Poslovni broj Gž -1829/2022-3

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci,  u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice  vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz R., OIB:…., zastupane po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz R., protiv tuženice V. B. iz Z., OIB: ….zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva J.& V. iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženice podnesenu protiv presude Općinskog suda u  Crikvenici poslovni broj P-1053/2019  od 6. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2024.,

p r e s u d i o   j e

 

              1.Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-1053/2019  od 6. lipnja 2022., u točki I. izreke u dijelu u kojemu je naloženo  tuženici V. B. isplatiti tužiteljici S. P. iznos od 155.031,00 kn/20.576,15 € (stopedesetpet tisuća tridesetjednu kunu/dvadeset tisuća petstosedamdesetšest eura petnaest centi), sa zateznim kamatama koje teku na iznose od:

 

 

 

 

 

po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te u točki III. izreke za iznos parničnog troška od 18.462,50 kn/ 2.450,39 eura ( osamnaest tisuća četiristo šezdeset dvije kune i pedeset lipa/ dvije tisuće četiristo pedeset eura i trideset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 6.lipnja 2022. do isplate, u roku od petnaest dana.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-1053/2019  od 6. lipnja 2022. u točkama I. i III. izreke u preostalom dijelu na način da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu  iznosa od 57.644,00 kn/ 7.650,67 € ( pedeset sedam tisuća šesto četrdeset četiri kune / sedam tisuća šesto pedeset eura šezdeset sedam centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od;

 

te zahtjev za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 11.287,50 kn / 1.498,11 eura ( jedanaest tisuća dvjesto osamdeset sedam kuna i pedeset lipa / tisuću četiristo devedeset osam eura i jedanaest centi), sa zateznom kamatom od 6.lipnja 2022. do isplate.

III. Nalaže se tužiteljici S. P. nadoknaditi tuženici V. B. troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.056,38 kn/140,21 eura( tisuću pedeset šest kuna i trideset osam lipa / sto četrdeset eura i dvadeset jedan cent ),u roku od petnaest dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 212.675,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, u točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 57.805,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose kako je to prikazano u toj točki izreke, u točki III. izreke je naloženo tuženici nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 29.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 6. lipnja 2022. do isplate, a u točki IV. izreke je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, do iznosa od 44.714,90 kn.

 

2. Protiv presude je žalbu podnijela tuženica, pobijajući presudu u točkama I. i III. izreke iz  svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353 st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

 

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi pobijane presude proturječni. Također navodi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da žaliteljica od ožujka 2001. do veljače 2021. stan u prizemlju obiteljske kuće drži u isključivom posjedu. Naglašava da više od deset godina ne dolazi u predmetnu nekretninu, niti u njoj živi te ne izvršava faktičnu vlast u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17- dalje ZV). Ističe da je stan u prizemlju neodržavan, u derutnom stanju, sa nefunkcionalnim kuhinjskim aparatima i namještajem te da ne zadovljava minimalne standarde za stanovanje u smislu čl. 12. st. 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 53/96, 91/96, 48/98, 66/98 ; dalje ZNS) pa da ga stoga nije niti davala u najam. Ističe i to da tužiteljica nije tražila od nje predaju ključeva stana u prizemlju, niti je pokrenula postupak za zaštitu svog suposjeda, da joj je žaliteljica nudila otkupiti njezin suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini, ali da se dogovor nije uspio realizirati krivnjom tužiteljice. Tvrdi da je neuvjerljiv navod tužiteljice da nije tražila ključeve zbog toga što je nastojala postići dogovor sa žaliteljicom te da ničim nije spriječila tužiteljicu da ostvaruje suposjed,jer da ga je mogla ostvariti na isti način na koji je to i do sada činila.

3.1. Nadalje ističe da je sud bez odgovarajuće argumentacije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Z. S. H., s obzirom na činjenicu da je vještak nelogično zaključio da je mjesečna najamnina za prijepornu nekretninu u utuženom razdoblju iznosila 2.450,00 kn. Ovo tim više, što je stan u takvom stanju da je nepogodan za iznajmljivanje pa da se nikako ne može postići iznos najma koji je dosuđen. Osim toga, da nekretnine koje su uzete u obzir kao usporedne nisu objektivno prikazane, odnosno smatra da je njihovo stanje zasigurno bolje od stanja prijeporne nekretnine koju bi trebalo obnoviti za stanovanje. Glede iskaza svjedoka I. P., ukazuje da taj svjedok nije govorio o činjenicama koje su odlučne za ishod ovog postupka, ali da se može zaključiti da je između stranaka postojao dogovor o korištenju predmetne nekretnine pa da tužiteljica nije bila oštećena, niti je žaliteljica stekla korist koja joj nebi pripadala.

 

Pored toga, da sud nije utvrdio ni činjenicu da tužiteljica nakon smrti svog brata nije dolazila u predmetnu nekretninu pa da je stoga nejasno na koji način ju je žaliteljica isključila od suposjeda. Smatra da su iskazi paušalno ocijenjeni, iako se u bitnim elementima razlikuju te da tijekom postupka nije priložen niti jedan dokaz da je žaliteljica stan u prizemlju iznajmljivala ili na drugi način ostvarivala korist. Glede prigovora zastare, ukazuje da u nazočnom slučaju treba primijeniti čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 -  ZOO), prema kojem propisu tražbina zakupnine i najamnine zastarijeva za tri godine.Osporava da bi se u nazočnom slučaju trebao primjeniti institut stjecanja bez osnove, jer da bi tužiteljica prije svega trebala dokazati da je izgubila prihod koji se mogao očekivati po redovnom tijeku stvari, a osim toga, da se na strani onoga koji stvar koristi, mora doista i ostvariti  korist, jer u protivnom on nije dužan za korištenje platiti naknadu. Na kraju ponavlja da još od smrti svojeg supruga živi u Z., da ne dolazi u predmetnu nekretninu, da tužiteljica nije isključena iz suposjeda, da je stan u prizemlju godinama prazan, da je tužiteljica mogla promijeniti brave na vratima te da ničim nije ostvarila korist iz predmetne nekretnine.

 

3.2. Glede troškova postupka, smatra da je trebalo primijeniti čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu, a pored toga da su priznate radnje zastupanja odvjetnika koje nisu bile potrebne.

 

4. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu  ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

5. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

 

6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Međutim, nije bilo zakonske osnove dosuditi naknadu za razdoblje od ožujka 2006. do kolovoza 2010.pa je u tom dijelu mjerodavno materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženica u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

7. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

 

- da su stranke nasljednice pok. B. B. iza kojeg je vođen ostavinski postupak pod brojem O-182/2011, u kojemu je doneseno rješenje o nasljeđivanju 2. travnja 2012.,

 

- da je rješenjem o nasljeđivanju kao ostavinska imovina ostavitelja utvrđena i nekretnina k.č.br. ….upisana u zk.ul.br. ….k.o. C. u ½ dijela
te su stranke naslijedile ostavitelja u jednakim omjerima, svaka u ½ dijela,
 

- da je tužiteljica sestra, a tuženica supruga pok. B. B., da su tužiteljica i njezin brat B. B. naslijedili predmetnu nekretninu od svojih roditelja, svaki u ½ dijela, pa je predmetom nasljeđivanja pok. B. B. bio njegov suvlasnički udio u nekretnini,

- da se predmetna kuća sastoji od suterena, prizemlja i kata, da su za života B. B. tužiteljica i njezina obitelj koristili stan na katu, a brat tužiteljice i njegova obitelj stan u prizemlju te da je tuženica i nakon smrti svog supruga nastavila koristiti iste dijelove nekretnine koje je koristila za života supruga,

 

- da je u Općinskom sudu u Crikvenici vođen parnični postupak pod brojem P-81/2000 između istih stranaka, ali u suprotnim stranačkim ulogama, u kojemu je ovdje tuženica postavila zahtjev za izdvajanje bračne stečevine iz ostavinske imovine svog supruga  te zahtjev da se utvrdi suvlasnicom u 1/8 dijela narečene nekretnine,

 

- da je pravomoćnom presudom od 18. kolovoza 2009. odbijen tužbeni zahtjev V. B., tuženice u ovom postupku, na utvrđenje da 1/8 suvlasničkog dijela nekretnine ne ulazi u ostavinsku imovinu, već predstavlja suvlasništvo tužiteljice iz tog postupka, a pored toga je naloženo  S. P. isplatiti ovdje tuženici iznos od 75.262,33 kn sa zateznom kamatom od 27. rujna 2004. na ime izvršenih ulaganja u nekretninu,

 

- da je vještak Z. S. H., dipl. ing. građ. u nalazu naveo da se obiteljska kuća nalazi na lokaciji B. u C., sjeverno u
odnosu na J. magistralu, da stan u prizemlju ima korisnu
površinu od 87,32 m2, te da je revalorizirana vrijednost mjesečne najamnine u razdoblju od 2001. do 2006. iznosila 1.960,00 kn mjesečno, a potom do 2021. u rasponu od 2.083,00 kn do  2.450,00 kn, što bi za utuženo razdoblje ukupno iznosilo
540.960,00 kn,

 

- da je svjedok I. P., suprug tužiteljice, potvrdio da su tužiteljica i njezin brat naslijedili narečenu nekretninu od svojih roditelja u jednakim suvlasničkim udjelima, da je nakon smrti brata tužiteljice bilo pokušaja provođenja diobe između suvlasnika, da je vođena parnica radi izvršenih ulaganja tuženice u istu nekretninu te da joj je iznos koji je dosuđen u pravomoćno okončanom postupku isplaćen, s tim što su svjedok i supruga, tužiteljica, koristili stan na katu u površini od 68 m2,

 

- da iz iskaza stranaka proizlazi da je u više navrata bilo razgovora o diobi suvlasničke zajednice, međutim da do dogovora nije došlo, s tim što svaka od stranaka tvrdi da je ona druga stranka odgovorna za neuspjeh pregovora,

 

- da je vođen sudski postupak i radi razdvajanja brojila za struju, budući da ni o tom pitanju nije postignuta suglasnost suvlasnika.

 

              8. Na temelju tako utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužiteljici pripada pravo na naknadu za korištenje tuđe stvari prema čl. 1163. ZOO-a. S obzirom na utvrđenje da je tuženica stan u prizemlju obiteljske kuće nastavila držati u isključivom posjedu nakon smrti svog supruga te da tužiteljica do dana podnošenja tužbe nije zahtijevala predaju stana u suposjed, sud prvog stupnja ocjenjuje da je do podnošenja tužbe (prethodno protutužbe) tuženica koristila stan u prizemlju uz prešutnu dozvolu tužiteljice, pa da tužbeni zahtjev kojim se traži naknada zbog uporabe tuđe stvari do dana podnošenja tužbe (ožujak 2006.) nije osnovan te u tom dijelu zahtjev odbija.

 

              8.1. U odnosu na nastavno razdoblje, ocjenjuje da je tužiteljica jasno dala do

 

 

znanja tuženici da nema više suglasnosti za korištenje tužiteljičinog suvlasničkog udjela u nekretnini pa da se korištenje nekretnine u nastavnom razdoblju ima smatrati bespravnim korištenjem, zbog čega tužiteljici za razdoblje od ožujka 2006. do veljače 2021. pripada pravo na naknadu koristi koju je tuženica imala uporabom tuđe stvari, u skladu s odredbom čl. 1120. ZOO-a.

 

              9. Visinu naknade sud prvog stupnja utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a na dosuđene novčane iznose tužiteljici priznaje zakonsku zateznu kamatu primjenom čl.1115. ZOO-a.

 

              10. Odluka o parničnom troška je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14,118/14, 37/22, 107/15 i 126/22; Tarifa), kao i trošak građevinskog vještačenja te uviđaja na licu mjesta, ukupno 26.250,00 kn.

 

11. Sud prvog stupnja je o zahtjevu tužiteljice odlučio primjenom odredbi materijalnog prava koje u ovom parničnom postupku nisu mjerodavne. Naime, u nazočnom slučaju se radi o odnosima između suvlasnika, budući da je tužiteljica suvlasnica nekretnine, obiteljske kuće s okućnicom u ¾ dijela, a tuženica u ¼ dijela, pa glede pitanja naknade za korist koju je tuženica imala posjedovanjem suvlasničkog udjela tužiteljice, u primjenu dolaze odredbe čl. 164. i čl. 165. ZV-a.

12. Prema odredbi čl. 164 st. 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

13. Na temelju  pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja, proizlazi da je iza smrti roditelja, prijeporna nekretnina postala suvlasništvo tužiteljice i njezinog brata u jednakim udjelima te da je u ostavinskom postupku koji je vođen iza pok. B. B., raspoređen njegov suvlasnički udio u nekretnini na način da su kao nasljednice proglađene tužiteljica i tuženica svaka u 1/2 dijela, čime je tužiteljica postala suvlasnicom u 3/4 dijela, a tuženica u ¼ dijela. Također bi proizlazilo da su i nakon smrti pok. B. B., stranke nastavile koristiti nekretninu na način da je tužiteljica sa svojom obitelji koristila stan na katu, a tuženica stan u prizemlju, pri čemu tužiteljica nije imala ključeve stana u prizemlju.

14. Glede pitanjaprimjene materijalnog prava u odnosima između suvlasnika, kada jedan od suvlasnika onemogući drugog u korištenju suvlasničke stvari, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je donio pravno shvaćanje broj Su-IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021. koje glasi: “ U odnosima između suvlasnika ( vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju suvlasništva stvari,primjenjuju se odredbe čl.164. i 165. ZV-a. U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev suvlasnika protiv posjednika koji koristi tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao

 

 

koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju čl. 164. i čl. 165. ZV-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika,a pritom nije nužno da se tužbenim zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u suposjed, ako je suvlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu za predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.”

15. Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da tužiteljica nije od tuženice tražila predaju stana u prizemlju u suposjed,već je istakla protutužbu u predmetu tog suda poslovni broj P-81/00, iz čega sud prvog stupnja izvodi zaključak da je do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tuženica koristila stan uz prešutnu dozvolu tužiteljice. Međutim, u ovom postupku je relevantno poštenje  posjeda  tuženice, radi  primjene odredbi čl. 164. i čl. 165. ZV-a. Prema stajalištu ovog suda, a s obzirom na činjenicu da je presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-81/00 od 18. kolovoza 2009. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, ovdje tuženice V. B., na utvrđenje da je suvlasnica u 1/8 dijela nekretnine kč.br. ….k.o. C. te da je istom presudom naloženo tuženici, ovdje tužiteljici, isplatiti protivnoj stranci iznos od 75.262,33 kn sa zateznom kamatom od 27. rujna 2004. do isplate, te da je presuda postala pravomoćna donošenjem presude ovog suda poslovni broj Gž-2607/2010 od 30. lipnja 2010., valja zaključiti da je tuženica postala nepošteni posjednik prijepora nakon donošenja drugostupanjske odluke u tom postupku ( iz priloženih isprava bi proizlazilo da je odluka strankama dostavljena 26. srpnja 2010), odnosno primitkom isplate dosuđenog iznosa. Naime, tuženica je u tom postupku očigledno ocijenjena poštenom posjednicom te je u skladu s čl. 164. st. 2. ZV-a imala pravo zadržanja stvari dok joj ne budu isplaćeni troškovi koje je uložila u stan u prizemlju.Zbog toga tužiteljici ne bi pripadalo pravo na isplatu naknade za korist koju je tuženica imala za vrijeme posjedovanja do 1. kolovoza 2010., budući da bi iz suglasnih navoda stranaka proizlazilo da je tuženici odmah po pravomoćnosti isplaćen iznos dosuđen tom presudom. Stoga tužiteljica nema pravo na isplatu ukupnog iznosa od 57.644,00 kn (7.650,67 eura prema fiksnom tečaju 7,5345), već joj pripada pravo na isplatu za razdoblje od 1. kolovoza 2010. do 1. ožujka 2021. u iznosu od 155.031,00 kn (20.576,15 eura) sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

              16. Na žalbene navode tuženice, treba odgovoriti da okolnost što tuženica deset godina ne dolazi u predmetnu nekretninu nije od utjecaja na pravo tužiteljice zahtijevati naknadu koristi koju je tuženica stekla za vrijeme posjedovanja, jer bi proizlazilo da isključivo tuženica drži u posjedu stan u prizemlju obiteljske kuće, da tužiteljici nije predala ključ stana, čak štoviše u žalbi sugerira da je tužiteljica mogla sama promijeniti bravu ( iako je samovlast zabranjena). Treba dodati da je neodlučno je li tuženica doista stekla korist iznajmljivanjem stana u prizemlju te kakvo je sada stanje iste nekretnine, budući da tužiteljica ima pravo na naknadu i onih koristi koje bi nekretnina dala da ih tuženica nije zanemarila, u smislu čl. 165. st. 1. ZV-a.

 

 

 

17. Pogrešno je stajalište žaliteljice da bi se u nazočnom slučaju trebao primijeniti rok zastare iz čl. 229. ZOO-a, jer tražbina tužiteljice nije tražbina najamnine, budući da stranke nisu ni u kakvom ugovornom odnosu, već se primjenjuje  opći zastarni rok iz čl.225. ZOO-a, kako je pravilno ocijenio sud prvog stupnja.

 

18. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka, koji je utvrdio sve bitne parametre za obračun naknade, pri čemu treba naglasiti da tuženica u odnosu na to pitanje nije predlagala provođenje nekih drugih dokaza pa sada u žalbi bez uspjeha pokušava osporiti pravilnost utvrđenja u tom dijelu.

 

19. Kako je tužiteljica u odnosu na osnovu zahtjeva uspjela u cijelosti, dok je u odnosu na visinu zahtjeva uspjela u omjeru od 57%, proizlazi da njezin uspjeh u parnici iznosi 78,5% (100+57=157:2=78,5) pa kada se od tog postotka odbije uspjeh tuženice od 21,5%, proizlazi da je tužiteljica u konačnici uspjela u parnici u omjeru od 57 % pa joj pripada pravo na nadoknadu parničnog troška u tom omjeru, primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu joj troškovi uviđaja na licu mjesta i građevinskog vještačenja pripadaju u cijelosti, budući da na visinu tog troška ne utječe uspjeh u parnici. Trošak zastupanja odvjetnika je u pobijanoj presudi pravilno obračunat, u skladu s važećom Tarifom pa tužiteljici stoga pripada pravo na nagradu za zastupanje u iznosu od 14.962,50 kn, što uz iznos vještačenja i uviđaja zbrojeno daje iznos od 18.462,50 kn (2.450,39 eura).

 

20. Tuženica je djelomično uspjela u žalbenom postupku i to u omjeru od 27% ( pobijala iznos od 212.675,00 kn, a uspjela s iznosom od 57.644,00 kn) pa ima pravo na srazmjerni dio troška žalbenog postupka i to nagradu odvjetnika za sastav žalbe prema Tbr. 10. t.1. i Tbr. 42. Tarife u iznosu od 1.056,38 kn / 140,21 eur ( puni iznos troška je 3.912,50 kn ),dok je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan.

 

21. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženice odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke za iznos od 155.031,00 kn /20.576,15 eura te u točki III. izreke za iznos od 18.462,50 kn / 2.450,39 eura potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u preostalom dijelu za iznos od 57.644,00 kn / 7.650,67 eura glavnice te iznos od 11.287,50 kn / 1.498,11 eura parničnog troška, presudu preinačiti i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev, primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

20. Presuda suda prvog stupnja u točkama II. i IV. izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci 24. travnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

                                                                                                     Helena Vlahov Kozomara, v.r.