REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-690/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić kao suca izvjestitelja i Renate Marić kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŽZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Klei Butković, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Gospiću Stalna služba u Otočcu poslovni broj P-127/2026- 10 od 28. svibnja 2026. u sjednici vijeća dana 15. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Gospiću Stalna služba u Otočcu poslovni broj P-127/2026- 10 od 28. svibnja 2026.

- p o t v r đ u j e u pobijanom dosuđujućem dijelu (točke I. i II. izreke)

- p r e i n a č a v a u odluci o parničnom trošku ( točka III. i IV. izreke) tako što se nalaže tuženiku da tužitelju umjesto iznosa od 653,10 eura naknadi parnični trošak u iznosu od 240,60 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dok se sa preostalim troškom kao neosnovanim tužitelj odbija.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o brzom gotovinskom kreditu (uz zadužnicu) broj: 9013158721 od 11.10.2007. sklopljenog između tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u dijelu članka 1. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod ( D ) u visini od 2,500 % od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, platiti tužitelju ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 232,26 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 31.10.2007.g., do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, tužitelju ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 653,10 sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 50,00 eura, kao neosnovanim.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu i odluku o parničnom trošku pobija tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz obvezu da naknadi parnični trošak tuženiku, ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da nema razloge o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su u suprotnosti sa ispravama u spisu i provedenim dokazima.

2.2. Vezano za žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u žalbi se navodi da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao je li tužitelju navedena odredba ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da li su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi. Nastavno ističe da je prigovorio vrijednosti predmeta spora kao previsoko označenoj, da u slučaju isticanja deklaratornog tužbenog zahtjeva zajedno sa kondemnatornim vrijednost predmeta spora je visina tog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Suprotno navodima žalbe tuženika pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti u bilo čemu proturječi sama sebi i razlozima presude, tako da prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj: 9013158721 od 11.10.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu gdje se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,500 % od iznosa kredita .

6.1. Sporno je u prvostupanjskom postupku i sada u žalbenom postupku, da li je navedena odredba ništetna, da li je osnovan restitucijski zahtjev tužitelja sa zateznom kamatom od dana izvršenog plaćanja, da li je nastupila zastara istoga, kao i odluka o parničnom trošku.

7. Ovaj sud je stava da se na konkretni spor, glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojim Zakonom je u članku 81. stavak 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. istog članka je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. tog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Odredbom članka 87. istog Zakona je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Dakle, Zakonom o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, i može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podizao, jer mu je trebao novac za uređenje kuće, da mu na spornu odredbu nitko nije skrenuo pažnju, niti mu nije bilo objašnjeno što ta naknada podrazumijeva, dok iz Ugovora o kreditu je vidljivo da je riječ o unaprijed od strane tuženika formuliranom standardiziranom obrascu ugovora.

10. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada, jer je u postupku utvrđeno da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, već je ista ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Ta odredba iako je lako uočljiva ipak nije jasna iz razloga što u ugovoru ne stoji, niti je tuženik pojasnio tužitelju koje to troškove navedena naknada podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita.

11. Suprotno navodima žalbe, stav je ovog suda da je tuženik bio dužan tužitelju predočiti jasne i razumljive kriterije glede svih naknada koje je u obvezi platiti, jer su i naknade dio krajnje cijene kredita koja korisniku treba biti poznata, kako bi mogao predvidjeti i posljedice koje iz toga proizlaze. Stoga je u pravu prvostupanjski sud da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, kao slabije strane ugovornog odnosa.

12. Što se tiče zastare restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi ,stav je prvostupanjskog suda u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u ovom slučaju donošenje prvostupanjske presude.

13. Budući da u postupku nije bila sporna visina restitucijskog zahtjeva, a prvostupanjski sud je utvrdio ništetnom navedenu odredbu ugovora o kreditu, osnovano je naloženo tuženiku da tužitelju isplati plaćeni mu iznos temeljem te ništetne odredbe, temeljem odredbi članka 1111. u vezi sa člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

14. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužitelju koji je uspio u sporu pripadaju troškovi postupka temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a. Međutim u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti samo one troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, te ako je propisana tarifa za troškove odvjetnika ili za druge troškove odmjerit će se takvi troškovi prema propisanoj tarifi, prema vrijednosti predmeta spora.

14.1. U ovom predmetu je tužitelj istakao deklaratorni tužbeni zahtjev i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pa je stav ovog suda kao što u žalbi i tuženik navodi, da je vrijednost predmeta spora samo visina kondemnatornog zahtjeva, dok deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi samo za opravdanje kondemnatornog zahtjeva, tako da vrijednost predmeta spora može biti samo visina zahtjeva za isplatu (čl. 35. ZPP-a).

14.2. Kako je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju odmjerio troškove prema vrijednosti predmeta spora od 1.432,26 eura, unatoč tome što je postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatu u iznosa od 232,26 eura, stav je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 155. stavak 2. ZPP-a u vezi sa člankom 35. ZPP-a, a koje troškove tuženik žalbom osporava.

14.3. Stoga je opravdani trošak tužitelja je za sastav tužbe po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23 dalje OT) od 25 bodova, za zastupanje na ročištu 27. svibnja 2026. od 25 bodova , za podnesak od 18. svibnja 2026. od 25 bodova, što ukupno iznosi 75 bodova, što sa PDV-om iznosi 187,50 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 26,55 eura. Stoga ukupni opravdani trošak tužitelja iznosi 240,60 eura.

15. Imajući u vidu uspjeh tuženika u žalbenom postupku, obzirom da žalba tuženika nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari, a samo je djelomično osnovana protiv odluke o parničnom trošku, po stavu ovog suda to ne opravdava dosudu troškova žalbe.

U Požegi, 15. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević