REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23.

Poslovni broj: P-422/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja VĆ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Goran Devrnja , odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Zlatko Knezović , odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. srpnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Igora Zekića, odvjetnika iz Zagreba te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 15. rujna 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 266 -235/2006 od 01.08.2006. sklopljenog između tužitelja KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadeset pet posto) iznosa kredita.''

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 266 -353/2004 od 18.11.2004. sklopljenog između tužitelja KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettriposto) iznosa kredita.''

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.232,15 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatompočev od 31.12.2004. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 367,51 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 11.08.2006. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od iznosa od 13,68€ s zateznom kamatom tekućom od 11.08.2006.

VI. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.413,09€ sa zateznim kamatama od dana donošenja presude 15.09.2026.G. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1/ Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita, dana 01.08.2006. sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 266-235/2006 prema kojem je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od 48.000 CHF kao i da je 18.11.2004 sklopio sa prednikom tuženika ugovor o kreditu broj 266-353/2004 prema kojem je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od 307.000,00 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF banke na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. ULAZNA NAKNADA).Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija.

Dakle, tuženik je tužitelju vezano za kredite odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.934,10 CHF (1.232,15 EUR), te iznos od 600,00 CHF (381,19 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.

Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024 kao i sud EU u predmetima C-24/19, C- 259/19…

Stoga tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud

- utvrditi da je ništetna odredba dijela čl. 5. st. 4. Ugovora o kreditu broj: 266-235/2006 od 01.08.2006. sklopljenog između tužitelja KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadeset pet posto) iznosa kredita.''

-utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 266-353/2004 od 18.11.2004. sklopljenog između tužitelja KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettriposto) iznosa kredita.''

- naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.232,15 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.12.2004. godine do isplate i iznos od 381,19€ sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11.08.2006. do isplate.

Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu 266-353/2004 naplaćena naknada za obradu kredita dana 30.11.2004. godine u iznosu 9.693,88 KN, dok je po predmetnom Ugovoru o kreditu 266-235/2006 naplaćena naknada za obradu kredita dana 10.08.2006. godine u iznosu 2.769,00 KN. T uženik ističe prigovor zastare.Tvrdi da su Ugovori o kreditu sklopljeni su u studenom 2004. te u kolovozu 2006. godine. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 307.000,00 CHF i 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u ukupnom iznosu od 1.613,34 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 05). Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača.

Tvrdi da je u članu 5. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 0,63 % odnosno 1,25 % iznosa kredita.Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi.Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita.To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014) . U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako je odredba članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO -a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke.Naprijed navedeno potvrđu je zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojem Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška1, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće.Također, tuženik u spis dostavlja i dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora.Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako.

Trgovački sud u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022. u točki 46. obrazloženja presude odbio je tuženi zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. potvrdio je spomenutu presudu Trgovačkog suda u Osijeku: „28. Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisn iku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“

Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Podneskom od 11.lipnja 2025 tužitelj se očituje na odgovor na tužbu te, između ostaloga, pod točkom V. podneska navodi da tuženik u svom podnesku potvrđuje kako je tužitelju naplatio ulazne naknade, no u iznosima i s datumima drugačijim od onih koje je tužitelj u tužbi naznačio. Smatra i zaključuje da je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva od 1.654,11€.Sukladno navedenome tužitelj ističe nespornim iznose i datume koje navodi tuženik.Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na naknadu parničnog troška.

4. Podneskom od 11.srpnja 2025. tuženik ističe kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva u vidu povećanja visine vrijednosti predmeta spora.

5. Podneskom 14.srpnja 2025 tužitelj ističe kako on nije učinio nikakvu preinaku tužbenog zahtjeva već je petit koji se odnosio na glavnicu i zatezne kamate odvojio na način da u jednom petitu traži glavnicu s kamatom od dana uglavničenja, dok u drugom petitu traži uglavničene kamate koje je već utužio u tužbi.

6. U odnosu na preinaku tužbe sud utvrđuje da tužitelj nikakvu preinaku nije učinio time što je u podnesku od 11.lipnja 2025 odredio vps od 1.654,11€,a pritom tužbeni zahtjev kako je naved u tužbi ni na koji način nije uredio.Osim toga tuženik je odgovorom na tužbu odredio točno činjenično stanje (iznos i dan naplate naknada) te nije na taj način priznao visinu tužbenog zahtjeva već je tužitelj učinio nespornim da je naplata po kreditu broj 266-235/2006 u iznosu od 367,51€ naplaćena 10.08.2006 te da je naknada po kreditu broj 266-353/2004 naplačena u iznosu od 1.286,60€ dana 30.11.2004.

7.Stoga je sud, u skladu sa čl.2. st.1 ZPP-a ,odlučivao u granicama zahtjeva,a taj zahtjev tužitelja je određen isključivo u tužbi. Napominje se da stranke u ovom postupku zastupaju odvjetnici te stoga nije sud posebno pozivao pun tužitelja na uređenje tužbenog zahtjeva jer bi na taj način doveo tuženika u nepovoljniji položaj.

8. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 266-353/2004 (list 6-15 spisa), Ugovor o kreditu br.266-235/2006 (list spisa 16-23),saslušan je tužitelj (list 135-136 spisa), te je pročitana brojna sudska praksa pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev pretežno osnovan.

9. Između stranaka je sporna osnova tužbenog zahtjeva dok nije sporno da je tuženik naplatio od tužitelja 367,51€ dana 10.08.2006 odnosno 1.286,60€ dana 30.11.2004.

10. Čitanjem predmetnih ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed formulirane ugovorne klauzule.

11. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da među istima nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika 18. 11. 2004 i 01.08.2006. sklopio Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznos ima od 307.000,00 CHF i 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Sporno je da li odredba članka 5. tih ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena obveza tužitelja jednokratno uplatiti pravnom predniku tuženika jednokratan trošak obrade u iznosu od 1,25 % i 0,63 % iznosa kredita te čiji sadržaj među strankama nije sporan, ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

12. Ovaj sud je stava da je ovdje predmetna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovaj trošak platiti kao i da njegovu visinu utvrđuje pravni prednik tuženika, no ne i što se (koji trošak) naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tužitelj opravdanost plaćanja ovog troška ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Pravni prednik tuženika je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

13. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao pravnom predniku tuženika da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade pravnom predniku tuženika nije dalo ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je pravni prednik tuženika upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

14. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na pravnog prednika tuženika kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati da je ovaj trošak obvezan platiti, no ne i razumjeti na što se isti odnosi odnosno što se njime naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je njegov pravni prednik tužitelju upravo ovo i objasnio obzirom to ne proizlazi iz sadržaja isprava koje je sudu predložio čitati dok iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke da je pravni prednik tuženika nije obavijestio kakvu naknadu prilikom sklapanja ovog ugovora plaća,niti mu je predočen iznos naknade u nominalnom iznossu, no da je tu naknadu platio, koji je sud ocijenio jasnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da ga pravni prednik tuženika nije informirao o troškovima na koje se odnosi ova ugovorna odredba kao i da o tim troškovima nije mogao pregovarati te da mu je bilo jasno samo da ih mora platiti.

15. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

16. Nadalje, presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. godine, povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16.1. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao za koje usluge je naknada plaćena, pa se ne može niti utvrditi je li ona odgovara stvarno pruženim uslugama od banke, što znači da je u suprotnosti sa zahtjevom i načelom dobre vjere.

17. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i da je sud na temelju iskaza tužitelja kao stranke da je ovaj kredit podigao za kupnju i uređenje kuće za potrebe svog stanovanja, a koji je sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, nedvojbeno utvrdio da je tužitelj sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu postupao kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07), sud je nedvojbeno utvrdio da je u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO -a kao i odredaba čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača predmetna odredba članka 5. ugovora o kreditu ništetna. Naime tuženik je osporio tužitelju da je potrošač, pa je tu činjenicu trebao dokazati san tuženik, a što isti nije ni pokušao učiniti.

18. Stoga, kako je sud utvrdio u dokaznom postupku da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), valja zaključiti da je sporna odredba članka 5. Ugovora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u određenom postotku iznosa kredita, ništetna u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, ali i čl. 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a.

19. Slijedom navedenog, sud smatra da je naplata utuženog iznosa za troškove obrade kreditnog zahtjeva, za koje tuženik nije dokazao da su u stvarnosti nastali uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ocjenjuje nepoštenom, a time i na temelju čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetnom-toč. I.i II. presude.

20. Treba reći da nije u pravu tuženik kada tvrdi da je ta ugovorna odredba, lako razumljiva, pa da je isključeno ocjenjivanje njene poštenosti. Naime, činjenica da je navedeno da se radi o troškovima obrade kredita i da je izražen postotak u kojem se ta naknada plaća, a ne visina te naknade u apsolutnom iznosu, ne znači da je ta odredba razumljiva u situaciji kada se ne može zaključiti za koje se usluge ona plaća, odnosno je li njena visina odgovara stvarno pruženim uslugama.

Pritom je upravo dužnost banke bila da mu pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade u ugovorenom iznosu. Stoga sud smatra, a suprotno navodima tuženika da za tužiteljicu ta ugovorna odredba nije bila lako razumljiva.

21. Osim toga, ističe se tuženiku da čl. 84. ZZP-a isključuje ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredaba o predmetu ugovora i cijeni, a da je predmet spora akcesorna odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita.

22. Člankom 323. i 324. ZOO-a je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih.

23. O prigovoru zastare tuženika treba reći prvenstveno da zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva. Potom, da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

24. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, a tuženik je potvrdio kako su naknade naplaćene dana 30.11.2004.u iznosu od 9.693,88kn (1.286,60€ ) i 10.08.2006. u iznosu od 2.769,00 kn tj. 367,51€ (list 31, točka 3.odgovora na tužbu). Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III i IV.i V. izreke.

26.Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, osim u neznatnom dijelu za koji posebni troškovi nisu nastali,odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) i označenom VPS-u u tužbi od 1.400,00 eura (koji je sud prihvatio s obzirom da je predmet spora nenovčani i novčani zahtjev), dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženog podneska od 11.06.2025.i 14.07.2025 u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 23.3.2026. i 08.07.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1), što iznosi 1.000,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 250,00 eura, te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu u iznosu od 110,00 eura, što je ukupno 1.413,09 eura.

28. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku

U Dubrovniku, 15. rujna 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika