REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1146/2023-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, kojeg zastupa punomoćnik PL, diplomirani pravnik, protiv I. tuženika IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženice HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Klaudio Čurin, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. kolovoza 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika II. tuženice, 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o radu s početkom rada 17.10.2017. godine, a kojeg su sklopili: IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i HL, [adresa] – (privremeni boravak), OIB: [osobni identifikacijski broj] ništetan.“

II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i sudi:

Utvrđuje se da je bez pravnog učinka Ugovor o radu s početkom rada dana 17.10.2017.g., a kojeg su sklopili IL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i HL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

III. Nalaže se I. tuženiku IL i II. tuženici HL tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE solidarno naknaditi parnični trošak od 15,46 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 15. rujna 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u tužbi navodi da je I. tuženik IL, registriran kao kućanstvo, s II. tuženicom HL sklopio prividan ugovor o radu, čija svrha nije bila stvarno obavljanje poslova, već isključivo stjecanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. II. tuženica bila je prijavljena u radni odnos kod I. tuženika samo jedan dan, 17. listopada 2017. HZMO je tužitelja obavijestio o sumnji na fiktivna zapošljavanja kod I. tuženika, koji je u razdoblju od 2. listopada 2017. do 12. studenoga 2021. prijavio ukupno 48 radnika, većinom na kratka razdoblja. Provedenom kontrolom utvrđeno je da za navedeno razdoblje nema evidentiranih JOPPD obrazaca niti podataka koji bi upućivali na stvarnu poslovnu aktivnost I. tuženika, zbog čega je dovedeno u pitanje postojanje stvarnih radnih odnosa. Tužitelj stoga smatra da ugovor o radu sklopljen između tuženika nije imao za svrhu zasnivanje stvarnog radnog odnosa, već omogućavanje II. tuženici stjecanja statusa osigurane osobe i korištenja prava iz zdravstvenog osiguranja. Na toj osnovi II. tuženica koristila je zdravstvenu zaštitu te je tužitelj snosio troškove u iznosu od 150,39 EUR u Republici Hrvatskoj i 2.133,00 EUR u inozemstvu. Pozivajući se na čl. 122. st. 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj tvrdi da je riječ o prividnom ugovoru koji ne proizvodi pravne učinke među ugovornim stranama. Ističe da broj prijavljenih radnika, kratko trajanje njihovih prijava te izostanak poslovne aktivnosti i izvršavanja zakonskih obveza I. tuženika potvrđuju da se radilo o simuliranim radnim odnosima radi ostvarivanja prava iz sustava obveznog zdravstvenog osiguranja. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi Ugovor o radu sklopljen 17. listopada 2017. između I. tuženika i II. tuženice ništetnim, a podredno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 3. prosinca 2025. predlaže utvrditi da je navedeni Ugovor o radu bez pravnog učinka.

2. I. tuženik IL nije podnio odgovor na tužbu, a II. tuženica HL osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je s I. tuženikom sklopila ugovor o radu radi stvarnog obavljanja ugovorenih poslova te da je kod njega obavljala poslove čistačice, za što je primala plaću. Stoga osporava tvrdnju tužitelja da je ugovor sklopljen isključivo radi stjecanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Ističe da iz rješenja HZMO-a od 7. prosinca 2021. proizlazi da je odjavu II. tuženice iz osiguranja retroaktivno izvršio sam HZMO jer I. tuženik nije podnosio propisana izvješća, što samo po sebi ne dokazuje da je ugovor o radu bio fiktivan. Navodi i da je nakon zaposlenja kod I. tuženika zasnovala više radnih odnosa u Republici Hrvatskoj. Nadalje prigovara aktivnoj materijalnopravnoj legitimaciji tužitelja, smatrajući da se tužitelj poziva na prividnost ugovora iz čl. 285. ZOO-a, čija posljedica nije ništetnost, već nepostojanje pravnih učinaka ugovora među ugovornim stranama, pa treća osoba nije ovlaštena zahtijevati utvrđenje njegove prividnosti. U prilog tome poziva se na sudsku praksu. Posebno ističe da postoji nesklad između činjenične osnove tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, jer tužitelj tvrdi da je riječ o simuliranom odnosno prividnom ugovoru, a zahtijeva utvrđenje njegove ništetnosti. Smatra da prividan ugovor nije ništetan, već pravno nepostojeći, dok su razlozi ništetnosti zasebno propisani čl. 322. ZOO-a. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju naložiti naknadu parničnog troška.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, te je proveo dokaz saslušanjem II. tuženice kao stranke.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da nije osnovan glavni tužbeni zahtjev dok je u cijelosti osnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o radu sklopljenog 17. listopada 2017. između I. tuženika IL i II. tuženice HL, odnosno, podredno, za utvrđenje da navedeni ugovor nema pravnog učinka.

6. Među tužiteljem i II. tuženicom nije sporno da je II. tuženica prijavljena u obvezno osiguranje po osnovi radnog odnosa s I. tuženikom. Iz provedenih dokaza proizlazi da je po toj osnovi stekla status osigurane osobe i koristila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Sporno je, međutim, je li između I. i II. tuženice stvarno zasnovan i izvršavan radni odnos, odnosno je li svrha sklapanja radnog odnosa bila stvarno obavljanje ugovorenih poslova ili isključivo stjecanje statusa osigurane osobe i ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Posljedično je sporna i pravna valjanost odnosno učinak ugovora o radu, odnosno postoje li pretpostavke za utvrđenje njegove ništetnosti, a podredno za utvrđenje da je bez pravnog učinka, kao i aktivna materijalnopravna legitimacija tužitelja za zahtijevanje takvog utvrđenja.

7. II. tuženica HL iskazala je da I. tuženika IL uopće ne poznaje niti je kod njega radila. Navodi da je obavljala različite poslove čišćenja na lokacijama na koje ju je, zajedno s drugim radnicima, upućivala osoba po imenu P, čije prezime ne zna, a koja joj je svaki tjedan u gotovini isplaćivala plaću. Vjerovala je da je prijavljena jer je imala zdravstveno osiguranje. Nije bila upoznata s time podnosi li I. tuženik propisane prijave niti plaća li za nju doprinose.

8. Iz službene evidencije HZMO-a proizlazi da je I. tuženik za II. tuženicu podnio prijavu na mirovinsko osiguranje s danom 17. listopada 2017., na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme i s nepunim radnim vremenom od četiri sata dnevno. Međutim, I. tuženik nije podnio prijavu o prestanku osiguranja, već je HZMO naknadno, rješenjem od 7. prosinca 2021., po službenoj dužnosti utvrdio prestanak svojstva osiguranika II. tuženice s danom 17. listopada 2017., jer I. tuženik nije izvršavao zakonom propisane obveze iz područja rada.

Stoga sud ne prihvaća navod tužitelja u dijelu u kojem bi iz njega proizlazilo da je I. tuženik II. tuženicu sam prijavio i istoga dana odjavio iz osiguranja. Činjenica da je prestanak osiguranja naknadno, s učinkom unatrag, utvrdio HZMO, sama za sebe ne dokazuje da je predmetni ugovor o radu bio prividan. Međutim, tu okolnost valja ocijeniti zajedno s ostalim provedenim dokazima.

9. Iz zapisnika HZMO-a o provedenoj kontroli proizlazi da je I. tuženik u kontroliranom razdoblju od 2. listopada 2017. do 12. studenoga 2021. imao prijavljen velik broj radnika, pri čemu je samo tijekom 2017. evidentiran 21 prijavljeni radnik, a ukupno je kontrolom obuhvaćeno 48 prijavljenih osoba. U zapisniku je navedeno i da I. tuženik tijekom kontroliranog razdoblja nije imao evidentirane JOPPD obrasce te da nije bilo moguće utvrditi vodi li propisane evidencije i obračunava li i plaća doprinose za prijavljene radnike.

Navedene okolnosti same po sebi također nisu dovoljne za zaključak da je svaki pojedini ugovor o radu koji je I. tuženik sklopio bio prividan, ali predstavljaju relevantne indicije koje je potrebno povezati s dokazima koji se odnose upravo na II. tuženicu.

10. Odlučnu važnost sud pritom pridaje iskazu same II. tuženice. Naime, ona je u odgovoru na tužbu izričito tvrdila da je predmetni ugovor sklopljen radi stvarnog obavljanja poslova, da je kod I. tuženika uredno obavljala poslove čistačice te da je od I. tuženika primala plaću za obavljeni rad. Međutim, saslušana kao stranka iskazala je da I. tuženika IL uopće ne poznaje i da kod njega nije radila. Navela je da je poslove čišćenja obavljala na različitim lokacijama prema uputama osobe po imenu P, čije prezime ne zna, da je ta osoba dolazila po radnike, odvozila ih na mjesta na kojima su čistili te joj svaki tjedan u gotovini isplaćivala plaću. Takav iskaz u bitnom je protivan navodima iz odgovora na tužbu. II. tuženica nije samo navela da se ne sjeća pojedinih okolnosti radnog odnosa, već je izričito negirala da poznaje osobu koja je prema predmetnom ugovoru i službenim evidencijama bila njezin poslodavac te da je kod nje radila. Nije znala navesti ni na koji je način osoba po imenu P bila povezana s I. tuženikom niti iz njezina iskaza proizlazi da je I. tuženik organizirao njezin rad, davao joj naloge, određivao mjesto rada ili joj isplaćivao plaću.

Sud stoga njezin iskaz prihvaća u dijelu u kojem navodi da je u predmetnom razdoblju obavljala određene poslove čišćenja i za njih primala novčanu naknadu, ali takav iskaz ne potvrđuje postojanje radnog odnosa upravo između nje i I. tuženika. Naprotiv, okolnost da ne poznaje osobu koja je formalno navedena kao njezin poslodavac, da za nju prema vlastitom iskazu nije radila te da je poslove organizirala i plaćala treća, pobliže neidentificirana osoba, dovodi u ozbiljnu sumnju stvarnu volju ugovornih strana za zasnivanje i izvršavanje radnog odnosa sadržaja navedenog u predmetnom ugovoru.

11. Pri tome sud nije dao odlučujuće značenje činjenici da II. tuženica nije znala jesu li za nju podnošene propisane prijave niti plaćani doprinosi, jer je životno prihvatljivo da radnik, osobito s obzirom na njezino očito nepoznavanje tih pojmova, nije upoznat s izvršavanjem administrativnih i javnopravnih obveza poslodavca.

12. Jednako tako, činjenica da je II. tuženica kasnije zasnivala druge radne odnose u Republici Hrvatskoj ne potvrđuje stvarnost spornog radnog odnosa. Iz potvrde HZMO-a proizlazi da je nakon spornog razdoblja bila zaposlena kod drugih poslodavaca, među ostalim kod Pekare Sesvete od 5. lipnja do 31. prosinca 2020. te kasnije kod drugih poslodavaca, ali ti podaci dokazuju samo njezin kasniji radni status, a ne postojanje stvarnog radnog odnosa s I. tuženikom u listopadu 2017.

13. Slijedom navedenog, sud nalazi da formalna prijava II. tuženice u sustav mirovinskog osiguranja predstavlja dokaz da je I. tuženik prijavu doista podnio, ali ne i dokaz da je sadržaj tako prijavljenog radnog odnosa stvarno ostvaren. Nasuprot tome, iskaz same II. tuženice, doveden u vezu s podacima HZMO-a o načinu poslovanja I. tuženika i velikom broju prijavljenih radnika bez odgovarajuće dokumentacije, upućuje na zaključak da između I. i II. tuženice nije postojao stvarno izvršavani radni odnos.

14. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, sud nalazi da predmetni ugovor o radu nema obilježja stvarno izvršavanog radnog odnosa između I. i II. tuženice. Sama II. tuženica iskazala je da I. tuženika uopće ne poznaje, da kod njega nije radila te da joj je poslove organizirala i naknadu isplaćivala druga osoba. Takav iskaz, doveden u vezu sa službenim podacima HZMO-a i okolnostima utvrđenim kontrolom kod I. tuženika, upućuje na zaključak da između ugovornih strana nije postojala stvarna suglasnost volja za ostvarivanje radnog odnosa.

15. Prema čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.

Dostavljena sudska praksa pritom jasno razlikuje prividan odnosno nepostojeći ugovor od ništetnog ugovora. Visoki trgovački sud navodi da kod nepostojećeg ugovora uopće nisu ispunjene pretpostavke za njegov nastanak, dok kod ništetnog ugovora ugovor postoji, ali ne proizvodi učinke jer je protivan javnom poretku.

Isto pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-175/2024, prema kojoj posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost, već činjenica da takav ugovor među ugovornim stranama nema učinaka te predstavlja pravno nepostojeći pravni posao.

16. Stoga, ako se činjenični navodi tužitelja prihvate u smislu da predmetni ugovor nije bio sklopljen radi stvarnog rada, već samo radi formalnog stvaranja statusa iz radnog odnosa, takve činjenice ne opravdavaju pravnu kvalifikaciju ugovora kao ništetnog. Slijedom toga, glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti nije osnovan.

17. Međutim, u odnosu na podredni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da predmetni ugovor nema pravnog učinka, potrebno je ocijeniti prigovor II. tuženice da tužitelj nije aktivno materijalnopravno legitimiran za takav zahtjev.

II. tuženica se u tom dijelu poziva na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda izraženo u presudi Pž-2715/2023, prema kojem treća osoba nije aktivno legitimirana zahtijevati utvrđenje nepostojanja odnosno neučinkovitosti ugovora, budući da ZOO takvo ovlaštenje daje svakoj zainteresiranoj osobi samo u odnosu na ništetnost ugovora.

Međutim, sud nalazi da se navedeno pravno shvaćanje ne može automatski primijeniti na ovaj spor. Za razliku od činjenične i pravne situacije na koju se odnosi navedena odluka, ovdje postoji posebna zakonska osnova na kojoj tužitelj temelji svoju procesnu i materijalnopravnu legitimaciju, odnosno čl. 122. st. 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ br. 80/13 i dr., dalje: ZOZO). Prema toj odredbi, u slučaju sumnje da utvrđeni status osiguranika po osnovi ugovora o radu ne počiva na stvarnom činjeničnom stanju te da svrha ugovora nije obavljanje poslova, već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu pokrenuti postupak pred nadležnim sudom radi osporavanja tako zaključenog ugovora o radu.

Upravo je takva situacija predmet ovog postupka. Stoga sud nalazi da posebna odredba ZOZO predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO o tome tko može isticati posljedice prividnosti ugovora te HZZO-u daje posebno zakonsko ovlaštenje da sudskim putem osporava ugovor o radu kada smatra da je isti sklopljen radi stjecanja prava iz sustava zdravstvenog osiguranja, a ne radi stvarnog rada. Suprotno stajalište, prema kojem bi Zavod bio ovlašten pokrenuti postupak radi osporavanja takvog ugovora, ali ne i zahtijevati utvrđenje pravne posljedice koja prema čl. 285. st. 1. ZOO proizlazi iz njegove prividnosti, učinilo bi posebno zakonsko ovlaštenje iz čl. 122. st. 4. ZOZO bez stvarnog pravnog sadržaja.

Slijedom toga, prigovor nedostatka aktivne materijalnopravne legitimacije tužitelja nije osnovan.

18. Budući da iz provedenih dokaza proizlazi da između I. i II. tuženice nije postojao stvarno izvršavani radni odnos, niti je utvrđeno da su ugovorne strane stvarno ostvarivale prava i obveze koje iz takvog radnog odnosa proizlaze, dok je II. tuženica formalno prijavljena u sustav osiguranja, sud nalazi da je riječ o prividnom pravnom poslu u smislu čl. 285. st. 1. ZOO koji među ugovornim stranama nema pravnog učinka.

19. Stoga je podredni tužbeni zahtjev osnovan, dok je glavni zahtjev za utvrđenje ništetnosti trebalo odbiti.

20. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP obzirom da je tužitelj uspio sa podrednim tužbenim zahtjevom, dosuđen mu je trošak na ime sudske dostave od 15,46 eura.

21. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 15. rujna 2026.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju

2. I tuženiku putem e-oglasne ploče suda

3. II tuženici po punomoćniku