Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3304/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, Opatička 5/II, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7042/2024-19 od 31. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7042/2024-19 od 31. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita] zaključenog 8. ožujka 2006. između tuženika kao kreditora (u daljnjem tekstu tuženik) i tužitelja kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) kojim je određena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (točka I izreke). Nadalje naloženo je tuženom da tužitelju isplati iznos od 437,70 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.382,72 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o naknadi troškova obrade kredita i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

5. Pošavši od utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe koja je bila unaprijed formulirana s time da naplaćenu naknadu tuženik ne temelji na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala pa je taj trošak i netransparentan sud prvog stupnja utvrdio je da se ista, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP/03) smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te nastavno na navedeno da dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO-a), a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova odnosno na odredbe čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO i čl. 1115. ZOO te da je neosnovan prigovor zastare tuženika. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrdio je da tužitelj osnovano traži utvrđenje ništetnosti iste te da od tuženika potražuje iznos naplaćene naknade za obradu kredita temeljem ništetne ugovorne odredbe te je tuženom naložio da tužitelju vrati i isplaćenu naknadu u iznosu od 437,70 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP -a).

8. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP). Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

9. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 -dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ili prijevremene isplate kredita, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbe koje su suprotne čl. 1021. ZOO.

10. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

11. Suprotno žalbenim navodima sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, paušalnom određena u visini od 3,30% iznosa kredita, znači da ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu odnosno bila bi određena sukladno nekim stvarnim troškovima ili eventualnoj stvarnoj šteti koju je banka pretrpjela a ne u visini od 3,30% iznosa kredita.

12. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st.4. ZZP.

13. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

14. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita.

15. Nadalje valja reći da tužitelju, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je tuženik primio nova c jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO/05.

16. Imajući u vidu naprijed navedeno neodlučna su razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih zakonskih odredbi, na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

17. Pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja odbio je i prigovor zastare tuženika, na kojem isti ustraje i u žalbi, pozvavši se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovog odlukom pravomoćno utvrđena ništetnost predmetne odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade tvrdnje tuženika o nastupanju zastare ukazuju se neosnovanim.

18. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP -a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

19. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica