Poslovni broj: Us I-3189/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Nataši Brajević, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po opunomoćeniku CR (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi priznavanja prava na razmjerni dio starosne mirovine, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 21. kolovoza 2026. u prisutnosti opunomoćenika tuženika i u odsutnosti tužitelja, 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-02/24- 03/01144323138, Urbroj: 341-99-06/2-24-6119 od 16. listopada 2025. i vraćanja predmeta tuženiku na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II 140-02/24-03/01144323138, Urbroj: 341-99-06/2-24-6119 od 16. listopada 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-02/24-03/01144323138, Urbroj: 341-18-06/2-24-42837 od

17. rujna 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Prvostupanjskim rješenjem tužitelju je odbijen zahtjev za priznavanje prava na razmjerni dio starosne mirovine primjenom odredbi Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 3/2001- u daljnjem tekstu Ugovor).

3. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika tužitelj u bitnom navodi da je prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku po ranijem rješenju tuženika od 24. srpnja 2024., međutim da je doneseno prvostupanjsko rješenje identično ranije poništenom prvostupanjskom rješenju od 20. prosinca 2023. odnosno da nije postupljeno na način kako je to naloženo rješenjem tuženika od 24. srpnja 2024. kao razlozi odbijanja zahtjeva da se navodi da mu je u BiH priznato pravo na mirovinu počevši od 24. siječnja 1991. uračunavanjem staža ostvarenog u RH, da je bosansko-hercegovački nositelj osiguranja prilikom donošenja rješenja o priznavanju prava na mirovinu u BiH uzeo za uvjet i davanja mirovinski staž ostvaren u RH, te da se poziva na odredbu članka 41. Ugovora. Međutim sve navedeno da nije točno jer da je uz žalbu na prvo prvostupanjsko rješenje dostavio Uvjerenje o podacima registriranim u Matičnoj evidenciji u BiH na temelju kojih upisanih podataka o radnom stažu u BiH je ostvario mirovinu, a iz kojih proizlazi da nigdje nema evidentiranog niti označenog priznatog staža kojeg je ostvario u RH. Ističe da mirovinu u BiH ostvaruje i prima temeljem Zakona o MIO FBIH, a da se tuženik neosnovano poziva na odredbu članka 41. Ugovora jer u njegovu mirovinu u BiH nije uračunato razdoblje osiguranja navršeno prema pravnim propisima RH pa da bi u skladu s Ugovorom ostala trajna obveza nadležnog nositelja osiguranja u BiH. Rješenjem tuženika od 24. srpnja 2024. naloženo je prvostupanjskom tijelu da u ponovljenom postupku od bosansko-hercegovačko nadležnog tijela dostavi rješenje kojim mu je u BIH priznato pravo na mirovinu, kao i potvrdu staža osiguranja s precizno iskazanim razdobljima osiguranja ostvarenih u RH a koji su uračunati prilikom priznanja prava u BIH. Prvostupanjsko tijelu u obrazloženju rješenja navodi da je predmetne podatke zatražio, te da je Zavod za MIO FBIH, Županijska služba dostavila dana 11.09.2024. obavijest u kojoj navodi: 1. da navedeno rješenje nisu u mogućnosti dostaviti jer ne posjeduju prijeratnu dokumentaciju uslijed ratnih događanja i 2. u pogledu priznatog staža prilikom ostvarivanja mirovine u BIH da ostaju pri potvrdi staža osiguranja od 21.07.2023. Dakle, prvostupanjsko tijelo traženjem i pribavljanjem podataka od BIH organa nije utvrdio niti jednu činjenicu na koju se kao utvrđenu poziva u rješenju, a na što ga je uputio tuženik. Osporavane činjenice da se utvrđuje na njegovu štetu bez valjanih dokaza za utvrđivanje takvih činjenica. Iako nisu pribavljeni bilo kakvi relevantni podatci, upravna tijela nezakonito utvrđuje da je BiH organ prilikom njegovog umirovljenja priznao staž rada u RH, a što ne odgovara istini. Iz tiskanice BH/HR 205 iz 2022. i 2023. BH nositelj osiguranja je iskazao kao priznata razdoblja od 12.10.1997. do 23.01.1991. (u trajanju od 12 god, 10 mj i 19 dana i od 15.11.1982. do 31.12.1985. (u trajanju od 1 god, 6 mj i 22 dana) s prekidima u ukupnom trajanju od 14 godina, 5 mjeseci i 11 dana. Očigledno u priznatom stažu u BH nedostaje upravno onaj staž i period rada u RH. Tuženik niti ima rješenje o mirovini iz 1991. niti ima bilo koji relevantan dokaz da mu je u mirovinu ostvarenu u BIH priznat staž iz RH, a iz tiskanica iz 2022. i 2023. je jasno da mu isti nije priznat odnosno sa mu je samo priznat staž ostvaren u BIH. Prekidi staža u BIH navedeni u tiskanici predstavljaju upravo rad u RH. Stoga, osporeno rješenje nije valjano obrazloženo, nisu su mu poznate činjenice i okolnosti uslijed kojih se odbija njegov zahtjev, niti se navodi na kojim dokazima i službeno evidentiranim podacima organ donosi svoje zaključke, a naročito je evidentna povreda iz čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku koja nalaže upravnim organima utvrđivanje materijalne istine. Također je povrijeđen čl. 30. ZUP-a odnosno njemu kao stranci nije omogućeno očitovanje o svim bitnim činjenicama i dokazima jer mu nisu dostavljeni na očitovanje zahtjev Područne službe Split upućen Zavodu za MIO FBIH, kao ni odgovor Zavoda za MIO FBIH Područnoj službi Split, a okolnosti koje su mu i stavljene na znanje obrazloženjem osporavanog rješenja su šture. Slijedom svega navedenog predlaže donošenje presude kojom tužba uvažava kao osnovana, poništava osporeno rješenje tuženika i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak, te da je tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u tužbi tužitelj u bitnom ponavlja navode koje je iznio u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja odnosno da organ niti ima rješenje o mirovini iz 1991. niti ima bilo koji relevantni dokaz da mu je u mirovinu ostvarenu u BiH priznat staž iz RH, a iz tiskanice iz 2022. i 2023. je jasno da mu isti nije priznat. Priznat mu je samo staž ostvaren u BiH, a prekidi staža u BiH navedeni u tiskanici predstavljaju upravo rad u BiH. Tuženik ističe da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi i razlozi u tužbi da nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, te u bitnom iznosi utvrđenja sadržana u obrazloženju osporenog rješenja. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom se tužbeni zahtjev odbija.

5. U sporu je održavanjem rasprave 21. kolovoza 2026. i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS), a na koju nije pristupio uredno pozvani tužitelj, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, a na kojoj je opunomoćenik tuženika naveo da izlaže i predlaže kao u odgovoru na tužbu, te da ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja. Istaknuo je da spisu prileži potvrda Federalnog zavoda BIH iz koje je vidljivo da je tužitelj ostvario pravo na mirovinu u BIH zaprimljena 31.7.2023. kojom se potvrđuje da je tužitelj ostvario pravo na mirovinu počevši od 24. 1. 1991. te se potvrđuje da je prilikom ostvarivanja prava uzet hrvatski staž.

6. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora i pregledao cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

8. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a ovaj Sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10. Među strankama je sporno jesu li osporeno rješenje tuženika pravilno i zakonito.

11. Odredbom članka 33. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021 i 119/2022; dalje: ZOMO) propisano je da pravo na starosnu mirovinu osiguranik stječe kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

12. Prema odredbi članka 41. stavka 1. Ugovora davanja u novcu koja je nadležni nositelj jedne državne ugovornice priznao prema pravnim propisima bivše SFRJ, prije 18. listopada 1991., uračunavanjem razdoblja osiguranja navršenih prema pravnim propisima druge države ugovornice, ostaju trajna obveza nadležnog nositelja države ugovornice koji je to davanje priznao.

13. Iz podataka spisa predmeta upravnog tijela je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva tužitelja za priznavanjem prava na razmjerni dio starosne mirovinu koji je podnesen 24. studenog 2022. nadležnom nositelju mirovinskog osiguranja u Bosni i Hercegovini.

14. Nadalje, iz spisu priležeće potvrde Hrvatskih željeznica broj: 910/06 5.4./ZP od 08.12.2006. je razvidno da je tužitelj bio u stalnom radnom odnosu kod HŽ- HRVATSKE ŽELJEZNICE OOUR za robni transport Ploče od 12.6.1979. do 30.6.1980. reg.broj: 3067005035 te od 1.7.1980. do 31.12.1981. reg. broj: 3067005740.

15. Iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Ispostave Ploče, KLASA:140-01/01-06/5 UR.BROJ: 341-18-11/05-06/227 od 8.12.2006. je razvidno da je u istoj navedeno da je tužitelj u razdoblju od 12.6.1979. do 31.12.1981. bio zaposlen kod poslodavca RO ZA ORG.PREVOZA ŽELJEZNICE, SARAJEVO, PLOČE, a od 26.8.1982. do 13.10.1982. je bio zaposlen kod poslodavca PRERADA POD. ZA SKLADIŠTENJE, BJELOVAR.

16. Na tiskanici BIH/HR 205 od 7.12.2022. i 21.7.2023. bosanskohercegovački nositelj osiguranja je iskazao razdoblje od 12.10.1977. do 23.1.1991. (u trajanju od 12 godina, 10 mjeseci i 19 dana) i od 15.11.1982. do 31.12.1985. (u trajanju od 1 godine, 6 mjeseci i 22 dana-beneficirani staž) s prekidima u ukupnom trajanju od 14 godina, 5 mjeseci i 11 dana.

17. U Uvjerenju o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Kantonalna administrativna služba za Hercegovački neretvanski kanton, broj: FZ10/2/2-31-11-33-180/23 od 13.4.2023. navedeno je da je imenovani u razdoblju od 12.10.1977. do 11.6.1979. i od 15.11.1982. do 23.1.1991. bio u obveznom osiguranju u Bosni i Hercegovini.

18. Prema obavijesti FZ MIO Županijske kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvansku županiju broj: FZ10/2/1-31-1-62392-11/22, OB:1144323138 od 21.7.2023. u Bosni i Hercegovini ostvareno je pravo na mirovinu počevši od 24.1.1991. temeljem mirovinskog staža od 12.10.1977. do 23.1.1991. sa prekidima (razdoblje od 15.11.1982. do 31.12.1985. je beneficirani staž -obvezno osiguranje) te je navedeno da je prilikom ostvarivanja prava na mirovinu u Bosni i Hercegovini uračunat i hrvatski staž prema tadašnjim propisima.

19. Iz dopisa Federalnog zavoda MIO PIO, Županijske administrativne službe za Hercegovačko-neretvansku županiju, broj: FZ10/2/1-31-10-1450-3/24 od 11.9.2024., dostavljenom u odgovoru na dopis Područne službe u Splitu (kojim je zatraženo da dostavi rješenje kojim je tužitelju u Bosni i Hercegovini priznato pravo na mirovinu dana 24.1.1991., kao i potvrdu staža osiguranja (BIH/HR 205) s točno iskazanim razdobljima osiguranja ostvarenih u R Hrvatskoj, a koja su uračunata prilikom priznanja prava u Bosni i Hercegovini), utvrđeno je da isti traženo rješenje nisu u mogućnosti dostaviti jer ne posjeduju prijeratnu dokumentaciju, budući je ista nestala uslijed ratnih događanja, da ne zna koji je točno staž iz hrvatskog osiguranja uračunat prilikom priznanja prava, te ostaju pri potvrdi staža osiguranja u Bosni i Hercegovini, tj. tiskanici BIH/HR 205 od 21.7.2023., prema kojoj ukupno navršeni staž osiguranja u Bosni i Hercegovini iznosi 14 godina, 5 mjeseci i 11 dana.

20. Kod ovakvog stanja stvari, prema ocjeni ovog Suda, pravilan je zaključak tuženika i prvostupanjskog tijela kako nema dokaza o dodatnim razdobljima osiguranja u Republici Hrvatskoj koja već nisu obuhvaćena prilikom priznavanja prava na mirovinu u Bosni i Hercegovini niti je moguće rekonstruirati prijeratni staž zbog nedostatka dokumentacije, da je pravo priznato u Bosni i Hercegovini dana 24. siječnja 1991. i da prema članku 41. Ugovora, mirovine priznate prema pravnim propisima bivše SFR Jugoslavije prije 8.10.1991. uračunavanjem razdoblja osiguranja navršenih prema pravnim propisima druge države ugovornice ostaju trajna obveza nadležnog nositelja države ugovornice koji je ta davanja priznao.

21. S obzirom da je bosanskohercegovački nositelj priznao pravo na starosnu mirovinu od 24.01.1991. uračunavanjem razdoblja osiguranja navršenih u bivšoj SFRJ, (staž iz Republike Hrvatske), a kako to proizlazi iz spisu priležeće obavijesti FZ MIO Županijske kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvansku županiju broj: FZ10/2/1-31-1-62392-11/22, OB:1144323138 od 21. srpnja 2023., da nije pokrenuo postupak za ponovno određivanje davanja primjenom članka 43. Ugovora, da ne raspolaže prijeratnom dokumentacijom, niti rješenjem na temelju kojeg je pravo priznato, to pravilno zaključuje tuženik da hrvatski nositelj mirovinskog osiguranja nema mogućnosti ponovnog priznavanja prava na mirovinu na temelju istog razdoblja osiguranja koje je već uzeto u obzir pri određivanju inozemne mirovine .

22. Pri tome pravilno navodi tuženik u obrazloženju osporenog rješenja u pogledu žalbenih prigovora, a koji su identični tužbenim prigovorima, da Uvjerenja o podacima registriranim u matičnoj evidenciji Bosne i Hercegovine, FZ PIO Mostar, Kantonalne administrativne službe Mostar od 20.12.2021. i od 7.9.2010. i Uvjerenje o podacima registriranim u matičnoj evidenciji FZ MIO/PIO, Kantonalnoj administrativnoj službi za hercegovačko-neretvanski kanton od 13.4.2023., nisu dokaz o neuključenosti hrvatskog staža u mirovinu u Bosni i Hercegovini.

23. Slijedom navedenog, navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni niti su od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

24. Stoga, a budući je osporeno rješenje tuženika pravilno i zakonito, te nisu ostvareni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS -a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci presude.

25. Odluka o troškovima upravnog spora je izostala jer iako je tužitelj zatražio troškove upravnog spora, iste nije popisao.

U Splitu 15. rujna 2026.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku u sporu, a o njoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku za prijem pismena u [adresa]: ER, [adresa],

- tuženiku,

- u spis