Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3336/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja AĆ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Darko Gojak odvjetnik iz Karlovca, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. /OIB: 02535697732/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Maja Čuljak odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-628/2025-7 od 27. travnja 2026., u sjednici održanoj 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-628/2025-7 od 27. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 13. stavka 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog 7. travnja 2015. i solemniziranog 8. travnja 2015. kod javnog bilježnika Ivanke Antić u Karlovcu, pod brojem OV-1962/15, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% (slovima: jedan cijelih trideset posto) od iznosa kredita“ (stavak I. izreke), naloženo tuženici isplatit tužitelju iznos od 119,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od 9. travnja 2015. do isplate (stavak II. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu 238,66 eura sa zateznim kamatama 27. travnja 2026. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženica pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu 312,50 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju se poziva tuženica, niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Odlučeno je o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku drugi postupak, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska, niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke i obrazloženja.

6. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi nema značaj žalbenog razloga nepravilno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP -a), niti pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), već njezino osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

7. Nije sporno da je između tuženice kao kreditora i tužitelja (potrošača) kao korisnika kredita u travnju 2015. sklopljen i realiziran Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 20.600,00 eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, da su ugovorene redovne / promjenjive kamate, interkalarne kamate i kamate u slučaju zakašnjelog plaćanja, da je u završnoj odredbi 13. Ugovora o kreditu između ostalog navedeno da se korisnik obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradi kreditnog zahtjeva u iznosu 1,30%, od iznosa kredita (točka 2.), a u točki 4. istog članka da se korisnik kredita obvezuje platiti i sve troškove povezane sa zaključenjem i provedbom Ugovora što da uključuje javnobilježničke troškove … i pristojbe, otkaz ugovora o kreditu i aktiviranje instrumenata osiguranja, troškove prisilne naplate i sve druge troškove / naknade koji proizađu iz Ugovora, niti da je tuženica tužitelju naplatila na ime obrade kreditnog zahtjeva naplatila 9. travnja 2015. iznos od 900,00 kuna / 119,45 eura[2] .

8. U nepotrebno opširnoj žalbu, tuženica ustraje na stavu da predmetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetan i prigovoru zastare, te s tim u vezi iznosi svoje viđenje / tumačenje predmetnog spora.

9. Pravilan je izbor i primjena materijalnog prava po prvostupanjskom sudu i s tim u vezi su utvrđene odlučne činjenice.

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 144/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

2 Fiksni tečaj konverzije - 7,53450 kuna za 1,00 euro

10. Naime, prema ZZP-a/2014[3] , koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (u kontinuitetu i propisima o zaštiti potrošača koji su kasnije doneseni, uz neznatna odstupanja koja nisu relevantna u predmetnom postupku), ugovorna odredba kojom se nameće određena obveza potrošaču, a da se potrošač nije mogao upoznati s tom odredbom prije sklapanja ugovora (unaprijed je formulirana) i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (potrošač nije mogao utjecati na istu) smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 49. stavak 1. i 2., članak 50. stavak 1. točka 10., članak 55. stavak 1. ZZP-a/2014).

11. S navedenim posebnim pravilima korespondiraju i opći propisi obveznog prava o bitnim elementima ugovora o kreditu (članak 1021. ZOO-a[4] ) prema kojima su kamate "accessorno ili nuzgredno" pravo, o ništetnosti (i djelomičnoj ništetnosti) ugovora (članak 322., članak 342. ZOO-a) prema kojima je ništetan ugovor (dio ugovora) kojom strana koja ima jaču poziciju istu koristi za postupanje koje nije u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja (dobre vjere), a nastavno i pravila o vraćanju stečenog bez osnove (članak 1115. u vezi s člankom 1111. ZOO-a).

12. Primjena i tumačenje pravila o ništetnosti dijela odredbe članka 13.2. Ugovora o kreditu, u okolnostima konkretnog slučaja, u skladu je i sa pravnom stečevinom Europske unije, prema kojoj "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju, uz široko tumačenje pojma "ukupni troškovi kredita za potrošača" i ispitivanju znatnije neravnoteže (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG).

13. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala tuženica, da tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnila je li, kako i kada inače prezentirala korisnicima kredita zašto i na temelju kojih kriterija je odredila naknadu za obradu zahtjeva kredita, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju (između naknade za obradu zahtjeva kredita i naknada koje su navedene, te između tih naknada i ugovaranih kamata), kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je formirao i prvostupanjski sud, da je predmetna ugovorna odredbe o naknadi obrade zahtjeva za kredit (članak 13.2. Ugovora) nepoštena (ništetne), a u prilog čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, odnosno da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je i na temelju primjenjivih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014)

4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

14. Stoga, nije u pravu tuženica kada tvrdi da je odluka o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu suprotna nacionalnim propisima jer da je lako uočljiva i razumljiva, da je životno i logično da banka unaprijed pripremi ugovor, poglavito ako se ima u vida da iz spornog dijela članka 13. Ugovora o kreditu samim za sebe, a niti u vezi s ostalim odredbama Ugovora o kreditu nije moguće razaznati namjenu, a posljedično tome nit opseg naplaćene naknada za obradu zahtjeva za kredit i da bi ispunjenjem Ugovora došlo do "zatvaranja obveze", očito ispuštajući iz vida da se prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, odnosno da to pravo nije uvjetovano međusobnim prestankom obveza.

15. Ostali žalbeni navodi u odnosu na odluku pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude su netočni i promašeni s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran u travnju 2015., nakon stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije /1. srpnja 2013./, a ne obrnuto, kako to tvrdi žaliteljica i s tim u vezi pokušava tumačiti ciljeve postavljene Direktivom 93/13/ EEZ[5] .

16. Nadalje, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 1111. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

17. Prema tome, kako je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer se u Ugovoru o kreditu, pored ugovorenih kamata (redovna, interkalarna, zatezna) i navedenih naknada (javnobilježnička naknada i pristojba, ostali troškovi vezano za sklapanje Ugovora i naplatu tražbine – sudski troškovi, pristojbe, troškovi upisa u Upisnik vlasništva i drugi) koristila nepoštenom ugovornom odredbom kojom je za sebe ugovorila ne pripadajuće naknadu za obradu zahtjeva za kredit o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, iz naprijed navedenih razloga, zbog čega je ta odredba nepoštene i ništetne, odnosno kako je otpala osnova po kojoj je tuženica od tužitelja naplatila iznos od 119,45 eura (9. travnja 2015.), to je tuženica dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama od stjecanja do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženica i prije obraćanja tužitelja (podnošenja predmetne tužbe) imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznos, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja (9. travnja 2015.).

18. Neosnovano tuženica ustrajava na prigovoru zastare za novčano potraživanje tužitelja o kojem je odlučeno pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude.

18.1. Naprotiv, razlozi navedeni u točki 12. obrazloženja pobijane presude su u skladu sa načelom ekvivalentnosti i djelotvornosti kao temeljnim principima pravnog sustava Republike Hrvatske, pravima koja proizlaze iz članka 47. Povelje[6] i ciljeva postavljenih

5 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21. travnja 1993.)

6 Povelja Europske unije o temeljnim pravima (SL C 326, 26. 10. 2012., str. 391.)

Direktivom Vijeća 93/13/EEZ, a prema kojima sud u tumačenju i primjeni propisa mora voditi računa o podređenom položaju potrošača u odnosu na trgovca, ne samo u pogledu pregovaračke moći, nego i u pogledu informiranosti, i da se potrošaču koji nije znao niti mogao znati kako ocijeniti opseg svojih prava (što je u konkretnom slučaju tužitelj) ne može uskratiti pravo na pravnu zaštitu u subjektivno materijalnom smislu računanjem roka zastare za restitucijski zahtjev od dana kad je nepošteni trgovac neosnovano stekao određene iznose, kako to u biti tvrdi tuženica.

19. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio pravne posljedice predložene tužbenim zahtjevima na utvrđenje i isplatu (stavak I. i II. izreke), nije dao važniju prednost tužitelju niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženica, a niti je povrijeđeno pravo tuženice na pošteno suđenje samo zato što je saslušan tužitelj kao stranka (tuženica nije predlagala personalne dokaze, a svi materijalni dokaza su uzeti u obzir).

20. Neosnovano tuženica osporava i odluku o troškovima budući da su za tu odluku dani jasni razlozi pod točkama 14. - 18. obrazloženja pobijane presude i da se troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude po samom zakonu smatraju potrebnim (članak 155. stavak 2. ZPP-a i Tbr. 9/3. OT[7] ), a što znači da je vezano za taj troška isključena slobodna ocjena suda u smisli odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, odnosno da tužitelju pripada nagrada za zastupanje na ročištu za objavu presude.

21. Tuženici nije priznat zahtijevani trošak žalbe jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

22. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 628/2025-7 od 27. travnja 2026. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženici, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP -a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 15. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović

7 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023.)