Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4155/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-560/2025-13 od 22. srpnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-560/2025-13 od 22. srpnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je nišetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu [broj kredita] od 5. veljače 2008. sklopljenog između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb kao prednika tuženika, odnosno Addiko bank d.d. Zagreb i tužitelja koji Ugovor je dana 6. veljače 2008. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OV-1737/08, u dijelu koji glasi: Članak 5. Troškovi- „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.” Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 218,23 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. veljače 2008. do isplate , dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 317,89 € sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2026. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu [broj kredita] od 5. veljače 2008. u dijelu u kojem je među strankama u točci 5. tog ugovora ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje tuženik ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP na koju povredu ukazuje žalitelj.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj sklopio s prednikom tuženika Ugovora o kreditu [broj kredita] od 5. veljače 2008., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.284,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita na rok otplate kredita od 7 godina;

- da iz odredbe čl. 5. navedenog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile da se prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe, a ugovor je prije potpisivanja pročitao letimično, a pri tom mu nitko nije ništa posebno objasnio, naročito ne o kojem iznosu naknade za obradu kredita se radi, niti mu je predočen cjenik, niti mu je objašnjeno čemu služi ta naknada koja se naplaćuje po čl. 5. Isto tako, proizlazi da je odredbu iz čl. 5. možda i uočio no nije mu posebno skretana pažnja na taj članak te mu ta odredba nije niti sada kada mu se pročita jasna jer nije naznačen konkretan iznos naknade koji se naplaćuje, te da nije mogao ni tada, a ne može ga niti sada izračunati, niti mu ga je itko drugi izračunao kod sklapanja kredita.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije vodio nikakve pregovore s prednikom tuženika oko pojedinih odredbi ugovora, dok istovremeno tuženik nije dokazao da bi se takvi pregovori vodili, a na njemu je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača teret dokaza da se o pojedinoj odredbi ugovora pregovaralo tako da predmetni ugovor o kreditu ocjenjuje tipskim ugovorom, jednostrano sastavljenom od strane prednika tuženika pri čemu tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istog, već je isti mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 5. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu tako da je prednik tuženika na opisani način sklapanjem ugovora koji sadrži unaprijed sastavljene odredbe o kojima nije pregovarao sa tužiteljem postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika. Naime, tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te za koju svrhu je ugovorena predmetna naknada, a takvim postupanjem tuženik je povrijedio i načelo savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članku 7. ZOO-a pa je stoga ugovorna odredba čl. 5. točka 2. predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO-a, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

9. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08. - dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora tako da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa plaćene ulazne naknade zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos. Naime, s obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju, slijedom čega odlučuje kao pod točkom II. izreke.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 5. 2. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njegovog iskaza.

11. Naime, sukladno odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 - dalje: ZZP/07), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade , dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije isplate kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u tom dijelu, u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07, te ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

12. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade za obradu kredita, a niti ne proizlazi da mu je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi, a platio ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita te nije mogao pregovarati niti išta mijenjati u vezi te odredbe, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Prema tome, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

15. Dakle, u smislu odredbe čl. 96. ZZP, o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade , (konkretne usluge, troškovi i dr.), a niti je tužitelj mogao utjecati kao i išta promijeniti u predmetnom ugovoru.

16. Nadalje, neodlučni su i žalbeni prigovori tuženika o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, s obzirom na njegov iskaz da je letimično pročitao tekst ugovora o kreditu, pa da nije upotrijebio niti minimum pažnje prosječnog čovjeka pri sklapanju ugovora o kreditu, jer pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/07 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/07 iz kojeg proizlazi da je on fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način kojim bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

17. Isto tako, odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: 1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) , kao niti razlozima ugovaranja naknade za osiguranje. Dakle, imao je informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

21. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti predmetnog spisa da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega je zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa, tako da je neodlučno da navedeni iznos naknade predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja budući da nije imala utjecaj na ugovaranje navedenih odredbi.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita te naknade za osiguranje, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da nije imao osjećaj da se ta odredba o ulaznoj naknadi može maknuti iz ugovora , a nije mogao niti pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita i osiguranje nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Dakle, načelno nije sporno ugovaranje plaćanje naknade za obradu kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali je sporan način njegovog ugovaranja i jasna svrha ugovaranja pojedine naknade, pa su stoga sve tvrdnje tuženika, kao što je i upućivanje na stajališta iz odluka Suda Europske unije C-621/17 i C-84/19, a kojima se zanemaruje taj pristup predmetu spora, neosnovane. Naime, bez obzira što je u odluci suda Europske Unije u predmetu C-621/17 navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju za te troškove ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture spornih odredbi o naknadi za obradu kredita. Naime, takav nejasan i netransparentan način ugovaranja obveze korisniku kredita suprotan je načelu savjesnosti i poštenja pa imajući u vidu da takav način ugovaranja kredita očito upućuje na neravnopravni položaj potrošača kojem nisu objašnjene odredbe ugovora koji sklapa, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o izmjenama određenih odredbi, dok je s druge strane banka u mogućnosti u potpunosti odrediti sadržaj svih ugovornih odnosa bez prethodnog objašnjenja, a što predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

25. Neosnovano se tuženik poziva na predmet J i dr. broj C-186/16 ECLI:EU:C:217:703 i shvaćanje suda EU iznesenog u toj presudi, jer se ne radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji dok iz presude Suda Europske unije C-565/21 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom dok u konkretnom slučaju djelatnici banke nisu tužitelju pojasnili na što se točno troškovi naknade odnose tako da nije mogao shvatiti prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove.

26. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

28. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

29. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

30. Također, tuženik u žalbi pogrešno tumači presudu Suda Europske unije broj C - 561/21 od 25. travnja 2024. Naime, suprotno žalbenim navodima u istoj je navedeno da čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te načelo pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se ne protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova, počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, iz te presude, suprotno žalbenim navodima, ne proizlazi da nema osnove da se početak tijeka zastare veže uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jer iz tumačenja Suda Europske unije sadržanog u toj presudi proizlazi upravo suprotno.

31. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom I. i II. te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. izreke.

32. Isto tako, suprotno žalbenim navodima stranaka odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), dok tuženiku pravilno nije dosuđen trošak postupka.

33. Žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno priznao tužitelju kao potreban trošak pristup na ročište za objavu presude su neosnovani. Naime, kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude od 2. ožujka 2026. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, to mu je navedeni trošak i nastao tako da tužitelj sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište u dosuđenom iznosu.

34. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

35. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, tako da je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove odluke. (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 15. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić