Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3054/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari prvotužitelja IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i drugotužiteljice ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Patriciji Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, Zagreb, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-496/2025-74 od 8. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-496/2025-74 od 8. svibnja 2026. u točki I. izreke, osim u dijelu kojim tužitelji traže da sud obveže tuženika da im isplati zatezne kamate na iznos od 14.453,94 eura tekuće od 21. rujna 2015 o do 7. rujna 2026. te u dijelu kojim traže da im tuženik predmetnu isplatu izvrši solidarno, i sudi:

1. Utvrđuje se da tužitelj IH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], imaju pravo na obnovu stambene zgrade, te pomoćnih i gospodarskih zgrada koje su u funkciji stambene zgrade na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj D.L. 16, kč. br. [katastarska čestica], ĆH, sveukupne površine 1150 m2 (DVORIŠTE površine 1051 m2, KUĆA, [adresa] površine 99 m2) i to isplatom novčanih sredstava.

2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužiteljima CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 14.453,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. rujna 2026. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužiteljima CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.100,44 eura u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. rujna 2026. do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja u dijelu kojim tužitelji traže da sud naloži tuženiku da im na iznos od 14.453,94 eura plati zakonske zatezne kamate tekuće od 15. rujna 2015. do 7. rujna 2026. te u dijelu kojim traže da sud naloži tuženiku da im iznos od 14.453,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama solidarno isplati te se u tom dijelu presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-496/2025-74 od 8. svibnja 2026. potvrđuje.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-496/2025-74 od 8. svibnja 2026. u točki III. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I. Odbijaju se tužitelji sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da tužitelj IH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], imaju pravo na obnovu stambene zgrade, te pomoćnih i gospodarskih zgrada koje su u funkciji stambene zgrade na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj D.L. 16, kč. br. [katastarska čestica], ĆH [adresa], sveukupne površine 1150 m2 (DVORIŠTE površine 1051 m2, KUĆA, [adresa] površine 99 m2) i to isplatom novčanih sredstava, što je tuženik dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužiteljima CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], solidarno isplati iznos od 14.453,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21.9.2015. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužiteljima CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima."

II. Odbijaju se tužitelji i sa eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom koji glasi: "Utvrđuje se da tužitelji IH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], imaju pravo na obnovu stambene zgrade te pomoćnih i gospodarskih zgrada koje su u funkciji stambene zgrade na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj D.L. 16, kč. br. [katastarska čestica], ĆH, sveukupne površine 1150 m2 (DVORIŠTE površine 1051 m2, KUĆA, [adresa] površine 99 m2) popravkom stambene zgrade i pomoćnih i gospodarskih zgrada koje su u njenoj funkciji, što je tuženik dužan priznati."

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.””

2. Protiv ove presude žalbu su izjavili i tužitelji i tuženik u dijelu kojim nisu uspjeli u sporu te traže naknadu troška sastava žalbi.

3. Žalba tužitelja je pretežnim dijelom osnovana, a žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao niti one koje se ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelji u tužbi navode da su dana 16. svibnja 2017. podnijeli nadležnom Državnom odvjetništvu zahtjev za mirnim rješenjem spora sukladno članku 186. a ZPP -a, a da nadležno Državno odvjetništvo u zakonom određenom roku nije dostavilo tužiteljima očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora, slijedom čega tužitelji podnose ovu tužbu. U tužbi navode da je dana 17. svibnja 2014. na području Vukovarsko-srijemske županije došlo do poplave velikih razmjera, koja je odlukom Vlade Republike Hrvatske od 20. svibnja 2014. proglašena katastrofom, te da je zaključkom od 22. svibnja 2014. Vlada Republike Hrvatske odlučila o obnovi obiteljskih kuća i pomoćnih objekata na području Vukovarsko-srijemske županije. Dalje navodi da su tužitelji suvlasnici svaki u ½ idealna dijela na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude, na kojoj je izgrađena zgrada u njihovom suvlasništvu, a na adresi [adresa], da su iste pogođene naprijed navedenom katastrofom, na način da je na njima nastupilo oštećenje zgrade u smislu odredaba Programa obnove i saniranja posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije (Narodne novine broj 82/14 i 140/14). Da su tužitelji za vrijeme poplave stanovali u [adresa], i to kao najmoprimci u [adresa], dok je njihovo prebivalište formalno na dan nastanka katastrofe bilo prijavljeno u [adresa], na adresi [adresa], kod oca tužitelja CH, da su tužitelji stanovnici [adresa], u kojoj prebivaju i borave cijeli svoj život, a po nastanku katastrofe evakuirani su u [adresa], te su jedno vrijeme boravili i u [adresa]. Tužitelji dalje navode da su predmetnu nekretninu sagradili i u nju ulagali s namjernom da u njoj žive kako bi mogli prestati plaćati najamninu i osigurati svoju egzistenciju, da predmetna nekretnina nije bila do kraja završena, već je bila u pred - završnoj fazi, a da su tužitelji uložili u izgradnju te nekretnine sve što su imali, te ju doveli do rohbau faze, ugradili plastičnu stolariju, imali u njoj materijal za razvođenje struje, vode, opremu za kupaonicu, podove, izolaciju, unutarnja vrata, što je sve uništeno u poplavi, koja je preplavila kuću u visini od 2,8 -3 metra. Da su odlukom Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja KLASA: 361-07/15-04/244 URBROJ: 531-01-15-3 od 21. rujna 2015. tužitelji obaviješteni da nisu ispunjeni uvjeti za obnovu iste, da se navedena odluka poziva na podatke dostavljene od strane MUP-a za adresu [adresa], u kojoj za vrijeme poplave nije bilo osoba koje su ima le prijavljeno prebivalište ili boravište, tužitelji obrazlažu da oni tamo uistinu nisu niti živjeli, niti imaju bilo kakve veze s tom nekretninom, a što se može utvrditi i provjerom kroz evidencije MUP-a. Također navodi da su tužitelji protiv ove odluke, koja nije upravni akt uložili prigovor od 21. listopada 2015. ističući da se ne radi o nekretnini na adresi [adresa], već o nekretnini na adresi [adresa], kao i da iz opravdanih razloga nisu bili prijavljeni na toj adres i, jer još uvijek nisu završili radove potrebne za useljenje. U povodu navedenog prigovora Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja tužiteljima je dostavilo obavijest [broj] [broj] od 17. prosinca 2015. u kojoj ponovno odbijaju priznati tužiteljima pravo na obnovu iz razloga što nisu imali prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi, a koja prijava prebivališta, da je i postojala nije mogla biti stvarna, s obzirom na stanje izgrađenosti objekta-nekretnine. Tužitelji su otklonili mogućnost vođenja upravnog spora protiv Odluke/Obavijesti Ministarstva, zbog toga što to nisu upravni akti, i ne utjelovljuju protuzakonito postupanje javnopravnog tijela u smislu upravnog postupka, slijedom čega smatraju da bi pokretanje spora bilo neekonomično i nesvrsishodno. Dalje navode da je odredbom članka 12. stavak 1. Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije (Narodne novine broj 77/14-nastavno Sanacijski zakon) propisano da se mjere obnove zgrada odnose na obnovu gospodarskih zgrada i stambenih zgrada na području Vukovarsko -srijemske županije koje su oštećene ili uništene poplavom, dok je stavkom 4. citirane zakonske odredbe propisano da se pod stambenom zgradom podrazumijeva zgrada u kojoj je u vrijeme nastanka katastrofe iz članka 1. citiranog zakona stanovao njezin vlasnik, odnosno srodnik vlasnika ili u kojoj je vlasnik, odnosno srodnik vlasnika imao prijavljeno prebivalište ili boravište. Navodi da se pod pojmom stambene zgrade podrazumijevaju pomoćne i gospodarske zgrade koje su u funkciji stambene zgrade. Smatra da se odredbom članka 12. stavka 4. Sanacijskog zakona valja tumačiti u kontekstu ostalih odredaba toga zakona, kao i programa, da je odredbom članka 1. Sanacijskog zakona propisano da je cilj tog zakona zaštita života i zdravlja ljudi, zaštita imovine, prava vlasništva i drugo, a u smislu normalizacije života na području obuhvaćenu katastrofom, pa pravo na obnovu stambene i gospodarskih zgrada nemaju samo one osobe koje se određeno duže vrijeme nalaze izvan mjesta prebivališta odnosno mjesta pogođenog katastrofom (duži rad u inozemstvu i sl.), pa tužitelji smatraju da osobe koje doista žive i rade u svom mjestu prebivališta imaju pravo na obnovu iz razloga navedenih u članku 1. Sanacijskog zakona, te ostvaruju pravo na zaštitu svoje imovine, odnosno vlasništva, tj. pravo na zaštitu svoje egzistencije na području obuhvaćenog katastrofom. Tužitelji napominju da svakako valja imati na umu da oni nisu bili na adresi predmetne nekretnine u vrijeme katastrofe, zato što su u namjeri da si osiguraju egzistenciju istu upravo izrađivali od sredstava zarađenih svojim radom, a da je egzistencija tužitelja vezana uz [adresa], te da je predmetna nekretnina jedina nekretnina u njihovom vlasništvu, pa bi zahtjev temeljem kojeg bi na dan katastrofe tužitelji morali živjeti u predmetnoj nekretnini predstavljala za tužitelje nerazmjeran i prekomjeran teret koji bi bio s ciljem i svrhom zakona. Slijedom navedenog, tužitelji smatraju da su oni korisnici obnove i imaju pravo na obnovu predmete nekretnine, temeljem članka 12. stavka 4. Sanacijskog zakona, pa stoga oni imaju pravni interes da pred redovnih sudom ističu svoj pravo-zaštitni zahtjev u obliku tužbe na utvrđenje, jer tužene odbija njima pravo na obnovu, odnosno status korisnika obnove, te obnoviti predmetnu nekretninu izgradnjom nove ili popravkom postojeće. Navode da s danom donošenja odluke Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja tužiteljima je nastala imovinska šteta u vidu izmakle dobiti, koja bi bila ostvarena obnovom nekretnine sukladno odredbama Sanacijskog zakona te Programa obnove i saniranja posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije zbog čega tužitelji konačnim tužbenim zahtjevom potražuju kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude.

7. Među strankama je nesporno:

- da je dana 17. svibnja 2014. na području Vukovarsko-srijemske županije došlo do poplave velikih razmjera,

- da je odlukom Vlade Republike Hrvatske od 20. svibnja 2014. proglašena katastrofa, te da je zaključkom od 22. svibnja 2014. Vlada Republike Hrvatske odlučila o obnovi obiteljskih kuća i pomoćnih objekata na području Vukovarsko-srijemske županije,

- da su tužitelji dana 16. svibnja 2017. podnijeli nadležnom Državnom odvjetništvu zahtjev za mirnim rješenjem spora sukladno članku 186. a ZPP -a, a da nadležno Državno odvjetništvo u zakonom određenom roku nije dostavilo tužiteljima očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora,

- da su tužitelji suvlasnici svaki u ½ dijela na nekretninama na kojima traže obnovu, pobliže opisanih u izreci ove presude, da se one u zemljišnim knjigama vode upisane kao oranica [adresa], da je na istima izgrađena zgrada na adresi [adresa], da ta zgrada u vrijeme poplava nije bila do kraja završena, već je bila u predzavršnoj fazi, da su te nekretnine pogođene naprijed navedenom poplavom,

- da su tužitelji za vrijeme poplave stanovali u [adresa], i to kao najmoprimci u [adresa], dok je njihovo prebivalište na dan poplave, odnosno na dan nastanka katastrofe bilo prijavljeno u [adresa], na adresi [adresa], kod VH, oca tužitelja CH, odnosno nesporno je da su tužitelji na dan poplava bili stanovnici [adresa],

- da je Sanacijski zakon donesen 18. lipnja 2014., da je objavljen u Narodnim novinama dana 26. lipnja 2014., da je sukladno članku 76. Sanacijskog zakona on prestao važiti istekom godine dana od stupanja na snagu, odnosno 27. lipnja 2015.,

- da su odlukom u vidu obavijesti Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja (nastavno Ministarstvo) [broj] [broj] od 21. rujna 2015. tužitelji obaviješteni da nisu ispunjeni uvjeti za obnovu nekretnina na kojima su suvlasnici, da se navedena odluka poziva na podatke dostavljene od strane MUP-a za adresu [adresa], u kojoj za vrijeme poplave nije bilo osoba koje su imale prijavljeno prebivalište ili boravište, da su na tu odluku tužitelji uložili prigovor,

- da je u povodu navedenog prigovora Ministarstvo tužiteljima dostavilo obavijest [broj] [broj] od 17. prosinca 2015. u kojoj ponovno odbijaju priznati tužiteljima pravo na obnovu iz razloga što nisu imali prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi gdje su gradili, te da je u toj obavijesti navedeno da je u odluci od 21. rujna 2015. omaškom navedeno kako je prema podatcima MUP-a utvrđeno da tužitelji u vrijeme poplava nisu imali prijavljeno prebivalište odnosno boravište na adresi [adresa], te da je trebala biti navedena ispravna adresa u [adresa] u [adresa],

- da su i navedene obavijesti Ministarstva od 21. rujna 2015. i od 17. prosinca 2017. doneseni nakon prestanka važenja Sanacijskog zakona,

- da tužitelji nisu protiv obavijesti Ministarstva od 17. prosinca 2017. pokretali upravni spor.

8. Sporno je jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 12. stavka 4. Sanacijskog zakona odnosno jesu li ispunjeni uvjeti da se utvrdi da tužitelji imaju pravo na obnovu nekretnina koje su u njihovom vlasništvu, a na kojima su gradili, te da li bi tužiteljima ukoliko sud ne prihvati njihov tužbeni zahtjev, obzirom da su im nekretnine na kojima traže obnovu jedino vlasništvo, bilo povrijeđeno pravo na dom propisano člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da li bi odbijanjem tužitelja sa tužbenim zahtjevima bilo povrijeđeno njihovo i pravo na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dakle, sporno je da li tužiteljima pripada pravo na obnovu nekretnine koja je predmet ovog postupka, te da li se u korektnom slučaju radi o odgovornosti tuženika za štetu, kako to smatraju tužitelji zbog nepravilnog i nezakonitog rada Ministarstva, kao tijela državne uprave, a sporna je i visina štete.

9. Iz pisanog nalaza i mišljenja građevinskog vještaka HH proizlazi da visina imovinske štete u vidu izmakle dobiti koja bi bila ostvarena obnovom navedenih nekretnina, a u vidu novčanog iznosa koju čini protuvrijednost planirane obnove koju bi tužitelji ostvarili da je donesena odluke Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja u korist tužitelja te da je ista provedena, odnosno da im nije osporeno pravo na obnovu iznosila bi 14.453,94 eura bez PDV-a, a procjenu ove štete vještak je zasnovao na troškovniku radova koji se sastoje od čišćenja i pripremnih radova u iznosu od 4.108,06 eura, radova rušenja i demontaže u iznosu od 360,00 eura, završnih radova na vanjskom uređenju koje iznose 1.624,63 eura, završnih radova na unutarnjem uređenju koji iznose 6.991,26 eura te ostalih radova koji čini iznos 1.370,00 eura.

10. Na primjedbe tuženika vještak se očitovao navodeći da utvrđenje kategorije oštećenja nije u skladu sa predmetom vještačenja, da kategorija oštećenja ovisi o visini vodnog vala do kojeg je voda došla, da je upoznat da su vlasnici ili korisnici poplavljenih kuća imali mogućnost izbora da li će tražiti isplatu ili će tražiti obnovu takvih objekata.

Na upit da li vještak smatra da li ima saznanja obzirom na stupanj oštećenja da li se u ovakvoj situaciji primjenjuje članak 5. točka c. Programa obnove ili smatra da je neki drugi članak ili odredba regulirao sanaciju ovog tipa oštećenja, vještak je odgovorio da smatra da je ovo pravno pitanje, te je stoga to u nadležnosti suda, a ostaje kod svog mišljenja da se radi o oštećenju II. kategorije.

Vještak navodi u predmetnom vještačkom nalazu da nema uklanjanja ugrađenih oštećenih instalacija, zidnih i podnih obloga, jer kako i sam tuženik navodi, iste nisu bile ugrađene. Što se tiče stanja u kojem je nekretnina bila u vrijeme poplave isto proizlazi iz priloženih fotografija u predmetnom spisu i iskaza svjedoka. Dakle, polazno stanje nekretnine na dan poplave je grubi rohbau bez izvedenih instalacija sa ugrađenom stolarijom, a vještak u svom nalazu i mišljenju nije uzeo štetu nastalu na pokretnim stvarima.

Cijene dane u vještačkom nalazu uvećane su za 30 % jer su dane jedinične cijene prema stanju na dan izrade nalaza, a za uvećanje od 30% vještak je koristio podatke Državnog zavoda za statistiku. Naime, Indeks potrošačkih cijena (IPC) koristi kao opća mjera inflacije u Republici Hrvatskoj, a odražava promjene cijena dobara i usluga koje u tijeku vremena, nabavlja, koristi se njima ili ih plaća referentno stanovništvo (privatna kućanstva) radi potrošnje. IPC bez energije izračunava se u Državnom zavodu za statistiku. Indeks potrošačkih cijena i proizvođačkih cijena industrije za prosinac 2024. iznosi 130,5 u odnosu na referentnih 100 (2015.), to je uvećanje od 30,5 %, da Indeks cijena stambenih objekata za treći kvartal 2024. iznosi 190,0 što u odnosu na 2015. iznosi povećanje od 90 %, te da uvećanje cijena vrijedi za sve stavke u predmetnom vještačenju i stoga smatra da je nepotrebno daljnje obrazlaganje o tome. Da vještak koristi stavku koja je dana u troškovniku, a odnosi se na sav materijal koji je bio unutar samog objekta i materijal koji je naplavljen uslijed poplave na predmetnoj čest ici (stavke 1.1 i 1.2 Generički troškovnik), da svaka kuća u fazi izgradnje ima određene količine materijala, a što proizlazi i iz podataka danih u predmetnom spisu, da su i dvorišta nakon povlačenja vode bila puna razno raznih materijala, stvari, otpada i slično.

Da je dezinfekcija odnosno pranje površine zidova i podova prizemlja zgrade nužno i neophodno kod svih oblika plavljena prostora neovisno o visini vode, da se skela koristila kod izvođenja bušotina zidova, zapunjavanja reški. Da su svi radovi koje je vještak naveo radovi na koje bi tužitelji sukladno troškovniku Sanacije štete od poplave 2014. - Generički troškovnik imali pravo.

Nakon usmenog i pisanog očitovanja stranke nisu imale nikakvih daljnjih pitanja i primjedbi za vještaka.

11. U članku 12. stavku 1. Sanacijskog zakona propisano je da se mjere obnove zgrada odnose na obnovu postojećih zgrada javne namjene, gospodarskih zgrada i stambenih zgrada, te nezakonito izgrađenih zgrada javne namjene, gospodarskih zgrada i stambenih zgrada, za čije je ozakonjenje podnesen zahtjev u roku propisanom posebnim zakonom, na području Vukovarsko-srijemske županije koje su oštećene ili uništene poplavom.

U smislu odredbe članka 12. stavka 4. Sanacijskog zakona, pod stambenom zgradom podrazumijeva se zgrada u kojoj je u vrijeme nastanka katastrofe na području Vukovarsko srijemske županije stanovao njezin vlasnik, odnosno srodnik vlasnika ili u kojoj je vlasnik odnosno srodnik vlasnika imao prijavljeno prebivalište ili boravište.

12. Sud prvog stupnja iz razloga što su tužitelji na dan 17. svibnja 2014., kada je poplavljena [adresa] stanovali kao najmoprimci na adresi [adresa] u [adresa], a imali prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa], a da se nekretnine na kojima traže obnovu nalaze na adresi [adresa], zaključuje da tužitelji u smislu odredbe članka 12. stavka 4. Sanacijskog zakona ne ostvaruju pravo na obnovu stambenih objekata izgrađenih na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer se pod stambenom zgradom koja podliježe pravo na obnovu podrazumijeva zgrada u kojoj je u vrijeme nastanka katastrofe na području Vukovarsko srijemske županije stanovao njezin vlasnik, odnosno srodnik vlasnika ili u kojoj je vlasnik odnosno srodnik vlasnika imao prijavljeno prebivalište ili boravište.

13. Ovaj sud ovo pravno shvaćanje suda prvog stupnja smatra pogrešnim. Naime, tužitelji u nekretninama na kojima traže obnovu u trenutku poplave zaista nisu stanovali niti imali prijavljeno prebivalište ili boravište.

Međutim, tumačenje zakona kako to čini sud prvog stupnja pretjerano je formalističko.

14. Sam tuženik navodi da je cilj Sanacijskog zakona bilo osiguranje što brže obnove tog područja radi normalizacije uvjeta za život i rada ljudi koji na tom području zaista žive i rade, da o nastaloj situaciji uloga Republike Hrvatske je bila pružiti nužnu pomoć stanovnicima poplavljenog područja u smislu osiguravanja normalnih uvjeta života i rada u okviru raspoloživih sredstava.

15. S obzirom na navedeno, a da su tužitelji (koji su živjeli u iznajmljenom stanu u [adresa], a imali prijavljeno prebivalište na adresi oca tužitelja u [adresa] dok se njihova kuća u [adresa] ne dovrši) uistinu stanovali i živjeli na pogođenom području, priznavanjem prava tužiteljima na sanaciju kuće koju su pripremali za useljenje, ostvaruje se upravo navedena svrha.

Naime, priznavanjem prava na sanaciju tužitelji bi brže obnovili ono što je u poplavi uništeno ili oštećeno i normalizirali bi se uvjet za život i rad tužitelja koji na tom području zaista žive i rade.

Pri tome je pravno nevažno što u kući koju su gradili u trenutku poplave nisu zaista i živjeli, a pored činjenice da je poplava otežala dovršetak kuće.

16. Zbog navedenoga tužitelji osnovano zahtijevaju da se utvrdi da imaju pravo na obnovu kao I da im se naknadi šteta u visini vrijednosti radova planirane obnove. Zbog toga su odluka Ministarstva o obnovi od 21. rujna 2015., kao i obavijest Ministarstva o prigovoru od 17. prosinca 2017., protuzakoniti te predstavljaju nezakonit i nepravilan rad državne uprave.

17. Odredbom članka 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 150/14) propisano je da šteta koja građaninu, pravnoj ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, u povjerenim im poslovima državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska. Pod nezakonitim radom se definira svako postupanje suprotno Zakonu, drugom propisu ili općem aktu, ili propuštanje primjene zakona ili nekog drugog propisa ili nekog drugog akta, dok se pod nepravilnim radom definira svako činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, odnosno u odnosu na obavljanje poslova državne uprave, to bi značilo da postoji bitan otklon od uobičajenog postupanja, ili postupanje suprotno usvojenim stajalištima. U smislu navedene definicije pod nepravilnim radom državne uprave smatraju se svi oni postupci gdje odgovorna osoba donosi određenu odluku na zahtjev stranke i gdje zbog propusta, neopravdanih razloga ili nepažnje ne donese odluku ili je donese nakon ne opravdano dugo vremena.

18. Navedena odluka i obavijest Ministarstva, neovisno o tome što nisu doneseni za vrijeme važenja Sanacijskog zakona, odnosno doneseni su nakon prestanka važenja Sanacijskog zakona, predstavljaju štetnu radnju te su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu iz članka 14. Zakona o sustavu državne uprave, jer donošenjem navedene odluke od 21. rujna 2015. i navedenog dopisa od 17. prosinca 2015. Ministarstvo je postupalo na nezakonit i nepravilan način.

19. U odnosu na nadležnost treba istaknuti da su tužitelji opravdano pokrenuli ovaj parnični postupak pred sudom redovne nadležnosti.

Naime, Ustavni sud RH u nizu predmeta utvrdio je povredu prava na pristup sudu (v. odluke brojeva U-III-1910/2019 od 15. travnja 2021., U-III-3395/2019 od 1. srpnja 2021., U-III-2660/2019 od 15. srpnja 2021., U-III-1154/2021 od 15. srpnja 2021., U-III- 2548/2020 od 15. srpnja 2021., U-III-377/2020 od 15. srpnja 2021., U-III-2466/2020 od 15. srpnja 2021., U-III-2548/2020 od 15. srpnja 2021., U-III-714/2020 od 15. srpnja 2021., U-III-4699/2019 od 15. srpnja 2021., U-III-582/2021 od 16. rujna 2021., U-III- 2320/2019 od 19. rujna 2021., U-III-1258/2019 od 11. studenoga 2021., U-III- 3515/2021 od 11. studenoga 2021., U-III-4093/2021 od 25. studenoga 2021., U-III- 3911/2021 od 9. prosinca 2021. i U-III-4241/2021 od 3. veljače 2022.; sve objavljene na www.usud.hr).

U tim je predmetima Ustavni sud ocijenio da su osporena rješenja redovnih sudova, s obzirom na mjerodavno pravo (članak 20. stavak 3. Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko - srijemske županije) i sudsku praksu (redovnih i upravnih sudova), koja je godinama bila nedosljedna i stvarala pravnu nesigurnost po pitanju koja pravna sredstva stoje strankama na raspolaganju radi zaštite njihovih prava u postupcima obnove, bila nepredvidiva za podnositelje. To je u suprotnosti s pravnim standardom Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) koji zahtjeva da ograničenje prava na pristup sudu treba biti predvidivo kako ne bi bilo narušeno načelo razmjernosti.

Naime, Zakon o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko - srijemske županije propisuje da odluka o obnovi nije upravni akt. Dakle, iz samog zakona proizlazi da protiv te odluke nije osigurana zaštita pred upravnim sudovima. Nadalje, taj zakon ne sadrži nikakve odredbe o pravnim sredstvima koja jesu na raspolaganju strankama u postupcima obnove. Stoga iz njegovog teksta nije izvjesno koje su pravno sredstvo stranke za zaštitu svojih prava u predmetima obnove nekretnina stradalih u poplavama 2014. trebale koristiti (usporedi s predmetima ESLJP-a Majski protiv Hrvatske /br. 2/, navedeno, § 70.; te Antunović protiv Hrvatske, br. 66553/12, § 40., presuda od 4. listopada 2016.).

S time u vezi Ustavni sud je više puta ponovio da je ESLJP u više navrata istaknuo da se pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencija) mora tumačiti u kontekstu vladavine prava. Jedan od temeljnih aspekata vladavine prava je načelo pravne sigurnosti. Prema tom bi načelu sve stranke za ostvarivanje njihovih građanskih prava trebale imati učinkovito pravno sredstvo (v., primjerice, predmete Nicolae Virgiliu Tănase protiv Rumunjske [Vv], br. 41720/13, § 192., presuda od 25. lipnja 2019.; Cudak protiv Litve [Vv], br. 15869/02, § 54., presuda od 23. ožujka 2010.; i Běleš i drugi protiv Češke, br. 47273/99, § 49., presuda od 12. veljače 2003.).

Ustavni sud nadalje utvrđuje da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj: Usž-51/16-2 od 23. ožujka 2016., pozivom na članak 20. stavak 3. Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko -srijemske županije (iako je iz procesnih razloga poništio presudu Upravnog suda u Osijeku broj: UsI - 229/15-7 od 6. studenoga 2015. i odbacio tužbu), potvrdio stajalište Upravnog suda u Osijeku da postupanje u predmetima obnove na temelju Zakona o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko - srijemske županije ne predstavlja postupanje u upravnom postupku pa ne postoji niti pravna zaštita od takvog postupanja u upravnom sporu. To je stajalište Visoki upravni sud ponovio i u rješenju broj: Usž-3603/17-2 od 11. travnja 2018.

Imajući na umu da je Zakonom o saniranju posljedica katastrofe na području Vukovarsko - srijemske županije propisano da odluka o obnovi nije upravni akt, iz čega proizlazi da nema mogućnosti sudske zaštite pred upravnim sudovima, te odluku Visokog upravnog suda od 23. ožujka 2016. kojom je to potvrđeno, stranke u postupcima obnove u poplavi uništenih ili oštećenih zgrada, radi zaštite prava za koja su smatrali da su im u tim postupcima povrijeđena, pokretale su postupke pred općinskim sudovima.

Tako su učinili i tužitelji koji u takvim okolnostima u trenutku podnošenja tužbe općinskom sudu nisu mogli razumno predvidjeti razvoj situacije. Posebice stoga što su redovni sudovi u istovjetnim pravnim situacijama u više predmeta, donosili pravomoćne meritorne odluke.

Tek je donošenjem rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-210/17-2 od 20. studenoga 2018. postalo jasno da je pravni put zaštite prava u postupcima obnove upravni postupak, odnosno upravni spor.

Usvajanjem pravnog shvaćanja najvišeg suda u državi sa svrhom definiranja stvarne nadležnosti u vezi s postupcima obnove ispravljena je višegodišnja pravna nesigurnost koju su stvorili nejasan zakon i nedosljedna sudska praksa. Međutim, to je postalo jasno nakon više od godinu dana nakon podnošenja tužbe prvostupanjskom sudu. No, ono što je bilo zabrinjavajuće jest raspoloživost pravnog puta zaštite prava u postupcima obnove kako ga je definirao Vrhovni sud, a s obzirom na protek vremena, pa tako i rokova. To Vrhovni sud u navedenom rješenju od 20. studenoga 2018. nije pojasnio.

S time u vezi Ustavni sud ponavlja da je retroaktivna primjena prakse kojom je definirano pravno sredstvo u suprotnosti s pravnim standardom ESLJP-a da kad neko pravno sredstvo proizlazi iz pravnog tumačenja sudova, potrebno je, u pravilu, šest mjeseci da se ta sudska praksa razvije i dosegne dostatnu mjeru pravne sigurnosti prije nego što se može smatrati da je javnost na učinkovit način postala svjesna odluke o utvrđivanju pravnog sredstva i da bi ga uključene osobe mogle i bile obvezne koristiti (usporedi, primjerice, s rješenjem Ustavnog suda broj: U-IIIBi-1966/2020 od 20. listopada 2020., odlukom i rješenjem broj: U-III-3521/2018 od 10. ožujka 2020., www.usud.hr, odlukom broj: U-III-2742/2009 od 4. studenoga 2014., "Narodne novine" broj 145/14.; i odlukom broj: U-III-3785/2010 od 4. ožujka 2014., www.usud.hr; te predmetima ESLJP-a; Kirinčić i drugi protiv Hrvatske, br. 31386/17, § 115., presuda 30. srpnja 2020.; Antunović protiv Hrvatske, br. 66553/12, § 50., presuda od 4. listopada 2016.; Majski protiv Hrvatske /br. 2/, navedeno, § 70.; te Provide S.r.l. protiv Italije, br. 62155/00, § 18., presuda od 5. srpnja 2007.).

To je osobito važno zbog onih situacija u kojima pogođene osobe nisu više u mogućnosti koristiti to (novo) pravno sredstvo (primjerice, zbog proteka rokova). Navedeno stajalište ESLJP je ponovio u odluci Janković i drugi protiv Hrvatske (br. 23244/16 i dr., § 60., odluka od 30. rujna 2021.).

Upravo je retroaktivna primjena pravnog stajališta Vrhovnog suda kojim je definirano pravno sredstvo u postupcima obnove bila uzrok povrede ustavnog prava na pristup sudu u istovjetnim pravnim situacijama koje je Ustavni sud razmatrao u prethodno navedenim predmetima.

Pritom je Ustavni sud imao na umu činjenicu da se radilo o postupcima protiv države, da je retroaktivna primjena pravnog shvaćanja Vrhovnog suda utjecala na ishod spora, i to na način da su podnositelji ustavnih tužbi ostali bez sudske zaštite svojih prava , a da sudovi za takvo postupanje nisu dali nikakve, a kamoli "uvjerljive razloge u općem interesu" (usporedi, primjerice, s predmetima ESLJP-a Scordino protiv Italije /br.1/ [VV], br. 36813/97 § 126., presuda od **.**.2003. i I i Pradal i Gonzalez i drugi protiv Francuske [VV], br. 24846/94 i dr., § 57., presuda od 28. listopada 1999.). Poštivanje načela vladavine prava i pravo na pravično suđenje zahtijevaju pomno ispitivanje opravdanosti takvih mjera (v., primjerice, predmete ESLJP-a Maggio i drugi protiv Italije, br. 46286/09, § 45., presuda od 31. svibnja 2011.; i Aćimović protiv Hrvatske, br. 61237/00, § 30., presuda od 9. listopada 2003.). To je u gore navedenim predmetima izostalo.

19.1. Zbog svega prethodno navedenoga, ovaj sud smatra da je tužitelj opravdano sudsku zaštitu zatražio u ovom parničnom postupku i da u ovom postupku treba i ostvariti sudsku zaštitu svojih prava,

Svako drugačije tumačenje predstavljalo bi povredu prava tužitelja na pristup sudu.

20. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 35/2024-2 od 25. ožujka 2025. treba istaknuti da ta presuda nije donesena u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

21. Niti rješenje Ustavnog sud Republike Hrvatsko poslovni broj U-I-2940/2016 od 30. siječnja 2018. koji vezano za ocjenu suglasnosti članka 12. stavka 1., 3. i 4. Sanacijskog zakona sa Ustavom RH navodi slijedeće: "Namjera zakonodavca bila je pomoći samo onim vlasnicima zgrada koji u njima i žive (stanuju), ali ne i onih zgrada pogođenih poplavom u kojima ne žive, ni vlasnici, ni njihovi srodnici pri čemu je prilikom propisivanja takvog ograničenja zakonodavac vodio računa o tome da je onima koji uistinu žive u oštećenim zgradama pomoć države nužna i hitna, za razliku od ostalih vlasnika objekata." nije od utjecaja na ishod ovog spora.

Ovaj sud smatra da se upravo tumačenjem Sanacijskog zakona kako je to učinjeno ovom drugostupanjskom presudom ostvaruje nužna i hitna pomoć države koja je bila potrebna (i) tužiteljima kao osobama koje su privremeno živjele u unajmljenom stanu i istovremeno dovršavale svoju (poplavljenu) kuću u istom mjestu u kojemu sui male unajmljen stan.

22. Kako tužiteljima pripada pravo na obnovu za oštečenje II kategorije te je vještačenjem utvrđena visina novčanog iznosa koji predstavlja korist koju bi tužitelji ostvarili da je obnova odobrena i ostvarena, tuženiku je naloženo da taj iznos isplati. Pri tome tuženik neosnovano smatra da je ovdje potrebno primijeniti članak 5.c Odluke o donošenju programa obnove i saniranja posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije – obnova zgradao, Narodne novine broj 82/14, (Obnova stambenih zgrada I. i II. kategorije oštećenja isplatom novčanih sredstava) jer tužitelji zahtijevaju naknadu štete zbog nepravilnog rada tijela državne uprave, a ne koriste se pravom izbora novčanog iznosa umjesto obnove.

23. Tužiteljima pripada i pravo na zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr.), ali iste teku od dana presuđenja jer je tada utvrđena visina štete, pa je dio zahtjeva za isplatu zateznih kamata pravilno odbi jen kao neosnovan.

24. Isto tako, zahtjev za isplatu predmetnog novčanog iznosa tužiteljima solidarno neosnovan je jer solidaritet treba biti propisan zakonom ili ugovoren. Kako taj uvjet nije ispunjen prvostupanjska je presuda potvrđena u dijelu koji se odnosi na odbijanje tužbenog zahtjeva spram isplate spornog iznosa tužiteljima solidarno.

25. Kako je preinačena odluka o glavnom tužbenom zahtjevu, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka.

26. Tužitelji su u konačnici uspjeli u sporu gotovo u cijelosti pa im primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova postupka.

27. Tužiteljima pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 220,00 eura, četiri obrazložena podneska u iznosu od po 220,00 eura za svaki od podnesaka, zastupanja na 7 ročišta po 220,00 eura za svako ročište, sve to uvećano za 25% PDV- a.

Tužiteljima pripada i pravo na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 139,36 eura i na presudu u iznosu od 278,72 eura kao pravo na naknadu troška vještačenja u iznosu od 663,61 eur.

28. Slijedom navedenoga, tužitelju je na ime ukupnog parničnog troška priznat iznos od 4.381,69 eura uvećano za trošak sastava žalbe u iznosu od 1.718,75 eura, odnosno ukupno 6.100,44 eura.

29. Kako je žalba tužitelja osnovana, to je žalba tuženika u protiv odluke o troškovima postupka u dijelu kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, neosnovana pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena.

30. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda pretežnim dijelom preinačena primjenom čl. 373. ZPP-a, a djelomično potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

31. Primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević