Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2797/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vedranu Staniću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2364/2019-25 od 5. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2364/2019-25 od 5. svibnja 2025., u pobijanom dijelu i to:

- pod točkom I. izreke kojom je utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 4. Ugovora o [broj kredita] od 13. listopada 2005., koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OV-2313/2005 17. listopada 2005., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke Banke,

- pod točkom II. izreke kojom je utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 2. i članka 3. točka 2. i 4. istog ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- pod točkom IV. izreke kojom je naloženo tuženiku Addiko bank d.d. da u roku 15 dana isplati tužiteljici MO dospjelu zateznu kamatu na preplaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 3.036,70 eura (slovima: tritisućetridesetšesteura sedamdesetcenti),

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2364/2019- 25 od 5. svibnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.445,21 € sa pripadajućim zakonskim zateznim od 2. 8. 2016. do isplate kao i pod točkom VI. izreke i dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.726,33 € s pripadajućom zateznom kamatom, te odlučuje:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi, isplatu iznosa od 10.445,21 eura (slovima: desettisućačetrstočetrdesetpeteuradvadesetjedancent) sa zateznom kamatom koja teče od 2. kolovoza 2016., u roku od 15 dana.

2. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.726,33 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

3. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 4. Ugovora o [broj kredita] od 13. listopada 2005., koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OV-2313/2005 17. listopada 2005., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke Banke,

- pod točkom II. izreke utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 2. i članka 3. točka 2. i 4. istog ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi iznos od 10.445,21 eura sa zateznom kamatom koja teče od 2. kolovoza 2016. do isplate,

- pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici dospjelu zateznu kamatu na preplaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih od redbi u iznosu od 3.036,70 eura,

- pod točkom V. izreke je odbijena tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 3.036,70 eura koje teku od 2. kolovoza 2016. do isplate,

- pod točkom VI. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.726,33 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 5. svibnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 312,50 eura tužiteljica odbijena.

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je utvrđena djelomična ništetnost ugovornih odredbi ( toč. I. i II. izreke ), potom dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćane novčanih iznosa o osnove glavnice ( toč. III. izreke ) te dospjele zatezne kamate ( toč. IV. izreke ), kao i protiv toč. VI. izreke ( u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.726,33 eura), žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP) uz izričito pozivanje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da tužiteljicu obveže naknaditi tuženiku trošak postupka u cijelosti, a podredno vratiti predmet na ponovno odlučivanje. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu glavnice temeljem stečenog bez osnove do datuma izračuna konverzije, kao i zahtjev za isplatom obračunate zatezne kamate.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Neosnovano je i pozivanje tuženika na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude dao jasne, potpune i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

6. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužiteljica kao korisnik i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao davatelj kredita, 13. listopada 2005. zaključili Ugovor o [broj kredita] kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da je čl. 2. st. 2. ugovoreno da se na kredit zaračunavaju kamate od 4.50% godišnje dok je čl.4. ugovorena promjenjivost kamatne stope i navedeno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke,

- da se kredit otplaćuje 16 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja,

- da su tužiteljica i tuženik 3. veljače 2016. sklopili Aneks odnosno dodatak Ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran,

- da su stranke dodatkom utvrdile da je tužiteljici na dan izračuna konverzije 30. 9. 2015., na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 23.365,28 eura, da iznos pretplate na dan 30. 9. 2015. iznosi 16.609,95 kn, te je određeno da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se u potpunosti ne iskoristi,

- da je prvostupanjski sud u postupku proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Tonki Vulić i temeljem kojeg je utvrdio : a) da preplata anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope od dana korištenja kredita do 30. 9. 2015. iznosi 3.813,92 eura, b) da preplata anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. iznosi 6.631,29 eura, c) da ukupan iznos zateznih kamata na utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do dana 1. kolovoza 2016. (dan kada je izvršeno zadnje priznanje 50% anuiteta na ime preplate) iznosi 4.980,31 eura;

d) da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15, međutim da postoji neusklađenost podataka u obavijesti o provedenoj konverziji u kojoj je prikazano više preplate za 31,69 kn nego što je to računski točno; e) da iznos preplate koja je priznata tužiteljici na dan konverzije 4. veljače 2016. iznosi 14.728,85 kn (1.943,61 eura); f) da je preplata iskorištena za namirenje 50% anuiteta do datuma ispunjenja 1. kolovoza 2016.; g) da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata (4.980,31 eura – 1.943,61 eura), nakon čega ostaje iznos od 3.036,70 eura na ime zatezne kamate,

- da je u postupku proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke i temeljem kojeg je utvrđeno da je kredit uzela radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj nikada nije imala obrt niti se bavila poslovnom djelatnošću, da je prvo vidjela letak Slavonske banke čiji je bila klijent i na kojem je pisalo kako daju najpovoljnije kredite s najpovoljnijim kamatnim stopama u CHF valuti, pa je otišla u banku, da joj u banci nitko nije nudio kredit u drugim valutama, da nije pitala može li ugovor sklopiti s fiksnom kamatnom stopom za što nije znala ni da postoji, da joj nitko nije objašnjavao što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula niti su joj išta govorili o riziku ugovaranja tečaja CHF, da su je u banci toliko uvjeravali da je to najpovoljniji kredit i najčvršća valuta da zapravo nije imala što ni pitati, da joj je početna rata bila do 1.500,00 kn, a da je kasnije narasla na preko 3.000,00 kn zbog čega je imala financijskih poteškoća pa je odlazila u banku pitati što je s tim kreditom, na što su joj odgovorili da je tako svima, bez posebnog objašnjenja, te konačno da je pristala na konverziju jer je bila u stisci.

7.1. Polazeći od spornog pitanja jesu li odredbe osnovnog ugovora o kreditu ( kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i promjenjiva kamatna stopa) ništetne te ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem takvih odredbi, u situaciji u kojoj je kredit naknadno konvertiran, prvostupanjski sud se poziva na pravomoćne sudske odluke donesene u okviru kolektivnog postupka za zaštitu potrošača, ukazujući kako je tim putem utvrđeno da je prednica tužene ( Hypo Alpe Adria bank d.d. kao pravna sljednica Slavonske banke d.d.) povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka nije potrošače informirala o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, ukazujući na stajalište Ustavnog suda RH ( odluka broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.) prvostupanjski sud se pozivom na pravnu osnovu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) te analizirajući dokaze koji su provedeni u postupku ( između kojih i dokaz saslušanjem tužiteljice kojoj priklanja vjeru u cijelosti), utvrđuje da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga zaključuje kako su odredbe osnovnog Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP/03 nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03 , obzirom da u postupanju tuženika nije utvrdio postojanje okolnosti koje bi isključivale takav zaključak.

7.2. U odnosu na pitanje da li tužiteljica ostvaruje pravo na zaštitu u slučaju kada je naknadno zaključen dodatak kojim je provedena konverzija, prvostupanjski sud pronalazi da ima pravni interes za podnošenjem tužbe jer je konverzijom izjednačen njen položaj kao da je ugovorila kredit u valuti eura, pri čemu odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao pravne učinke do sklapanja dodatka, a tužiteljica osim toga konverzijom nije odrekla prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

7.3. U odnosu na isplatu i pitanje visine tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka ističući kako je jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja i prigovore tuženika te dao argumentirane odgovore, pa kako iz tog dokaza proizlazi da je na ime preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplaćen iznos od ukupno 10.445,21 eura (preplata po osnovi preplaćenih kamata 3.813,92 eura + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 6.631,29 eura) a na ime preostalog iznosa uglavničenih zateznih kamata nakon što se od istih odbije iznos preplate priznat konverzijom, iznos od 3.036,70 eura (4.980,31 eura – 1.943,61 eura), sve sa zateznim kamatama od 2. kolovoza 2016. do isplate, a dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama nastala uslijed nepoštenog i ništetnog ugovaranja, prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u svezi čl. 87. st. 1. ZZP te čl. 1111. i 1115. ZOO, dosuđuje tužiteljici novčane iznose u granicama postavljenih tužbenih zahtjeva ( točka III. i IV. izreke pobijane presude ) dok tužbeni zahtjev na ime kamata na uglavničene zatezne kamate odbija ( točka V. izreke ) navodeći da takvo pravo pod uvjetima propisanim čl. 31. st. 2. ZOO ima, ali samo ako je glavnica plaćena, a što nije slučaj.

8. Tuženik žalbom pobija točke I., II., III., i IV presude ( dijelove kojima je usvojen zahtjev tužiteljice) te točku VI. u dijelu kojim mu je naloženo platiti trošak, pri čemu prije svega detaljno i opsežno argumentira stav o tome da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio provedenu konverziju kojom su stranke riješile sve svoje odnose budući da ona djeluje retroaktivno, pa pozivajući se na sudsku praksu i stajališta Vrhovnog suda RH, zaključuje da tužiteljica ne može ostvarivati pravo na bilo kakvu pravnu zaštitu u situaciji i okolnostima u kojima je provedena konverzija primjenom odredaba ZID ZPK. Nadalje, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i odredbu čl. 502 c ZPP u odnosu na prošireni učinak kolektivne tužbe, pri čemu ponavlja da Slavonska banka d.d., iako nesporni prednik tuženika, nije sudjelovala u kolektivnom sporu. Također, osporava utvrđenje djelomične ništetnosti i stav da bi postupao nepošteno i nesavjesno kako u pogledu ugovorene promijenjene kamatne stope tako i valutne klauzule. Potom osporava i visinu dosuđenog iznosa smatrajući da je pogrešno ocijenjen dokaz – nalaz i mišljenje vještaka, a stoga jer nisu uzeti u obzir manje plaćeni iznosi koje je trebalo staviti u prijeboj, kao i preplata od dana knjiženja konverzije. Ponavlja tvrdnje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu prigovora zastare, da su zastarjele tražbine nakon preinake, da je pogrešno dosuđen tijek zatezne kamate te zaključno pobija i odluku o troškovima postupka.

9. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda tuženika, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan činiti, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio djelomičnu osnovanost i pravilnost stajališta žalitelja u pogledu odluke o osnovanosti zahtjeva temeljem isplate (s osnove glavnice nepoštenog ugovaranja promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF) i u kojem dijelu se zaključci prvostupanjskog suda ne mogu prihvatiti kao pravilni, dok žalba u preostalom dijelu ( utvrđene djelomične ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te isplate po osnovi zateznih kamata obračunatih na glavnicu potraživanja temeljem djelomične nepoštenosti odnosno ništetnosti od dosjeća do provedene konverzije) nije osnovana te žalbeni navodi tuženika u tom dijelu ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke.

10. Tijekom prvostupanjskog, a sada i žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjivost kamatne stope, jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa obzirom da je nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu sklopljen Aneks odnosno dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15.

11. U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP/03) koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. čl. 110. u svezi s čl. 108. i čl. 107. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( " Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, „Narodne novine“ br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; dalje: ZOO/91 ) koje su u osnovi istovjetne sadašnjim odredbama čl. 328. u svezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. i 69/2026; dalje: ZOO/05), proizlazi pravo tužiteljice na traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) jer korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje na traženje deklaratorne zaštite.

12. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika u pogledu djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio nepoštenost i posljedičnu ništetnost osnovnog ugovora o kreditu u dijelu kao pod točkama I. i II. izreke.

13. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu izvedene dokaze i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli koja je glavnicu vezala uz valutu CHF, unesene od strane banke bez mogućnosti tužiteljice da utječe na njihovo ugovaranje, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega su nepoštene. Za takvo utvrđenje sud prvog stupnja je pružio dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

14. U odnosu na navedeno valja ukazati da je u okviru kolektivne zaštite potrošača koja je pokrenuta od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i prednika tuženika, utvrđeno da su one povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedeno utvrđenje proizlazi iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i njenog dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

15. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proiz laze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojim osporava učinak pravomoćnih odluka iz kolektivnog spora na Slavonsku banku d.d. ( te posljedično i njega kao pasivno legitimiranu osobu) jer u trenutku kada je pokrenut kolektivni postupak za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu je bilo provedeno spajanje Slavonske banke d.d. Hypo Alpe Adria Bank d.d. ( čiji je tuženik nesporno pravni sljednik ), pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se tužitelj u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu povodom kolektivne zaštite potrošača u kojem je tuženik sudjelovao kao V. tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu odredbe članka 502c. ZPP u vezi sa čl. 502a. st. 1. ZPP.

18. Na takvo utvrđenje prvostupanjski sud je nadalje pravilno vezao činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog ugovornog odnosa i provedenih dokaza, a obzirom da usprkos vezanosti učincima kolektivnog spora, banke u postupcima koje pokreću potrošači u individualnim parnicama, imaju pravo dokazivati da okolnosti koje nisu bile predmet kolektivnog spora ( poput obaviještenosti pojedinog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora) ne podliježu direktnom učinku i mogu se posljedično dokazivati u pojedinačnim sporovima, te bi ne prihvaćanje dokaznih prijedloga na takve okolnosti moglo utjecati na aspekte prava na jednakost oružja i pravično suđenje, zaštićenih odredbama čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14: dalje: Ustav RH) te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija).

19. U tom smislu valja ukazati da je tuženik podneskom od 2. 4. 2025. ( str. 140 spisa) odustao od predloženog dokaza saslušanjem svoje djelatnice RO, pa je prvostupanjski sud temeljem predloženih i provedenih dokaza ( uvida u materijalnu dokumentaciju, vještačenja i saslušanja tužiteljice kao stranke u postupku ) utvrdio da je prednik tuženika odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržao u ugovoru, na formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužiteljica nije mogla niti imala mogućnost utjecaja na tako unaprijed formulirane odredbe.

20. Da je takvo ugovaranje dovelo o znatne neravnoteže u ugovo rnom odnosu na štetu tužiteljice, potvrđuje upravo provedeni dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, temeljem kojeg je utvrđen značajan rast iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na prvotno ugovorene, i koja situacija je, protivno žalbenim navodima tuženika, nedvojbeno dovela do značajne neravnoteže u odnosima stranaka, jer rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena kamatnih stopa ( od početnih 4,50% do npr. čak 6,75% od 1. 5. 2009. – str. 94 spisa) te ugovorene valutne klauzule, doveo tužiteljicu u stanje financijske nesigurnosti ( što potvrđuje svojim iskazom ), a kako do navedenog dolazi uslijed činjenice da je tuženik unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je tužiteljicu kao potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja, to je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu ona ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorenog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan i prema kojem bi se vršilo plaćanje da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika i sporno pitanje prava na povrat novčanih iznosa temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba valutne klauzule u CHF u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

22. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je određen krug ovlaštenika, sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

23. Također, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

24. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke, nakon osnovnog ugovora, zaključile aneks odnosno dodatak kojim je sačinjen izračun konverzije sa danom 30. 09. 2015.. Nadalje, u sklopu izračuna konverzije je utvrđena nova visina glavnice u valuti EUR, dok je u smislu članka 19.c. st.1. točke 5. alineje 1. ZID ZPK/15 utvrđeno postojanje preplate koja je priznata tužiteljici na dan konverzije i koja iznosi 1.943,61 eura/14.728,85 kn te je iskorištena za namirenje 50% anuiteta do datuma ispunjenja.

25. Takvim naknadnim i dobrovoljnim pravnim raspolaganjem stranke su, na zakonom propisani način, izmijenile odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i prednika tuženika 13. 10. 2005., pri čemu je tužiteljica izričito prihvatila izračun kojim se osnovni ugovor o kreditu izmijenio u pogledu valute uz koju je bila vezana glavnica, kamatne stope, iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te sporazuma o raspolaganju preplatom.

26. Također, valja napomenuti da je svrha donošenja ZID ZPK/15 bila upravo konverzija koja je trebala olakšati položaj potrošača te imati za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) proizašlu upravo iz ništetnih ugovornih odredaba o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutne klauzule u CHF iz izvornog kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti.

27. Dakle, odredbe ZID ZPK/15 su imale primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Tako je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja Dodatka uz ugovor o konverziji proučiti njegove odredbe. Također, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF“.

28. Kako je tužiteljica nesporno dala pristanak na konverziju, to su njezinim sklapanjem prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz izvornog Ugovora o kreditu koji je u pogledu buduće otplate u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, pri čemu se osim toga i suglasila s izračunom konverzije te su stranke ugovorile da se svi iznosi uplaćeni do 30. 09. 2015., plaćeni u okviru ispunjenja obveze prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunavaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa uz Ugovor o kreditu.

29. U odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena suprotna stajališta. Različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

30. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

31. Dakle, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

32. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog ( kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

33. Takvo odlučno pitanje je od utjecaja i na ostale žalbene navode tuženika koji su povezani sa pitanjem prava potrošača na pravnu zaštitu u okolnostima u kojima je naknadno provedena konverzija izvornog ugovora, a riječ je o povezanim tvrdnjama u sklopu kojih tuženik propituje samo pravo potrošača na isplatu, potom navoda kojima osporava visinu dosuđenog iznosa smatrajući da je trebalo uzeti u obzir manje plaćene iznose kao i preplatu od dana knjiženja konverzije, navode u pogledu tvrdnje od pogrešno dosuđenom tijeku zateznih kamata, i na koje sve odgovor pruža izneseno pravno shvaćanje u okviru navedene odluke najvišeg suda.

34. U takvim okolnostima u odnosu na sporno pitanje valja zaključiti da tužiteljica nema pravo na glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu ( jer je pristala na obračun u smislu čl. 19. c u svezi čl. 19. 3. ZID ZPK/15 i prema kojoj potrošači u sklopu obračuna snose razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19. c. st. 1. toč. 1. tog zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknadu troškova iz čl. 19. c st. 1. toč. 4. tog zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. tog zakona ) te je u tom dijelu provedena zamjena nepoštenih ugovornih odredbi upravo putem provedene konverzije i uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika, pri čemu je sklapanje konverzije ovisilo isključivo o volji potrošača kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

35. Stoga, s obzirom na izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u sklopu provedene konverzije tako, da je njome postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.445,21 € ( glavnica utvrđena temeljem nepoštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 2. kolovoza 2016. do isplate), o kojim iznosima je odlučeno toč. III. izreke prvostupanjske presude, pa je istu u tom dijelu valjalo preinačiti temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP-a te sukladno iznesenom pravnom shvaćanju VSRH o takvom spornom pitanju, odlučiti kao u izreci pod točkom II.1. ove odluke.

36. U odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, tužiteljica prema pravnom shvaćanju VSRH, ima pravo na puni iznos za period od dospijeća do provođenja konverzije, bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji, pri čemu joj takvo pravo proizlazi na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

37. Prvostupanjski sud je temeljem provedenog dokaza vještačenjem utvrdio da iznos takvih zateznih kamata obračunat na osnovicu tj. glavnicu od ukupno 10.445,21 € ( preplata po osnovi preplaćenih kamata 3.813,92 € + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 6.631,29 € ) iznosi ukupno 4.980,31 €. Međutim, imenovani vještak je tako utvrđeni iznos umanjio za iznos preplate priznat u sklopu konverzije od 1.943,61 €, čime je dobiven saldo od 3.036,70 €, i koji tužiteljica konačno potražuje tužbenim zahtjevom postavljenim nakon provedenog vještačenja.

38. Kako sudovi u skladu sa načelom dispozicije izraženim u odredbi čl. 2. st. 1. ZPP odlučuju isključivo u granicama tužbenog zahtjeva, te nisu ovlašteni suditi preko istoga, a tužiteljica je podneskom od 18. 02.2025. ( str. 136 spisa ) s osnova obračunatih zateznih kamata na iznos glavnice obračunate po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, tražila isplatu iznosa od 3.036,70 €, to je prvostupanjski sud mogao odlučivati samo o tom iznosu koji je pravilno i dosudio. Stoga je ( iz ranije obrazloženih razloga ) osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je utvrđena djelomična ništetnost osnovnog ugovora o kreditu ( toč. I. i II. izreke pobijane presude), kao i dijelu kojim je usvojen zahtjev u pogledu isplate obračunatih zateznih kamata ( toč. IV. izreke ), pa je žalbu tuženika u tim dijelovima valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

39. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici je temeljem čl. 166. st. 2. ZPP -a valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka koja o njemu ov isi ( sadržanu u točki VI. pobijane presude), pri čemu takva odluka sukladno sada djelomičnom uspjehu tužitelja u sporu, proizlazi iz primjene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP. Naime, kako je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, a tužiteljičin djelomični uspjeh u parnici je posljedicom neustaljene sudske prakse u sklopu koje nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa niti biti svjesna da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, to postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. Drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom, pa je primjenom odredbe čl. 380. 3. ZPP preinačena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom VI. izreke pobijane prvostupanjske presude i odlučeno je kao pod točkama II. 2. i II. 3. izreke.

40. U odnosu na nepobijani dio prvostupanjske odluke ( toč. V. kojom je odbijen zahtjev za isplatom kamata na obračunate kamate te dijelom toč. VI. kojom je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška ) odluka ostaje neizmijenjena.

41. Sukladno odluci u sklopu koje svaka stranka snosi svoje troškove postupka, nije osnovan niti zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka, pa je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 4. ZPP isti valjalo odbiti te odlučiti kao pod toč. III. izreke.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić