Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5229/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga predsjednice vijeća Roberte Pandža, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ID, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 2. tužiteljice ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tužitelja DD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Andreja Fosin, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Posojilnica Bank EGEN, OIB: 24250429800, Paulitschgasse 57, 9010 Klagenfurt, koju zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, odlučujući o žalbi 1.-3. tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-112/2023-28 od 20. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba 1. tužitelja ID, 2. tužiteljice ĐD i 3. tužitelja DD, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 112/2023-28 od 20. rujna 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je odbio zahtjev 1.-3. tužitelja pod I. radi utvrđenja da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja ID, ĐD i DD i tuženika Posojilnica-Bank Zila, Kaiser-Josef-Platz 6, 9500 Villach, od 12. veljače 2009. ništetan te da za ugovorne strane ne proizvodi nikakav pravni učinak. Pod točkom II. odbijen je zahtjev radi utvrđenja da su ovršne isprave Suglasnosti o zapljeni plaće za tužitelje SD, ĐD i DD, sve od 13. veljače 2009. ovjerene kod javnog bilježnika Nade Šagi Belcar 13. veljače 2009. pod brojevima ovjere Ov-1746/09, Ov-1747/09 i Ov 1748/09 ništetne. Pod točkom III. izreke naloženo je tužiteljima da tuženiku nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.375,00 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 20. rujna 2024. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine „ 35/05, 41/08, 125711, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje- ZOO) po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli 1-3. tužitelja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda 1.-3. tužitelja i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju žalitelji upiru u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev 1.-3. tužitelja radi utvrđenja ništetnim Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 12. veljače 2009. te zahtjev radi utvrđenja da su ovršne isprave Suglasnosti o zapljeni plaće za 1. -3. tužitelja ovjerene kod Javnog bilježnika Nade Šagi Belcar 13. veljače 2009. pod brojevima Ovr-1746/09, Ov-1747/09 i Ov-1748/09, ništetne.

8. Rukovodeći se činjeničnim navodima tužbe, prvostupanjski sud je ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, utemeljio na sljedećim činjeničnim i materijalnopravnim utvrđenjima:

- da su tužitelji kao korisnici kredita 12. veljače 2009. s tuženikom kao davateljem kredita sklopili Ugovor o kreditu u iznosu od 10.000,00 EUR preko posrednika ND,

- da je predmetni Ugovor zaključen u Villachu/Beljaku, a solemniziran kod Javne bilježnice Nade Šagi Belcar iz [adresa] 13. veljače 2009.,

- na temelju iskaza tužitelja SD utvrđeno je kako mu je bio potreban kredit od 10.000,00 EUR, te je od posrednika ND tražio da mu isti osigura no da mu je posrednik predao 9.500,00 EUR jer je početni iznos bio umanjen za 200,00 EUR i još za 300,00 EUR što su bili troškovi posrednika, te da je morao osigurati dokumentaciju i obrasce o plaći,

- iz dopisa HNB-a od 21. lipnja 2013. ( list 163 spisa) je razvidno da je dano mišljenje u odnosu na pitanja mora li banka koja posluje na području Republike Austrije imati odobrenje HNB-a za zaključivanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske, te mora li ista dati svoje odobrenje pri zasnivanju založnog prava na nekretninama, a u vezi sa sklopljenim Ugovorom o kreditu ako je u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava, iz kojih proizlazi da ne postoji potreba za izdavanjem odobrenja HNB-a u odnosu na oba navedena slučaja,

-da je tuženik bankarska institucija koji je bankovne usluge pružao na području Republike Austrije te je kao financijska institucija u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao i još uvijek ima sva potrebna odobrenja i dozvole za rad nadležnog tijela Republike Austrije, slijedom čega je tuženik bio ovlašten davati kredite fizičkim i pravnim osobama.

9.1. Slijedom gornjih utvrđenja sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se tužitelji neosnovano pozivaju na odredbu čl. 19. j Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 - dalje: ZID ZPK), koji propisuje:

Ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan. Naime, iako je predmetni ugovor sklopljen preko posrednika iz Republike Hrvatske i radi se o potrošačkom kreditu, predmetni zakon se ne može primijeniti na odnos stranaka.

9.2. Kod toga, napominje se da je u vezi iste činjenične i pravne osnove, Europski sud za ljudska prava u predmetu C-630/17 donio presudu u kojoj je naveo da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis državne članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalima, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovni sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koja ne raspolaže odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

9.3. Naime, taj sud je zauzeo stajalište da Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine broj 72/17 - dalje: Zakon o ništetnosti) utječe na pristup gospodarskih subjekata drugih država članica tržištu uvjetujući pristup hrvatskom tržištu financijskih usluga dobivanjem odobrenja koje izdaje Hrvatska narodna banka i na taj način čini manje privlačnim pristup tom tržištu, čime se povređuje sloboda zajamčena čl. 56. UFEU-a.

9.4. Ta odluka Europskog suda je donesena u vezi prethodnog pitanja koje mu je uputio sud Republike Hrvatske te valja reći da sukladno praksi tog suda interpretativne presude djeluju erga omnes, što znači da su one pravno obvezujuće, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojem je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primjenjivati pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vodi pred nacionalnim sudovima i to svih država članica.

9.5. Pri tome, a što se tiče vremenskog dosega takve interpretativne presude, njihov učinak je sukladno praksi Europskog suda retroaktivan, dakle, primjenjuje se i na pravne odnose koji su nastali i koji su bili uspostavljeni prije donošenja interpretativne presude.

10. Iako je Zakon o ništetnosti u međuvremenu ukinut (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-3678/2017 od 3. studenoga 2020.), te se u ovom predmetu ne ocjenjuje ništetnost Ugovora u vezi tog zakona, valja istaknuti da je riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u ovom predmetu, tj. o pitanju ništetnosti potrošačkih ugovora sklopljenih od strane neovlaštenog vjerovnika, pa se u smislu navedene Odluke EU tuženik ne može smatrati neovlaštenim vjerovnikom. Stoga, sve i kad bi se ZID ZPK primjenjivao na ovaj slučaj, u svjetlu navedene odluke Europskog suda predmetni Ugovor ne bi bio ništetan prema odredbi čl. 19.j. istog propisa.

11. Također valja ukazati i na pravno stajalište zauzeto na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 11. i 12. travnja 2016. godine gdje je u pogledu istovrsnih pravnih situacija zauzeto stajalište da iako je sklapanje ovakvih ugovora zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj, takvi ugovori nisu ništetni jer ta posljedica nije propisana niti Zakonom o bankama niti Zakonom o kreditnim institucijama sve do 30. rujna 2015. godine (ovdje je Ugovor zaključen 2009. godine), kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (iako ni to ne bi bilo odlučno obzirom na gore navedenu presudu Europskog suda poslovni broj C- 630/17).

12.1. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da iz teksta Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi on bio zaključen u Republici Hrvatskoj jer na samom Ugovoru piše da je on zaključen u mjestu Villach/Beljak no sve da je Ugovor i zaključen u Republici Hrvatskoj, navedeno nije odlučno u konkretnom slučaju. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, radilo o distancijskom sklapanju ugovora, pa se u smislu čl. 252. st. 2. ZOO-a mjesto sklapanja ugovora smatra mjesto u kojem je ponuditelj imao sjedište u trenutku davanja ponude, a to je u konkretnom slučaju u Republici Austriji a i u ugovoru je kao mjesto sklapanja ugovora naznačeno sjedište tuženika.

12.2. Naime, čak i da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, isti bi u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a bio valjan, jer iako je sklapanje takvih ugovora bilo zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u RH, takvi ugovori nisu ništetni jer ništetnost nije bila propisana niti Zakonom o bankama, a niti Zakonom o kreditnim institucijama ( „Narodne Novine „ 117/08, 74/09), sve do 30. rujna 2015. kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( „Narodne Novine „ 102/15, dalje: ZIDZPK-a).

13. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da Ugovor o kreditu nije ništetan niti na temelju čl. 322. ZOO-a, jer sklapanje predmetnog ugovora nije protivno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva.

14. Slijedom navedenog pravilno je sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 221. ZPP- a odbio zahtjev 1.-3. tužitelja utvrđujući da tužitelji nisu dokazali tvrdnje o ništetnosti ugovora o kreditu a niti ovršnih isprava Suglasnosti o zaplijeni plaće.

15. Međutim, valja istaći da je sud prvog stupnja nepravilno postupio kada se upuštao u ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prema dopunjenoj činjeničnoj osnovi iz podneska od 23. studenog 2023. iako za takvu preinaku nisu bile ispunjene pretpostavke. Naime, tužitelji su suprotno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a preinačili tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka podnoseći zahtjev radi ništavosti odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu temeljem koje tužiteljima nije u cijelosti isplaćen ugovoreni iznos kredita od 10.000,00 EUR-a već iznos od 9.800,00 EUR, što predstavlja 2% naknade za obradu kredita, a kojoj preinaci se tuženik protivio (list 224 spisa).

16. No kako navedeni propust prvostupanjskog suda nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke budući da je tužbeni zahtjev već na temelju prvo iznesene činjenične osnove pravilno ocijenjen neosnovanim, to nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na činjenično dopunjen tužbeni zahtjev iz podneska od 23. studenog 2023.

17. Suprotno žalbenim žalitelja sud prvog stupnja je pravilno odlučio o troškovima postupka s obzirom da je nesporno da je vrijednost predmeta spora 100.000,00 kuna /13.272,28 EUR/. Naime, tužitelji pogrešno smatraju da trošak radnje za taj iznos vrijednosti predmeta iznosi 100 bodova s obzirom da prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine „ 138/2023) Tbr.7. t.1. je razvidno da je u ovom predmetu, obzirom na vrijednost predmeta spora koja iznosi 13.272,28 EUR za trošak radnje određeno 250 bodova. Stoga su žalbeni navodi žalitelja u tom pravcu neosnovani.

18. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu 1.-3. tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

19. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer ova parnična radnja nije bila nužna za konačni ishod postupka sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža