1               Poslovni broj: Kž-377/2023-4

 

 

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milenke Slivar kao predsjednice vijeća, te Sandre Galjar i Antonije Bagarić, kao članica vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. S., zbog kaznenog djela iz čl. 243. st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/17., 101/17., 118/18, 126/19., 84/21. – dalje u tekstu: KZ/11.),  odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-1388/2022-36 od 6. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZKP) oslobodio je optuženog N. S. optužbe zbog kaznenog djela protiv imovine, iznude iz čl. 243. st. 1. KZ/11.

 

1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava. 

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženik po braniteljici V. G., odvjetnici iz Z., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru je, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP-a, nakon razgledanja vratilo spis sudu.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka državni odvjetnik navodi da prvostupanjski sud svojom presudom nije u potpunosti riješio predmet optužbe, budući je tijekom postupka utvrdio da su ostvarena obilježja kaznenog djela protupravne naplate iz čl. 323. KZ/11., ali ne i optuženog kaznenog djela iznude iz čl. 243. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11., pa s obzirom da sud nije vezan za prijedloge tužitelja u vezi pravne ocjene djela, bio je u mogućnosti optuženika proglasiti krivim za kazneno djelo protupravne naplate koje djelo nije teže od onog za koje se tereti optužbom.

 

6.1. Neosnovani su žalbeni navodi državnog odvjetnika da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 7. ZKP-a jer se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici sukladno čl. 449. st. 1. ZKP-a. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada zaključuje da bi se optuženika moglo proglasiti krivim za kazneno djelo protiv javnog reda, protupravne naplate, samo uz bitnu izmjenu činjeničnog opisa kaznenog djela, s obzirom da se radi o kaznenom djelu koje ima različiti zaštitni objekt od kaznenog djela protiv imovine, iznude, zbog čega sud ne može sam izmijeniti pravnu kvalifikaciju. Znači, namjera kod počinjenja kaznenog djela iznude je da počinitelj pribavi protupravnu imovinsku koristi, a kod kaznenog djela protupravne naplate da silom ili prijetnjom naplati tražbinu koju mu netko duguje te sud ne može sam ulaziti u takvu izmjenu činjeničnog opisa optužbe kojima bi u cijelosti izmijenio obilježja kaznenog djela.

 

7. Nije u pravu državni odvjetnik niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, smatrajući da se ne mogu prihvatiti iskazi svjedoka V. S., S. S. i A. S. koji potvrđuju obranu optuženika da je oštećeni D. K. dugovao trgovačkom društvu oca optuženika, S. S., novčani iznos s naslova dostavljenog građevinskog materijala i izvedenih radova na gradilištu u K., te da je izbjegavao platiti za izvedene radove i isporučeni materijal.

 

7.1. Naime, iz samog iskaza oštećenog D. K. proizlazi da je uistinu trgovačko društvo oca optuženika S. S., gdje je zaposlen i optuženik, te  brat optuženika A. S., isporučilo njegovom trgovačkom društvu materijal i izvelo radove na ovom gradilištu i ne osporava iskaz S. S. u vezi izvršenih usluga o čemu postoji i materijalna dokumentacija u vidu otpremnica koje je potpisivao V. S., ali isti osporava da bi postojao bilo kakav dug iz tog osnova već navodi da ga je on podmirio u vidu kompenzacija, ali o tome nije dostavio nikakav dokaz tijekom postupka.

 

7.2. Budući su svjedoci A. S. i S. S. svjedočili samo o postojanju ovog potraživanja i pokušaja da stupe u kontakt s oštećenikom kako bi im platio dug za izvršene usluge, dok nisu bili nazočni događaju koji se dogodio između optuženika i oštećenika, te dovodeći njihove iskaze u vezu s dokumentacijom koja je priložena u spisu o izvršenim uslugama i iskazom svjedoka V. S. koji je naveo da je preuzimao robu na gradilištu za trgovačko društvo oštećenika, dok mu nisu poznati detalji u vezi plaćanja osim iz razgovora sa S. S. koji mu je govorio da mu je oštećenik ostao dužan, osnovano je prvostupanjski sud prihvatio iskaze ovih svjedoka da je uistinu postojalo dugovanje oštećenika prema trgovačkom društvu oca optuženika, posebno što oštećenik nije ni na koji način dokazao da bi podmirio taj dug.

 

8. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik primijenio ozbiljnu prijetnju prema oštećeniku kada mu je prijetio nožem s ciljem da oštećenik podmiri stvarno postojeći dug prema trgovačkom društvu oca optuženika, a ne s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist, te zaključio da bi se, uz izmjenu optužbe, pravno gledajući moglo raditi o kaznenom djelu protupravne naplate, ali kako se radi o kaznenom djelu koje nije optuženo i ima različiti zaštitni objekt od optuženog kaznenog djela iznude, prvostupanjski je sud jedino mogao donijeti oslobađajuću presudu sukladno čl. 453. toč. 3. ZKP-a jer bi u suprotnom prekoračio optužbu u smislu čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP-a.

 

9. Neosnovani su žalbeni navodi državnog odvjetnika da bi činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno i da bi trebalo provesti grafološko vještačenje materijalne dokumentacije koju je dostavio optuženik, time da se u žalbi pogrešno navodi da sud zaključuje da je dokumentaciju potpisao oštećenik, budući je prvostupanjski sud utvrdio da je tu dokumentaciju potpisao V. S., koji je to potvrdio i u svom iskazu, dok je iz iskaza oštećenika nesporno da je trgovačko društvo oca optuženika isporučilo građevinski materijal i izvelo radove navedene u toj dokumentaciji, tako da se tim dokazom ne bi utvrdila niti jedna odlučna činjenica, a osim toga državni odvjetnik nije ni predlagao izvođenje tog dokaza tijekom rasprave, pa ga ne može predlagati niti u žalbenom postupku (čl. 466. st. 4. ZKP-a).

 

10. S obzirom na prethodno navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako nije  dokazano da bi optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iznude iz čl. 243. st. 1. KZ/11. i oslobodio ga optužbe sukladno čl. 453. toč. 3. ZKP-a.

 

11. Budući žalba državnog odvjetnika nije osnovana, niti je utvrđeno postojanje povrede zakona na koje drugostupanjski sud u smislu čl. 476. st. 1. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci (čl. 482. ZKP-a).

 

Bjelovar, 24. travnja 2024.