REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI
Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1
Poslovni broj: Kž-338/2026-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kornelije Kallay Blažeković kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Marije Garačić-Turković kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ČSŽ, zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. i 136/25. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog ČSŽ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 9. srpnja 2026. broj K-114/2026-21, u sjednici održanoj 15. rujna 2026.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba optuženog ČSŽ, ukida se prvostupanjska presuda, te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici, optuženi ESŽ je proglašen krivim zbog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine, te zbog kaznenog djela obijesne vožnje u cestovnom prometu, iz članka 226. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine.
1.1. Primjenom članka 51. KZ/11., optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i jedanaest mjeseci, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. ožujka 2026. pa nadalje.
1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP/08.), optuženik je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.
2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi ESŽ putem branitelja Mateja Penića, odvjetnika u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i li nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i optuženika osuditi na blažu kaznu, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.
5. Žalba je osnovana.
6. U pravu je žalitelj kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer su u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.
6.1. Opravdano ističe žalitelj kako konstatacija suda prvog stupnja "Sve što je u inkriminaciji opisano ujedno je i stvarnost koja se na takav način i dogodila. Isto slijedi iz iskazivanja svjedoka a i dijela obrane okrivljenika, koja iskazivanja su skladna cjelokupnoj materijalnoj dokumentaciji spisa povezanoj s kaznenim prijavljivanjem." (drugi odlomak na četvrtoj stranici), ne predstavlja izlaganje razloga o odlučnim činjenicama. Iz citirane formulacije prvostupanjskog suda nije vidljivo što je sud razmatrao kao "cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu" . Nije moguće razlučiti niti iz kojeg konkretnog dokaza je sud crpio pojedino utvrđenje niti što je uopće utvrdio, pri čemu je osobito propustio imati u vidu činjenični opis djela naveden u optužnici, kao i sva bitna obilježja obaju inkriminiranih kaznenih djela. Također, sud je citirao sažetke iskaza svjedoka ČS i ES, ali nije naveo za koju je to "stvarnost" utvrdio da proizlazi iz njihovih svjedočenja, odnosno koja su to bitna obilježja i kojeg od dvaju inkriminiranih kaznenih djela razvidna iz njihovih iskaza. S tim u vezi je osobito je nejasan zaključak prvostupanjskog suda o "skladnosti" njihovih iskazivanja i obrane okrivljenika s materijalnom dokumentacijom, za koji nisu navedeni nikakvi razlozi. To tim više što se prvostupanjski sud koristi i "kaznenim prijavljivanjem", premda se kaznena prijava ne može smatrati dokazom u postupku, slijedom čega se u dokaznom postupku niti ne provodi dokaz čitanjem kaznene prijave. Ujedno, s pravom žalitelj upire na krajnju nerazumljivost navoda iz pobijane presude da je u dokaznom postupku "konstatirano postojanje sedam komada DVD- a". Na temelju takve tvrdnje o pukom postojanju nekog predmeta u spisu, kao (vjerojatnog) nositelja nekog medijskog zapisa, bez iznošenja sadržaja tog zapisa, pored toga što nije moguće dokučiti smisao takvog konstatiranja, nije moguće zaključivati niti o tomu je li sud iz njihovog "postojanja" utvrdio kakvu činjenicu i koju.
6.2. Postupajući na opisani način, prvostupanjski sud je grubo zanemario odredbu članka 450. stavka 2. ZKP/08., temeljem koje je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Sud prvog stupnja doduše (formalno) navodi da je zaključivao "temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka ocjene svakog dokaza zasebno i u međusobnoj povezanosti te uspoređujući isto s obranom okrivljenog" (zadnji odlomak na trećoj stranici). Međutim, imajući u vidu izloženo pod točkom 6.1. ove odluke, to predstavlja puko parafraziranje odredbe članka 450. stavka 2. ZKP/08., bez ikakvog stvarnog sadržaja koje je moguće adekvatno ocijeniti.
6.3. Također su osnovani prigovori žalitelja kojima se upire na proturječnost navoda u pobijanoj presudi. Naime, nije moguće razlučiti prihvaća li prvostupanjski sud obranu optuženika ili ne, te u kojem dijelu, ako je prihvaća. Iz već citiranog navoda suda "uspoređujući isto s obranom okrivljenog" (u zadnjem odlomku na trećoj stranici), kao i navođenja da je "sud vjerodostojnim ocijenio i sve provedene dokaze" (treći odlomak na četvrtoj stranici), slijedilo bi da je prvostupanjski sud vjerodostojnom ocijenio (i) obranu optuženika. Međutim, već u sljedećem odlomku (četvrti odlomak na četvrtoj stranici), sud navodi kako "nije prihvaćen dio obrane koji negira inkriminacije".
6.4. Isto tako, u ovom dijelu sud iznosi tvrdnju da je optuženik "morao znati za protupravnost", kao i u dijelu trećeg odlomka na istoj stranici, gdje navodi kako je optuženik "imao i morao imati svijest o stvarnosti i namjeru". Razvidno je dakle da prvostupanjski sud istodobno koristi pojmove koji se prema značenju međusobno isključuju. Naime, "imati" predstavlja tvrdnju koja opisuje kakvo stanje jest, a "morati imati" opisuje kakvo bi stanje moralo (trebalo) biti. Pored toga što sud niti za jednu niti za drugu tvrdnju ne iznosi razloge, premda je isto bitno za zaključak o subjektivnom elementu terećenih kaznenih djela, uporaba opisanih kontradiktornih izričaja ne predstavlja izlaganje razumljivih i decidiranih razloga o odlučnim činjenicama iz koji bi bilo moguće utvrditi što je prvostupanjski sud konkretno zaključio i na temelju kojih dokaza.
7. Zato je, zbog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pobijanu presudu trebalo ukinuti jer je nije moguće ispitati. Imajući u vidu prirodu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nije bilo moguće navesti niti ocjenu ostalih žalbenih navoda žalitelja, u smislu članka 487. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. ZKP/08.
8. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će imati u vidu ovo drugostupanjsko rješenje te će otkloniti nedostatke na koje je upozoren. Nakon što obnovi izvedene dokaze, sud će provedene dokaze kritički analizirati i svestrano ocijeniti, kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu. Potrebno je pažljivo vrednovati sve provedene dokaze, kao i obranu optuženika, te ih cijeniti u kontekstu njihova stvarnog sadržaja, bez nepotrebnog nizanja nedokazanih pretpostavki ili nevažnih činjenica. Za pravilno utvrđenje svih odlučnih činjenica, značajnih za pravilnu ocjenu postojanja objektivn ih i subjektivnih elemenata obaju kaznenih djela, potrebno je podrobno valorizirati postupke optuženika te iscrpno razmotriti dinamiku odvijanja događaja u kontekstu konkretnih okolnosti. S tim u vezi, treba voditi računa o jasnoći razgraničenja postupanja optuženika kojim se ostvaruju bitna obilježja kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., od onog koje predstavlja postupke kaznenog djela iz članka 226. KZ/11., a zatim navesti i jasne razloge koji opravdavaju primjenu odredbi o stjecaju kaznenih djela. Pri tomu treba, određeno i potpuno, izložiti koje se sporne činjenice, i iz kojih razloga, uzimaju dokazanim ili nedokazanim. Potrebno je imati u vidu kako odlučne činjenice, koje se odnose na bitna obilježja pojedinog kaznenog djela, kao i na specifične kvalifikacijske okolnosti, trebaju biti nesumnjivo potvrđene jasnim i nedvojbenim dokazima. Osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza, navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpuno usklađivanje izreke i razloga presude. Zatim će prvostupanjski sud, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, primijeniti odgovarajuće odredbe materijalnog prava te će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju treba obrazložiti u skladu s odredbom iz članka 459. ZKP/08.
9. Dodatno se napominje prvostupanjskom sudu kako treba imati na umu odredbu članka 417.a stavka 4. ZKP/08., prema kojoj optuženikovo priznanje krivnje mora biti potpuno i sukladno prije pribavljenim dokazima.
10. S obzirom na izloženo, na temelju članka 483. stavka 1. i članka 484. stavka1.
ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.
Velika Gorica, 15. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Kornelija Kallay Blažeković
