1                            Poslovni broj: Gž-2167/2023-2

Poslovni broj: Gž-2167/2023-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Ankici Matić, na temelju nacrta odluke više sudske savjetnice Ivane Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja K. Z. K. OIB: ..., B., protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravno odjel u Dubrovniku, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Pn-51/2022-13 od 6. prosinca 2022., 23. travnja 2024.,

r i j e š i o   j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Pn-51/2022-13 od 6. prosinca 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski se sud oglasio mjesno nenadležnim (točka I. izreke) te odlučio nakon pravomoćnosti rješenja dostaviti predmet Općinskome građanskom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu (točka II. izreke).

2. Protiv tog rješenja pravodobno se žali tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. u svezi sa čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP). Predlaže žalbenom sudu pobijano rješenje preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno. 

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelj je 1. srpnja 2022. prvostupanjskom sudu predao tužbu kojom od tuženice traži naknadu štete zbog: "1. dugoročnog i nezakonitog suđenja i  neostvarenja pravomoćno utvrđenog prava na obeštećenje, 2. zbog pričinjanih troškova oduzetog iznosa od 1.700.000,00 DEM, te 3. zbog nezakonito odbijenog tužbenog zahtjeva obeštećenja gubitka zarade". Tuženica je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, kojeg je prvostupanjski sud našao osnovanim.

6. Polazeći od nesporne činjenice da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije imao prebivalište u Republici Hrvatskoj, sud je smatrao da je u konkretnom slučaju mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Sud obrazlaže da iz dostupnih podataka proizlazi kako "tužitelj nikada nije prijavio prebivalište na području Republike Hrvatske, već dugo godina prijavljuje isključivo privremeni boravak", iz čega sud zaključuje da je tužitelj neprijavljivanjem prebivališta na području Republike Hrvatske jasno izrazio volju da njegovo nastanjenje u Republici Hrvatskoj predstavlja njegovo boravište, a ne prebivalište. Kako je tužiteljevo prebivalište uvjet za nadležnost prvostupanjskog suda, primjenom odredbe čl. 48. st. 3. ZPP-a, sud je donio pobijanu odluku.

7. S odlukom prvostupanjskog suda o nadležnosti Općinskoga građanskog suda u Zagrebu suglasan je i ovaj sud jer je upravo taj sud mjesno nadležan po oba kriterija iz odredbe čl. 52. st. 1. ZPP-a.

8. Predmetni se postupak vodi radi naknade štete, a odredbom čl. 52. st. 1. ZPP-a je propisana izberiva mjesna nadležnost u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu. Prema toj odredbi, osim suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila.

9. Za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj. Ako tužitelj nema prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj, za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi Hrvatski sabor (čl. 48. st. 3. ZPP-a).

10. Kako je tuženica u ovom postupku Republika Hrvatska, a s obzirom na to da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije imao prebivalište u Republici Hrvatskoj, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je za njega općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi Hrvatski sabor, dakle sud u Zagrebu, sve sukladno odredbi čl. 48. st. 3. ZPP-a.

11. Nadalje, iz podataka u Jedinstvenom registru osoba Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske razvidno je da je tužitelj (državljanin Kraljevine Španjolske) zaista imao prijavljeno boravište na području Republike Hrvatske, ali ne, kako on to tvrdi, u Dubrovniku, nego u Zagrebu, na adresi ..., i to od 20. rujna 1997. do 22. siječnja 2021.

12. Iz istih podataka proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 23. siječnja 2021. do 22. prosinca 2022. prijavio boravište u mjestu B., Općina D., na adresi ... Dakle, tužitelj je u vrijeme podnošenja tužbe (1. srpnja 2022.) imao prijavljeno boravište, a ne prebivalište na području prvostupanjskog suda. Prebivalište je na adresi ..., B., tužitelj prijavio tek 22. prosinca 2022., odnosno nakon pokretanja predmetnog postupka.

13. Tužitelj u žalbi ustraje u tvrdnji da je prvostupanjski sud mjesno nadležan za postupanje u ovom postupku. Prvenstveno smatra da njegovo dugotrajno boravište (za koje tvrdi da je na području prvostupanjskog suda) predstavlja trajno nastanjenje te se ima izjednačiti s prebivalištem u smislu čl. 48. st. 3. ZPP-a. K tome, ističe i da je prvostupanjski sud onaj sud na čijem je području štetna posljedica nastupila, te bi primjenom oba kriterija iz odredbe čl. 52. st. 1. ZPP-a bio mjesno nadležan upravo taj sud.

14. Međutim, tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu na ime naknade štete koju tužitelj tvrdi da trpi zbog nezakonitog rada hrvatskih sudova u postupcima koji su vođeni od 1997. godine. Prema tome, sve eventualne štetne posljedice koje su tužitelju mogle nastupiti od 1997. naovamo, nastupile bi mu tamo gdje je bio zaista nastanjen, a to je u pretežnom dijelu (od 20. rujna 1997. do 22. siječnja 2021.) na području Općinskoga građanskog suda u Zagrebu; tek u neznatnom dijelu na području prvostupanjskog suda. Zbog toga je po oba kriterija za izberivu nadležnost iz čl. 52. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

15. Dodatno je navesti tužitelju da Uvjerenje o prebivalištu izdano od Konzularnog odjela u Veleposlanstvu Kraljevine Španjolske od 8. rujna 2022. (str. 167. spisa) nije isprava relevantna za utvrđivanje činjenice tužiteljevog prebivališta. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o prebivalištu („Narodne novine“, broj 144/12., 158/13., 115/14.) prebivalište i boravište u Republici Hrvatskoj obvezno se prijavljuje policijskoj upravi ili postaji Ministarstva unutarnjih poslova nadležnoj prema mjestu u kojem osoba ima prebivalište ili boravište, pa će se činjenica boravišta ili prebivališta cijeniti prema evidenciji tog ministarstva.

16. Slijedom svega navedenog trebalo je, pozivom na odredbu čl. 380. toč. 2. u svezi s odredbom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu te potvrditi pobijano rješenje.

Split, 23. travnja 2024.