Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3264/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-545/2025-10 od 17. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-545/2025-10 od 17. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe i to iz točke 12. st. 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 7. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita,...“ (točka I. izreke) te odredba iz točke 13.st.2. Ugovora o kreditu br. 9015445316, sklopljenog 21. listopada 2010. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90 % (slovima: nula cijelih devet posto) od iznosa kredita.“ (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.029,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2026. (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja da mu naknadi parnične troškove uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude, kao i trošak sastava žalbe uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate. Za sastav žalbe potražuje trošak u visini od 312,00 EUR te sudsku pristojbu za žalbu u visini od 53,09 EUR.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe iz točke 12.st.3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 7. ožujka 2006. i Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 21. listopada 2010. između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je u oba ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50,% od iznosa kredita po prvom ugovoru, odnosno 0,90% po drugom ugovoru o kreditu.

5. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP - a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Nadalje sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP -a), kao što nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe iz toč. 12. st. 3. predmetnih Ugovora o kreditu u bitnom utvrđujući da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u vezi te odredbe, po oba ugovora ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati jednokratne troškove obrade u visini od 0,50% odnosno 0,90% od iznosa kredita (tzv. ulaznu naknadu), da se radilo o tipskim Ugovorima o kreditu, sastavljenim na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika, da su te odredbe o plaćanju predmetne naknade ugovorene na netransparentan način i tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjeno koji je razlog ugovaranja naknade i zašto je njihova visina vezana uz iznos odobrenog kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i takvim postupanjem tuženika povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Nadalje sud smatra da je tužitelj kao korisnik kredita morao znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a imao je samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničen uvjetima iz ponude tuženika te po ocjeni suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja pa slijedom navedenog utvrdio da su predmetne odredbe o naknadi za trošak obrade kredita ništetne.

8. Iznesena činjenična utvrđenja na kojima je temeljena prvostupanjska presuda u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, jer su temeljena na valjanoj i pravilnoj ocjeni provedenih dokaza te je prvostupanjski sud na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojio pravilno utvrdivši da je sporna odredba čl. 12. st. 3 Ugovora - odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, da su predmetni ugovori bili unaprijed formulirani od strane tuženika pa tako i odredba o obvezi tužitelja da plati spornu naknadu, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, a sve navedeno i prema ocjeni ovog suda dovodi tužitelja u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika.

9. Naime, čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Isto propisuju u bitnom odredbe čl. 96. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., dalje: ZZP/07).

10. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužitelja, da je sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i da tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

12. Naime, tužitelju je po stavu ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora koja je gramatički razumljiva no o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, niti mu je objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade), a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a to znači da je ta odredba iz toč. 12. st. 3. ugovora nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. ZZP/07, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07.

13. Ovdje je potrebno naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni„ stvarni troškovi koje je tuženik imao u obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. S time u vezi neosnovani su žalbeni navodi tuženika u pogledu testa poštenosti spornih ugovornih odredbi jer je u odnosu na utvrđivanje nepoštenosti sporne ugovorne odredbe sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice.

15. Ostali žalbeni navodi, koji se tiču glavne stvari, nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

16. Kako tuženik ne navodi konkretne povrede i propuste prvostupanjskog suda vezano za odluku o parničnom trošku pod točkom III. izreke, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod točkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

17. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 15. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Ivica Veselić