Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2532/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Bošku Šiljegu, Nedjeljku Tutavcu i Luki Šiljegu, odvjetnicima u Pločama, protiv tuženika KZ, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tonćiju Miliću, odvjetniku u Metkoviću, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Ps-1/2025. od 8. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Ps-1/2025. od 8. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici KZ da dio nekretnina, označenih u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za geodeziju vještaka Marka Vukše od 14. lipnja 2022.godine,a koji nalaz i mišljenje čini sastavni dio ove presude, i to: -dio nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica],položene u k. o. [katastarska općina](stara izmjera), odnosno dijela nekretnine označene kao kat.čest, 6161,položene u k. o. [katastarska općina](nova izmjera), a koji dio nekretnine je u tom nalazu i mišljenju označen likom A, B, C, D,A, površine 48 m2, u naravi dio stambene kuće, -dio nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica],položene u k. o. [katastarska općina](stara izmjera),koja se sastoji od: dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], položene u k. o. [katastarska općina] ( nova izmjera), a koji dio nekretnine je u tom nalazu i mišljenju prikazan likom E, F, G, H, I, J, K, L, M, N, AB, AC, AD, AE, E, površine 265 m2, u naravi voćnjak i oranica, te dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], položene u k. o. [katastarska općina] (nova izmjera), a koji dio nekretnine je u tom nalazu i mišljenju prikazan likom N, O, P, Q, R, S, T, U, V, W, X, Y, Z, AA, AB, N, površine 241 m2, u naravi voćnjak i oranica, preda u suposjed tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. Dužna je tuženica nadoknaditi tužitelju parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29 stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tužitelju platiti tuženoj troškove ovog postupka u iznosu od 2.490,80 EUR s kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), uz prijedlog da ovaj sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelju dosudi troškove žalbe.

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da istom nisu ostvarene bitne povrede odredaba ZPP iz te odredbe.

6. Nije ostvarena niti bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11., na koju se ukazuje u žalbi, jer je sud o odlučnim činjenicama dao valjane, jasne i logične razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a iskaze svjedoka i stranaka je, suprotno žalbenim navodima, pravilno ocijenio, dovodeći svaki iskaz u vezi s ostalima, kako to propisuje odredba čl. 8. ZPP.

7. U predmetnom postupku tužitelj traži predaju u suposjed sporne nekretnine, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da je pretpostavljeni vlasnik iste te da je tuženica koristi bez pravne osnove, odnosno da nema pravnu osnovu za isključivi posjed nekretnine.

8. Iz rješenja o nasljeđivanju O-102/73-4 proizlazi da je svu imovinu (pa i spornu kuću) iza pokojnog nespornog vlasnika NZ EZ (djed tužitelja, otac tužene) naslijedila pok. GZ u 3/6 dijela, ĐZ (rođ. GZ) u 1/6 dijela, sada pokojna ČZ u 1/6 dijela i tužena KZ rođ. ČZ u 1/6 dijela.

8.1. Iz ostavinskog spisa O-1788/15 proizlazi da je obustavljen ostavinski postupak iza smrti GZ po prijedlogu za naknadno pronađenu imovinu, a da je ranije doneseno rješenje o nasljeđivanju O-228/10 budući GZ nije imala imovine u trenutku smrti jer je sklopila s tužiteljem Ugovor o doživotnom uzdržavanju.

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka Marka Vukše proizlazi da je isti prikazao predmet spora onako kako je i pokazano od strane tužitelja, prikazan je predmet spora grafički i opisno, a stranke na isto nisu imale primjedbi.

10. Iz iskaza svjedoka ĐZ (rođ. GZ), sestre tužene, majke tužitelja, proizlazi da je ona svoj udio kojeg je stekla po rješenju o nasljeđivanju ustupila kasnije svojoj majci GZ, a prvostupanjski sud zaključuje da je na taj način postupila i kći ČZ, umrla prije 1982. godine, te je tako GZ bila suvlasnica u 5/6 dijela sporne nekretnine.

11. Iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju potvrđenim pred Općinskim sudom Pločama pod posl.br. R1-12/07 od 17. svibnja 2007.g. proizlazi da su pok. GZ i njen unuk NZ sastavili ugovor u formi Ugovora o doživotnom uzdržavanju po kojem bi davatelj uzdržavanja NZ, sada tužitelj doživotno uzdržavao primateljicu uzdržavanja na način da je hrani, oblači, osigurava njegu, liječenje, snosi sve troškove liječenja i ukopa, a da će zauzvrat GZ ostaviti sve nekretnine NZ, između ostalog kuću u [adresa], okućnicu i zemljište, a u [adresa] također kuću i zemlju, a koje sve nekretnine, kako se navodi u tom Ugovoru da su naslijeđene od njenog pok. supruga EZ.

12. Kako je bilo sporno da li je navedeni Ugovor fiktivni pravni posao sud je na tu okolnost saslušao svjedoke te zaključio da se u stvarnosti radilo o Ugovoru kojeg je cilj bio da se ostale nasljednike isključi iz nasljeđivanja nakon smrti GZ, odnosno da imovina GZ pređe u vlasništvo tužitelja NZ.

13. Svjedok MZ je istaknula da je tužitelj psihički bolestan, da se GZ posebno brinula da ga zaštiti, da se ona (MZ) brinula o uzdržavanju GZ kupnjom drva, vodanjem u bolnicu, kupnjom hrane, lijekova i sl., te da je pomagala čak i tužitelja, znala mu je kupiti cipele, a bila mu je potrebna pomoć jer nije radio, a primao je socijalnu pomoć koja mu nije bila dovoljna za život, a nije išao na dnevnice, što je u skladu s iskazom svjedoka FZ (list 91 spisa) koji je spominjao da je NZ s njime radio na dnevnicama otprilike 1997.-1998.g. te je imao primanja socijalne pomoći te da nije ostvarivao druge prihode s osnova rada.

13.1. Zato prvostupanjski sud osnovano zaključuje da tužitelj realno nije bio u mogućnosti uzdržavati svoju baku GZ jer je primao socijalnu pomoć. Na to je upirao i svjedok RZ (list 92 spisa), svjedok UZ (list 98 spisa).

14. Svjedok FZ je isticao da je pok. GZ jako voljela NZ govoreći da će mu sve ostaviti jer da je ŽZ uzela stan, KZ da je u kući u [adresa], a NZ da će baba ostaviti [adresa] i ono što pripada baki. Kako je očito iz iskaza da je pok. GZ voljela i htjela zaštititi NZ posve je jasno da je motiv i cilj Ugovora o doživotnom uzdržavanju bio da se prenese u vlasništvo preostala imovina GZ bez mogućnosti ostale djece pok. GZ da ospore prijenos tog vlasništva, a ne stvarni posao oko doživotnog uzdržavanja.

15. Zato prvostupanjski sud osnovano zaključuje, da je taj Ugovor je zapravo prividan (fiktivan) pravni posao kod kojeg je smisao bio da se izvrši darovanju bake GZ svom unuku NZ – tužitelju, a da je tome tako proizlazi i iz isprave – zapisnika koji se nalazi u ostavinskom spisu O-1788/15 (priložen spisu) od 28.03.2006.g. (listovi 55,56 i 57 ) gdje je u to vrijeme, dakle jednu godinu i dva mjeseca prije potpisivanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju tužitelj, a tamo stranka NZ sin N izjavio kako mu je baka GZ darovala svoj dio nekretnine što su i ostali prisutni na tamošnjem ročištu za preoblikovanje zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], potvrdili.

16. Sukladno čl. 285. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), prividan ugovor nema učinka prema ugovornim stranama jer je u takvom ugovoru riječ o neskladu između volje i očitovanja, a posljedica mu je ništetnost. Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi (disimulirani) ugovor (što je ovdje slučaj), taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

17. Međutim, darovateljica nije mogla raspolagati spornom nekretninom jer prvostupanjski sud zaključuje da u trenutku zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju (a stvarno ugovora o darovanju) nije više bila vlasnica nekretnine koja je predmet spora.

18. Naime sud drži dokazanim da GZ ....g. usmenim dogovorom sa KZ istoj darovala svojih 5/6 sporne nekretnine i time je KZ (koja je iza EZ naslijedila 1/6 dijela sporne nekretnine) od tog trenutka bila poštena i neometana posjednica sporne nekretnine.

18.1. Da je tome tako proizlazi iz iskaza FZ (bivši suprug, a sada izvanbračni partner majke tužitelja ĐZ) koji je iskazivao da je pok. GZ govorila NZ da je ŽZ uzela stan, KZ je u kući u [adresa] a da će NZ baka ostaviti [obrt].

18.2. Sud drži da je time kroz život GZ smatrala KZ vlasnicom kuće neovisno o tome što je drugačije navedeno kasnije 2007. godine u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Naime iz iskaza svjedoka RZ, UZ, HZ i ĐZ proizlazi da se između KZ i GZ pojavila svađa kada je GZ potpisala Ugovor o doživotnom uzdržavanju 2007.g. kojim raspolaže i kućom u [adresa].

18.3. MZ je doduše spominjala da je poremećaj odnosa nastao zbog nebrige KZ za majku GZ, te sud i poklanja vjeru da je tako počeo poremećaj tih odnosa, ali to nastaje nakon što je istekao rok dosjelosti nakon 20 godina neometanog posjedovanja i to 2002.g., pa nakon toga (20 godina nakon svadbe i nespornog življenja tuženice u tom periodu na spornoj nekretnini ) GZ nije više mogla raspolagati tom nekretninom jer nije više bila vlasnica.

18.4. Očito je da se KZ ponašala kao vlasnica jer su vršili radove popravke i nadogradnje praktički cijelo vrijeme od useljenja, što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka.

19. Svjedoci L i K su vršili radove na spornoj kući u [adresa] i to očito za života GZ, a i svjedoci ĐZ i RZ te UZ su također iskazivali o istome. Takva ulaganja su u načelu ujedno i dokaz da je tužena KZ bila poštena posjednica smatrajući da se radi o njezinoj kući temeljem dogovora s majkom.

20. Neodlučna je i činjenica što je GZ upisana kao posjednica sporne nekretnine obzirom da je utvrđeno, a što nije bilo ni sporno, da je stvarni posjednik od 1982. g. bila tuženica.

21. Nejasno je kako to da tužitelj (pa i svjedoci – majka tužitelja ĐZ te njena i tuženice sestra ŽZ) drži da bi kuća u [adresa], kao starina pok. djeda RZ iza kojeg je postojalo rješenje o nasljeđivanju, bila u cijelosti vlasništvo tužitelja ni po kojom osnovu a da pritom isto tako bude u cijelosti kuća u [adresa] u cijelosti vlasništvo tužitelja kod nepobitne činjenice da KZ po rješenju o nasljeđivanju ima 1/6 iza smrti svog oca pok. EZ. Da nije tužena stekla dosjelošću (započete temeljem povjerenja u usmeni dogovor s GZ) spornu nekretninu tužitelj bi tada imao eventualno pravo predaje u suposjed a ne isključivi posjed.

22. S obzirom na citirane zaključke, sud je tužbeni zahtjev odbio, na temelju čl. 161. st. 1. i 166. Zakona o vlasništvu (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, dalje: ZV) prema kojem vlasnik, pa i pretpostavljeni, ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar, da mu ona preda svoj posjed te stvari, koje pravo ne zastarijeva. Odredbom čl. 162. st. 1. ZV propisano je da je za ostvarenje tog prava vlasnik dužan dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu, čemu u konkretnom slučaju nije udovoljeno, jer je tuženica dokazala da ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje stvari u smislu čl. 163. ZV.

23. Prigovor tužitelja, da se radi o ugovoru o doživotnom uzdržavanju sklopljenom u formi sudskog zapisnika, te su ugovorne stranke očito bile sposobne za sklapanje takvog ugovora, ne utječe na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, jer ispunjavanje formalnih pretpostavki za sklapanje ugovora, ne isključuje mogućnost da se radi o fiktivnom ugovoru odnosno da je volja primateljice uzdržavanja u konkretnom slučaju bila da nekretninu daruje. Iz provedenih dokaza doista proizlazi da je namjera pok. GZ bila darovanje, a ne uzdržavanje od strane tužitelja, te da isto nije niti izvršavano.

24. Nadalje, iako tužitelj osnovano prigovara da tuženica, koja je sudjelovala u ostavinskom postupku iza pok. GZ, te bila upoznata i s činjenicom postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, nije mogla biti pošteni posjednik te nekretnine i smatrati da istu posjeduje kao svoju na temelju darovanja od iste GZ, isto nije od utjecaja kada je, kao u konkretnom slučaju, do tada već istekao rok dosjelosti od 20 godina, kao u konkretnom slučaju jer je tada tuženica već bila posjednik na temelju svog vlasništva.

25. Činjenica, da se tuženica ne poziva na darovanje kao temelj svog posjeda, već je istaknula usmeno izvršenu diobu između nasljednika, nije odlučna jer tuženica ne mora valjano označiti pravnu osnovu stjecanja, kada iz svih provedenih dokaza proizlazi da je pok. GZ upravo njoj darovala svoj suvlasnički dio od 5/6 dijela nekretnine dok je preostalih 1/6 dijela naslijedila.

26. Pri tom prvostupanjski sud zaključuje, da je tuženica stekla spornu nekretninu dosjelošću – u dijelu u kojem joj je GZ .... usmenim dogovorom darovala svojih 5/6 dijela sporne nekretnine - te nasljeđivanjem preostalih 1/6 - te da je smatrala KZ vlasnicom kuće, iako je kasnije 2007. godine istom raspolagala na način da je istu ostavila tužitelju u zamjenu za doživotno uzdržavanje, odnosno , kako sud zaključuje, darovala.

27. Radi toga je zaključak prvostupanjskog suda, da je tuženica vlasnica sporne nekretnine u cijelosti, radi čega tuženik ne bi imao pravo niti na suposjed iste, utemeljen na činjeničnim utvrđenjima u postupku.

28. Pravilno je zato primijenjeno materijalno pravo citiranih odredaba ZV kada je tužbeni zahtjev odbijen.

29. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

30. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić