Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2799/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednika vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Nike Grospić Ivasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Triglav osiguranje d.d., Zagreb, Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbe tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10948/2023- 10 od 27. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10948/2023-10 od 27. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik Triglav osiguranje d.d. dužan je platiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iznos od 4.972,18 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od 3.672,79 eur od 28. travnja 2023. do isplate, a na iznos od 1.299,39 eur od 21. prosinca 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da tuženiku Triglav osiguranje d.d. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. "

2. Protiv navede presude pravodobno se žali tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način predložen žalbom ili podredno ukine.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja HZMO da mu osiguravatelji štetnika naknade štetu koju je pretrpio jer je isplaćivao svom osiguraniku invalidsku mirovinu, a koja je u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom za koju je odgovorna osiguranica tuženika. U postupku su utvrđene slijedeće bitne činjenice:

- tužitelj protiv tuženika ističe regresni zahtjev na ime naknade štete za koju tvrdi da ju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici ĆE u razdoblju od 1.studenoga 2021. do 30. studenog 2023., a koja isplata invalidske mirovine je u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nezgodom od 29. studenog 2007. u kojoj je imenovana osiguranica tužitelja pretipila tjelesne ozljede, a za koju prometnu nezgodu je, prema navodima tužitelja, odgovoran osiguranik tuženika ČE,

- rješenjem tužitelja od 2. veljače 2011. broj: 514720 priznato je pravo na invalidsku mirovinu i to 50% s osnova ozljede na radu, a 50% s osnova ozljede izvan rada,

- da je nesporno da upravo predmetna prometna nesreća predstavlja ovu ozljedu na radu u omjeru od 50% kako je to navedeno u priloženoj Poreznoj ozljedi na radu 6. veljače 2011.,

- da ne postoji nikakav iznos koji bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju.

7. Na ove bitne činjenice prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (“Narodne novine” broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZMO ), čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (“Narodne novine” broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje: ZOOP), te odlučio kao u izreci.

8. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U ovoj parnici se u osnovi vodi spor oko primjene prava, dok su same bitne činjenice u ovoj fazi postupka nesporne. Pa je tako nesporan sam štetni događaj u kojem je ozlijeđena osiguranica tužitelja 29. studenog 2007., kako je osiguranici tužitelja priznato rješenjem HZMO od 22. veljače 2011. da se radi o ozljedi na radu u omjeru od 50% te kako tužitelj svojoj osiguranici isplaćuje invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu u omjeru od 50%, a 50% s osnova izvan rada. U smislu odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Međutim, u konkretnom slučaju, a obzirom na st. 2. i. 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje na temelju rješenja HZMO i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu. Kako je nesporno da osiguranica tužitelja prima invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu u omjeru od 50%, a 50% s osnova izvan rada, to je nesporno da ne postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje osiguranici tužitelja i invalidske mirovine zbog ozljede na radu jer osiguranica tužitelja upravo i prima tu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu u omjeru od 50%, a u omjeru od a 50% s osnova izvan rada. Naime, pravilno zaključuje sud prvog stupnja da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu te kako nije sporno da je ova invalidska mirovina zbog ozljeda iz predmetne prometne nesreće utvrđena s osnova povrede na radu zbog čega niti ne postoji razlika koju bi tužitelj plaćao zbog predmetne prometne nesreće, tj. razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, to ne postoji nikakav iznos koji bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju.

10. Ovaj viši sud prihvaća izloženo pravno shvaćanje. Pa kako nije ispunjena zakonska pretpostavka iz čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, pravilno je odbijen regresni zahtjev tužitelja.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske nije donio odluku koja bi zastupala različito pravno shvaćanje od onog koje je gore izloženo. A to što je VSRH dozvolio neko revizijsko pitanje ne znači i da je zauzeo pravno shvaćanje koje se u tom pitanju zastupa.

12. Opširno pravno teoretiziranje tužitelja u njegovoj žalbi, ukoliko je različito od pravnog shvaćanja koje je gore izloženo, a koje se protivi odredbi čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, nije prihvatljivo. Tužitelj zapravo smatra kako sud na predmetni slučaj ne smije primijeniti odredbe ZOOP već odredbe ZMO jer da je to lex specialis. Ali to je shvaćanje pogrešno jer se ovdje radi o regresnom potraživanju protiv tuženika koji je osiguravao štetnika po propisima obveznog osiguranja u prometu pa se u odnosu na taj pravni odnos imaju primijeniti odredbe ZOOP.

13. I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl.154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP-a time da tuženik određeno niti ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje dosuđen parnični trošak, a ovaj sud na pravilnost iste ne pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

14. Stoga je po čl. 368. st. 1. ZPP valjao potvrditi osporenu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević