Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2685/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Antunu Missoni, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika OTP Bank d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupane po punomoćniku Vedranu Aniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1157/2023 od 23. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1157/2023 od 23. veljače 2026., u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1157/2023 od 23. veljače 2026., u pobijanom dijelu i to:

- pod točkom III. izreke presude kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi od 31.535,23 € skupa s zateznim kamatama počev od 01. listopada 2015.g., pa do isplate,

- pod točkom IV. izreke kojom je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 4.660,76 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. 01. 2016. do isplate,

- pod točkom IV. izreke ( koja bi pravilno trebala glasiti točka V. izreke ) kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka 5.500,00 € sa zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

te se pobijana presuda u tim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl.1 Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] potvrđenog ( solemniziranog) pod brojem OU-1523/05 od 15. prosinca 2005., između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, a koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi: „ …. Korisniku Kredita se odobrava dugoročni kredit u iznosu od 185.300,00 CHF ( slovima: stoosamdesetpettisućatristo00/100CHF) u protuvrijednosti kn obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke ( u daljnjem tekstu: HNB) ,

- pod točkom II. izreke utvrđeno da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredbe čl. 3. 1 i 3.3. navedenog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, a koje glase:„..3.1 Kamatna stopa iznosi 4,89 % (četiricijelaosamdesetdevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva 3.3 Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju promjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje..“,

- pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi od 31.535,23 € skupa s zateznim kamatama počev od 01. listopada 2015.g., pa do isplate,

- pod točkom IV. izreke je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 4.660,76 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. 01. 2016. do isplate,

- pod točkom IV. izreke ( koja bi pravilno trebala glasiti točka V. izreke ) je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka 5.500,00 € sa zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem istoga suda je dopuštena preinaka tužbe istaknuta u podnesku tužitelja od 27. veljače 2023. nakon vještačenja 30.12.2025..

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP) pozivajući se izričito i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i povrede prava na pravično suđenje zajamčene odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14: dalje: Ustav RH) te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija), sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu tuženika i odluku preinači na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan, a tuženiku dosudi parnične troškove postupka sa zateznim kamatama, podredno, da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na ime utvrđenja ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka 15. 12. 2005. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, a potom restitucijski zahtjev za isplatom s osnove ništetnosti i nepoštenosti takvog ugovaranja. Osim navedenog, predmet postupka je i ispitivanje osnovanosti prigovora radi prijeboja istaknutog od strane tuženika.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovano je i pozivanje tuženika na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

7. Nije osnovano niti pozivanje tuženika na povredu Ustavnog i Konvencijskog prava na pravično suđenje koje suštinski proizlazi iz odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije i članka 29. st 1. Ustava RH, a obzirom da tuženik takve povrede ( kao i povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ) vezuje uz tvrdnju o postojanju proturječnosti o odlučnim činjenicama uslijed provođenja konverzije i stajališta da tužitelj u takvim okolnostima nema osnova za utvrđenjem ništetnosti niti isplatom. Ovo stoga jer korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP -a, neovisno o provedenoj konverziji kredita, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (tako i VSRH u odlukama Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite, pa nije pravilno stajalište tuženika da bi traženje zaštite i obeštečenja u okolnostima poput onih koje su predmetom spora, dovodilo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP odnosno ustavnih i konvencijskih povreda prava na pravično suđenje.

8. U odnosu na činjenično stanje iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik 9.12.2005. zaključili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], kojim je tužitelju kao korisniku kredita, odobren iznos od 185.300,00 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i ugovorenim rokom otplate od 25 godina, i u kojem dijelu je sadržana valutna klauzula u CHF,

- da je odredbom 2.4. navedeno da se otplata vrši u 300 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate,

- da je kredit dodijeljen za namjenu kupnje i adaptacije stambenog prostora, na temelju Odluke komisije za odobravanje kredita građanima ( čl. 1.1. i 1.2. ugovora ),

- da je odredbom ugovoreno da kamatna stopa iznosi 4,89 % te je promjenjiva, a promjena se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik bezuvjetno pristaje ( čl. 3.1. i 3.3. ugovora ),

- da su stranke 14. 1. 2016. sklopile Dodatak br. 1. predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita i u sklopu koje je proveden izračun sa novom glavnicom u eurima,

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Stefani Gardašević i temeljem kojega je utvrđeno da je prema dokumentaciji u spisu konverzija provedena u skladu sa Zakonom ZPK (NN 102/15), da izračun preplate kamate (više plaćena kamata) iznosi 16.751,62 CHF, odnosno 79.832,38 HRK po početnom tečaju, ili 10.595,58 EUR, manje plaćene kamate iznose 362,78 CHF, odnosno 1.728,88 HRK po početnom tečaju, ili 229,46 EUR, preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 108.955,29 HRK, odnosno 14.460,83 EUR, negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 8.255,02 HRK, odnosno 1.095,63 EUR, ukupna pretplata kamate i pretplata tečaja iznosi 25.056,41 EUR, zatezna kamata na preplatu tečaja do konverzije 21.01.2016.g. je za 6.478,82 EUR veća od preplate u konverziji, a kada se tome doda pozitivna preplata kamate i tečaja od 25.056,41 EUR, ukupno potraživanje tužitelja iznosi 31.535,23 EUR.

9.1. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke ( str. 2. do 19. obrazloženja) umjesto sumarnog izlaganja zahtjeva stranaka, činjenica koje su iznijele i dokaza koje su predložile ( kao sastavnica obrazloženja u smislu čl. 338. st. 4. ZPP ), nepotrebno prepisuje i citira podneske stranka, nakon čega analizira provedene dokaze u postupku, a potom se osvrće na se pravomoćne sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nakon čega takva utvrđenja primjenjuje i na konkretne okolnosti slučaja , u sklopu kojih utvrđuje da u pogledu spornih odredaba izvornog ugovora o kreditu stranke nisu individualno pregovarale te tužitelj nije bio informiran o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što potvrđuje i iskaz tužitelja, kojemu je predmetni ugovor predočen kao najpovoljniji i najjeftiniji, a upravo je zbog promjena kamate i tečaja došlo od značajnog rasta mjesečnih anuiteta i povrede načela ravnomjernosti činidaba, nakon čega zaključuje da su tako ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope bile nepoštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje: ZZP/03).

9.2. U odnosu na naknadno provedenu konverziju, prvostupanjski sud utvrđuje kako u postupku nije sporna valjanost Dodatka te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, a osporeni ZID ZPK/15 je imao legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize pa je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju a njome nije nametnut prekomjeran teret. Međutim, prvostupanjski sud zaključuje da potrošač usprkos provedenoj konverziji ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovoru, obzirom da time što je doveden u položaj osobe koja je prije pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

9.3. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka pa pozivom na odredbe čl. 323., 324., 1111. i 1115. ZOO usvaja zahtjev za isplatom i odlučuje kao pod točkom III. pobijane odluke, dok pod točkom IV. izreke odbija istaknuti prigovor radi prijeboja na temelju tzv. „negativnih razlika“ navodeći da tuženik sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora .

10. Tuženik u žalbenim navodima osporava prvostupanjsku presudu u cijelosti polazeći prije svega od stajališta da u okolnostima u kojima su stranke naknadno zaključile sporazum o konverziji izvornog ugovora, čiju valjanost ni tužitelj ne osporava, tužitelj nema pravo na bilo kako potraživanje isplate ili utvrđenje ništetnosti. Tužitelj se pri tome detaljno osvrće na takvo sporno pitanje navodeći da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir učinke provedene konverzije, pa smatra da je tima pogrešno primijenjeno materijalno pravo kao počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i temeljna prava iz čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6. st. 1. Konvencije. Smatra da je presuda arbitrarna, da ne počiva na zdravoj logici te da odstupa od sudske prakse. Osvrće se i na uglavničenje zateznih kamata koje smatra nedopuštenim, a zaključno osporava i troškove postupka.

11. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su ugovorne odredbe izvornog ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, te da li u takvom slučaju tužitelj ima pravo na isplatu, onda kada je naknadno sklopljen Dodatak izvornom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; dalje: ZID ZPK ).

12. U odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u okviru osnovnog ugovora o kreditu koji je između stranaka sklopljen 15. 12. 2005., prvostupanjski sud je pravilno pošao od vezanosti za utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, odnosno pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku pokrenutom od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, i temeljem kojih je utvrđeno da su imenovane banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima, koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

14. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

15. Osim što je vezan pravomoćnim utvrđenjima iz predmetnih postupaka na koje se fizičke osobe pozovu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu ( čl. 502.c ZPP ), prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir sve konkretne okolnosti slučaja ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), pravilno je primijenio pravila o teretu dokazivanja, nakon čega je na temelju oba segmenta ( pravomoćnih utvrđenja iz postupaka kolektivne zaštite potrošača i konkretnih okolnosti predmetnog spora ) donio pravilnu i zakonitu odluku u pogledu djelomične nepoštenosti i posljedično ništetnosti takvog ugovaranja, primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koja pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuje u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., 59/2023. i 56/2026; ), i koje su u nacionalno zakonodavstvo implementirale sekundarno zakonodavstvo Europske unije, odnosno Direktivu Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993), kao direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

16. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je prvostupanjski sud naložio tuženiku da isplati novčane iznose po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, prvostupanjska odluka je utemeljena na pogrešnom pravom shvaćanju te su žalbeni navodi tuženika u tome dijelu osnovani.

17. Naime, u pogledu spornog pitanja prava potrošača na povrat temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba osnovnog ugovora u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a– 357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

18. Iz navedenih proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je određen krug ovlaštenika, sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti kako iz mjerodavnih odredbi ZZP/03, koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. 110. u svezi s čl. 108. i čl. 107. st. 1., ZOO, proizlazi pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) a koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, pa konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite.

20. Međutim, u odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena suprotna stajališta. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

21. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

22. Dakle, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

23. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog ( kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

24. Takvo odlučno pitanje je od utjecaja i na ostale žalbene navode tuženika koji su povezani sa pitanjem prava tužitelja na pravnu zaštitu u okolnostima u kojima je naknadno provedena konverzija osnovnog ugovora kao i prigovor radi prijeboja, a na koje se sve može odgovoriti stajalištem izraženim u sklopu konačne odluke najvišeg suda u pogledu prava potrošača na zaštitu u konkretnim okolnostima slučaja.

25. Kako je prvostupanjski sud u odnosu na tužbeni zahtjev s osnove isplate, pošao od pogrešnog pravnog pristupa te nije pružio odlučne, dostatne i relevantne razloge u odnosu na predmet konkretnog spora, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 370. ZPP presudu djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika valjalo ukinuti u tom dijelu ( točka. III. izreke pobijane odluke ) i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ( točka I. izreke rješenja ) dok je žalbu tužitelja u odnosu na osporenu točku I. i II. izreke presude ( kojom je utvrđena djelomična ništetnost odredbi izvornog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF) valjalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao u izreci presude.

26. U odnosu na pobijanu odluku koja se odnosi na prigovor prijeboja i tzv. negativne razlike ( periode u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) valja ukazati da jednu od pretpostavki ništetnosti potrošačkih ugovora u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, čini postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ali isključivo na štetu potrošača. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost po uvjetima propisanim odredbama ZZP -a postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže, isključivo na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja odnosno ništetnost niti ne odnose na takve periode.

27. Međutim, kako je ukinuta odluka u pogledu isplate, to je valjalo i ukinuti odluku povodom prigovora radi prebijanja, predviđenog odredbama čl. 333. st. 3. i 338. st. 3. ZPP-a, obzirom da taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom čije postojanje ovisi o potraživanju tužitelja, u odnosu na koje je odluka ukinuta.

28. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka, dok će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP ( toč. II. izreke ).

29. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje je ukazano ovim rješenjem, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka će raspraviti i pravilno utvrditi činjenice u pogledu zahtjeva za isplatom, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Nakon odlučivanja o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud će odlučiti ponovno o prigovoru radi prijeboja uvažavajući činjenicu da se posljedica ništetnosti u slučaju kada se djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora, odnose na ispravljanje neravnoteže koja je u ugovornim odnosima nastala na štetu potrošača, ali ne i na štetu banaka, kao i činjenicu da prema navedenom stajalištu VSRH potrošač ima pravo na zatezne kamate bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će sva takva odlučna pitanja utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o tužbenom zahtjevu i prigovoru tuženika te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić