Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2752/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Andrea Bakić, odvjetnica u Splitu, Velebitska 75, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Marko Kallay, Ivana Medić, Mara Terihaj, Ivan Matić, Tihana Poljak, Velid Nasif, Dora Krce-Ivančić, Damjan Vukić i Maxim Lach, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3561/2020 od 17. veljače 2026. te o žalbi tuženice protiv navedene presude, u sjednici vijeća održanoj dana 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3561/2020 od 17. veljače 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., i III. izreke te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom V. izreke kojim se nalaže tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.029,71 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3561/2020 od 17. veljače 2026., u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom V. izreke kojim se nalaže tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa od 3.029,71 eura (za iznos od 362,67 eura) i u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 362,67 eura (preko iznosa od pravilno dosuđenih 3.029,71 eura).

III. Odbija se žalba tužitelja HD, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3561/2020 od 17. veljače 2026. u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom V. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova preko iznosa od 3.392,38 eura.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 1. i 7. Ugovora o [broj kredita], zaključenog 3. travnja 2007. između tuženice, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, solemniziranog od strane javnog bilježnika Domagoja Matejčića iz Splita, pod brojem [broj kredita], i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 19.111,09 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita te kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom o kreditu, dok se pod točkom II. izreke utvrđuje ništetnom i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 2. istog Ugovora o kreditu, i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženice, kao kreditora. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 3.104,82 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok se pod točkom IV. izreke odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se naloži tuženici da mu isplati iznos od 740,10 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom V. izreke nalaže se tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 3.392,38 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u navedenoj presudi pod točkom V. izreke (očito pogrešno navodeći da se radi o točki III. izreke), u dijelu u kojem nije udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu troškova, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 312,50 eura ( za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura) te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 200,00 eura.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom V. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 312,50 eura ( za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 53,09 eura.

4. Žalba tužitelja nije osnovana

5. Žalba tuženice nije osnovana u odnosu na glavno potraživanje, dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj sadržajno, a tuženica izričito u žalbi upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe tuženice, tužitelj je dokazao sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu.

9. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na glavni zahtjev, s time da je djelomično osnovani u odluci o troškovima postupka (po žalbi tuženice).

10. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja), podneskom od 3. svibnja 2022. (list 165 -169 spisa), za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke i u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak te posljedično tome, zahtjev za isplatom iznosa od 740,10 eura, s osnova preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i za isplatom iznosa od 3.104,82 eura s osnove valutne klauzule, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koje iznose, pozivom, između ostalog, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., tužitelj tvrdi da ih je preplatio temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli).

11. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, kao i status tužitelja kao potrošača.

12. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da su parnične stranke 3. travnja 2007. zaključile Ugovor o [broj kredita] na iznos od 19.111,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća, na rok otplate od 84 mjeseca, kojim Ugovorom je ugovorene redovna kamatna stopa u iznosu od 5,20% godišnje koja se trebala mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice kao kreditora,

- da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, pri pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta,

- da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, niti mu je kao potrošaču omogućeno da prigovori povećanju stope,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da ga je auto kuća Citroen kod koje je kupovao vozilo, uputila na banku, da nije birao niti banku, niti valutu i uvjete plaćanja, da mu je ponuđen tipski unaprijed sastavljen ugovor na čije odredbe nije mogao utjecati, da mu je rečeno da je CHF najstabilnija valuta i da nije mogao birati drugu valutu, da mu nije obrazloženo što točno znači ugovaranje valute u CHF s valutnom klauzulom u toj valuti, da mu je Ugovor bio jasan u dijelu koji se odnosi na temeljne ugovorne odredbe tj. visinu kredita, otplatno razdoblje, valutu, visinu kamatne stope i mjesečni anuitet, međutim, da se nakon pet do šest mjeseci mjesečna rata počela mijenjati, o čemu je dobivao obavijesti banke, da uglavnom nije obaviješten o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, da se radilo o kupnji vozila za osobne potrebe, da nije bio vlasnik trgovačkog društva i obrta,

- da je predmetnim Ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), o čemu se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je tuženica odustala od prijedloga za saslušanjem svjedoka ID, svog djelatnika,

- da tuženica ničim nije dokazala kako je tužitelj aktivno sudjelovao u kreiranju predmetnog ugovora, niti da su mu obrazložene sporne stavke vezane uz ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, rizik ugovaranja kredita u toj valuti te parametri koji utječu na promjenu kamatne stope,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva tijekom otplate kredita, prema jednostranoj odluci banaka,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovora o kreditima u kojima su unijele ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF,

- da iz nalaza vještaka financijske struke Ante Beusa proizlazi da se kamatna stopa u razdoblju otplate kredita od 12. travnja 2007. do 30. travnja 2014. mijenjala u više navrata u odnosu na početnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, na način da je od 1. studenog 2007. iznosila 6,20 %, od 1.svibnja 2008. 6.75 % , od 1. ožujka 2009. 7,75 %, od 1. srpnja 2011. 7,50 % i od 1. listopada 2011. 6,75 %, tako da se mijenjao i mjesečni anuitet od početnog ugovorenog 271,91 CHF na 290,86 maksimalno, iz kojeg nalaza vještaka proizlazi da je zbog promjene kamatne stope tužitelj ukupno platio tuženici iznos od 5.576,27 kuna više kamata, a zbog promjene tečaja tj. utjecaja valutne klauzule, da je tužitelj platio tuženici više iznos od 23.393,30 kuna.

13. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), kao i naprijed navedenim odlukama domaćih sudova, sud prvog stupnja cijeni da su ugovorne odredbe sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu (kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF), nepoštene (jer se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje su nejasne, teško razumljive i suprotne načelu savjesnosti i poštenja, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja) i slijedom toga ništetne, radi čega u cijelosti usvaja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, djelomično usvajajući i postavljeni zahtjev za isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, presuđujući kao pod točkom I., II. i III. izreke pobijane presude, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uvažavajući u tom dijelu istaknuti prigovor zastare, odbija postavljeni tužbeni zahtjev i presuđuje kao pod točkom IV. izreke.

14. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

15. U konkretnom slučaju tužitelj sudsku zaštitu u ovome sporu zahtijeva na temelju svoga statusa kao potrošača, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama ZOO-a, pri čemu se poziva i na odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 3. travnja 2007. Ugovor o kreditu na iznos od 19.111,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća, na rok otplate od 84 mjeseca, kojim Ugovorom je ugovorene redovna kamatna stopa u iznosu od 5,20% godišnje koja se trebala mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice kao kreditora, s time da sadržaj Ugovora između stranaka nije bio sporan.

16. Prije svega je za odgovoriti da neosnovano tuženica prigovara statusu tužitelja kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj kredit sklopio u poslovne svrhe, niti je to tuženica uspjela dokazati, dok je temeljem sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja (koji je i na tu okolnost saslušan), kojem iskazu tuženica niti u jednom njegovom dijelu nije prigovarala, utvrđeno da je kredit sklopljen za kupnju novog vozila u Citroen Hrvatska d.o.o., da se radilo o kupnji vozila za osobne potrebe, da tužitelj nije bio vlasnik trgovačkog društva i obrta .

17. Dakle, imajući u vidu dokaze koje je sud izveo na okolnost utvrđivanja statusa tužitelja prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, i to kako materijalne dokaze (predmetni Ugovori o kreditu), tako isto i iskaz tužitelja koji je podudaran sadržaju Ugovora, evidentno proizlazi da su sredstva kredita korištena u privatne svrhe, a ne u poslovne, na što su bez utjecaja žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da prvostupanjski sud neosnovano po njezinom prijedlogu nije službenim putem od Ministarstva financija, Porezne uprave, pribavio podatak o tome je li tužitelj objekt financiran Ugovorom unio u imovinu obrta, odnosno koristio kiakva prava u kontekstu poreznih propisa (jer iz iskaza tužitelja, kojem tuženica nije prigovarala, jasno slijedi da nije bio vlasnik trgovačkog društva i obrta).

18. Treba naglasiti da je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., dakle i u vrijeme sklapanja spornog Ugovora od 3. travnja 2007., potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07), potrošač definiran kao fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti . Iz izvedenih dokaza, ne proizlazi zaključak da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njegovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti.

19. Naime, obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U konkretnom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja da se radi o Ugovoru koji je sklopio u svojstvu potrošača, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazala osnovanost svojih prigovora.

20. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužitelju status potrošača.

21. Stoga, pravilno se, s obzirom na utvrđeno svojstvo tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud poziva na učinke presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 3. travnja 2027.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorn ih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP), na način da je utvrđeno kako banka nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

23. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

24. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

25. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

26. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima prigovara tome da prvostupanjski sud nije obrazložio na temelju kojih činjenica je utvrdio ništetnost spornih ugovornih odredbi.

27. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušanog tužitelja, kojemu tuženica niti u jednom dijelu nije prigovarala, iz kojeg iskaza proizlazi da o spornim odredbama nije bilo pregovaranja, ali isto tako da mu vezano za te odredbe nisu dana bilo kakva objašnjenja, dok je tuženica od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoga zaposlenika, odustala. Naime, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja, pri čemu tuženica suprotno u ovom sporu nije dokazala.

28. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi H143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom.

29. S navedenim u vezi, konačno valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

30. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti, s tvrdnjom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u cijelosti razumljive te da je tuženica promjene kamatne stope vršila u skladu kretanjima tržišnih parametara koje tuženica nije mogla predvidjeti.

31. Naime, u konkretnom slučaju se ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, pa u tom dijelu žalbeni navodi tuženice nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Međutim, kamatna je stopa u predmetnim Ugovorima o kreditu u trenutku njihova sklapanja bila ugovorena na način da ju banka može promijeniti sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama, s time da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Takve ugovorne odredba o kamatama su uočljive, ali i ovaj sud smatra da sadržaj Ugovora koji ih određuje, nije jasan i lako razumljiv, odnosno, nije dovoljno određen i precizan (čl. 84. ZZP/03), zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li nepoštene ili ne, pa tako i u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli.

32. Valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

33. Pored navedenog, čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Pri tome je bez utjecaja na pravilnost navedenog zaključka žalbeni prigovor tuženice da konkretni ugovor nije u dosegu navedene Direktive (s tvrdnjom da je isti sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji), jer se u konkretnom slučaju radi od tumačenju, a ne izvornoj primjeni Direktive vijeća 93/13 od 5. travnja 1993, u kojem kontekstu je bez utjecaja i sudska praksa na koju se tuženica poziva u prilog navedenih prigovora.

34. Iz svih navedenih razloga, pravilno je udovoljeno zahtjevu tužitelja kojim traži utvrditi navedene odredbe ništetnima. Pri tome, sama činjenica da je u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odbijen tužbeni zahtjev (zbog osnovanog prigovora zastare), ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Stoga, tužitelj, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe

35. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, utvrđenje ništetnosti sporne odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

36. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi Ugovora, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

37. Kako je izvedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženici iznos od 23.393,30 kuna, sada 3.104,82 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti (uplate svakog pojedinog iznosa) pa do isplate.

38. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, kako to pravilno, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje i sud prvog stupnja.

39. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare potraživanja u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. listopada 2020., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da je potraživanje zastarjelo u cijelosti prije podnošenja kolektivne tužbe te da je do prekida zastare moglo doći isključivo podnošenjem predmetne tužbe, a ne pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa, neosnovani.

40. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica, suprotno žalbenim prigovorima, nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je ... uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.).

41. Tu je za naglasiti da je u presudi ABC i HDSK protiv ABC i AB, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

42. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude, pri čemu se tuženica neosnovano u prilog svojih tvrdnji poziva na praksu domaćih sudova koji, s obzirom na drugačiju pravnu i činjeničnu materiju, nisu primjenjivi na ovaj konkretni slučaj.

43. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice (u odluci o glavnoj stvari) i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

44. Međutim, po ocjeni ovog suda, djelomično osnovano tuženica prigovara pogrešnom obračunu troškova dosuđenih tužitelju.

45. Naime, osnovano tuženica prigovara da je sud prvog stupnja odvjetniku tužitelja pogrešno priznao nagradu po Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25, dalje Tarifa), za sastavljanje svih osam podnesaka, jer mu je za sastavljanje podneska od 18. veljače 2022. (pogrešno naveden datum 21. veljače), 27. lipnja 2022. (pogrešno naveden datum 28. lipnja) i za 31. svibnja 2023., trebao priznati nagradu po Tbr. 8. toč. 3., dakle po 100,00 eura za svaki podnesak, dok je podnesak od 15. ožujka 2023. (pogrešno naveden datum 16. ožujka), bio nepotreban za vođenje parnice (u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP -a), jer se radilo o istovjetnom podnesku kojim je tužitelj prethodno već specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 9. studenog 2022., za koji podnesak mu je sud prvog stupnja priznao nagradu po Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

46. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava (Tarife), valjalo je odvjetniku koji je zastupao tužitelje u ovom postupku priznati nagradu za zastupanje tuž itelja u visini od sveukupno 1300 bodova što uz primjenu odredbe Tbr. 54. iznosi 2.600 eura, tako da uz pripadajući PDV od 25% (650,00 eura), iznosi 3.250,00 eura, kojem iznosu je valjalo pribrojiti trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 39,43 eura, čemu tužitelj žalbenim navodima osnovano prigovara, imajući u vidu da je pristojba plaćena 19. listopada 2020., o čemu je tužitelj dostavio dokaz u predmetni spis, (list 26-27 spisa), tako da sud prvog stupnja neosnovano tužitelju nije priznao trošak navedene pristojbe, imajući u vidu da je navedenu pristojbu tužitelj platila prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. („Narodne novine“, broj 51/23), čime se u konačnome dobije iznos od 3.289,43 eura.

47. Budući je tužitelj u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva u omjeru od približno 80% (s obzirom na to da je u konačnome s postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u iznosu od 3.104,82 eura, od ukupno zatraženih 3.844,92 eura), slijedi da je tužitelj u konačnome u sporu uspio u omjeru od 90% (100%+80%=180%, 180%÷2=90%), dok je tuženica u sporu uspjela u omjeru od 10%.

48. Kada se uspjeh tužitelja u sporu umanji za uspjeh tuženice u sporu (90% -10%), proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u konačnom u omjeru od 80%, sve u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, u kojem kontekstu se ukazuju djelomično osnovanim žalbeni navod tužitelja kojim prigovara krivo utvrđenom omjeru uspjeha stranaka u sporu (koji je sud prvog stupnja utvrdio u omjeru od 75%).

49. Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka prema konačnom omjeru od 80% (od 3.289,43 eura), dakle u iznosu od 2.631,54 eura, kojem iznosu valja pribrojiti trošak financijskog vještačenja koji tužitelju, suprotno žalbenim navodima tuženice, valja priznati u cijelosti u iznosu od 398,17 eura (bez obzira na djelomičan uspjeh stranaka u postupku i bez obzira što tužitelj u konačnome nije uspio sa zahtjevom za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope), čime se dobije iznos od ukupno 3.029,71 eura, tako da je valjalo u odnosu na troškove postupka na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a, djelomično usvojiti žalbu tuženice i preinačiti odluku o troškovima pod točkom V. izreke pobijane odluke te odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 362,67 eura (točka II. izreke ove drugostupanjske odluke), dok je žalbu tužitelja primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odbiti (točka III. izreke ove drugostupanjske odluke).

50. Tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba u konačnome neosnovana, neovisno o tome što je odluci o troškovima postupka žalbenim navodima djelomično osnovano prigovarao, imajući u vidu da u konačnome sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom IV. izreke ove presude.

51. Tuženici također nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspjela samo u odnosu na odluku o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. ZPP - a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom V. izreke ove presude.

52. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš