Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču - Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-1163/2023-59
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ljiljani Sinanović, odvjetnici u Poreču, protiv tuženika: 1. ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Čohilj i partneri i 2. DŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 09. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, njezine punomoćnice, tuženika ad1 RŽ i njegovog punomoćnika, te tuženice ad2 DŽH, **.**.2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] – etažna knjiga, 20. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 20), stan s galerijom na trećem katu zgrade u planu označen kao posebni dio "20" pa je na temelju ove presude po njezinoj pravomoćnosti ovlaštena upisati se u zemljišnoj knjizi kao vlasnik ove nekretnine, a tuženici su dužni solidarno naknaditi tužiteljici parnični trošak u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude pa sve do isplate, pod prijetnjom ovrhe." II Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ad1 ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 130.000,00 eura u roku 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude pa sve do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, 69/2026, dalje: ZOO), kao i u istom roku naknaditi joj parnični trošak u iznosu 11.597,85 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja presude pa sve do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO."
III Odbija se zahtjev tuženika ad1 RŽ da mu tužiteljica naknadi parnični trošak.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su ona i tuženik ad1 RŽ bivši bračni drugovi čiji je brak sklopljen 29. rujna 2001. upisan u maticu vjenčanih matičnog područja [adresa] za godinu 2001. pod rednim brojem 108, a razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo posl.br. P Ob- 136/17 od 04. prosinca 2017. U tom braku da su rođena zajednička djeca stranaka, JŽ, rođena **.**.2002., OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i mlt. SŽ, rođen **.**.2007., OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koji po razvodu braka žive s majkom, odnosno tužiteljicom. Tužiteljica da zajedno s djecom živi u stanu koji se nalazi u prizemlju zgrade na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], a u toj nekretnini da je živio i tuženik ad1 ČŽ. U drugom stanu u istoj zgradi, vlasnik kojega je sada tuženik ad1 ČŽ, da su živjeli njegovi pokojni, roditelji. Kada je napustio bračnu zajednicu, tuženik ad1 ČŽ da je nastavio živjeti u stanu koji je vlastita imovina tužiteljice, na adresi [adresa], na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. Zgrada na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u vlasništvu da je tuženika ad1 ČŽ, a tu nekretninu da je stekao darovanjem (stan na katu), odnosno nasljeđivanjem (stan u prizemlju) od svojih pok. roditelja, a tužiteljica da je zajedno s djecom stekla pravo stanovanja u stanu u prizemlju na temelju Ugovora o pravu stanovanja od 10. srpnja 2017. sklopljenog s pok. ocem tuženika ad1 ČŽ - BŽ. Tuženik ad1 ČŽ da je kao tužitelj protiv tužiteljice i njihovo dvoje zajedničke djece kao tuženika vodio parnični postupak radi prestanka njihovog prava stanovanja i brisanja upisa tog prava iz zemljišne knjige, a pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču posl. br. Ps-9/2020 od 11. srpnja 2022., potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2958/2022-2 od 22. kolovoza 2023., njegov tužbeni zahtjev da je odbijen. Tužiteljica da je izvanknjižna vlasnica nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] - etažna knjiga i to 20. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20), stan s galerijom na trećem katu zgrade u planu označen kao posebni dio "20", površine 41,41 m2. Predmetni stan tužiteljica da je kupila od HŽ vlastitim sredstvima, dakle, sredstvima koja nisu bračna stečevina ili zajednička bračna imovina tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ. Zbog objektivnih okolnosti tužiteljica da je bila spriječena pristupiti sklapanju ugovora pa je kupnja stana formalno izvršena na ime tuženika ad1 ČŽ. Međutim, tuženik ad1 ČŽ da je stan kasnije prenio na svoju sadašnju suprugu tuženicu ad2 DŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. Tužiteljica da je, za vrijeme trajanja bračne zajednice s tuženikom ad1 ČŽ, stan kupila vlastitim novčanim sredstvima i to dijelom iz vlastite ušteđevine, a dijelom sredstvima koja je dobila s osnove naknade štete nakon prometne nesreće, u kojoj je pretrpjela teške tjelesne ozljede. Novčana sredstva na ime naknade štete da joj je isplatio Triglav osiguranje d.d. na temelju pravomoćne presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci posl.br. P- 2821/1993 od 03. veljače 1999. U vrijeme kupnje stana u [adresa], odnosno sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnine, tužiteljica da zbog zdravstvenih razloga, fizički nije bila u mogućnosti obavljati radnje u svezi kupnje stana pa da je za isto ovlastila svog bivšeg supruga, koji je u dogovoru s tužiteljicom, upravo zbog spriječenosti tužiteljice stan u tom trenutku upisao na svoje ime, iako se znalo da stan kupuje tužiteljica i da je cijena plaćena njezinim vlastitim novcem, tj. novcem koji nije predstavljao bračnu stečevinu. Osim toga, tuženik ad1 ČŽ da osobno i nije imao svojih sredstava da bi mogao kupiti za sebe nekretninu ili kupiti nekretninu u kojoj bi bio suvlasnik s tužiteljicom. Dakle, tuženik ad1 ČŽ da se upisao kao vlasnik predmetne nekretnine isključivo iz razloga jer tužiteljica, zbog narušenog zdravstvenog stanja, nije bila u mogućnosti potpisati ugovor, ovjeriti potpis i izvršiti uknjižbu prava vlasništva pa je umjesto nje to napravio njezin tadašnji suprug, odnosno tuženik ad1 ČŽ. Kako je između tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ vođeno više sporova (u svezi s razvodom braka, doprinosom za uzdržavanje djece, skrbi nad djecom, raskida ugovora o pravu stanovanja), to da je tuženik ad1 ČŽ, a kako je već stanovao u stanu tužiteljice, iskoristio priliku te je bez pitanja i odobrenja tužiteljice nekretninu „prodao“ tuženici ad2 DŽH, a što je tužiteljica utvrdila slučajnim uvidom u zemljišnu knjigu. Tuženik ad1 ČŽ da je znao da je predmetni stan vlastita imovina tužiteljice i da je on samo formalno upisan kao vlasnik nekretnine, kao što je znao da je istu kupila, platila cijenu i bila stvarni vlasnik tužiteljica te je znao kojim sredstvima je tužiteljica platila kupoprodajnu cijenu. Ove okolnosti da je tuženik ad1 ČŽ potvrdio i prilikom davanja izjave kod Centra za socijalnu skrb Poreč-Parenzo, a prilikom sačinjavanja socijalne anamneze za njega i tužiteljicu u svezi s parničnim postupkom u kojemu se odlučivalo s kojim roditeljem će djeca živjeti i održavanju odnosa s djecom stranaka, koji postupak se kod Stalne službe u Poreču-Parenzo vodio pod posl. br. P Ob-136/17. Tako je tuženik ad1 ČŽ kod Centra izjavio, da je „oba stana kupila DŽ, ali na nju glasi stan u [adresa], a vlasnik drugog stana da je tuženik ad1 ČŽ. S obzirom da je tuženica ad2 DŽH i prije sklapanja braka živjela s tuženikom ad1 ČŽ u izvanbračnoj zajednici ista da je znala ili najmanje mogla znati, da stan nije vlasništvo tuženika ad1 ČŽ ili barem ne u cijelosti, jer je tuženik ad1 ČŽ živio u stanu i prije zajednice života s tuženicom ad2 DŽH, a pored toga na adresi ovog stana da imaju prijavljeno prebivalište i tužiteljica i zajednička djeca tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ. Osim toga kao izvanbračna, a potom bračna partnerica tuženika ad1 ČŽ, tuženica ad2 DŽH da je sasvim sigurno imala saznanja da je predmetni stan vlasništvo tužiteljice. K tome, sasvim je nelogično i neživotno, da bi kao izvanbračna supruga tuženika ad1 ČŽ, tuženica ad2 DŽH kupovala stan od supruga. Da se radi o fiktivnoj prodaji stana da ukazuje i činjenica, da je stan prodan, odnosno da ga je tuženica ad2 DŽH kupila ispod svake tržišne cijene. S obzirom da je stan u [adresa], koji se nalazi na trećem katu zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška], etažno vlasništvo s neodređenim omjerima, 20. suvlasnički dio (E-20), u planu označen kao posebni dio „20“, vlastita imovina tužiteljice, a da su tuženik ad1 ČŽ i kupac, tj. tuženica ad2 DŽH povezane osobe, više da je nego očito, da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojega su sklopili 21. kolovoza 2020. fiktivne naravi, i da je isti sklopljen i uz postojanje uvjeta, koji imaju za posljedicu ništetnost tog pravnog posla. Tim kupoprodajnim ugovorom tuženici da su samo pokušali oduzeti tužiteljici nekretninu koja je u njezinom vlasništvu, odnosno oduzeti joj njezino pravo vlasništva. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude sadržaja citiranog u toč. I izreke, a postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku ad1 ČŽ da joj isplati iznos u visini 70.000,00 eura u roku 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate, sve uz nadoknadu parničnog troška od strane tuženika ad1 ČŽ.
1.1. Podneskom od 30. lipnja 2026. (str. 430-435) po provedenom građevinskom vještačenju tužiteljica je povisila svoj eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku ad1 ČŽ da joj isplati iznos u visini od 130.000,00 eura u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate te da joj naknadi parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate počevši od dana donošenja presude do isplate.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik ad1 ČŽ osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane međutim, čini nespornim:
- da su on i tužiteljica bili u braku od 2001. do 2017.,
- da su u tom braku rođena zajednička djeca: JŽ rođena 2002. i SŽ, rođen 2007.,
- da tužiteljica s djecom živi u prizemlju obiteljske kuće tuženika ad1 ČŽ na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] budući da je s pok. ocem tuženika ad1 ČŽ - BŽ sklopila Ugovor o pravu stanovanja 10. srpnja 2017. Osporava da bi tužiteljica bila izvanknjižna samovlasnica nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u k. o. [katastarska općina], i to: 20. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20), Stan sa galerijom na trećem katu zgrade u planu označen kao posebni dio "20" upisanoga vlasništva tuženika d1 ČŽ, budući da je predmetni stan tužiteljica kupila vlastitim sredstvima od HŽ, ali da je zbog objektivnih okolnosti tuženik ad1 ČŽ potpisao kupoprodajni ugovor. Ističe da su tužiteljica i tuženik ad1 ČŽ za vrijeme trajanja braka stekli nekretnine te adaptirali stan u obiteljskoj kući tuženika ad1 ČŽ, kronološki kako slijedi:
1) 2004. - da je kupljena zajedničkim sredstvima nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], upisana u k. o. [katastarska općina], u naravi građevinsko zemljište za iznos u visini 31.500,00 EUR koje je zemljište zatim otuđeno 2007.,
2) 2005. - da su uložili sredstva u adaptaciju prizemlja obiteljske kuće tuženika ad1 ČŽ u kojoj i u vrijeme vođenja ovoga postupka stanuje tužiteljica, 3) 2005. - da je kupljena zajedničkim sredstvima nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], i to: 20. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20) Stan sa galerijom na trećem katu zgrade u planu označen kao posebni dio "20" upisanoga vlasništva tuženika ad1 ČŽ, sada tuženice ad2 DŽH, 4) 2016. – da je kupljena zajedničkim sredstvima nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to: 8. Suvlasnički dio: 48/968 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 8) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom na prvom katu zgrade, u Planu posebnih dijelova oznake "H", ukupne površine 48,32m2, kojem stanu pripada parkirno mjesto u situaciji Plana oznake "H2", upisanoga vlasništva tužiteljice, na temelju ugovora o kupoprodaji od 27. srpnja 2016. Imajući u vidu da je tužiteljici naknada štete isplaćena 1999. godine (radilo se približno o iznosu od 360.000,00 kuna), a prvo su tužiteljica i tuženik ad1 ČŽ kupili građevinsko zemljište za iznos u visini 31.500,00 EUR 2004., a zatim i adaptirali prizemlje u obiteljskoj kući 2005., pa tek onda kupili nekretninu koja je predmetom ovog postupka da nije moguće da bi tužiteljica nekretninu koja je predmetom postavljenog tužbenog zahtjeva stekla vlastitim sredstvima. Štoviše, tužiteljica u drugim postupcima da napominje da je ona sama osigurala sredstva za adaptaciju, također navodno od odštete. Uostalom, da nije životno niti logično da bi tuženik ad1 ČŽ zbog bolesti tužiteljice bio označen tek formalno kao ugovorna strana u ugovoru o kupoprodaji, kao niti da tuženik ad1 ČŽ ne bi imao sredstava za kupnju nekretnine. Da je tome tako, tužiteljica da je mogla tražiti da tuženik ad1 ČŽ na istu prenese vlasništvo nad prijeporom. Tužiteljica da je za cijelo vrijeme trajanja braka radila kao fizioterapeut u Domu zdravlja Poreč, dok je tuženik ad1 ČŽ od 1995. do kraja 2012. imao u vlasništvu obrt - IZRADA UKRASNIH PREDMETA I TRGOVAČKI OBRT " [obrt]", te je radio kao instruktor joge od 1984. do 2018., dakle, prihodi stranka da su bili ujednačeni, a povremeno da je tuženik ad1 ČŽ više zarađivao od tužiteljice. Nadalje, napominje da su za cijelo vrijeme trajanja braka tuženik ad1 ČŽ i tužiteljica stanovali u obiteljskoj kući njegovih roditelja koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. Od 2000. – 2005. tuženik ad1 ČŽ i tužiteljica da stanovali su u suterenu te obiteljske kuće, da bi tuženik ad1 ČŽ potom zamolio roditelje da istome ustupe dva stana u prizemlju kuće koja su potom zajednički adaptirali 2005. na način da su od dva stana izradili jedan površine 120 m2. Obzirom da su do tada roditelji tuženika ad1 ČŽ iznajmljivali dva stana u prizemlju, tuženik ad1 ČŽ da je tada postigao dogovor s roditeljima da će zauzvrat za ustupljena dva stana plaćati režije za cijelu kuću. Obzirom na ostvarivane prihode tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ, kao bivših bračnih drugova te na pokriće troškova života u obiteljskoj kući tuženika ad1 ČŽ koje je, s druge strane – snosio samo tuženik ad1 ČŽ – da se ne može tvrditi da bi nekretnine bile stečene samo po jednom od bračnih drugova. Pojašnjava da je, budući da su on i tužiteljica za vrijeme trajanja braka stekli ukupno dva stana – jedan upisan na ime tužiteljice, a drugi na njegovo ime – da je smatrao da među njima postoji sporazum u vezi podjele imovine nakon razvoda braka, tim više što je tužiteljica ostala živjeti u obiteljskoj kući tuženika ad1 ČŽ. Priznaje da 2020. kada je otuđio nekretninu tuženici ad1 DŽH, a obzirom na narušene odnose između njega i tužiteljice, mu nije odgovaralo da tužiteljica nastavi živjeti u obiteljskoj kući u kojoj stanuje i tuženik ad1 ČŽ pa je svojevremeno s tužiteljicom bio u pregovorima da joj isplati iznos u visini 35.000,00 EUR kako bi imenovana iselila iz obiteljske kuće. Tuženik ad1 ČŽ da je novac za „isplatu“ tužiteljice posudio od AŽ, a potom se, kako bi vratio predmetni iznos - žurio prodati nekretninu koja je predmetom ovog postupka. Budući da je tuženica ad2 DŽH tada bila zainteresirana kupiti navedenu nekretninu, da joj je odlučio prodati tu nekretninu. Posebno napominje da tužiteljica nikada od njega nije tražila da nekretninu prenese u vlasništvo tužiteljici. Tuženici ad2 DŽH da je prijeporna nekretnina bila prva nekretnina te je istoj odgovarala kupoprodajna cijena u visini 40.000,00 EUR, a njemu da je hitno trebao novac. Tada da nije niti mogao slutiti da bi tužiteljica mogla, sada već više od 3 (tri) godine nakon otuđenja – postaviti ovakav tužbeni zahtjev. Dakle, da se nije radilo ni o kakvoj „fiktivnoj“ prodaji kako to pokušava prikazati tužiteljica, a što dokazuje i činjenica da tuženica ad2 DŽH i dalje plaća kredit za predmetni stan. Budući da u vrijeme kupnje predmetne nekretnine tuženici nisu bili u izvanbračnoj zajednici – utužena nekretnina sada da predstavlja vlastitu imovinu tuženice ad2 DŽH jer je ona navedenu nekretninu platila sredstvima koja je samostalno ishodila putem kredita i otplaćuje samostalno. Budući da je tuženica ad2 DŽH nedvojbeno pošteni stjecatelj, ističe da nije moguće udovoljiti tužbenom zahtjevu tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva. U odnosu na alternativni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa u visini 70.000,00 EUR, tuženik ističe prigovor zastare. Naime, sudeći po historijatu tužbe – tužiteljica traži od tuženika ad1 ČŽ da istoj naknadi iznos koji bi tužiteljica ostvarila da je prodala spornu nekretninu (jer je nekretnina predstavljala prema navodima tužiteljice njezino izvanknjižno samovasništvo), a koju je tuženik ad1 ČŽ u međuvremenu prodao tuženici ad2 DŽH. Dakle, u ovome slučaju se u suštini ne radi o potraživanju kupoprodajne cijene za nekretninu koju je tuženik ad1 ČŽ otuđio na osnovi ništetnog pravnog posla, već o potraživanju naknade štete zbog činjenice da je tuženik otuđio nekretninu koja je predstavljala bračnu stečevinu, a prema mišljenju tužiteljice – njezinu vlastitu imovinu. Sukladno čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Da je tužiteljica već 2020. znala, odnosno morala znati da je tuženik ad1 ČŽ nekretninu otuđio tuženici ad2 D da proizlazi iz činjenice da je tužiteljica već u postupku koji je tuženik ad1 ČŽ pokrenuo protiv iste radi utvrđenja da je tužiteljici prestalo pravo stanovanja u obiteljskoj kući tuženika ad1 ČŽ (postupak pod posl.br. Ps-9/2020) – tvrdila da je ona stvarna vlasnica prijeporne nekretnine, ali nije ranije pokrenula parnicu protiv tuženika ad1 ČŽ radi naknade štete. Nekretninu koja je predmetom ovog postupka tuženik ad1 ČŽ da je otuđio tuženici ad2 DŽH **.**.2020., a tužba u ovom predmetu da je podnesena 21. listopada 2023., dakle, tri godine nakon što je tužiteljici nastala šteta i zbog toga je u odnosu na potraživanje tužiteljice već nastupila zastara. Osim toga, napominje da je brak stranaka pravomoćno razveden od konca 2017., ali tužiteljica da nije u razdoblju niti od kupnje predmetne nekretnine (2005.), a posebno niti u razdoblju do otuđenja (2020.), a niti do 2023. pokrenula bilo kakav postupak radi utvrđenja da bi ista bila samovlasnica prijepora. Dakle, punih 18 (osamnaest) godina tužiteljica da nije poduzela nikakvu radnju pred sudom kojom bi ukazala da smatra da sporna nekretnina predstavlja njezinu vlastitu imovinu–a istovremeno u ovome postupku da tvrdi da je tuženica ad2 DŽH morala znati da bi ista predstavljala bračnu stečevinu i da je zato pravni posao (ugovor o kupoprodaji) fiktivan. Upravo zbog činjenice da tužiteljica nije poduzela nikakvu radnju pred sudom s ciljem upisa svog prava vlasništva – ista da je anulirala mogućnost pozivati se na „nepoštenje“ stjecatelja nekretnine, ovdje tuženice ad2 DŽH. Sve navedeno da upućuje na zaključak da su navodi tuženika ad1 ČŽ o „podjeli“ bračne stečevine točni i da se radilo o nepisanom sporazumu da će prijeporni stan pripasti tuženiku ad1 ČŽ, a tužiteljici nekretnina na kojoj je ona upisana kao vlasnica. Zato ugovor o kupoprodaji između tuženika da nije fiktivan, a samim time niti ništetan jer niti tuženik ad1 ČŽ, a pogotovo ne tuženica ad2 DŽH nisu imali namjeru „osujetiti“ ostvarenje bilo kakve tražbine tužiteljice. Stoga da je tužiteljica prekludirana u pravu isticati obveznopravni zahtjev prema tuženiku jer je u međuvremenu nekretnina otuđena poštenom trećem stjecatelju (tuženici ad2 DŽH), a radilo bi se o potraživanju po osnovi naknade štete koje u odnosu na tužiteljicu zastarijeva u roku 3 (tri) godine te je u vrijeme podnošenja tužbe već nastupila zastara. Slijedom navedenoga, predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice te istoj naložiti naknada parničnih troškova tuženiku ad1 ČŽ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, u roku 15 dana.
2.1. U svom podnesku od 29. svibnja 2025. (sr. 218-221) tuženik ad1 ČŽ navodi da nekretnina koja je predmetom tužbe nije predstavlja vlastitu imovinu tužiteljice nego bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ, a pred Općinskim sudom u Puli da se pod posl. br. P Ob-41/2024 vodi parnični postupak pokrenut po tužbi tuženika ad1 ČŽ protiv tužiteljice da nekretnina: 8. suvlasnički dio: 48/968 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-8) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom na 1. katu zgrade u planu posebnih dijelova oznake "H" ukupne površine 48,32 m2, kojem stanu pripada parkirno mjesto u situaciji plana oznake "H2", na k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja bračnu stečevinu tuženika ad1 ČŽ i tužiteljice. Ističe kako su tužiteljica i tuženik ad1 ČŽ za vrijeme trajanja braka stekli nekretninu koja je predmetom ovog parničnog postupka i parničnog postupka koji se kod Općinskog suda u Puli vodi pod posl. br. P Ob-41/2024. Obzirom da je jedna od nekretnina (koja je predmetom ovim putem postavljenog tužbenog zahtjeva) bila upisana kao vlasništvo tuženika ad1 ČŽ, a druga nekretnina kao vlasništvo tužiteljice (predmet spora P Ob-41/2024) – a punih 6 (šest) godina od razvoda braka niti jedna niti druga stranka nisu pokretale parnice radi utvrđenja i diobe bračne stečevine, a njihov brak razveden je presudom od 2017. – to je tuženik ad1 ČŽ smatrao da postoji prešutni dogovor u vezi podjele predmetnih nekretnina, tako da svakome od bračnih drugova pripada jedna od nekretnina, na kojima su imali upisano vlasništvo, tim više što se među strankama pred naslovnim sudom vodio i spor pod posl.br. Ps-9/2020 u kojemu tužiteljica nije istaknula nikakve zahtjeve u odnosu na nekretninu koja je predmetom ovim putem postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužiteljica da u tužbi u ovom predmetu tvrdi – da je nekretninu koju je utužila – stekla vlastitim sredstvima, kao i nekretninu koja je predmetom spora P Ob-41/2024, a isto tako tvrdi i da je samostalno, vlastitim sredstvima - adaptirala stan i kupila namještaj u stanu u kojemu stanuje i danas, a koji je u vlasništvu tuženika ad1 ČŽ (ranije njegovih roditelja), a što bi proizlazilo iz dostavljene Socijalne anamneze sastavljene 16. kolovoza 2017. kod Centra za socijalnu skrb Poreč. Tuženik ad1 ČŽ osporava navode tužiteljice da bi ista svu imovinu stečenu za vrijeme trajanja braka mogla steći vlastitim sredstvima, odnosno sredstvima koja potječu iz vlastite imovine. Osim što su stranke cijelo vrijeme živjele u kući roditelja tuženika ad1 ČŽ (gdje tužiteljica i dalje stanuje sa zajedničkom djecom) – tuženik ad1 ČŽ da je svojim radom, punopravnim sudjelovanjem u odgoju djece i u svakom smislu doprinosio stvaranju u bračnoj zajednici. Napominje da je već uz odgovor na tužbu dostavio izvode iz prometa po računu obrta „ [obrt]“ u vlasništvu tuženika ad1 ČŽ
– na okolnost da su parnične stranke zajedno stjecale novac za potrebe bračne zajednice te kupnju nekretnina, a kojima se osporavaju navodi tužiteljice da bi ista vlastitim sredstvima stekla imovinu koju spominje. Pridružuje se navodima iz odgovora na tužbu tuženice ad2 DŽH, svoje sadašnje supruge – da u vrijeme kada je tuženica ad2 TŽ DŽH kupila spornu nekretninu ista nije bila njegova izvanbračna partnerica. 2020. godine, kada je tuženik ad1 ČŽ otuđio predmetnu nekretninu tuženici ad2 DŽH, a o obzirom na narušene odnose između tuženika ad1 ČŽ i tužiteljice, da mu nije odgovaralo da tužiteljica nastavi živjeti u obiteljskoj kući u kojoj i on stanuje, pa je svojevremeno s tužiteljicom bio u pregovorima da joj isplati iznos u visini 35.000,00 EUR kako bi imenovana iselila iz obiteljske kuće. Navedeno da je bilo u periodu kada je u svojstvu tužitelja – podnio protiv tužiteljice (kao tuženice) tužbu radi utvrđenja da je prestalo pravo stanovanja tužiteljice u obiteljskoj kući tuženika ad1 ČŽ. Novac za „isplatu“ tužiteljice tada da je posudio od AŽ, a potom se, kako bi vratio predmetni iznos, žurio prodati nekretninu koja je predmetom ovog postupka. Tuženica ad2 DŽH da je istome ponudila iznos kupoprodajne cijene u odnosu na koji su se usuglasili te je tako realizirana predmetna kupoprodaja. Prema tome, da nema govora o tome da bi predmetna kupoprodaja bila fiktivna. Naime, u ovom postupku i u postupku posl. br. P Ob-41/2024 tužiteljica da ističe da je sve nekretnine sama stekla, odnosno – samostalno kupila dva stana, dok u postupku koji se vodio radi raskida ugovora o stanovanju (Ps-9/2020) – navodila da nema adekvatnu nekretninu za boravak nje i djece, da nema riješeno stambeno pitanje i nigdje da nije spominjala da bi polagala pravo vlasništva na nekretnini koja je predmet ove parnice, što govori u prilog tome da se između tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ podrazumijevalo da će svakome ostati po jedna nekretnina stečena u braku. Štoviše, tuženik ad1 ČŽ da je imao namjeru isplatiti tužiteljicu od novca dobivenog prodajom stana koji je predstavljao njegovo upisano vlasništvo budući da je druga nekretnina (u vezi koje se vodi spor pred sudom u Puli pod posl.br. P Ob-41/2024) bila upisanoga vlasništva tužiteljice. Ako je tužiteljica smatrala da polaže pravo vlasništva na obje nekretnine, da je to trebala istaknuti u postupku Ps- 9/2020, ali to nije učinila jer bi time kompromitirala svoj položaj u tom postupku jer je logično da bi prodajom dva stana koja, navodno, predstavljaju njezinu vlastitu imovinu
– ista raspolagala dostatnim sredstvima za kupnju nove nekretnine koja bi bila adekvatna za stanovanje tužiteljice i djece. Od razvoda braka 2017. pa sve do 2023. tužiteljica da nije nikada podnijela tužbu radi utvrđenja/diobe bračne stečevine niti je prema tuženiku ad1 ČŽ istaknula bilo kakav obveznopravni zahtjev. Nastavno na navode vezane za prigovor zastare iz odgovora na tužbu ističe i to da je čl. 37. Obiteljskog zakona propisano: (3) Nepostojanje suglasnosti za poslove iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Bračni drug bez čije suglasnosti je izvanredni posao iz stavka 2. ovoga članka poduzet ima pravo na naknadu štete koja mu je od strane drugog bračnog druga time uzrokovana. Da se, kada se govori o otuđenju nekretnine radi o izvanrednom pravnom poslu – da je propisano st. 2. istoga članka. Navedena odredba da je implementirana i u sudskoj praksi primjerice u presudi Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. Gž 654/2022-2 od 06. listopada 2022. na koju ukazuje. Protivi se vještačenju na okolnost vrijednosti nekretnine jer je nesporna činjenica da je ista otuđena za iznos 40.000,00 EUR, a najviše što je tužiteljica mogla utužiti da je iznos u visini 20.000,00 EUR na ime naknade štete da njezin tužbeni zahtjev nije u zastari. Slijedom navedenoga, zbog neosnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva te zastare potraživanja naknade štete - predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
3. U svom odgovoru na tužbu tuženica ad2 DŽH osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te tvrdi da je sa tuženikom ad1 KŽ **.**.2020. sklopila ugovor o kupoprodaji bez ikakvog znanja da bi tužiteljica polagala pravo na nekretninu koja je predmetom postupka budući da u vrijeme sklapanja tog kupoprodajnog ugovora na predmetnoj nekretnini nije bilo nikakve zabilježbe niti bilo čega što bi upućivalo na to da nekretnina predstavlja vlasništvo tužiteljice. Osim toga, u vrijeme sklapanja tog kupoprodajnog ugovora da je znala kako je tuženik ad1 ČŽ razveden gotovo 3 godine pa da nije smatrala da bi predmetna nekretnina mogla predstavljati vlasništvo tužiteljice jer bi sigurno već tada tužba bila podnesena. Budući da je u vrijeme kupnje predmetne nekretnine tuženiku ad1 ČŽ hitno trebao novac, tuženici da su odlučili ugovoriti nešto nižu kupoprodajnu cijenu kako bi tuženica ad2 DŽH mogla bez upisa hipoteke, u ubrzanom postupku odobravanja kredita – kupiti predmetnu nekretninu putem kredita pa da je tako u Privrednoj banci Zagreb d.d. sklopila ugovor o kreditu za kupnju sporne nekretnine koji i danas otplaćuje. Osporava navode tužiteljice da je bila upoznata s time da bi predmetni stan predstavljao vlasništvo tužiteljice, a u vrijeme kada je tuženica ad2 DŽH, odlučila kupiti stan od tuženika ad1 ČŽ – tuženici da nisu bili u izvanbračnoj zajednici već u vezi i to nekoliko mjeseci, a tužiteljica da to nije mogla znati kao ni to od kad veza traje jer s njima nije ostvarivala kontakt. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti budući da je nekretnine, koja je predmetom postupka, predstavlja isključivo vlasništvo tuženice ad2 DŽH.
4. Na pripremnom ročištu koje je održano 27. listopada 2025. tužiteljica je istakla da je stan koji je predmetom ovog parničnog postupka vlastita imovina tužiteljice, a također je dodala da je s osnova naknade štete bila dobila naknadu po presudi Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-755/1996 od 23. listopada 1998. Na istom je ročištu tuženica ad2 DŽH navela da je vezano za kupoprodaju koju ističe u odgovoru na tužbu platila porez na promet nekretnina prema vrijednosti 408.000,00 kn / 54.150,91 eur.
5. U dokaznom postupku pročitano je: izvadci iz zemljište knjige (str. 7-9), preslik štedne knjižice (str. 16-18), izjava od 04. kolovoza 2021. (str. 19), ugovor o kupoprodaji nekretnine od 23. rujna 2005. (str. 21-23), prijava poreza na promet nekretnina (str. 24), presuda posl.br. 30 Ps-9/2020-25 (str. 25-30), prijava poreza na promet nekretnina (str. 31), socijalna anamneza (str. 32-34), povijesni prikaz izvatka iz zemljišne knjige (str. 35-38), ugovor o kupoprodaji nekretnine (str. 39-41), presuda ŽS u Zagrebu posl.br. 54 Gž-2958/2022-2 (str. 42-46), presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-2821/93 (str. 47-50), ugovor o pravu stanovanja (str. 51-53), izvadak iz zemljišne knjige (str. 83-85), ugovor o kupoprodaji nekretnine (str. 86-88), ugovor o kupoprodaji (str. 89-90), ugovor o kupoprodaji nekretnine (str. 91-93), socijalna anamneza (str. 95-97). pregled prometa (str. 98-189), izvadak iz obrtnog registra (str. 190-191), dopis PBU-a od 08. siječnja 2024. (str. 194), ugovor o stambenom potrošačkom kreditu (str. 195-201), otplatni plan za kredit (str. 202-205), tužba (str. 222-225), potvrda HZMO-a (str. 226-230), socijalna anamneza (str. 231-235), presuda posl.br. 2 P Ob-136/17 (str. 236-239), presuda pos.br. 30 Ps-9/2020-25 (str. 240-246), presuda posl.br. Gž 2958/2022-2 (str. 247-252), porezno rješenje od 11. prosinca 2020. (str. 270-271), dio spisa predmeta koji se kod Općinskog suda u Puli-Pola vodi pod posl.br. P Ob-41/2024 odnosno slijedeće: odgovor na tužbu (str. 439-440), podnesak tužitelja od 14. ožujka 2025. (str. 442), podnesak tužitelja od 20. ožujka 2025. (str. 443), pripremni podnesak od 24. ožujka 2025. (str. 444-447), zapisnik od 25. ožujka 2025. (str. 448-449), ugovor o kupoprodaji nekretnine od 27. srpnja 2016. (str. 450-453), ugovor o prodaji nekretnine (str. 454-457), potvrda o obavljenim transakcijama (str. 458), ugovor o pozajmici (str. 459), rješenje posl.br. Z-1124/00 (str. 460), ugovor o prodaji od 11. srpnja 2001. ( str. 461-462), rješenje posl.br. Z-1927/03 (str. 463), ugovor o kupoprodaji od 18. kolovoza 2004. (str. 464-466), ugovor o kupoprodaji nekretnine (str. 467-469), rješenje posl.br. Z-1941/07-2 (str. 470), kartica poreza na dohodak od nesamostalnog rada (471-472), socijalna anamneza (str. 473- 478), potvrde (str. 479), štedna knjižica (str. 480-485), presuda Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-755/96 od 23. listopada 1999. (str. 486-493), presuda i rješenje Općinsko suda u Rijeci posl.br. P-2821/93 od 03. veljače 1999. (str. 494-507), presuda ovog suda posl.br. 30 Ps-9/2020-25 od 11. srpnja 2022. (str. 508-514), presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 54 Gž-2958/2022-2 od 22. kolovoza 2023. (str. 515-520), presuda ovog suda posl.br. P Ob-136/2017 od 04. prosinca 2017. (str. 521- 523), spis predmeta Z-788/94; saslušani su svjedoci HŽ, CŽ, OŽ, EŽ, VŽ, AŽ, LŽ, GŽ, ĆŽ, ŽŽ i ŠŽ, provedeno je građevinsko vještačenje po vještaku Draženu Sumiću, dipl. ing. građ., a saslušane su i parnične stranke.
6. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
7. Taj svoj zaključak sud temelji na slijedećem:
a) među strankama nije sporno:
- da su tužiteljica i tuženik ad1 ČŽ bivši bračni drugovi koji su bili u braku od 29. rujna 2001. do 04. prosinca 2017., u kojem je rođeno dvoje zajedničke djece, kako to proizlazi i iz presude posl. br. 2 P Ob-136/17 (str. 236-239).
- da tužiteljica živi zajedno sa djecom u stanu koji se nalazi u prizemlju zgrade na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] gdje je u vrijeme trajanja bračne zajednice živio i tuženik ad1 ČŽ te da su u drugom stanu u istoj zgradi, a vlasnik kojeg je sada tuženik ad1 ČŽ živjeli njegovi pokojni roditelji,
- da je po napuštanju bračne zajednice s tužiteljicom tuženik ad1 ČŽ odselio i nastavio živjeti u stanu na adresi [adresa] na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (koji je stan predmetom ovog postupka – op.a.),
- da je zgrada na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tuženika ad1 ČŽ, te da je istu stekao darovanjem (stan na katu) odnosno nasljeđivanjem (stan u prizemlju) od svojih pokojnih roditelja, a tužiteljica da je zajedno sa djecom stekla pravo stanovanja u stanu u prizemlju na temelju ugovora o pravu stanovanja od 10. srpnja 2017. sklopljenog s pokojnim ocem tuženika ad1 ČŽ - BŽ,
- da je kod ovog suda vođen parnični postupak pos.br. Ps-9/2020 pa da je tužbeni zahtjev tuženika ad1 ČŽ ondje tužitelja pravomoćno odbijen, a isti se odnosio na prestanak ranije opisanog prava stanovanja tužiteljice i njihove zajedničke djece,
- da se tuženik ad1 ČŽ bio upisao kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] – etažna knjiga i to 20. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20) stan s galerijom na trećem katu zgrade u planu označen kao posebni dio "20" površine 41,41 m2 a riječ je o stanu na adresi [adresa] (stan koji je predmetom ovog postupka) u vrijeme trajanja braka tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ.
- da na predmetnom stanu kao vlasnica sada dolazi upisana tuženica ad2 DŽH i to na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog između tuženika ad1 ČŽ kao prodavatelja i tuženice ad2 DŽH kao kupca **.**.2020. (str. 39-41).
b) Sporno je slijedeće:
1) je li tužiteljica bila izvanknjižna vlasnica nekretnine koja je predmetom ovog postupka u trenutku kada je tuženik ad1 ČŽ istu nekretninu otuđio na način da ju je prodao tuženici ad2 TŽ, pa u tom kontekstu:
- jesu li novčana sredstva dana za stjecanje te nekretnine za vrijeme trajanja braka tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ stečena njihovim radom u vrijeme trajanja bračne zajednice ili je riječ o novčanim sredstvima koja su predstavljala vlastitu imovinu tužiteljice,
- je li među tužiteljicom i tuženikom ad1 ČŽ postojao kakav sporazum u smislu prijenosa prava vlasništva ove nekretnine u cijelosti na tuženika ad1 ČŽ, a prije sklapanja kupoprodajnog ugovora kojeg su tuženici sklopili 21. kolovoza 2020.,
2) je li kupoprodajni ugovor sklopljen 21. kolovoza 2020. između tuženika vezano za nekretninu koja je predmetom ovog postupka prividan ugovor, odnosno je li isti ništetan,
3) je li za tražbinu tužiteljice iz eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva nastupila zastara, odnosno ako nije postoji li i u kojoj visini novčana tražbina tužiteljice prema tuženiku ad1 ČŽ.
8. Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine (čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona (NN 103/2015, 98/2019., 47/2020, 49/2023, 156/2023, dalje ObZ)/čl. 248. ObZ/2003). Bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili (čl. 36. st. 3. ObZ/čl. 249. st. 1. ObZ/2003). Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe propisa kojima se uređuju stvarnopravni i obveznopravni odnosi, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno (čl. 38. ObZ/ čl. 250. ObZ/2003). Prema odredbi čl. 39. st. 1. ObZ imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od temelja iz članka 36. ovoga Zakona (tako i u čl. 248. ObZ/2003).
9. Čitanjem izvadaka iz zemljište knjige (str. 7-9) utvrđeno je da je na nekretnini koja je predmetom postupka 30. kolovoza 2017. bilo upisano založno pravo u korist IŽ za iznos 35.000,00 eura koje je brisano dana 15. srpnja 2020. te da se tuženica ad2 DŽH uknjižila 10. rujna 2020. na temelju ugovora o kupoprodaji od 10. rujna 2020. (21. kolovoza 2020. – op.a.) (str. 39-41).
9.1. Čitanjem preslika štedne knjižice (str. 16-18) utvrđeno je da je na istoj dana 15. veljače 2005. bio iznos 12.785,01 eura, pa da je tog dana podignut iznos 12.780,00 eura; da je 07. rujna 2005. na istoj bio iznos 11.370,55 eura, pa da je tog dana podignut iznos 11.350,00 eura, te da je 21. rujna 2005. na istoj bio iznos 12.911,25 eura, pa da je toga dana podignut iznos 12.816,08 eura. Ta je štedna knjižica bila otvorena na ime MŽ sestre tužiteljice, na kojoj je tužiteljica bila opunomoćenik (str. 325- 326), isto je tako tijekom postupka tužiteljica priložila spisu preslike štednih knjižica za sebe otvorenu u HPB d.d., za svoju majku EŽ i svog oca ZŽ i na svim je tim štednim knjižicama tužiteljica bila opunomoćenik, a što pojašnjava u svom iskazu, a iskazuju i svjedoci EŽ i VŽ, kada iskazuju o tome na koji je način tužiteljica raspolagala novcem dobivenim od odštete, o čemu nastavno.
9.2. Čitanjem izjave od 04. kolovoza 2021. (str. 19) utvrđeno je da je predmetnom izjavom HŽ potvrdio da je 22. rujna 2005. kao prodavatelj i raniji vlasnik od tužiteljice u prisustvu CŽ primio iznos u visini 35.000,00 eura vezano za nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – ETAŽNA KNJIGA, suvlasnički udio redni broj 20, u naravi stan sa galerijom, na 3. katu zgrade, u planu označen kao posebni dio "20". Za tu je izjavu HŽ ovjerio potpis kod javnog bilježnika 04. kolovoza 2021.
9.3. Iz potvrda (str. 20, odnosno 289-294, 479) proizlazi da je tužiteljici 02. srpnja 1999. Zavarovalnica Triglav d.d. isplatila 12.149.510,00 SIT, što je prema tečaju na taj dan za SIT koji je iznosio 1,00 EUR = 196,5249 SIT iznosilo 61.821,73 eura; a dana 12. travnja 1999. 3.663.725,00 SIT što je prema tečaju na taj dan za SIT koji je iznosio 1,00 EUR = 190,7747 SIT iznosilo 19.204,46 eura, odnosno ukupno 81.026,19 eura, a koji novčani iznos je tužiteljica imala dakle prije sklapanja braka s tuženikom ad1 ČŽ na dan 29. rujna 2001. Ti su novčani iznosi tužiteljici isplaćeni sukladno presudi i rješenju Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-2821/93 (str. 47-50, 494-507), te presudi Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-755/96 od 23. listopada 1999. (str. 486-493), što među strankama nije sporno.
9.4. Čitanjem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 23. rujna 2005. (str. 21-23, 86-88), utvrđeno je da je ČŽ kao kupac od HŽ kao prodavatelja kupio stan koji je predmetom ovog parničnog postupka za iznos 35.000,00 eura.
9.5. Čitanjem prijave poreza na promet nekretnina (str. 24, 31), utvrđeno je da je kao izvor sredstava za stjecanje nekretnine koja je predmetom postupka bilo navedeno "naplata osiguranja".
9.6. Čitanjem presude posl. br. 30 Ps-9/2020-25 (str. 25-30, 240-246), socijalne anamneze (str. 32-34, 95-97, 231-235, 473-478), povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige (str. 35-38), presude ŽS u Zagrebu posl. br. 54 Gž-2958/2022-2 (str. 42-46, 247-252), ugovora o pravu stanovanja (str. 51-53), pregleda prometa (str. 98- 189), izvatka iz obrtnog registra (str. 190-191), tužbe (str. 222-225), dijela spisa predmeta koji se kod Općinskog suda u Puli-Pola vodi pod posl. br. P Ob-41/2024 odnosno slijedećeg: odgovora na tužbu (str. 439-440), podneska tužitelja od 14. ožujka 2025. (str. 442), podneska tužitelja od 20. ožujka 2025. (str. 443), pripremnog podneska od 24. ožujka 2025. (str. 444-447), zapisnika od 25. ožujka 2025. (str. 448- 449), ugovora o kupoprodaji nekretnine od 27. srpnja 2016. (str. 450-453), kartice poreza na dohodak od nesamostalnog rada (471-472) - nisu utvrđene odlučne činjenice vezano za sporne činjenice u ovom postupku.
9.7. Čitanjem izvatka iz zemljišne knjige (str. 83-85), utvrđeno je da je 8. suvlasnički dio: 48/964 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-8) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom na 1. katu zgrade u planu posebnih dijelova oznake "H", ukupne površine 48,32 m2, kojem stanu pripada parkirno mjesto u situaciji Plana oznake "H2" na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] kao vlasnica upisana tužiteljica i to 9. kolovoza 2016. na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine od 27. srpnja 2016., a da je prijašnji vlasnik bio C.R.N. d.o.o. (od kojeg je tužiteljica kupila predmetnu nekretninu za cijenu 350.000,00 kn (46.834,33 eura), kako to proizlazi iz ugovora o kupoprodaji nekretnine od 27. srpnja 2016. (str. 450-452)), a prije njega PARENTINO d.o.o., te da je na predmetnoj k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] do 2010. oznaka zemljišta bila oranica, da bi nakon toga na istoj bila ispravljena oznaka kulture u "kuća i dvorište", pa da je dana 21. rujna 2011. na predmetnoj nekretnini izdana uporabna dozvola za višestambenu građevinu sa 14 stambenih jedinica i 10 spremišta u zgradi.
9.8. Čitanjem ugovora o kupoprodaji (str. 89-90, 464-466), utvrđeno je da je tužiteljica kao kupac od PŽ i UŽ kao prodavatelja kupila nekretninu – građevinsko zemljište k. č. br. [katastarska čestica], površine 1050 m2 u k. o. [katastarska općina] za iznos kupoprodajne cijene 31.500,00 eura 18. kolovoza 2004.
9.9. Čitanjem ugovora o kupoprodaji nekretnine (str. 91-93, 467-469), utvrđeno je da je tužiteljica kao prodavateljica PARENTINU d.o.o. kao kupcu dana 30. ožujka 2007. prodala istu tu nekretninu (k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) za iznos 260.000,00 kn, a koji novčani iznos preračunato u eure je tada prema srednjem tečaju iznosio 35.111,41 eura (1,00 EUR = 7,4050 HRK).
9.10. Čitanjem dopisa PBU-a od 08. siječnja 2024. (str. 194), utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. 08. siječnja 2024. sudu potvrdila da je tuženica ad2 DŽH korisnica stambenog kredita realiziranog 26. kolovoza 2020. u iznosu 40.000,00 eura na rok od 120 mjeseci, a iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu (str. 195-201) s otplatnim planom za kredit (str. 202-205), proizlazi da je namjena tog kredita bila, odnosno da je kredit odobren za kupnju stambene nekretnine sukladno kupoprodajnom ugovoru OV-2415/2020 od 21. kolovoza 2020. (str. 39-41).
9.11. Čitanjem potvrde HZMO-a (str. 226-230), utvrđeno je da je tuženik ad1 ČŽ bio obrtnik u razdoblju od 25. rujna 1996. do 31. prosinca 2012., te da je imao obrt za izradu ukrasnih predmeta kako to i tvrdi u ovom postupku.
9.12. Čitanjem poreznog rješenja od 11. prosinca 2020. (str. 270-271), utvrđeno je da je tuženica ad2 DŽH utvrđena poreznom obveznicom po osnovi poreza na promet nekretnina i to u iznosu 408.018,11 kn (54.148,01 eura) vezano za stan koji je predmetom ovog postupka u [adresa].
9.13. Čitanjem ugovora o prodaji nekretnine (str. 454-457), utvrđeno je da je isti sklopljen između PARENTINO d.o.o. kao prodavatelja i tužiteljice kao kupca vezano za stan u [adresa] (ranije opisan) na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], pa da su ugovorne strane ugovorile na dan 26. kolovoza 2008. kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu u iznosu 67.648,00 eura, od kojeg iznosa da je tužiteljica isplatila prodavatelju 60.000,00 eura, a ostatak u iznosu 7.648,00 eura da će isplatiti po primopredaji stana i završetku istog po sistemu ključ u ruke. Slijedom ranije navedenog, ali i ovog ugovora, sud zaključuje da je zatim po dovršetku predmetnog stana tužiteljica sklopila ugovor o kupoprodaji s TD C.R.N. d.o.o. 27. srpnja 2016., te da je ugovorena cijena 350.000,00 kn (46.834,33 eura), umjesto ranije dogovorene kupoprodajne cijene u visini 67.648,00 eura, kako to tužiteljica i tvrdi u svom iskazu, o kojem nastavno. Ovdje valja istaknuti da je ovaj stan u [adresa] kupljen nakon stana koji je predmetom ovog parničnog postupka.
9.14. Čitanjem potvrde o obavljenim transakcijama (str. 458) i ugovora o pozajmici (str. 459), utvrđeno je da su PARENTINO d.o.o. i tužiteljica dana 26. kolovoza 2008., dakle istog dana kada je sklopljen i ranije opisani ugovor o prodaji nekretnine (zemljišta – op.a.), a vezano za stan u [adresa], sklopili ugovor o pozajmici kojim su suglasno utvrdili da je tužiteljica pozajmila TD PARENTINO d.o.o. na rok od 12 mjeseci 426.000,00 kn (59.393,52 eura). O tome nastavno i u iskazu tužiteljice.
9.15. Čitanjem rješenja posl. br. Z-1124/00 (str. 460), utvrđeno je da je tužiteljica na dan 13. lipnja 2000. bila vlasnica nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i to kuće i dvorišta sa 574 m2, a ugovora o prodaji od 11. srpnja 2001. ( str. 461-462) i rješenja posl. br. Z-1927/03 (str. 463), da je ista kao prodavatelj ĐŽ kao kupcu prodala predmetnu nekretninu za iznos 128.000,00 DEM (65.445,36 eura; 1,00 EUR=1,95583 DEM prema fiksnom tečaju konverzije).
10. U svom iskazu svjedok HŽ tvrdi da je prodao tužiteljici stan koji je premetom ovog postupka za iznos 35.000,00 eura koji iznos da mu je tužiteljica isplatila na ruke, iako je u ugovoru bilo napisano ime kupca tužiteljičinog supruga (ovdje tuženika ad1 ČŽ – op.a.) i da mu je tada prilikom isplate bio donesen kupoprodajni ugovor, pa da je tužiteljica tada rekla da u ugovoru nije njezino ime jer je trudna, pa da zbog težine trudnoće želi da dalje sve što treba vezano za prijepis režija i ostalo obavi njezin suprug jer ona neće moći i da je to razlog što je on upisan kao kupac. Također da mu je tada predan ugovor da ide kod bilježnika, pa da je on drugi dan išao kod bilježnika, a čitanjem predmetnog kupoprodajnog ugovora (str. 21-23) utvrđeno je da je doista predmetni ugovor sklopljen 22. rujna 2005., a da je prodavatelj HŽ potpis ovjerio 23. rujna 2005. kod javnog bilježnika Željka Krajine u Umagu kako i tvrdi u svom iskazu. Iskaz ovog svjedoka sud cijeni istinitim i vjerodostojnim, jer drugim provedenim dokazima nije doveden u pitanje.
10.1. U svom iskazu svjedok CŽ, inače šogor tužiteljice, tvrdi da je u vrijeme kupnje predmetnog stana kupovao zemljišta i gradio kuće na tim zemljištima koje je zatim prodavao (isti je bio z.z. PARENTINO d.o.o. – op.a.), pa da je također ga tada bila pitala tužiteljica vezano za kupovinu jednog zemljišta i prodaju kuće u [adresa] u čemu da joj je pomogao. Tada da je tužiteljica imala novaca jer je bila dobila nekakav novac od osiguranja, a da je također radila i dva ili tri posla u to vrijeme, pa da mu je bila rekla da bi novac uložila. On da joj je također pronašao za kupnju i ovaj stan koji je predmetom postupka u [adresa]. Prije kupnje ovog stana u [adresa] tužiteljica da je bila prodala svoju kuću u [adresa], a tu kuću da je bila stekla na način da je bila kupila zemljište, sagradila na tom zemljištu kuću, pa tu kuću prodala. Predmetno zemljište da je bila kupila prije stupanja u brak (riječ je o kupoprodaji kuće ĐŽ za iznos 65.445,36 eura, kako je ranije opisano ad 9.15). To zemljište na kojem je bila izgrađena ta kuća da je tužiteljica bila kupila novcem od odštete od osiguranja, a nije mu poznato za koji novčani iznos. Također da je i tu kuću sagradila tim novcem. 2015. da je tužiteljica kupila stan u [adresa] i to od njegovog trgovačkog društva (PARENTINO d.o.o. – op.a.). Tuženik ad1 NŽ da nije sudjelovao niti u kupnji stana u [adresa], niti u kupnji zemljišta u [adresa], niti u gradnji kuće u [adresa], niti u prodaji te kuće, a niti u kupnji stana u [adresa], jer vezano za kupnju zemljišta, gradnju kuće i prodaju kuće tužiteljica i on da nisu bili u braku, a kasnije da nije sudjelovao jer novac nije bio njegov. Svjedok da bi uvijek sve vezano za to razgovarao samo s tužiteljicom, pa čak i kada je tuženik ad1 NŽ bio prisutan, isti da se nikada ne bi uključio u razgovor. Zemljište na kojem je kasnije izgrađena zgrada u kojoj je tužiteljica kupila stan u [adresa], da je također bila kupila tužiteljica pa ga kasnije prodala njegovoj firmi, da bi njegova firma na njemu sagradila zgradu i u toj zgradi tužiteljica kupila stan. To zemljište da je tužiteljica kupila novcem dobivenim od ove kuće koju je bila prodala u [adresa]. I iskaz ovog svjedoka sud cijeni istinitim i vjerodostojnim, jer drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje.
10.2. Iz iskaza svjedoka OŽ utvrđeno je da je tužiteljica iznajmljivala stan u [adresa], te da je ovaj svjedok kao najmoprimac istoj isplaćivao najamninu tijekom ljetne sezone 2017. Budući da drugim u postupku provedenim dokazima ni iskaz ovog svjedoka nije doveden u pitanje, cijenjen je vrijednosno pozitivno.
10.3. Svjedok EŽ, inače majka tužiteljice, tvrdi da je stan u [adresa] kupljen tužiteljičnim novcem, jer da je ona prethodno više od deset godina radila dva posla, jedan u Domu zdravlja, a drugi kod oca u agenciji, pa da je plaću koju je dobivala na tim poslovima štedila, jer je sve do udaje 2001. živjela s roditeljima, a osim toga da je zajedno s CŽ ulagala u nekretnine, kupovala i prodavala. Također od osiguravajućeg društva iz Slovenije da je na ime odštete za prometnu nesreću dobila novčani iznos u visini oko 150.000,00 DEM, pa da je taj novčani iznos bila podijelila na četiri štedne knjižice. Novac od odštete da je bila utrošila na kupnju stana u [adresa] i uređenje stana u kojem su ona i tuženik ad1 ČŽ živjeli, novac od odštete da nije bila utrošila na kupnju zemljišta u [adresa], već da je za to zemljišta bila utrošila svoju ušteđevinu. U vrijeme kada su se tužiteljica i tuženik ad1 ČŽ vjenčali tuženik ad1 ČŽ da nije imao nikakve ušteđevine, niti svoje druge vlastite imovine. Novac od odštete da je tužiteljica u dogovoru s članovima svoje obitelji bila stavila na četiri štedna računa, jedan na svoje ime, jedan na ime svoje majke, jedan na ime svog oca, a jedan na ime svoje sestre, pa da je na svim tim računima tužiteljica imala punomoć i raspolagala tim novcem. Osim toga DŽ otac da je imao turističku agenciju koju je bio prodao, pa da je 2005. dio novca od te prodaje također bio dao tužiteljici. Od odštete koju je tužiteljica primila dio novca da je nakon kupnje stana u [adresa] i renoviranja stana u [adresa] – bio ostao, da je ostalo još novaca. Neovisno o tome što je ovaj svjedok kao majka tužiteljice zainteresiran za ishod ovog postupka, stajalište je suda da je isti istinit i vjerodostojan, budući je u bitnom suglasan svim drugim u postupku provedenim dokazima, a pred sudom je svjedokinja iskazivala decidirano i okolnosno.
10.4. Iskaz svjedokinje EŽ potvrđuje i svjedok VŽ sestra tužiteljice, koja međutim za razliku od EŽ tvrdi da je tužiteljica novcem od odštete bila kupila i zemljište u Žbandaju 2000. godine, da bi na istom sagradila kuću koju je kasnije prodala, a kao vlasnik stana u [adresa] da je upisan tuženik ad1 ČŽ jer je tužiteljica u ono vrijeme bila na komplikacijama trudnoće i prijetio joj je pobačaj, koji se u konačnici i dogodio u rujnu 2005. Vezano za razliku u iskazu između ovog svjedoka i svjedokinje EŽ da bi tužiteljica kupila i zemljište u [adresa] od odštete, stajalište je suda da je isto irelevantno u ovoj pravnoj stvari u kontekstu utvrđenja da je tužiteljica prije sklapanja braka imala i ušteđevinu i novac dobiven od odštete, pa je stajalište suda da je s obzirom na oba izvora imovine imala dovoljno novaca i za kupnju predmetnog stana u visini 35.000,00 eura i za kupnju predmetnog zemljišta, kao i za renoviranje stana i izgradnju kuće u [adresa], ako se ima u vidu da je tužiteljica od odštete dobila iznos u visini ukupno 81.026,19 eura (još tijekom 1999. godine), pa da je nakon toga prodala i kuću u [adresa] za iznos 65.445,36 eura, iz čega proizlazi da je tužiteljica imala u ono vrijeme pozamašan iznos vlastitih sredstava, te da je ista bila vješta u raspolaganju svojom imovinom. Ovo i stoga što iz iskaza svjedoka LŽ proizlazi da je vezano za adaptaciju stana u [adresa] puno poslova odradio sam tuženik ad1 ČŽ, iz čega sud zaključuje da u predmetnu adaptaciju nije utrošeno novaca koliko i za kupnju stana u [adresa], već manje.
10.5. Iz iskaza svjedoka AŽ proizlazi da je tuženiku ad1 ČŽ prije par godina bio posudio 35.000,00 eura da može isplatiti tužiteljicu da izađe iz stana u [adresa] u kojem živi. Taj novac da je tuženiku ad1 ČŽ bio pozajmio na mjesec dana i novac da mu je vraćen, a tuženik ad1 ČŽ da mu je rekao da će u tom roku prodati stan u [adresa]. Kada mu je novac vraćao da mu je rekao da mu taj novac ne treba jer da se nisu uspjeli dogovoriti. Iskaz ovog svjedoka sud cijeni vrijednosno pozitivno, jer je stajalište suda da iz drugih provedenih dokaza nije utvrđeno suprotno. Naime i svjedok ŽŽ, inače radni kolega tuženika ad1 ČŽ, potvrđuje da je tuženik ad1 ČŽ bio posudio veću količinu novca u jednom razdoblju nakon 2018., jer je taj novac vidio kada ga je tuženik ad1 ČŽ donio na posao.
10.6. U svom iskazu svjedok LŽ tvrdi da mu je tuženik ad1 ČŽ, inače njegov prijatelj i vjenčani kum, te susjed, 2005. godine bio rekao da je kupljen zajednički stan u [adresa], a druge detalje vezano za tu kupovinu da mu nije ispričao. Isto tako da mu je naknadno bio spomenuo da su bili kupili zajednički jedan stan u [adresa], nije mu poznato da su kupovali kakva zemljišta, niti gradili kuću, a da mu je poznato da je adaptiran stan u kući roditelja tuženika ad1 ČŽ i da je u toj adaptaciji puno toga tuženik ad1 ČŽ sam radio.
10.7. Iz iskaza svjedokinje GŽ utvrđeno je da je tuženica ad2 DŽH kupovala 2020. od tuženika ad1 ČŽ stan u [adresa], pa da je vezano za isplatu kupoprodajne cijene planirala podignuti kredit i raspitivala se o tome, dok je iz iskaza svjedokinje ĆŽ utvrđeno da u vrijeme predmetne kupoprodaje su se tuženici tek počeli viđati, a tuženica ad2 DŽH da je u to vrijeme živjela kod svojih roditelja. Kako su iskazi ovih svjedokinja sukladni i drugim u postupku provedenim dokazima, cijenjeni su kao istiniti i vjerodostojni, o tome još i nastavno.
10.8. U svom iskazu svjedokinja ŠŽ, potvrđuje ranije navode svjedokinja GŽ i ĆŽ, te također tvrdi da je za predmetni stan tuženica ad2 DŽH bila podigla kredit i novac dala tuženiku ad1 ČŽ kako bi ga on zatim dao bivšoj supruzi da iseli iz stana u [adresa] u [adresa].
11. Iskaz tužiteljice korelira sa svim utvrđenjima iz provedenih dokaza kako je obrazloženo, pa je tako utvrđeno iz njezinog iskaza da je stan koji je predmetom ovog postupka u [adresa] kupljen novčanim sredstvima dobivenim od odštete i od ušteđevine tužiteljice. Pojasnila je i vezano za kupnju stana u [adresa], međutim kako isti nije predmetom ovog postupka, stajalište je suda da je isto irelevantno. Budući da dio iskaza tužiteljice nije sukladan iskazima svjedokinja GŽ, ĆŽ i ŠŽ da bi u vrijeme kada je tuženik ad1 ČŽ prodao stan tuženici ad1 DŽH u kolovozu 2020. isti već živjeli zajedno, stajalište je suda da je istinit iskaz ovih svjedokinja da su se tuženici u to vrijeme tek krenuli viđati. Iz ovako utvrđenog stajalište je suda da tužiteljica u postupku nije dokazala da bi tuženica ad2 DŽH imala razloga sumnjati da tuženik ad1 ČŽ nije vlasnik predmetnog stana, a imajući u vidu i okolnost da je od razvoda tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ do tada bilo proteklo tri godine, te da je uknjiženi vlasnik bio tuženik ad1 ČŽ.
11.1. Ipak, iskaz tužiteljice nije ni na koji način doveden u pitanje, a vezano za utvrđenje suda da je nekretnina koja je predmetom ovog postupka – stan u [adresa] kupljen novčanim sredstvima koji predstavljaju vlastitu imovinu tužiteljice – pa tako ni iskazom tuženika ad1 ČŽ, jer je irelevantno vrijeme kupnje te nekretnine, odnosno činjenica da je isti kupljen za vrijeme trajanja braka, nego je odlučno od kuda potječu sredstva koja su utrošena na kupnju tog stana, a stajalište je suda da tuženik ad1 ČŽ u postupku nije dokazao da su sredstva koja su utrošena na kupnju tog stana stečena radom tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ. S druge strane tužiteljica je u postupku, slijedom ranije navedenog, uspjela dokazati da je riječ o novčanim sredstvima koja predstavljaju njezinu vlastitu imovinu. Također iskaz tužiteljice vezano za ovu odlučnu činjenicu nije doveden u pitanje ni iskazom tuženice ad2 DŽH, međutim stajalište je suda da je iskaz tuženice ad2 DŽH istinit u dijelu da se u vrijeme kupnje tog stana 2020. od tuženika ad1 ČŽ, s njim tek počela viđati, pa da kako je isti bio vlasnik stana i kako je za kupnju tog stana podizala kredit u banci gdje nije bilo ništa sporno, da nije imala razloga sumnjati da tuženik ad2 ČŽ ne bi bio vlasnik tog stana. Ona tvrdi, a taj dio iskaza nije u postupku ni na koji način doveden u pitanje, da je tuženik ad1 ČŽ novčani iznos koji je dobio od nje najvjerojatnije utrošio na adaptaciju kuće u [adresa], razdvajanje brojila u toj kući i legalizaciju.
12. Slijedom ovako utvrđenog, stajalište je suda da je tužiteljica bila izvanknjižna vlasnica nekretnine koja je predmetom ovog postupka u trenutku kada je tuženik ad1 ČŽ istu nekretninu otuđio na način da ju je prodao tuženici ad2 DŽH, te da tuženik ad1 ČŽ u postupku nije dokazao, jer tako ne proizlazi ni iz jednog provedenog dokaza – da je s tužiteljicom sklopio kakav sporazum u smislu prijenosa prava vlasništva ove nekretnine u cijelosti na tuženika ad1 ČŽ, a prije sklapanja kupoprodajnog ugovora kojeg su tuženici sklopili 21. kolovoza 2020.
13. Prema odredbi članka 285. stavka 1. ZOO-a prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Međutim, posljedica prividnog ugovora i smisla citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima nije njegova ništetnost, već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinka, on je pravno nepostojeći pravni posao. Naime, između ugovornih stranaka takvog ugovora nije postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor već „nešto drugo“, što tome ugovoru ne odgovara) i (time) kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja. Kod nepostojećih ugovora nisu uopće ispunjene pretpostavke za njihov nastanak, tako da oni i ne postoje, jer nije postignuta suglasnost volja ugovornih strana za njihov nastanak (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-175/2024-2 od 11. lipnja 2024.). Kod ništetnih ugovora ispunjenje su pretpostavke za nastanak ugovora (a) postoje ugovorne strane, b) izjava volje, c) dopustiv i moguć predmet obveze činidbe, d) osnova te e) oblik ugovora ) te su stranke postigle suglasnost o bitnim elementima ugovora, ali ugovor ne proizvodi pravne učinke jer je protivan javnom poretku. Kod nepostojećih ugovora uopće nisu ispunjenje pretpostavke za nastanak ugovora, jer nije postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora. Između ugovornih stranaka takvog ugovora nije postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor već „nešto drugo“, što tome ugovoru ne odgovara) i (time) kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja. Stoga prividan ugovor kao pravno neegzistirajući (nepostojeći), ne može biti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva pa slijedom toga niti ništetan. Dakle, nepostojeći ugovor uopće ne postoji, za razliku od ništetnog ugovora koji stvarno postoji, makar ne i pravno pa stoga i ne proizvodi pravne učinke. Ako jedan ugovor ne postoji tada se i ne može utvrđivati njegova ništetnost. Obzirom na sve navedeno, a kako je stajalište suda da tužiteljica u postupku nije dokazala da tuženici nisu htjeli, odnosno nisu željeli kupoprodajni ugovor kakav su sklopili u kolovozu 2020., a imajući u vidu da je isti u cijelosti realiziran, te da po svom sadržaju u cijelosti odgovara kupoprodajnom ugovoru, stajalište je suda da tužiteljica u postupku nije dokazala, niti da bi isti bio nepostojeći, a niti da bi bio protivan moralu, prisilnim propisima ili Ustavu RH te kao takav ništetan.
14. Obzirom na ovako utvrđeno, stajalište je suda da rok za zastaru tražbine tužiteljice iz eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva počinje teći od dana kada je tuženik ad1 ČŽ otuđio predmetni stan, tj. od dana kada je tuženica ad2 DŽH postala vlasnica predmetnog stana, a to je 10. rujna 2020.
14.1. Naime, odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obzirom na ovu odredbu zakona dužan je tuženik ad1 ČŽ, a to stoga što ne postoji mogućnost vraćanja predmetnog stana u vlasništvo tužiteljice, s obzirom na sve navedeno, naknaditi vrijednost ostvarene koristi, jer odnos tužiteljice i tuženika ad1 ČŽ se ima prosuđivati kroz ovaj institut stjecanja bez osnove, a ne odgovornosti za štetu. U konkretnom slučaju s obzirom na to valja primijeniti opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako je tužba u predmetu podnesena 21. listopada 2023. taj rok nije protekao.
14.2. Onaj tko stekne bez osnove obvezan je vratiti ono što je stekao na takav način i to prema cijenama na dan donošenje prvostupanjske odluke.
15. Na okolnost visine tražbine tužiteljice provedeno je građevinsko vještačenje po vještaku Draženu Sumiću, dipl. ing. građ., pa je iz njegovog nalaza i mišljenja utvrđeno da je tržišna vrijednost predmetnog stana 130.000,00 eura, a to što je tuženik ad1 ČŽ predmetni stan prodao po znatno nižoj vrijednosti nije odlučno u ovom postupku, jer je isto bila njegova volja iz razloga kako je iskazivala tuženica ad2 DŽH. Stajalište je suda da je nalaz i mišljenje vještaka potpun, razumljiv i u svemu sukladan pravilima struke, a njegov nalaz i mišljenje nije doveden u pitanje niti prigovorima tuženika ad1 ČŽ na ročištu 09. srpnja 2026., budući da su ti prigovori otklonjeni usmenim saslušanjem vještaka koji je dostatno pojasnio svoj nalaz i mišljenje, pa je stajalište suda da isti nema nedostataka, niti proturječnosti, radi čega je prihvaćen u cijelosti.
16. Slijedom svega navedenog tuženik ad1 ČŽ dužan je vratiti tužiteljici ukupno 130.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja budući je vrijednost utvrđena prema cijenama na dan izrade nalaza i mišljenja, odnosno na dan presuđenja, a sve i uz primjenu odredbe čl. 29. st. 1. ZOO. Odluka o kamatama koje joj je tuženik ad1 FŽ dužan platiti temelji se i na odredbi čl. 1115. ZOO jer tužiteljica i ne tvrdi da je tuženik ad1 ČŽ bio nepošteni stjecatelj.
17. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude, pa je tako tužbeni zahtejv na utvrđenje prava vlasništva koji se odnosi na oba tuženika u cijelosti odbijen, dok je eventualno kumularani tužebni zahtjev koji se odnosio samo na tuženika ad1 ČŽ prihvaćen u cijelosti.
18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
18.1. U odnosu na tuženicu ad2 DŽH tužiteljica je u cijelosti izgubila parnicu, pa joj tuženica ad2 DŽH, koja trošak nije tražila, nije dužna naknaditi parnični trošak.
18.2. U odnosu na tuženika ad1 ČŽ, tužiteljica je u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom pa joj je tuženik ad1 ČŽ dužna naknaditi parnični trošak.
18.3. Tužiteljici su priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za: zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe u iznosu 1.054,72 eura (tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima 27. lipnja 2025., 10. prosinca 2025., 06. ožujka 2026. i 09. srpnja 2026. ukupno 4.218,88 eura (tbr. 9/1 Tarife), sastav podnesaka od 01. srpnja 2025., 09. prosinca 2025., 01. lipnja 2026. i 01. srpnja 2026. u iznosu ukupno 200,00 eura (tbr. 8/4 Tarife), ta zastupanje za sastav podnesaka od 07. srpnja 2025. i 30. lipnja 2026. u iznosu 2.109,44 eura (tbr. 8/1 Tarife), odnosno sveukupno za zastupanje 7.583,04 eura, uvećano za PDV u iznosu 1.895,76 eura (tbr. 46 Tarife), tj. ukupno 9.478,00 eura, sve uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 331,81 eura i presudu u iznosu 1.420,00 eura, te utrošeni predujam za provedeno građevinsko vještačenje u iznosu 368,04 eura, dakle sveukupno iznos 11.597,85 eura.
18.4. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom.
19. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.
U Poreču, 15. rujna 2026.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku 15 dana, od dana dostave.
Dna:
1. Tužiteljica p.p.,
2. Tuženik ad1 p.p.,
3. Tuženica ad2.
