REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1655/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Gracin, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 3. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja ČA, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika JA, diplomirane pravnice, dana 15. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, platiti tužitelju LA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.482,26 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, tekućom na iznose od:

- za listopad 2020. na iznos od 52,44 eura od 11. studenoga 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 120,70 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 82,15 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 121,07 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 100,23 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 129,52 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- za travanj 2021. na iznos od 111,78 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- za svibanj 2021. na iznos od 129,68 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021. na iznos od 111,69 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 120,80 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 124,79 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 115,90 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 130,78 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- za studeni 2021. na iznos od 139,12 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- za prosinac 2021. na iznos od 129,28 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- za siječanj 2022. na iznos od 134,63 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- za veljaču 2022. na iznos od 107,20 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- za ožujak 2022. na iznos od 134,32 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- za travanj 2022. na iznos od 121,96 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- za svibanj 2022. na iznos od 126,43 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- za lipanj 2022. na iznos od 140,75 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- za srpanj 2022. na iznos od 123,11 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate,

- za kolovoz 2022. na iznos od 125,47 eura od 11. rujna 2022. do isplate,

- za rujan 2022. na iznos od 117,76 eura od 11. listopada 2022. do isplate,

- za listopad 2022. na iznos od 128,95 eura od 11. studenog 2022. do isplate,

- za studeni 2022. na iznos od 141,15 eura od 11. prosinca 2022. do isplate,

- za prosinac 2022. na iznos od 115,88 eura od 11. siječnja 2023. do isplate,

- za siječanj 2023. na iznos od 129,85 eura od 11. veljače 2023. do isplate,

- za veljaču 2023. na iznos od 114,86 eura od 11. ožujka 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, a da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je od 19. listopada 2020. zaposlenik tuženika. U odnosu na radno mjesto tužitelja, ističe kako je tužitelj temeljem Ugovora o radu od 19. listopada 2020. kod tuženika bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182 Autobusni promet Dubrava, nakon čega je s poslodavcem sklopio još jedan ugovor o radu za isto radno mjesto i to 18. listopada 2021., Ugovor o radu na određeno vrijeme. Nadalje, tužitelj je 18. travnja 2023. sklopio novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Vozač autobusa“, šifra radnog mjesta MS115, Autobusni promet Dubrava, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužitelj od kada je zasnovao radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima. U skladu s odredbom čl. 6. i 7. Ugovora o radu sklopljenih 19. listopada 2020. i 18. listopada 2021. određeno je kako će se radniku, ovdje tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 18. travnja 2023. određeno kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu poslova 2,40. Člankom 96. st. 2. Pravilnika o radu, Člankom 67. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019. koji se primjenjivao od 1. siječnja 2020. te člankom 67. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 8. veljače 2023. koji se primjenjuje od 1. siječnja 2023. određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača autobusa, pa do danas, tužitelj prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika i to prvotno redovnim autobusnim linijama koje su organizacijski raspoređene pod Autobusni promet Dubrava. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužitelj je u periodu od sklapanja Ugovora o radu od 19. listopada 2020. do 18. travnja 2023., kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač autobusa“ prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 18. travnja 2023., diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. travnja 2023. tužitelju se plaća obračunavala primjenom koeficijenta 2,40 iako su njegovi radni zadaci od samog početka rada kod tuženika bili nepromijenjeni. Temeljem svih sklopljenih ugovora o radu tužitelj je obavljao u naravi isti posao, pa mu se temeljem ranije sklopljenih ugovora o radu plaća neosnovano obračunavala primjenom koeficijenta 2,20. Naime, drugim tuženikovim radnicima, koji su u naravi obavljali iste poslove kao tužitelj, mjesečna plaća je već tada obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu osnovnu plaću od tužitelja. Diskriminacijski učinak još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko bio slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača autobusa, prilikom uzajamne primopredaje autobusa potpisuju tzv. putne naloge. Iz putnih naloga se vidi, među ostalim, koji je od vozača upravljao autobusom, kojim su autobusom upravljali, te u kojem vremenu. Ono što je, također, bitno za istaknuti, iz samih platnih lista tužitelja koju sastavlja poslodavac – tuženik, razvidno je da se za radno mjesto vozača autobusa na koje je tužitelj bio raspoređen, ima primjenjivati koeficijent 2,40. Naime, sam tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač autobusa AP Podsused 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za -0,20. Tužitelj ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl. 90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. U smislu odredbe čl. 91. ZR – a dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako:

- obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju;

- je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti.

- je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja. Vozači autobusa tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači autobusa, mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Dakle, tužitelj ponavlja, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači autobusa kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu samog tužitelja u vrijeme kada mu je plaća obračunavana po koeficijentu složenosti 2,20 te radu kojeg isti obavlja sada kada mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40.Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, već tada obračunavati i isplaćivati plaću tužitelju po koeficijentu 2,40 jer je u skladu s člankom 91. stavkom 1. Zakona o radu poslodavac dužan radnicima isplaćivati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti dok je sukladno stavku 5. istoga članka svaka odredba suprotna tome ništetna. Plaća se, u skladu s Kolektivnim ugovorima te ugovorima o radu, isplaćuje najkasnije do desetog dana u mjesecu za rad u prethodnom obračunskom razdoblju. Tužitelj na utuženu razliku plaća u iznosu od 3.482,26 eura bruto, koje mu je tuženik isplaćivao prema koeficijentu 2,20, umjesto 2,40 potražuje zatezne kamate i troškove postupka sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Nastavno na navode iz tužbe nesporno je da je tužitelj radnik kod tuženika i obavlja poslove vozača autobusa u Autobusnom prometu Dubrava. U utuženom razdoblju, temeljem zaključenih ugovora o radu, radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“, sve do 18.4.2023. s primjenom od 1.3.2023., kada je tužitelj sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto "Vozač", sa utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta:

-VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20

-VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30

-VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40

Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društva u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023., a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90 važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Tuženik se poziva na sudsku prasku presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž R-1627/2017 od 7. siječnja 2020., te Odluku Vrhovnog suda poslovi broj: Revr-225/2007 od 25. travnja 2007. Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Tužiteljevi navodi kako je u neravnopravnom položaju i diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tuženika koji su zaposleni na istom radnom mjestu su neutemeljeni i ničim dokazani, budući da zaposlenici na navedenom radnom mjestu imaju utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 i primaju plaću u skladu s navedenim koeficijentom. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Tuženik ističe da su netočni navodi tužitelja da predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije.U utuženom razdoblju kod tuženika su na snazi bile karte radnog mjesta „ Vozač autobusa I“ i „Vozač autobusa III“, iz kojih je vidljivo da postoji razlika, između ostalog, i u tome što se u Karti radnog mjesta za radno mjesto „Vozač autobusa I“ navodi kao potrebno radno iskustvo od 1 godine na poslovima vozača C i D kategorije, dok se za radno mjesto „Vozač autobusa III“ kao potrebno navodi radno iskustvo od 2 godine na poslovima vozača autobusa u ZET-u. Tuženik ističe i da tužitelj nema pravo potraživati zatezne kamate na porez na dobit i na prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u: Ugovore o radu na određeno vrijeme od 19.10.2020., 18.10.2021., Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18.4.2023., Pravilnik o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenog 2016., obračune plaća, Kolektivni ugovor za radnike tuženika iz prosinca 2019. i veljače 2023., Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj od 24.07.2015., Prilog 3.-katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, opis poslova radnog mjesta za "Vozač autobusa I i III", sudsku praksu, izračun pretpostavljene bruto razlike plaće koji je sačinio tuženik, drugu dokumentaciju, saslušan je svjedok TA i tužitelj kao stranka u postupku.

4. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst i 25/13, 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev gotovo u cijelosti osnovan.

5. Između stranaka je neprijeporno da je tužitelj zasnovao radni odnos s tuženikom 19.10.2020., na određeno vrijeme zbog privremenog povećanja opsega poslova kako je to definirano u čl. 1. priloženog Ugovora o radu kojim se obvezao obavljati poslove radnog mjesta "Vozač autobusa I", šifra radnog mjesta ZS182 u organizacijskoj jedinici Autobusni promet Dubrava s koeficijentom složenosti poslova 2,20. Navedeno slijedi i iz Ugovora o radu kojeg su stranke sklopile i 18.10.2021. Nadalje su stranke sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 18.4.2023. kojim se tužitelj obvezao obavljati poslove "Vozač autobusa", šifra radnog mjesta MS115, Autobusni promet Dubrava, sa koeficijentom složenosti poslova za obračun plaće od 2,40.

6. Iz Pravilnika o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenog 2016. slijedi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon u koeficijentu složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Kolektivnim ugovorom tuženika iz prosinca 2019. i veljače 2023., iz čl. 70. slijedi da se sva radna mjesta na koja se primjenjuje taj KU razvrstavaju u 4 grupe složenosti sa koeficijentima i otežanim uvjetima rada a sastavni su dio KU-a, a raspon koeficijenta složenosti poslova od 2,01- 3,00 pripada grupi poslova koji podrazumijevaju srednje složene poslove i zadatke na kojima se rad ponavlja uz povremenu pojavu novih poslova, a između ostalih ovaj koeficijent složenosti poslova određen je i za vozače.

7. Nedvojbeno su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj od 24. srpnja 2015., Prilogu 3., Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni: Vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20; Vozač autobusa II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač autobusa III s koeficijentom složenosti poslova 2,40; čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

8. Iz iskaza svjedoka TA, zaposlenog kod tuženika i njegovog prednika od 2017. na poslovima vozača autobusa, slijedi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozače autobusa I, II i III., jer se zadaci vozača autobusa neovisno od navedenih grupa odnose na prijevoz putnika u linijskom prijevozu, vođenja evidencije i kontrole i naplate karata. U odnosu na mentorstvo, isto bi netko od vozača prihvatio i zasebno se plaćalo, a mentorstvo se moglo i odbiti. Radilo se o rijetkim slučajevima mentoriranja kada bi se zapošljavali novi vozači i to nema nikakve veze s grupom vozača I, II i III. Svjedok potvrđuje da tužitelja poznaje iz viđenja kao radnog kolegu i obavljao je sve pobrojane poslove kao i on, bez ikakvih razlika a s tužiteljem se mijenjao na redovnim linijama koje su vozili. Svjedok potvrđuje da je u vremenu od listopada 2020. do ožujka 2023. njegov koeficijent za obračun plaće iznosio 2,20, a potom 2,40, mada nije bilo nikakve razlike u obavljanju poslova vozača. Zbog jasnog i životnog iskaza svjedoka, valja prihvatiti i iskaz tužitelja koji suglasno iskazuje da su svi poslovi koje obavljaju vozači autobusa potpuno isti i u svako vrijeme su se vozači mogli zamijeniti, pri čemu tužitelj suglasno iskazu svjedoka navodi da se zadaci vozača autobusa odnose na prijevoz putnika u linijskom prijevozu, vođenja evidencije i kontrole i naplate karata, mada je postojala razlika u koeficijentu za obračun plaće.

9. Stoga u cijelosti valja prihvatiti iskaze tužitelja i svjedoka, da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozače autobusa, u utuženom razdoblju, bez obzira da li su imali sklopljene ugovore o radu za vozača I, II ili III, te da su se mijenjali na redovnim linijama koje su vozili. Dakle, svi obavljaju iste poslove neovisno od povremenih i rijetkih poslova mentorstva koje mogu ali i nisu u obvezi prihvatiti i za koje im se isplaćuje posebna naknada.

10. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. Zakona o radu (93/14., 127/17. i 98/19, dalje ZR), koji u st. 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te jeli rad fizičke naravi.

11. Pri tome se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj.

12. Stoga su i sve odredbe navedenih Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa prednikom tuženika, i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91.st. 4. ZR-a. Tužitelj je u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i vozači autobusa koji su primali plaću prema koeficijentu 2,40, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u tom razdoblju primao plaću prema ovom koeficijentu za obračun plaće (2,40). Dakle, između redovnih poslova koje su vozači obavljali nije bilo nikakve razlike. U odnosu na mentorstvo, budući se isto moglo odbiti i vrlo rijetko se obavljalo te s obzirom na činjenicu da je tuženik za njih plaćao vozačima naknadu, iste poslove sud ne može tretirati kao redovne radne zadatke bilo kojeg vozača autobusa. Sukladno tome, nije odlučno niti koje uvjete je tuženik odredio za zapošljavanje na radnom mjestu vozača I, II i III, jer je jedina odlučna činjenica, stvaran rad kojeg su vozači doista i obavljali, a koja činjenica je utvrđena u ovom postupku

13. Stoga je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, imajući u vidu da je sam tuženik sačinio izračun utuženog potraživanja prema kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev i koju visinu tuženik u konačnici nije osporavao. Tužitelj osnovano potražuje zateznu kamatu na temelju odredbe članka 29. stavak 1. ZOO-a, dok iz svih citiranih Ugovora o radu proizlazi da su ugovorne strane dogovorile isplatu plaće najkasnije desetog dana u mjesecu za izvršeni rad u prethodnom mjesecu. Za ukazati je i da nije osnovano pozivanje tuženika na čl. 133.st.1. i 2. ZR-a jer se u ovom sporu odlučuje o novčanom potraživanju tužitelja, pa valja primijeniti odredbu čl. 133.st.3. ZR-a.

14. Odluka o zateznoj kamati temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO), te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22). Tijek zatezne kamate proizlazi iz odredaba Ugovora o radu u kojem su stranke dogovorile isplatu plaće najkasnije desetog dana u mjesecu za izvršeni rad u prethodnom mjesecu.

15. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.). Slijedom navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja a da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku temeljem VPS od 3.482,26 eura, temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: sastav tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7.t.1.), za zastupanje na ročištima 16.1.2026., 3.6.2026., 26.3.2026., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), za sastav podnesaka od: 15.10.2025., 5.5.2026., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 8.t.1., 7.t.1.), što ukupno iznosi 600 bodova, odnosno 1.200,00 eura odmjerenih temeljem vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. U navedeni iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 300,00 eura, pa je ukupni parnični trošak tužitelju priznat i dosuđen u visini od 1.500,00 eura. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu 15. rujna 2026.

Sudac

Marina Braje Meznarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku