrena i zato što je na obje sjednice bio prisutan njegov branitelj (odlomak 6.1. drugostupanjske presude). Obrazloženja nižestupanjskih sudova o razlozima održavanja obje sjednice razložna su i razumna. Osuđenik se s tim obrazloženjima ne slaže, ali to neslaganje nije razlog za prihvaćanje zahtjeva.

7.3. Prema tomu, osuđeniku nije povrijeđeno pravo na obranu jer je imao dovoljno mogućnosti (dvije sjednice) iznijeti svoju argumentaciju, a koju je i iznio posredstvom svog branitelja. Umjesto dolaska na sjednice, osuđenik je očito odlučio ne doći premda je bio uredno pozvan i imao dovoljno vremena ishoditi slobodan dan od poslodavca. Osuđenikov navod da je održavanje druge sjednice bilo „nakon proteka od samo 13 dana od održavanja prethodne sjednice, što je prekratak rok osuđeniku da bi mogao ishoditi dopuštenje poslodavca radi izostanka s posla“ nije osnovan. U prvom redu, riječ je o 14 dana. Bez obzira na to, 13 ili 14 dana više je nego dovoljno vremena obavijestiti poslodavca o situaciji, tražiti i dobiti slobodan dan, osobito imajući na umu da su, prema stanju spisa, osuđenik i poslodavac na istom području. Napominje se i da osuđenik nije predlagao ispitivanje „svjedokinju optužbe – majku“ niti suočenje koje sada prvi puta ističe pa nižestupanjski sudovi to nisu niti trebali razmatrati.

8. Stoga u postupku opoziva osuđeniku nisu povrijeđena prava koja mu u postupku opoziva uvjetne osude pripadaju, nižestupanjski su sudovi ocijenili prigovore obrane te za njih dali zdravorazumske i razložne razloge utemeljene na pravilnoj primjeni ZKP-a.

9. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 15. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

doc. dr. sc. Zdenko Konjić