Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3851/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr.sc. Iris Gović Penić predsjednice vijeća te sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Sanje Joka Umićević i Ines Kovačević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8237/2025-10 od 27. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8237/2025-10 od 27. travnja 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Utvrđuju se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog **.**.2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu čl. 5 koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.“
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 803,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.04.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.“
2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu od 15. prosinca 2006. zaključenog između stranaka, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.“
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj.
6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je osnovnom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor zaključili 15. prosinca 2006. Ugovor o kreditu kojim je tužitelj ici odobren iznos kredita 298.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je u dijelu čl. 5. Ugovora ugovoreno: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.“; da je tužiteljici naplaćena ta naknada u visini 1,25% od iznosa kredita; da tužiteljica ima status potrošača; da se radi o stambenom kreditu.
8. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I. izreke pobijane prvostupanjske presude.
9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
10. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
11. S obzirom na to da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj ici nije bio u poziciji pregovarati.
12. S tim u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
13. Pravilno je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelj ice, potrošača o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.
14. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Tuženik neosnovano ističe prigovor zastare, a to stoga jer se ovdje radi o tužbi na utvrđenje u smislu čl. 187. st. 1. ZPP te isto tako valja reći da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj sjednici 30. siječnja 2020. donio zaključak kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
15. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo jer je utvrdio da tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s tužitelj icom, da tužiteljici nije bilo obrazloženo na što se konkretno odnosi ta naknada, da takva ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača cijeneći pri tome da je tužiteljica isplatila na ime te naknade iznos koji je utužen, a s druge strane tuženik temeljem iste ugovorne odredbe nije imao obvezu prema tužitelj ici kao i da tuženik nije niti obrazložio koji mu je i u kojem iznosu trošak nastao, a koji bi trebao biti eventualno namiren ugovorenom naknadom.
16. Na žalbene navode kojima se osporava tijek zateznih kamata valja reći da izrekom pobijane prvostupanjske presude nije dosuđen neki iznos niti su na isti određene zatezne kamate pa su takvi žalbeni navodi neodlučni. Također se dodaje da suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je dao jasne i obrazložene razloge u prvostupanjskoj presudi o tome da tužiteljica ima status potrošača.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.
18. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 15. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
mr. sc. Iris Gović Penić
