Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3405/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anite Vrkić i Ive Vrkić, iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Andrei Šeša odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1892/2025-9 od 12. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1892/2025-9 od 12. ožujka 2026. pod točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1892/2025-9 od 12. ožujka 2026. pod točkom III. Izreka koja sadržajno predstavlja rješenje o troškovima postupka, i to u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 829,64 eura.

II. Uvažava se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1892/2025-9 od 12. ožujka 2026. pod točkom III. izreke koja sadržajno predstavlja rješenje o troškovima postupka, i to u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 250,00 eura, pa se o tome ovako odlučuje:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 250,00 eura s osnova naknade troškova postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P - 1892/2025-9 od 12. ožujka 2026. suđeno je:

"I. Utvrđuje se da ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog **.**.2007. između Privredne banke Zagreb d.d., CZ kao korisnika kredita i TZ kao založnog dužnika sadržana:

- u članku 12. toč. 3. Ugovora pod naslovom Završne odredbe kojom je navedeno da se Korisnik kredita obavezuje, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 929,06 € sa zateznim kamatama od 15. listopada 2007.g. do isplate; po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 Eur sa zateznim kamatama od 12. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.."

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/122 , dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili ukine. Traži naknadu troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezulta ta cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, vraćanje nezakonito isplaćenog iznosa, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su **.**.2007. Ugovor o [broj kredita] (dalje u tekstu: ugovor) temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit od 620.500,00 kuna za kupovinu nekretnine, a s rokom otplate od 10 godina;

-u točci 12.3. ugovora ugovorena je jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50% od visine kredita, a najviše 7.000,00 kuna;

-dana 28. rujna 2007. tuženik je od tužitelja naplati ulaznu naknadu od 7.000,00 kuna;

-tuženik je povrijedio prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštenu ugovornu odredbu o takozvanoj "ulaznoj naknadi" od 1,50 %, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 21., čl. 295., i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), te čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), pa odlučio kao u izreci.

9. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U obrazloženju prvostupanjske presude sud prvog stupnja navodi: „Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, pravi lnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), odredba o ulaznoj naknadi je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1,50 % iznosa kredita očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Neosnovani su stoga navodi tuženika da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna i razumljiva budući da je prethodno ta odredba bila unaprijed tipski formulirana od strane kreditora i da s o njoj po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati već je ugovor bio paket i tužitelj je mogao pristupiti zaključenju ugovora koji je tuženik unaprijed pripremio ili odustati od zaključenja ugovora.“

11. Ovaj viši sud prihvaća gornja utvrđenja i pravne stavove kao pravilne.

12. Sud je prvog stupnja sadržajno pravilno primijenio materijalno pravo kad je odlučivao o takozvanoj ulaznoj naknadi ugovorenoj u čl. 12. toč. 3. ugovora. Nesporno je kako je ista ugovorena i kako je tužiteljica s ove osnove platila tuženiku 7.000,00 kuna / 929,06 eura 20. rujna 2007. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako je ova klauzula neodređena, kako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača te je ništetna po čl. 270. st. 1. ZOO i čl. 102. st. 1. u svezi čl. 96. st. 1. i čl. 97. alineja 3. ZZP/07. Ovaj viši sud prihvaća izloženo pravno shvaćanje koje žalitelj svojim žalbenim razlozima nije doveo u sumnju. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača je dokazana i lako uočljiva jer je tužiteljica platila za uslugu tuženika više no što je trebala.

13. Doduše, sud je prvog stupnja primijenio propise članove 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) iz 2003. godine koji u tom trenutku nije više bio na snazi, umjesto pravilno Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/2009, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07) koji je na snazi od 7. kolovoza 2007. A to stoga jer je predmetni ugovor zaključen 28. rujna 2007. kad je taj novi zakon već bio na snazi. Ali novi zakon je sadržavao iste odredbe kao i raniji u svojim članovima 81. i 87., a koje u novom zakonu sadrže njegovi članovi 96. i 102. Dakle, i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako presuditi.

14. Na žalbeni navod tuženika valja odgovoriti kako opisanu neravnotežu i ovaj viši sud smatra znatnom.

15. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

16. Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir i jeli odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a sve u smislu odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 u svezi odredbi čl. 98. i 99. ZZP/07. Istovjetno shvaćanje je zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

17. Zahtjev za naknadom s osnova ulazne naknade nije preuranjen i nedopušten u smislu čl. 215. st. 1. ZOO i čl. 186.c st. 2. ZPP. Ovdje vrijede opći propisi o posljedici ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO, dakle o obvezi vraćanja svega što je druga strana primila na temelju takvog ugovora, a ta obveza nastaje, u konkretnom slučaju, već u času kad je tužiteljica platila ulaznu naknadu tuženoj banci, dakle 28. rujna 2007. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. odnosi se na produljeno trajanje zastare te obveze, ne na njenu dospjelost.

18. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz okolnosti što je tuženik visoko specijalizirani stručnjak za poslove ove vrste, a koji spadaju u samo središte njegove poslovne djelatnosti, zbog čega mu je bila poznata, odnosno nije mu mogla biti nepoznata, činjenica o znatnoj neravnoteži koju uzrokuje predmetna ništetna odredba o ulaznoj naknadi.

19. Žalbeni razlog tuženika kako sud nije pravilno utvrdio činjenicu da se ovdje radi o formularnom (tipskom) ugovoru također nije osnovan. Naime, sud je prvog stupnja prihvatio iskaz tužitelja kog je ocijenio kao „iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid“, pa na temelju njega utvrdio činjenicu o tome kako je sporna odredba čl. 12.3. ugovora „odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ Tuženik nije ni ponudio dokaze koji bi ukazivali da tome nije tako.

20. Zakonita je i odluka o troškovima postupka. Kako je tužitelj uspio u parnici tuženik mu je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi sav potreban troška postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Sud je prvog stupnja uglavnom pravilno odmjerio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice. Visinu troška zastupanja po odvjetniku sud je prvog stupnja pravilno obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT).

21. U žalbi tuženik prigovara kako je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o troškovima postupka prihvatio od tužitelja istaknutu vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.500,00 eura. U konkretnom slučaju istaknut je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 929,06 eura, o kojoj ništetnosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju, te deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-688/2000-2 od 7. siječnja 2004. i Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017. Slijedom navedenog, vrijednost predmeta spora u takvoj situaciji, računa se prema vrijednosti zahtjeva za činidbu te konkretno iznosi 929,06 eura eura, a to napose uzimajući u obzir da se ni jednoj od stranaka u postupku ne smiju nepotrebno uzrokovati veći troškovi postupka nego što su potrebni i to određivanjem vrijednosti predmeta spora deklaratornog zahtjeva znatno više od visine iznosa koji ima za cilj stvarnu restituciju.

22. Odluka o troškovima je ispitana samo u okvirima tuženikove žalbe jer se tužitelj nije žalio na odluku o troškovima postupka.

23. Stoga, kad se tužiteljevi troškovi zastupanja po odvjetniku izračunaju kao da je VPS 929,06 eura onda taj trošak, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25, dalje: OT) izgleda ovako:

-sastav tužbe po Tbr. 7./1. OT 75 bodova;

-zastupanja na 2 (119. veljače 2026, 28. siječnja 2026) ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po Tbr. 9./1. OT svaka radnja po 75 bodova;

-sastava 1 obrazložena podneska (14. siječnja 2026) radnja po Tbr. 8./1. OT 75 bodova.

Zbir bodova iznosi 300, a umnožen vrijednošću boda od 2.00 eura rezultira iznosom od 600,00 eura. Tome treba dodati 25% na ime PDV u iznosu od 150,00 eura pa zbir svega iznosi 750,00 eura. Tužitelj je potraživao i naknadu sudskih pristojbi. Prema podacima u spisu i u sustavu e-spis tužitelj je platio pristojbu na tužbu od 26,55 eura i pristojbu na presudu od 53,09 eura. Zbir sveg potrebnog troška iznosi 829,64 eura. Stoga je valjalo naložiti tuženiku da tužitelju plati 829,64 eura na ime naknade troška prvostupanjskog dijela postupka, a ne 1.079,64 eura kako je odlučio sud prvog stupnja pod točkom III. izreke osporene presude.

24. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I. i II. izreke.

25. Za dio odluke pod točkom III. izreke koja sadržajno predstavlja rješenje o troškovima postupka valjalo je po čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje do iznosa od 829,64 eura, a za preostali iznos od 250,00 eura valjalo je po čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu i rješenje preinačiti te odbiti zahtjev tužitelja za naknadom 259,00 eura s osnova troškova postupka.

26. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe nije osnovan, jer je sa žalbom uspio samo u dijelu protiv odluke o troškovima postupka – sadržajno rješenja o troškovima, pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević